Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-1027/2022-60

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja 1. MM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. KM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. CM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 4. IM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i 5. TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćniku SM, odvjeniku iz Odvjetničkog ureda Vukić i partneri d.o.o. iz Rijeke, protiv tuženika 1. NM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. ČM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Ana Sokal, odvjetnica u Rijeci, radi uznemiravanja prava vlasništva, zaključene 15. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja MM osobno te tuženika osobno i njihove punomoćnice, po objavi od 20. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženicima da prestanu uznemiravati pravo vlasništva tužitelja i to na način da su tuženici dužni trpjeti zatvaranje i uklanjanje odvodnih cijevi koje se nalaze u tlu nekretnine upisane u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Rijeci, z.k. 6365, k. č. br. [katastarska čestica], K. O. [katastarska općina], u roku od 15 dana.

Nalaže s tuženicima da solidarno podmire parnični trošak tužiteljima zajedno s zateznom kamatom po stopi sukladno čl. 29. st.2 ZOO-a od dana presuđenja, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužiteljima da tuženicima naknade parnični trošak u iznosu od 3.025,00 eura, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom troška odbija, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi navode da su suvlasnici nekretnine na adresi [adresa], a tuženici susjedne nekretnine na adresi [adresa]. Tuženici su priključeni na gradsku kanalizaciju preko odvodne cijevi tužitelja. Odvodna cijev tužitelja je preopterećena jer služi tuženicima kao prijenosna cijev do sanitarnog priključka. Isto tako, nekretnina tuženika se nalazi u povišenom položaju u odnosu na nekretninu tužitelja i time je njihova odvodna cijev postavljena s povišenim nagibom čime se dodatno opterećuje odvodna cijev tužitelja. Zbog ranije opisanih opterećenja, tužiteljima se nerijetko začepljuje odvodna cijev što zna rezultirati i poplavama u njihovim stanovima. Začepljenje i poplave će se ponoviti ukoliko se tuženici ne isključe od odvodne cijevi tužitelja. Komunalno društvo Vodovod i kanalizacija d.o.o. je u dopisu od 24.11.2021. potvrdilo kako se tuženici mogu priključiti na sanitarni priključak na više načina bez korištenja odvodne cijevi tužitelja. Stoga predlažu da sud donese presudu sadržaja kao u izreci.

