REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Stalna služba u Belom Manastiru

Kralja Tomislava 53, 31300 Beli Manastir

P-7/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Robertu Gojević, u pravnoj stvari tužitelja AP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Mariji Lončarević Latković odvjetnici iz Osijeka, protiv tužene Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po OD Ćuroković i Šanjug iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane u prisutnosti punomoćnika stranaka, zaključene 26. siječnja 2026., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, objavljene 20. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2006 sklopljenog 10.7.2006. između tužitelja GP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 kao kreditora, potvrđenog (solemniziranog) od strane javnog bilježnika Zdenke Pavelić – Musa, 12.7.2006. pod brojem: Ou-925/06, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa ..“ promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“ i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak ..“po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužitelju GP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati ukupan iznos od 2.497,72 eura sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 0,88 eura od 2.11.2006.

- na iznos od 7,64 eura od 2.11.2008.

- na iznos od 6,82 eura od 2.1.2009.

- na iznos od 8,73 eura od 2.2.2009.

- na iznos od 11,30 eura od 2.3.2009.

- na iznos od 7,84 eura od 2.4.2009.

- na iznos od 6,62 eura od 2.5.2009.

- na iznos od 2,99 eura od 2.6.2009.

- na iznos od 0,73 eura od 2.7.2009.

- na iznos od 1,51 eura od 2.8.2009.

- na iznos od 3,94 eura od 2.9.2009.

- na iznos od 3,37 eura od 2.10.2009.

- na iznos od 1,93 eura od 2.11.2009.

- na iznos od 5,41 eura od 2.12.2009.

- na iznos od 7,86 eura od 2.1.2010.

- na iznos od 10,90 eura od 2.2.2010.

- na iznos od 11,67 eura od 2.3.2010.

- na iznos od 15,38 eura od 2.4.2010.

- na iznos od 14,82 eura od 2.5.2010.

- na iznos od 17,03 eura od 2.6.2010.

- na iznos od 31,02 eura od 2.7.2010.

- na iznos od 27,85 eura od 2.8.2010.

- na iznos od 39,50 eura od 2.9.2010.

- na iznos od 34,12 eura od 2.10.2010.

- na iznos od 29,51 eura od 2.11.2010.

- na iznos od 43,85 eura od 2.12.2010.

- na iznos od 52,29 eura od 2.1.2011.

- na iznos od 46,39 eura od 2.2.2011.

- na iznos od 48,53 eura od 2.3.2011.

- na iznos od 43,44 eura od 2.4.2011.

- na iznos od 45,31 eura od 2.5.2011.

- na iznos od 60,41 eura od 2.6.2011.

- na iznos od 63,10 eura od 2.7.2011.

- na iznos od 79,76 eura od 2.8.2011.

- na iznos od 74,02 eura od 2.9.2011.

- na iznos od 65,15 eura od 2.10.2011.

- na iznos od 64,95 eura od 2.11.2011.

- na iznos od 64,46 eura od 2.12.2011.

- na iznos od 67,96 eura od 2.1.2012.

- na iznos od 72,05 eura od 2.2.2012.

- na iznos od 72,88 eura od 2.3.2012.

- na iznos od 70,43 eura od 2.4.2012.

- na iznos od 71,89 eura od 2.5.2012.

- na iznos od 73,45 eura od 2.6.2012.

- na iznos od 72,41 eura od 2.7.2012.

- na iznos od 72,71 eura od 2.8.2012.

- na iznos od 71,64 eura od 2.9.2012.

- na iznos od 69,51 eura od 2.10.2012.

- na iznos od 72,89 eura od 2.11.2012.

- na iznos od 74,49 eura od 2.12.2012.

- na iznos od 74,27 eura od 2.1.2013.

- na iznos od 69,99 eura od 2.2.2013.

- na iznos od 73,77 eura od 203.2013.

- na iznos od 74,65 eura od 2.4.2013.

- na iznos od 73,62 eura od 2.5.2013.

