Poslovni broj P-1153/2019-32

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice LN, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vizentin Brnabić & Rus iz Rijeke, protiv tuženice čiji je naziv Addiko Bank d.d., čiji OIB glasi 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 16. siječnja 2026. godine, u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženice, 20. veljače 2026. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. i čl. 4. Ugovora o kreditu, koji je 13. travnja 2007. godine, pod brojem 306-194/2007, sklopljen između tužiteljice LN i tuženice čiji je naziv Addiko Bank d.d., u dijelu u kojem je obveza iskazana u valuti švicarskog franka, a koje glase:

„(…) u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 187.000,00 CHF (sto osamdeset sedam tisuća švicarskih franaka), prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe -Adria- Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita (…)“

„(…) u kunskoj protuvrijednosti 1.152,99 CHF (tisuću sto pedeset dva švicarska franka i 99/100), obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-

Bank d.d. na dan plaćanja.“

II. Nalaže se tuženici čiji je naziv Addiko Bank d.d. da, po osnovi ništetne odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, tužiteljici LN isplati iznos od 18.559,52 eura (slovima: osamnaest tisuća petsto pedeset devet eura i pedeset dva centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 30. siječnja 2009. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25%, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , na iznose kako slijedi:

- na iznos od 43,89 eura od 30. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 51,063 eura od 30. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 51,03 eura od 29. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 98,70 eura od 18. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 450,51 euro od 27. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 73,65 eura od 29. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 72,75 eura od 30. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 72,66 eura od 31. kolovoza 2009. do isplate

- iznos od 75,21 euro od 30. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 73,65 eura od 23. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 70,66 eura od 29. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 70,57 eura od 26. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 67,96 eura od 30. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 68,87 eura od 30. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 66,09 eura od 28. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 125,86 eura od 29. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 62,46 eura od 30. srpnja 2008. do isplate

- na iznos od 52,55 eura od 30. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 136,62 eura od 29. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 75,40 eura od 28. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 131,46 eura od 30. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 213,53 eura od 31. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 174,47 eura od 31. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 187,89 eura od 28. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 167,53 eura od 31. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 176,84 eura od 30. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 240,74 eura od 31. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 247,55 eura od 30. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 477,28 eura od 29. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 301,17 eura od 30. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 254,53 eura od 23. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 248,64 eura od 20. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 257,70 eura od 30. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 312,73 eura od 30. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 1.107,53 eura od 25. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 245,45 eura od 21. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 246,35 eura od 30. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 206,05 eura od 31. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 250,18 eura od 29. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 652,39 eura od 24. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 200,93 eura od 31. listopada 2012. do isplate

- na iznos od 247,38 eura od 30. studenog 2012. do isplate

- na iznos od 242,50 eura od 31. prosinca 2012. do isplate

- na iznos od 790,44 eura od 29. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 125,51 euro od 27. ožujka 2013. do isplate

- na iznos od 392,40 eura od 26. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 790,37 eura od 23. svibnja 2013. do isplate