2. Tuženici su u odgovoru na tužbu u cijelosti osporili tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovane. Točno je da su tuženici priključeni na gradsku kanalizaciju posredno, i to preko odvodnih cijevi koje su položene preko čestica označenih kao k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]. Do navedenog priključenja je došlo davne 1964/1965 godine prilikom izgradnje obiteljske kuće [adresa], i to dogovorom s tadašnjim vlasnikom višestambene zgrade [adresa]. Još tada je dogovoreno da će objekt [adresa] dobiti spoj na gradsku kanalizaciju preko [adresa], a zauzvrat je [adresa] riješila spoj na električnu mrežu preko električnog stupa kojeg je prethodno kupio vlasnik [adresa]. Navedeno je zapravo nesporno među strankama, a proizlazi i iz dopisa KD Vodovod i kanalizacija d.o.o. od 24. studenoga 2021. priloženog po tužitelju, u kojem dopisu je potvrđeno da je postojeći način priključenja građevine [adresa] na sustav javne odvodnje postignut dogovorno. Prema tome, postojeći način priključenja postoji na temelju sporazuma tadašnjih vlasnika nekretnina, od samog početka, i funkcionira neprekidno već gotovo 60 godina. Stoga se osporava navod tužitelja da opisano priključenje cijevi predstavlja uznemiravanje tužitelja u njihovom pravu vlasništva, jer da bi određena radnja predstavljala uznemiravanje prava vlasništva, takva radnja mora biti bespravna, kako i propisuje odredba članka 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, dok u ovom slučaju u radnji priključenja i korištenja cijevi nema niti jednog elementa bespravnosti. Navodi tužitelja da je odvodna cijev tužitelja preopterećena jer služi tuženicima kao prijenosna cijev do sanitarnog priključka su proizvoljni, netočni i ničim dokazani. Tuženici pak objašnjavaju da je u konkretnom slučaju riječ o odvodnim cijevima promjera 200 mm, koje zadovoljavaju sve propisane tehničke uvjete s obzirom na ukupnu količinu otpadnih voda kojoj su izložene, a sama izvedba priključaka i pozicioniranje cijevi izvršeni su stručno i sukladno svim propisanim pravilima izvođenja kanalizacijskih odvoda. Dodatno se napominje da je sam način izvođenja priključka i pad cjevovoda bio dogovoren prilikom izvedbe s pok. direktorom JVP Hrvatska vodoprivreda, profesorom BM, koji je bio i jedan od stanara [adresa], i koji je imao veliko stručno znanje i bogato iskustvo u hidrotehničkom području. Kao dokaz tehničke pravilnosti cjevovoda, tuženici prilažu, za potrebe usporedbe, „PRORAČUN cjevovoda zgrade sa 27 stanova, 3 vrta i 32 parkirna mjesta“, kao dijela Glavnog projekta br TD30/16-15/VK izrađen po Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Predmetnim Proračunom dokazano je da odabrana cijev promjera 200 mm koja je predviđena za ugradnju, zadovoljava sve potrebe navedene zgrade s 27 stanova. Tuženici također prilažu i „Projekt opterećenja cjevovoda“ izrađen po drugotuženoj ČM, koji prikazuje upravo situaciju cjevovoda koji koriste [adresa] i [adresa]. Navodi se da je drugotužena po struci diplomirani inženjer građevine, te raspolaže potrebnim stručnim znanjem i kvalifikacijama za izradu takvog proračuna. Navedeni Proračun izrađen je pod pretpostavkom da su sva izljevna mjesta u [adresa] i [adresa] istovremeno pod punim opterećenjem te da uz to pada kiša. Proračunom je utvrđeno i dokazano da je izvedeni cjevovod od 200 mm u svemu zadovoljavajući, jer je maksimalno moguće opterećenje niže od maksimalno dopuštenog za predmetni profil cijevi. Zaključak je da je izvedena cijev profila 200 mm zadovoljavajuća, s obzirom da prema tehničkoj specifikaciji ista podnosi maksimalno opterećenje od 25,60 l/s, a u konkretnom slučaju maksimalno opterećenje ne prelazi 11,078 l/s (usporedbe radi, u gornjem primjeru Zgrade s 27 stanova, 3 vrta i 32 parkirna mjesta, ukupno opterećenje iznosi 16,35 l/s). Nadalje, netočan je i navod tužitelja da činjenica što se nekretnina tuženika nalazi u povišenom položaju u odnosu na nekretninu tužitelja dodatno opterećuje odvodnu cijev tužitelja. Upravo suprotno, postojanje nagiba pogoduje odvodnji, jer odvodnja nastaje gravitacijom. Naime max. dozvoljeni nagib za polaganje vanjskih kanalizacijskih cijevi je 15% a u konkretnom slučaju izveden je nagib od 9% i od 6%. Kao dokaz navedenome dostavlja se presjek odvodnje cjevovoda [adresa] (izrađen po drugotuženoj ČM), iz kojeg proizlazi da postojeći pad zadovoljava svim pravilnicima i normativima kod izvođenja kanalizacijskih cjevovoda. Vidljivo je da su na dionici od cca 14,00 m izvedena dva kaskadna okna, okno u točki A i okno prije priključka na okno u točki B. Izvedena betonska cijev promjera 200 mm te pad od 9%, odnosno 6%. Tuženici ne prihvaćaju niti navod tužitelja da poplave u stanovima prizemlja uzrokuje začepljenje cijevi u dvorištu, jer takav navod ne odgovara stvarnom stanju na terenu. Naime, kota poda tužitelja u prizemlju je 1,5 m iznad kote dvorišta, što znači da je kota prizemlja cca 2,0 m u odnosu na kotu nivelete cijevi. Prema tome ako bi začepljene cijevi u dvorištu uzrokovalo poplave u prizemlju, tada bi nužno i cijelo dvorište moralo biti poplavljeno, a što se nikada nije dogodilo u ovih 60 godina. No, također se napominje da tužitelji ne prilaži nikakve dokaze o plavljenu u njihovim stanovima, te se osporava da je do toga i došlo. Također se napominje da tuženici nikada nisu bježali od svojih obaveza zajedničkog održavanja cijevi. Još je i otac tuženika HM za života i dok je stanovao u [adresa] na poziv tužitelja sudjelovao u troškovima održavanja kanalizacijskog odvoda, čime je uredno ispunjavao svoje vlasničke i susjedske obveze. Prema tome, tužitelji ni jednim svojim navodom nisu dokazali da je uzrok začepljenja cijevi isključivo leži u činjenici da su na istu priključeni tuženici, te da je jedini način da se spriječe daljnja začepljenja taj da se tuženici odvoje od cijevi. Tuženici posebno napominju da nikada do začepljenja nije došlo na mjestu gdje se njihova cijev spaja na cijev tužitelja, odnosno u poziciji okna „B“ – kako je prikazano na situaciji kanalizacije (Prilog 4). Očigledno je uzrok u nečemu drugome. Nije isključeno da tužitelji ne održavaju svoju nekretninu, ne čiste svoje oluke i sami uzrokuju probleme kojima su izloženi. Tuženici sa svoje kuće imaju pogled na krov kuće tužitelja te mogu posvjedočiti o stanju njihova krova koji je nakon radova na krovu bio prepun otpada i raznih ostataka koji nisu počišćeni i koje kiše i vjetar ispiru u oluke. Od svih tužitelja, samo četvrto i peto tužitelji doista i stanuju u [adresa]. Nije za odmet spomenuti da u kući tuženika stanuju doslovno dvije osobe, pa je malo vjerojatno da bi njihova potrošnja mogla dovesti do takve preopterećenosti o kojoj govore tužitelji. Cijela konstrukcija tužitelja da će se poplave i začepljenja ponoviti ako se tuženici ne odvoje je postavljena na pogrešnim pretpostavkama, a tužbeni zahtjev kojim traže zatvaranje i uklanjanje tuženikovih cijevi je u cijelosti neosnovan. Napominje se i da prilikom nedavne rekordne poplave koja je pogodila Rijeku 28.09.2022.godine, kojom prilikom je u jednom danu palo više od ukupne mjesečne vrijednosti padalina za mjesec rujan (300 l/m2), u dvorištu [adresa] nije bilo nikakvog zadržavanja i plavljenja vode, već je cjevovod uspješno obavio svoj posao i bez poteškoća primio i odveo cijelu tu količinu vode u odvodni sustav. Naročito se osporava tvrdnja tužitelja da postoji alternativna mogućnost priključenja tuženika na javnu odvodnju. Dopis KD Vodovod i kanalizacija od 24.11.2021.g. koji je, kako se u njemu navodi sastavljen na temelju terenskog izvida, ali bez provjere i procjene stanja unutar dvorišta tuženika, nije dovoljan dokaz da su predložene mogućnosti priključaka doista i izvedive. Prvi predloženi način priključenja – spojem na sustav javne odvodnje uz uvjet izvedbe novog kanalizacijskog priključka i interne kanalizacijske instalacije u dužini od oko 25 m iziskuje prekomjerne troškove, jer je potrebno izvesti znatne i zahtjevne građevinske radove na postojećem kaskadnom oknu u točki A, zatim radove prekopavanja kompletnog dvorišta (što znači uništavanje skupog teraco poda), rušenje ogradnih zidova, izgradnju novog priključka itd. Osim toga takvi radovi morali bi se izvoditi na dubini od preko metar i pol (jer je na toj dubini postojeće okno „A“) što znači da bi potkopali same temelje kuće i doveli u pitanje njezinu stabilnost, uslijed čega tuženici smatraju da takvi zahvati s građevinskog aspekta ne bi niti bili dopušteni. Drugi predloženi način priključenja - posredno putem priključne cijevi objekta [adresa] je neizvediv bez rješavanja imovinskopravnih odnosa s vlasnicima navedenog objekta, koji nisu dužni dati nikakvu suglasnost za priključenje. Međutim, ovdje se postavlja pitanje na koji način bi zamjena jednog posrednog priključenja drugim posrednim priključenjem predstavljala adekvatno rješenje, ako je pretpostavka kako tvrde tužitelji, da posredno priključenje stvara preopterećenje. Dapače, upravo suprotno tvrdnjama tužitelja, navedeni dopis KD Vodovod i kanalizacija samo potvrđuje da posredno priključenje kao takvo nije neuobičajeno i nedozvoljeno nego i danas predstavlja moguć, tehnički ispravan i dopušten način priključenja na javnu odvodnju. Prema tome, tužitelji nisu dokazali da u konkretnom slučaju postoji alternativna mogućnost spajanja tuženika na javnu odvodnju koja bi bila izvediva u tehničkom i građevinskom smislu i koja bi realno bila prihvatljiva za tuženike, odnosno koja za tuženike ne bi predstavljala preskupu i preotegotnu mjeru. I konačno, tuženici naročito upućuju na neadekvatnost postavljenog tužbenog zahtjeva s obzirom da isti na nesrazmjeran način u cilju zaštite prava tužitelja, oduzima stečena prava tuženicima. Naime, ukoliko bi sud usvojio tužbeni zahtjev kako glasi, a koji omogućava tužiteljima da bez dopuštenja tuženika, zatvore i uklone njihovu odvodnu cijev sa svog terena, potpuno bez obzira na to jesu li tuženici prethodno uspjeli izvesti zamjenski priključak na gradsku kanalizaciju i pod koju cijenu, navedeno bi dovelo do toga da tuženici u 21. stoljeću ostaju lišeni priključka na kanalizaciju čime u potpunosti gube svaku mogućnost korištenja vode, sanitarnog čvora i sustava odvodnje u svojoj kući. Time navedena kuća, koja predstavlja njihov dom, postaje neuporabljiva i nepogodna za stanovanje. Istovremeno s druge strane, tužiteljima se pruža prekomjerna zaštita, koja nadilazi njihove stvarne potrebe, a to stoga što postoje i drugi daleko primjereniji načini da se zaštite njihova prava. Tuženici tako smatraju da se potencijalni problem začepljenja odvodne cijevi svakako može riješiti primjerenijim mjerama koje bi zaštitile interese tužitelja, a ne bi bile previše otegotne za tuženike, dakako sve ovisno o tome što je stvarni uzrok začepljenja cjevovoda, a ne potpunim uklanjanjem cijevi. U protivnom, usvajanje postavljenog tužbenog zahtjeva predstavljalo bi nedozvoljeno miješanje u pravo vlasništva tuženika i povredu njihova prava na dom, jer nije zadovoljen uvjet razmjernosti između prava tužitelja koja se žele zaštititi i mjera koje se predlaže poduzeti u cilju te zaštite, a koje mjere bez ikakvog legitimnog opravdanja oduzimaju tuženicima njihova stečena prava. Sud nipošto nije ovlašten u cilju zaštite interesa jedne strane, istu ovlastiti na poduzimanje zahvata koji premašuju njezine legitimne interese i prekomjerno ograničavaju prava protivne strane. Tuženici predlažu da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tužitelje da tuženicima nadoknade sve prouzročene parnične troškove.

3. Predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja kao suvlasnika nekretnine označene kao katastarska čestica (dalje: k.č.) 1666/22 katastarske općine (dalje: k.o.) Zamet radi prestanka uznemiravanja njihovog prava vlasništva te nekretnine time što tuženici imaju svoje odvodne cijevi priključene na gradsku kanalizaciju preko odvodne cijevi na nekretnini tužitelja, čime se preopterećuju odvodne cijevi tužitelja i što dovodi do plavljenja na njihovoj nekretnini. Među strankama nije sporno da su tužitelji vlasnici predmetne nekretnini, kao ni činjenica da su tuženici priključeni na gradsku kanalizaciju posredno, i to preko odvodnih cijevi koje su položene preko čestica označenih kao k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Sporno je imaju li tuženici pravo koje ih ovlašćuje da imaju svoj priključak na gradsku kanalizaciju preko odvodne cijevi na nekretnini tužitelja i koje ih ovlašćuje služiti se njome, a podredno je li ta odvodna cijev uslijed priključka tužitelja preopterećena odnosno da li zbog takvog opterećenja dolazi do začepljenja odvodne cijevi tužitelja i postoji li alternativni način priključenja nekretnine tuženika na gradsku kanalizaciju ili drugi način otklanjanja opterećenja cijevi tužitelja te konačno da li tužiteljev zahtjev predstavlja miješanje u tuženikovo pravo na dom.