- na iznos od 69,67 eura od 2.6.2013.

- na iznos od 67,42 eura od 2.7.2013.

- na iznos od 70,99 eura od 2.8.2013.

tako da zatezna kamata na svaki pojedini mjesečni iznos teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.7.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope propisane čl. 29. stavkom 8. Zakona o obveznim donosima („Narodne Novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, prema tužitelju GP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], u iznosu od 171,59 eur.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužitelju GP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.826,54 eur zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu u kojoj navodi da je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d, odnosno Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. S tuženikom je sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 sklopljenog 10.7.2006, a koji kredit je tužitelj u cijelosti vratio tuženiku. Tijekom trajanja kredita glavnica i prvobitni mjesečni anuitet su se mijenjali uslijed povećanja tečaja švicarskog franka i jednostrane promjene kamatne stope. Predmetnim ugovorom ugovorena je i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o značenju i posljedicama takve klauzule tuženik nije uopće na tužitelju razumljiv način istu informirao nego štoviše još ju je i „dezinformirao“ prezentirajući tužitelju samo šture. i djelomične „parametre“ koje su očito bile demagoške prirode i uopće nisu predstavljali potpunu obavijest koju je tuženik kao trgovac bio dužan pružiti tužiteljici kao potrošaču. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž- 6632/2017-10 od 14.6.2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima, posljedično čemu je valutna klauzula ugovorena predmetnim Ugovorom ništetna. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1.6.2004.-31.12.2008. to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Slijedom iznijetog tužitelj predlaže sudu da utvrdi da je ništetna odredba Ugovora o kreditu i obveze tuženu na isplatu zajedno sa pripadajućim kamatama od dana isplate svakog pojedinog iznosa.

2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan i ističe prigovor zastare. Navodi da je tužitelj propustio navesti da je pravni prednik tuženika, Slavonska banka d.d. s kojim je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu, koja banka nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, što znači da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda, obzirom da za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovoranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF. Kako je tužba podnesena 30.12.2022., tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 30.12.2017.nastupila je zastara potraživanja. Neprihvatljiva su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13, dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Navodi da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

3. Sud je proveo dokaze čitanjem dopisa tužitelja od 11.2.2020. na listu 5. spisa, dopisa tuženika od 13.3.2020. na listu 6. spisa, račun br. PSC Osijek od 21.7.2026. na listu 7. spisa, nalaz i mišljenje vještaka Ane Šarić na listu 240. -245. spisa, Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 sklopljenog 10.7.2006. na listu 254-262 spisa i saslušao tužitelja na listu 277.-278. spisa.

4. Na temelju tako provedenih dokaza, ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza kao cjeline, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Predmet spora je isplata ukupnog iznosa od 2.497,72 eur zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

6. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.6.2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017 od 14. 6.2018. presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., da li su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili ugovor o kreditu bez depozita broj br. 5140230452-20010382930/2006 sklopljenog 10.7.2006. kojim je banka odobrila tužitelju kredit u CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama na koji se zaračunavaju kamate od 5,25 % godišnje, te da su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu.

8. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. oznake Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tužene banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

9. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i prvotužene Zagrebačke banke d.d., a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

10. Međutim, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

11. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

12. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom TS u Zagrebu.

13. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

14. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. U navedenom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno je da su tuženici u tom sporu pa i tužena prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena.

16. U obrazloženju navedene presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sl. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem prednika tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

17. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

18. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba iz članka kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

19. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

20. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o namjenskim kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

21. Ocjenjujući ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke je nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

22. Sukladno navedenim utvrđenjima valja zaključiti i da su odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu ništetne.