- na iznos od 214,99 eura od 23. srpnja 2013. do isplate

- na iznos od 230,44 eura od 30. kolovoza 2013. do isplate

- na iznos od 244,52 eura od 30. rujna 2013. do isplate

- na iznos od 238,41 euro od 31. listopada 2013. do isplate

- na iznos od 243,78 eura od 29. studenog 2013. do isplate

- na iznos od 249,40 eura od 30. prosinca 2013. do isplate

- na iznos od 255,13 eura od 31. siječnja 2014. do isplate

- na iznos od 261,63 eura od 28. veljače 2014. do isplate

- na iznos od 259,54 eura od 31. ožujka 2014. do isplate

- na iznos od 252,17 eura od 25. travnja 2014. do isplate

- na iznos od 249,38 eura od 27. svibnja 2014. do isplate

- na iznos od 251,17 eura od 30. lipnja 2014. do isplate

- na iznos od 259,58 eura od 31. srpnja 2014. do isplate

- na iznos od 264,42 eura od 29. kolovoza 2014. do isplate

- na iznos od 263,05 eura od 29. rujna 2014. do isplate

- na iznos od 270,08 eura od 29. listopada 2014. do isplate

- na iznos od 274,17 eura od 20. studenog 2014. do isplate

- na iznos od 1.068,51 euro od 31. prosinca 2014. do isplate

- na iznos od 272,04 eura od 30. siječnja 2015. do isplate

- na iznos od 273,02 eura od 27. veljače 2015. do isplate

- na iznos od 272,90 eura od 31. ožujka 2015. do isplate

- na iznos od 273,06 eura od 29. travnja 2015. do isplate

- na iznos od 273,26 eura od 19. svibnja 2015. do isplate

- na iznos od 273,28 eura od 29. lipnja 2015. do isplate

- na iznos od 273,55 eura od 29. srpnja 2015. do isplate

- na iznos od 273,83 eura od 27. kolovoza 2015. do isplate te

- na iznos od 273,95 eura od 30. rujna 2015. do isplate,

u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ništetnom dio odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, koji je 13. travnja 2007. godine, pod brojem 306-194/2007, sklopljen između tužiteljice LN i tuženice čiji je naziv Addiko Bank d.d., koji se odnosi na redovnu kamatu, a koji glasi:

„(…) sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.“

IV. Nalaže se tuženici čiji je naziv Addiko Bank d.d. da tužiteljici LN, po osnovi preplate koja se tiče ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope, isplati iznos od 9.136,87 eura (slovima: devet tisuća sto trideset šest eura i osamdeset sedam centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 31. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25%, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , na iznose kako slijedi:

- na iznos od 72,86 eura od 31. siječnja 2008. do isplate

- na iznos od 73,47 eura od 28. veljače 2008. do isplate

- na iznos od 166,68 eura od 28. ožujka 2008. do isplate

- na iznos od 162,39 eura od 30. travnja 2008. do isplate

- na iznos od 160,58 eura od 30. svibnja 2008. do isplate

- na iznos od 162,39 eura od 30. lipnja 2008. do isplate

- na iznos od 159,27 eura od 31. srpnja 2008. do isplate

- na iznos od 159,23 eura od 28. kolovoza 2008. do isplate

- na iznos od 132,72 eura od 29. rujna 2008. do isplate

- na iznos od 173,64 eura od 31. listopada 2008. do isplate

- na iznos od 164,67 eura od 27. studenog 2008. do isplate

- na iznos od 188,70 ura od 23. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 193,48 eura od 30. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 185,75 eura od 30. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 186,35 eura od 29. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 6,55 eura od 27. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 163,72 eura od 29. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 164,62 eura od 30. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 164,72 eura od 31. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 162,17 eura od 30. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 163,72 eura od 23. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 166,71 euro od 29. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 166,80 eura od 26. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 169,41 euro od 30. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 168,51 euro od 30. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 171,29 eura od 28. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 177,88 eura od 29. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 174,92 eura od 30. srpnja 2008. do isplate

- na iznos od 184,83 eura od 30. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 180,39 eura od 29. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 175,24 eura od 28. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 183,31 euro od 30. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 169,83 eura od 31. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 162,96 eura od 31. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 164,81 euro od 28. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 161,44 eura od 31. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 161,36 eura od 30. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 172,49 eura od 31. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 172,98 eura od 30. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 182,05 eura od 30. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 168,66 eura od 23. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 121,46 eura od 20. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 123,06 eura od 30. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 123,73 eura od 30. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 125,27 eura od 25. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 124,64 eura od 21. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 123,75 eura od 30. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 123,70 eura od 31. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 119,91 euro od 29. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 115,88 eura od 24. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 115,26 eura od 31. listopada 2012. do isplate

- na iznos od 115,37 eura od 30. studenog 2012. do isplate

- na iznos od 114,32 eura od 31. prosinca 2012. do isplate

- na iznos od 110,55 eura od 29. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 111,86 eura od 27. ožujka 2013. do isplate