4. Proveden je dokaz uvidom u očitovanje KD Vodovod i kanalizacija d.o.o. od 24. studenoga 2021. (list 3 spisa), račun Rijekatank d.o.o. od 2. ožujka 2021. (list 9 spisa), dnevnik rada Rijekatank d.o.o. od 1. ožujka 2021. (list 10 spisa), račun Rijekatank d.o.o. od 16. lipnja 2004. (list 11 spisa), račun RI-19 d.o.o. od 19. siječnja 2017. (list 12 spisa), račun Rijekatank d.o.o. od 18. travnja 2016. (list 13 spisa), račun Rijekatank d.o.o. od 15. srpnja 1997. (list 14 spisa), izvatke iz zemljišne knjige (list 17-20 spisa), dopis RI-19 d.o.o. EM od 5. svibnja 1998. (list 21 spisa), u Prikaz situacije vodovoda i odvodnje u [adresa] (list 23 spisa), predračune Elektroprimorje- Rijeka od 12. rujna 1963. i 1. studenoga 1963. (list 38 i 39 spisa), povijesni izvadak iz zemljišne knjige za k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (list 35-38 i 58-85 spisa), projektni zadatak Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (list 39-42 spisa), proračune sastavljene po tužiteljici ČM (list 43-46 spisa), uplatnicu od 19. studenoga 2004. (list 47 spisa), račun građevinskog obrta [obrt] od 17. lipnja 2004. (list 48 spisa), fotografiju krova (list 49 spisa), rješenje Skupštine Općine Rijeka od 30. kolovoza 1966. i zapisnik (list 85-89 spisa), životopis BM (list 93-97 spisa), saslušani su tužitelji MM i CM, tuženici, svjedoci ĐM, FM, ZM i ŽM te je proveden dokaz uviđajem na licu mjesta te vještačenjem po stalnom sudskom vještaku graditeljske struke Goranu Cuculiću, mag.ing.aedif., zaposleniku MIG engineerig d.o.o. Nije proveden uvidom u Ugovor o opskrbi pitkom vodom od 12. kolovoza 1964. jer je taj dokaz predložen nakon zaključenja prethodnog postupka, pri čemu su, s obzirom na datum nastanka te isprave, tuženici taj dokaz mogli predložiti i prije zaključenja prethodnog postupka.