23. Tužitelj osobno saslušan navodi da je taj kredit podigao radi kupnje osobnog vozila. Prilikom podizanja kredita u banci nije dobio nikakva posebna upozorenja. Vozilo je koristio za svoje osobne potrebe. U to vrijeme nije imao otvorenu firmu, obrt ili slično. Navodi da mu je rata je u početku bila oko 1.300,00 kn a narasla je preko 2.000,00 kn. Kod javnog bilježnika nije dobio nikakva posebna upozorenja. Navodi da je u biti bio doveden pred gotov čin i nije dobio nikakva posebna upozorenja o švicarcu i slično. Taj kredit je podigao 2006. a 2007. je otišao u mirovnu pa mu je bilo još teže otplaćivati kredit. Osobno je otplaćivao kredit sa svojom plaćom i mirovinom. Nije mu nitko objašnjavao u banci niti kod javnog bilježnika za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

23.1. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti jer smatra da je isti životan i uvjerljiv. Na temelju iskaza tužitelja ovaj sud utvrđuje da tužena prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dala tužitelju sve potrebne informacije i upozorenja o opasnosti valutne klauzule u CHF i način promjene kamatne stope.

24. Na prijedlog tužitelja sud je odredio knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Ani Šarić koja je sačinila nalaz i mišljenje temeljem kojeg je sud utvrdio:

- da je razlika više obračunatih i naplaćenih rata zbog promjene tečaja CHF od strane banke iznosi ukupno 2.497,72 eur.

25. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti jer je isti izrađen u skladu s pravilima struke a u njemu nema vidljivih logičkih ili matematičkih nedostataka. Prigovori koje na nalaz i mišljenje ističe tužena predstavljaju njegovo pravno shvaćanje spora i načina na koji je trebalo odrediti granice vještačenja što nije od utjecanja na valjanost provedenog vještačenja.

26. Tužitelj je podneskom od 2. listopada 2025. svoj tužbeni zahtjev uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka na iznos od 2.497,72 eur uz pripadajuće kamate. Budući je riječ o preinaci tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja povodom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tuženik se ne može protiviti takvoj preinaci.

27. U odnosu na procesnopravni prigovor tuženika radi prebijanja koji se temelji na činjenici da je određene mjesece tužitelj plaćao niže anuitete zbog nižeg tečaja CHF od onog koji je bio u trenutku isplate kredita, za napomenuti je da tuženik nema svojstvo potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača zbog čega se na njega ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija pružanje usluga u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta pa da bi bio dužan vratiti drugoj ugovornoj strani nešto što je primio na temelju ništetnog ugovora (čl.323. ZOO). Dakle, nisu ostvareni zakonski uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od onoga u trenutku isplate kredita. Stoga je sud utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor radi prebijanja zbog čega je odlučeno kao u točki III. izreke.

28. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika u pogledu valutne klauzule jer isti drži neosnovanim. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da se na predmetno potraživanje primjenjuje zastarni rok od 5 godina. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. 01. 2020. godine donio je pravno shvaćanje Su-IV-47/2020-2 u kome navodi da u ovakvim slučajevima zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Stoga u pogledu potraživanja po osnovi promjene tečaja CHF u ovoj pravnoj stvari nije nastupila zastara.

29. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO (NN 35/05 i dr.).

30. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju su u trošak priznati odvjetnički troškovi koji se odnose na sastav tužbe od 30.12.2022. u iznosu od 50 bodova, obrazloženi podnesak od 14.3.2023. u iznosu od 50 bodova, 2.10.2025. u iznosu od 100 bodova, 8.10.2025. u iznosu od 100 bodova, 31.12.2025. u iznosu od 100 bodova, zastupanje na ročištu od 10.3.2023. u iznosu od 50 bodova i 26.1.2026. u iznosu od 100 bodova, ročište za objavu presude 50 bodova, trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eur, pristojba na tužbu u iznosu 13,27 eur i na presudu 13,27 eur, što sve ukupno iznosi 1.826,54 eur. Tužitelju u trošak nije priznat trošak podneska od 17.3.2025. jer nije riječ o obrazloženom podnesku.

Beli Manastir, 20. veljače 2026.

S U D A C :

Robert Gojević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka.

DNA:

-pun.tužitelja

-pun.tuženika