- na iznos od 110,42 eura od 26. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 110,62 eura od 23. svibnja 2013. do isplate

- na iznos od 107,04 eura od 23. svibnja 2013. do isplate

- na iznos od 107,50 eura od 30. kolovoza 2013. do isplate

- na iznos od 107,96 eura od 30. rujna 2013. do isplate

- na iznos od 107,08 eura od 31. listopada 2013. do isplate

- na iznos od 107,02 eura od 29. studenog 2013. do isplate te

- iznos od 106,96 eura od 30. prosinca 2013. do isplate,

u roku od 15 dana.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

„Nalaže se tuženici čiji je naziv Addiko Bank d.d. da, po osnovi razlike glavnice utvrđene na dan 30. rujan 2015. godine, tužiteljici LN isplati iznos od 2.336,77 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 30. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine teku po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25%, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

VI. Nalaže se tuženici čiji je naziv Addiko Bank d.d. da tužiteljici LN naknadi troškove postupka, u iznosu od 4.178,21 euro (slovima: četiri tisuće sto sedamdeset osam eura i dvadeset jedan cent), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 20. veljače 2026. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VII. Odbija se zahtjev tuženice čiji je naziv Addiko Bank d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 3.812,50 eura.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je u podnesku, koji je tužiteljica LN dostavila sudu 22. prosinca 2025., tužba preinačena u dijelu isplate po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli (s iznosa od 17.767,47 eura na iznos od 18.559,52 eura) te u dijelu isplate po osnovi razlike glavnice u konverziji (s iznosa od 1.742,94 eura na iznos od 2.336,77 eura).

II. Utvrđuje se da je do preinake iz t. I. došlo tijekom glavne rasprave, ali zato jer tužiteljica LN, bez svoje krivnje, tužbu nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka zbog čega je takva preinaka tužbe moguća.

III. Dopušta se preinaka tužbe opisana u t. I. i II. ovog rješenja.

IV. Smatra se da je tuženica čiji je naziv Addiko Bank d.d. pristala na djelomično povlačenje tužbe, i to u odnosu na tražbinu po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, s iznosa od 10.435,31 euro na iznos od 9.136,87 eura, s pripadajućim kamatama.

V. Odbija se prijedlog tuženice Addiko Banke d.d. za određivanje prekida postupka do završetka postupka koji se pred Sudom Europske unije vodi(o) pod poslovnim brojem C-567/2020.

VI. Nalaže se tužiteljici LN da, za pristup na glavnu raspravu, održanu 16. siječnja 2026. godine, stalnom sudskom vještaku Darku Haniku isplati nagradu u iznosu od 58,39 eura (slovima: pedeset osam eura i trideset devet centa), i to u roku od 8 dana, na žiro račun imenovanog vještaka, otvoren kod Erste & Steiermärkische Bank d.d. pod brojem HR 3924020063100421578, pozivom na broj 00 1-1-2026.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 30. svibnja 2019. godine, navodi se da je 13. travnja 2007. godine tužiteljica LN (u daljnjem tekstu: tužiteljica) s tuženicom čiji je raniji naziv bio Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a čiji je današnji naziv Addiko Bank d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopila Ugovor o kreditu, na temelju kojega joj je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 187.000,00 CHF, s tim da su tim pravnim poslom ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Tvrdi se da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli ništetne te se tužbenim zahtjevom traži da se to utvrdi i da se tuženici naloži da tužiteljici vrati sve one iznose koje je od nje primila na temelju ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli. Prvotno istaknutim kondemnatornim dijelovima tužbenog zahtjeva traži se isplata iznosa od 17.767,47 eura (133.869,02 HRK) po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli te isplata iznosa od 10.435,31 euro (78.624,88 HRK) po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, s pripadajućim kamatama i s troškovima postupka. Isto tako, traži se i isplata iznosa od 1.742,94 eura (13.132,21 HRK) po osnovi razlike glavnice u konverziji, uz napomenu da je, na temelju Aneksa Ugovora o kreditu od 26. siječnja 2016. godine, između stranaka spora došlo do konverzije kredita; iz onog u CHF u onaj u eurima.