5. Na temelju provedenih dokaza te imajući u vidu nesporne činjenice utvrđeno je da je na nekretnini k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] izgrađen stambeni objekt s adresom [adresa], u vlasništvu tuženika, a ranije njihovog prednika- oca HM, dok je na nekretnini k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] izgrađen stambeni objekt s adresom [adresa], u vlasništvu tužitelja, a ranije njihovog prednika Javnog privrednog poduzeća "Hrvatska vodoprivreda" p.o. Zagreb, koji je u vrijeme izgradnje objekta bio nositelj tadašnjeg prava korištenja predmetne nekretnine jer se radilo o zemljištu u društvenom vlasništvu. Ovo među strankama nije sporno, a nesporno je i da je interni sustav kanalizacije objekta [adresa] na glavni kolektor (sustav javne odvodnje) priključen putem kolektora koji se odnosi na objekt tužitelja, a ne izravno. Oba stambena objekta su nesporno izgrađena početkom 1960. -tih godina te je interni sustav kanalizacije objekta [adresa] ovakav od izgradnje.

6. Uvidom u rješenje Skupštine Općine Rijeka od 30. kolovoza 1966. i zapisnik od 19. srpnja 1966. koji je prethodio donošenju tog rješenja utvrđeno je da je dozvoljena uporaba objekta investitora HM na adresi GM, sada [adresa], dakle, dozvoljena je uporaba zgrade sada u vlasništvu tuženika. Ističe se i to da u spomenutom zapisniku od 19. srpnja 1966. nije utvrđena bilo kakva nepravilnost vezana za kanalizacijski sustav.

7. Saslušani tužitelji MM i CM, kao ni svjedok ZM, iako je od 1952. do 1970. živio u susjedstvu stranaka, nisu imali saznanja o tome po kojoj osnovi je došlo do ovakvog načina priključenja odvodnih cijevi objekta [adresa], niti su o tim okolnostima iskazivali svjedoci ĐM i FM (isti su iskazivali o samom sustavu odvodnje i začepljenjima do kojih je došlo). Svjedok ŽM o navedenim činjenicama nije imao neposrednih saznanja, ali je kao odgovorna osoba u KD Vodovod i kanalizacija d.o.o. došao u posjed arhivske dokumentacije te je iskazao da se iz te dokumentacije da iščitati da je postojao sporazum vlasnika tih dvaju objekta o načinu priključenja. Naveo je da se radi o pismenu vlasnika objekta [adresa], kojim je 1997. od KD Vodovod i kanalizacija d.o.o. bilo traženo odvajanje objekta [adresa], a kao razlozi takvom zahtjevu navedeno je da zbog ovakvog priključka u slučaju oborina dolazi do plavljenja nekretnine [adresa]. U tom dopisu zastupnik M 6 je napisao da je dao usmenu dozvolu za privremeno rješenje dok Voplin (prednik KD Vodovod i kanalizacija d.o.o.) ne produži svoju kanalizaciju, kao i da je dozvolom za priključak na njihovu kanalizaciju učinjena velika usluga njihovim susjedima. Sud je prihvatio iskaz svjedoka ŽM kao istinit jer je spisu priložen dopis RI-19 d.o.o. upućen EM od 5. svibnja 1998. (list 21 spisa), koji je dostavljen na znanje, između ostalog, i KD Vodovod i kanalizacija d.o.o., a u navedenom dopisu se upravitelj zgrade [adresa] RI-19 d.o.o. obraća ranijem vlasniku nekretnine tuženika, EM, za zahtjevom za odvajanjem priključka kanalizacije jer takav priključak uzrokuje učestala začepljenja kanalizacije u dvorištu [adresa], a isti da ne sudjeluje u troškovima čišćenja. U navedenom dopisu spominje se i ranije korespondencija s KD Vodovod i kanalizacija d.o.o. (dopis od 30.03.1998.), dakle, očito korespondencija o kojoj je iskazivao svjedok ŽM.

8. Svjedok ŽM, kao i svjedok ĐM, iskazali su da je mogućnost izravnog priključenja tuženika na sustav javne kanalizacije nastala tek dogradnjom sustava 1997., dakle, nije bila moguća u vrijeme izgradnje objekta na adresi [adresa].

9. Tuženica VM navela je kako joj je poznato da je njezin otac kupio započetu gradnju na adresi [adresa], koju je započeo UM. U vrijeme kad je njezin otac kupio nekretninu nije bilo nikakvih priključaka te je on krenuo u realizaciju istih. U to je vrijeme zgrada na adresi [adresa] bila izgrađena na nacionaliziranom zemljištu, odnosno na tom je zemljištu prednik Hrvatskih voda izgradio stambenu zgradu za svoja četiri djelatnika. Tada uopće nije postojala kanalizacija na tom području nego je Voplin, današnje KD Vodovod i kanalizacija d.o.o., pitanje odvodnje riješio kolektorom i takvo je stanje bilo unazad 30 godina. Njezin otac je upravo s Voplinom zaključio Ugovor o priključenju na kolektor. Njezinom ocu je BM kao direktor Hrvatskih voda i kao stanar zgrade [adresa] dao uputu na koji način izvesti spajanje cijevi i suglasnost za spajanje.

10. Svi ovi dokazi ukazuju na to da je odvodni priključak objekta na adresi [adresa] izveden na ovaj način uz suglasnost i uz znanje nositelja tadašnjeg prava korištenja zemljišta u društvenom vlasništvu, Javnog privrednog poduzeća "Hrvatska vodoprivreda" p.o. Zagreb. Naime, kada se uzme da se radi o složenim građevinskim radovima koji se izvode duže vrijeme i koji su jasno vidljivi svima koji se tu zateknu, da nije postojala druga mogućnost priključenja, da je objekt prednika tuženika dobio uporabnu dozvolu upravo s ovako riješenim odvodnim sustavom, jasnim proizlazi da prednik tužitelja nije mogao ne znati za ove okolnosti pa kako u spisu nema niti jednog dokaza da se isti protivio takvim radovima, valja zaključiti da je bio suglasan s opisanim odnosno da je na isto pristao. Slijedom navedenog, prihvaćen je kao istinit iskaz tuženice ČM o načinu i osnovi priključenja te je na temelju njezinog iskaza potkrijepljenog iskazom svjedoka ŽM i materijalnom dokumentacijom (uporabnom dozvolom) zaključeno da je ovakav način priključenja izveden po dogovoru HM i Javnog privrednog poduzeća "Hrvatska vodoprivreda" p.o. Zagreb.

11. Polaganje odvodnih cijevi i priključenje na kanalizacijski sustav tuženika po svom sadržaju predstavlja izvršavanje sadržaja prava stvarne služnosti i to stvarne služnosti imati napravu na susjednoj nekretnini za korist svoje nekretnine kao povlasne (članak 196. stavak 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst, dalje: ZV-a).

12. Nedvojbeno je prednik tuženika sadržaj prava navedene stvarne služnosti počeo izvršavati najkasnije 1966. jer je te godine doneseno rješenje Skupštine Općine Rijeka kojom je odobrena uporaba objekta na adresi [adresa], što znači da je objekt tada već bio u cijelosti dovršen, zajedno s ugrađenim odvodnim cijevima preko odvodnih cijevi tužitelja.

13. Kako je prednik tuženika sadržaj prava stvarne služnosti izvršavao po dogovoru i uz saznanje nositelja prava korištenja susjedne poslužne nekretnine - Javnog privrednog poduzeća "Hrvatska vodoprivreda" p.o. Zagreb, odnosno radnjama koje su bile očite i jasno vidljive svim trećim osoba, nema govora o tome da bi prednik tuženika izvršavao sadržaja služnosti potajno ili zlouporabom povjerenja. Naime, i iz iskaza tužitelja MM utvrđeno je da je on bio među prvim stanarima i da prilikom useljenja nije znao o tome kako je riješena odvodna kanalizacija objekta [adresa], ali je po vlastitom iskazu za to saznao već iduće godine (1967.), kada je došlo do začepljenja i izlijevanja fekalija u njegovom stanu, a također je iskazivao i o poplavama koje su se u zgradi dogodile 1985. i 2021. Kako se radilo o problematici koja se ticala cijelog objekta, nedvojbeno je da su za ovakvo priključenje morali znati svi stanari (kasnije suvlasnici) zgrade.

14. Odvajanje priključka je tužitelj MM, kao predstavnik svih suvlasnika, tražio 1998. (o tome zaista govori i dopis priložen listu 21 spisa).

15. Prema tome, tuženici i njihov prednik su od izgradnje nekretnine 1966. do 1998. nesmetano držali dijelove svoje nekretnine (odvodne cijevi) na nekretnini tužitelja i njihovih prednika. Treba reći i to da je svjedok ŽM iskazao da je u dostupnoj mu dokumentaciji pročitao da je zastupnik M 6 (dakle, tužitelj MM) napisao da je dao usmenu dozvolu za ovakvo priključenje kao privremeno rješenje dok Voplin (prednik KD Vodovod i kanalizacija d.o.o.) ne produži svoju kanalizaciju, no sve da je to tužitelj MM u dopisu i napisao, to nije moglo biti točno jer se on u zgradu s adresom [adresa] uselio tek nakon izgradnje spornog odvodnog priključka pa nikako nije mogao znati za sadržaj dogovora između dvojice investitora, a isto tako, nije ni životno ni logično da su stranke dogovora u to vrijeme mogle predvidjeti da će Voplin na ovakav način izvesti javnu kanalizaciju, osobito imajuću u vidu da je to učinjeno čak 30 godina kasnije. Ovo ukazuje da nije bila riječ o tome da su tuženici i njihov prednik sadržaj stvarne služnosti izvršavali na zamolbu do opoziva vlasnika poslužne nekretnine, već upravo suprotno, s obzirom na sve okolnosti (način stjecanja, izostanak protivljenja ovlaštenika poslužne nekretnine) u razdoblju od 1996. do 1998. nisu imali razloga sumnjati da im ne pripada pravo izvršavati sadržaj služnosti.

16. Prema odredbi članka 388. stavka 2. ZV-a stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

17. Konkretno, rok za dosjedanje prava stvarne služnosti u korist nekretnine tuženika započeo je 1966. kad je njihov prednik položio odvodne cijevi u nekretninu tužitelja i priključio ih kanalizacijski sustav tužitelja. Tada su vrijedila pravila Austrijskog općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ), koja su se do 1. rujna 1980. godine primjenjivala na temelju članka 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije. Međutim, za vrijeme važenja tog propisa nije istekao rok propisan paragrafom 1472. OGZ-a koji je propisivao da se sve prava na državnim dobrima i državnoj imovini (kao što je ovdje bila riječ o zemljištu u društvenom vlasništvu) mogu steći samo posjedom od 40 godina.

18. Dana 1. rujna 1980. stupio je na snagu Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80.) koji je u članku 29. propisivao da se na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću, kao što je i u članku 55. propisivao da se na tom temelju ne može steći stvarna služnost na nekretnini koja je društveno sredstvo u društvenoj pravnoj osobi, no člankom 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91.) ta su odredbe (članak 29. i 55.) stavljene izvan snage.

19. Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96.,) je u članku 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Dana 17. studenoga 1999. godine Ustavni sud Republike Hrvatske je ukinuo članak 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I- 1054/1997 od 17. studenoga 1999., "Narodne novine", broj 137/99 od 4. prosinca 1999.). Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018. zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba." Citirano pravno shvaćanje doneseno je na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i drugi protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10, i dr.). Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Rev-3285/2018-2 od 4. siječnja 2022. navedeno stajalište zauzeo i u odnosu na stjecanje prava služnosti dosjelošću na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu.

20. S obzirom na vrijeme izvršavanja sadržaja predmetne stvarne služnosti od strane tuženika i njihovog prednika koje je proteklo od početka dosjedanja 1966. do stupanja na snagu članka 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. (31 godina), navedeno pravno shvaćanje zauzeto u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i drugi protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10, i dr.) te Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-291/14-2 ima se primjeniti i u konkretnom slučaju, odnosno u vrijeme dosjelosti uračunato je i vrijeme izvršavanja sadržaja stvarne služnosti prije 8. listopada 1991. Ovdje treba istaknuti i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, u presudi poslovnog broja Rev-1246/2024-2 od 24. rujna 2024. na revizijsko pitanje "Može li sud utvrditi pravo dosjelosti uračunavajući i posjedovanje prije 8. listopada 1991.god, ako isto ide na štetu drugih osoba, a ne javnih tijela?“ odgovorio potvrdno.

21. Slijedom navedenoga, budući da su tuženici pošteno izvršavali sadržaj prava stvarne služnosti kroz više od 30 godina, dakle, više od 20 godina koliko je bilo potrebno za stjecanje prava stvarne služnosti dosjelošću prema članku 54. stavak 1. ZOVO-a, odnosno članku 229. stavak 1. ZV-a, u kojem razdoblju se tužitelji i njihovi prednici nisu tome protivili (usprotivili su se tek 1998., nakon što je protekao rok dosjedanja), sud utvrđuje da su tuženici stekli pravo služnosti polaganja odvodnih cijevi i priključena na kanalizacijski sustav na nekretnini k.č. k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u korist njihove k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] kao poslužne, pozivom na navedene zakonske odrebe.

22. Člankom 167. stavak 1. ZV-a propisano je da ako treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može i putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane. Prema stavki 2. istog članka da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom vlasnik ostvario svoje pravo iz stavka 1. toga članka, vlasnik mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari; ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže.

23. Budući da su u ovom postupku tuženici dokazali da na temelju prava stvarne služnosti imaju pravo imati odvodne cijevi koje se nalaze u tlu nekretnine upisane u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Rijeci, z.k. 6365, k. č. br. [katastarska čestica], K. O. [katastarska općina], tužitelji nisu bespravno uznemireni u svome pravu vlasništva te nemaju, u smislu članka 167. ZV-a, pravo zahtijevati da to uznemiravanje prestane uklanjanjem predmetnih cijevi zbog čega njihov tužbeni zahtjev nije osnovan.

24. Ističe se i to da iz provedenih dokaza i to računa Rijekatank d.o.o. od 2. ožujka 2021., dnevnika rada Rijekatank d.o.o. od 1. ožujka 2021., računa Rijekatank d.o.o. od 16. lipnja 2004., računa RI-19 d.o.o. od 19. siječnja 2017., računa Rijekatank d.o.o. od 18. travnja 2016., računa Rijekatank d.o.o. od 15. srpnja 1997. doista proizlazi da je na nekretnini tužitelja dolazilo do začepljenja cijevi i poplava 1997., 2016. i 2021. kako to tužiitelji navode u tužbi, jer se svi ovi računi odnose na sanaciju posljedica tih događaja.

25. Međutim, prema nalazu i mišljenju vještaka graditeljske struke jasno proizlazi da je cjelokupni interni sustav mješovite kanalizacije, koji se sastoji od glavnog kolektora te dva kolektora koja se odnose na objekt na adresi [adresa] te jednog kolektora koji se odnose na objekt na adresi [adresa] neispravan (kako je to detaljno opisano u točki 1.4. Nalaza i mišljenja) pa je zaključak vještaka da priključak kolektora koji se odnosi na objekt na adresi [adresa] može imati utjecaj na preopterećenje i plavljenje nizvodnog kolektora koji se odnosi na objekt tužitelja te zasigurno utječe na veću količinu prikupljanih voda, no isto tako da preopterećenje i plavljenje kolektora koji se odnosi na objekt tužitelja može biti uzrokovano zbog nestručno izvedenog dijela kolektora koji se odnosi na objekt u vlasništvu tužitelja, bez obzira na priključenje kolektora koji se odnosi na objekt tuženika. Vještak je naveo i da je navedenu neispravnost moguće ukloniti rekonstrukcijom sustava i to ili eliminacijom priključnog kolektora koji se odnosi na objekt tuženika i njegovim izravnim spajanjem na glavni kolektor ( s time da se na taj način ne isključuje mogućnost povrata iz kanalizacije iz okana u objekt tužitelja) ili sanacijom postojećeg sustava.

26. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je detaljno i argumentirano odgovorio na zadaću suda i primjedbe i pitanja stranaka te na jasan, razumljiv i provjerljiv način pojasnio kako je došao do svojih zaključaka i mišljenja.

27. Stoga je, na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud utvrdio da priključak kolektora koji se odnosi na objekt tuženika na kolektor tužitelja nije isključivi uzrok plavljenja u objektu tužitelja pa stoga nije dokazana tvrdnja tužbe da upravo zbog ovakvo priključka tuženika dolazi do začepljena cijevi i poplava u objektu [adresa].

28. No isto tako, ta okolnost nije niti od važnosti u stvarnopravnim odnosima parničnih stranaka, jer dok tuženici imaju pravo stvarne služnosti ovakvog sadržaja na nekretnini tužitelja kao poslužnoj tužitelji nemaju pravo tražiti uklanjanje odvodnih cijevi, već bi jedino mogli tražiti da tužitelji uklone izvor štete (odnosno uklone možebitne nepravilnosti koje uzrokuju ili doprinose nastanku začepljenja i poplava), ali to po pravilima obveznog prava. S druge strane, ako tuženici ne bi imali pravo služnosti, samo polaganje cijevi, bez obzira na bilo kakvu daljnju posljedicu, predstavljalo bi uznemiravanje prava vlasništva tužitelja i tužitelji bi imali pravo zahtijevati zaštitu svoga prava.

29. Također, iako iz nalaza vještaka, ali i iskaza svjedoka ĐM i ŽM, zaposlenika KD Vodovod i kanalizacija d.o.o., nedvojbeno proizlazi da postoji mogućnost da se tuženici izravno priključe na javni kolektor, međutim, ni to nije odlučno s obzirom na utvrđenje da u korist nekretnine tuženika postoji pravo stvarne služnosti koje ih ovlašćuje da na u nekretnini tužitelja imaju odvodne cijevi, neovisno o drugim faktičnim mogućnostima spajanja na sustav javne kanalizacije.

30. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi članka 155. ZPP-a, pa su tužitelji, koji su u cijelosti izgubili ovu parnicu, dužni tuženicima naknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa) i vrijednosti predmeta spora od 1.327,24 eura. Sud je priznao tuženicima zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za:

- sastav odgovora na tužbu 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 23.12.2022. 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 24.5.2023. 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife)

- sastav očitovanja na nalaz i mišljenje vještaka od 27.12.2024. 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife)

- zastupanje na ročištu 16.12.2022. 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife)

- zastupanje na ročištu 6.3.2023. 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife)

- zastupanje na ročištu 20.4.2023. 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife)

- zastupanje na ročištu 12.01.2024. 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife)

- zastupanje na ročištu 4.3.2024. 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife)

- zastupanje na ročištu- očevid 18.10.2024. 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife)

- zastupanje na ročištu 15.1.2026. 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife)

sveukupno 2.200,00 eura, što uvećano za 10% na ime zastupanja dviju stranaka (Tbr. 40. Tarife) iznosi 2.420,00 eura te sve uvećano za PDV (Tbr. 42. Tarife) iznosi sveukupno 3.025,00 eura. Tuženicima nisu priznati troškovi za sastav podnesaka od 23. veljače 2024. i 19. travnja 2024. kojima su se očitovali na iskaze svjedoka jer se ne radi o troškovima potrebnim za vođenje postupka. Tuženicima nisu dosuđene pristojbe jer kod potpunog uspjeha u sporu nisu dužni snositi pristojbu za odgovor na tužbu.

31. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.

U Opatiji 20. veljače 2026.

Sutkinja:

Ana Župić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi pisano u 4 primjerka putem ovog suda, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljima po punomoćniku

2. Tuženicima po punomoćniku