2. Tijekom postupka, kroz sadržaj podneska koji je tužiteljica sudu dostavila 22. prosinca 2025. godine, tužba je preinačena u dijelu isplate po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli (s iznosa od 17.767,47 eura na iznos od 18.559,52 eura) te u dijelu isplate po osnovi razlike glavnice u konverziji (s iznosa od 1.742,94 eura na iznos od 2.336,77 eura), dok je u dijelu isplate po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužbeni zahtjev smanjen (s iznosa od 10.435,31 euro /78.624,88 HRK/ na iznos od 9.136,87 eura).

3. Na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 16. siječnja 2026., nakon što joj je uručen podnesak tužiteljice od 22. prosinca 2025., tuženica se usprotivila preinaci tužbe.

4. Naprotiv, u odnosu na smanjenje tužbenog zahtjeva tuženica se nije očitovala.

5. U odnosu na preinaku tužbe u dijelu isplate po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i o razlici glavnice u konverziji za pojasniti je da je takva preinaka tužbe uslijedila nakon što je na (prvom) pripremnom ročištu, održanom 04. veljače 2022. godine, zaključen prethodni postupak. Stoga je mogućnost takve preinake sud bio u obvezi sagledati u skladu s pravilom iz odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 , 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP).

6. U prilici u kojoj je do preinake tužbe došlo zbog činjenice da se prilikom preinake tužbe aktivno legitimirana strana u sporu rukovodila rezultatom izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, a takva je situacija i u ovom sporu, treba smatrati da se, u smislu pravila iz odredbe čl. 190. st. 2. ZPP -a, radi o preinaci tužbe bez krivnje tužiteljice, a time, posljedično, i da je takva preinaka tužbe moguća.

7. Osim toga, takvu preinaku tužbe sud nalazi i svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama pa ju je, stoga, dopustio po odredbi čl. 190. st. 3. ZPP-a.

8. O preinaci tužbe iz podneska tužiteljice od 22. prosinca 2025. godine donesene su odluke iz dispozitiva rješenja, i to iz t. I. (čl. 191. st. 1. ZPP-a), iz t. II. (čl. 190. st. 2. ZPP-a) te iz t. III. (čl. 190. st. 3. ZPP-a).

9. Tek uzgredno je potrebno navesti da je pri donošenju odluke iz t. II. izreke rješenja prvostupanjski sud slijedio zakonsku stilizaciju iz odredbe čl. 190. st. 2. ZPP - a („može preinačiti“) pa je zato u tu točku izreke rješenja uvrstio nomotehnički izraz kojim se poslužio („Utvrđuje se da je /.../ preinaka tužbe moguća.“)

10. S druge strane, smanjenje tužbenog zahtjeva formalno-pravno predstavlja djelomično povlačenje tužbe.

11. Stoga je, u smislu pravila iz odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a tuženica imala pravo dati ili uskratiti svoj pristanak u odnosu na djelomično povlačenje tužbe, i to posebno zato jer se podnošenjem odgovora na tužbu od 23. prosinca 2021. godine upustila u raspravljanje o glavnoj stvari (čl. 193. st. 1. i 2. ZPP-a).

12. Podnesak tužiteljice od 22. prosinca 2025. godine uredno je uručen tuženici na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 16. siječnja 2026. godine, nakon čega se ona, u 15-dnevnom roku iz odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, nije izjasnila o povlačenju tužbe.

13. Zato je trebalo smatrati da je tuženica pristala na djelomično povlačenje tužbe, i to u odnosu na tražbinu po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi s iznosa od 10.435,31 euro na iznos od 9.136,87 eura, s pripadajućim kamatama. O tome je donesena odluka iz t. IV. izreke rješenja. Takva odluka svoje pravno uporište ima u smislu i sadržaju odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a.

14. U odgovoru na tužbu u cijelosti je osporen tužbeni zahtjev, kako u pogledu osnovanosti, tako i u svezi visine zatraženog novčanog iznosa, uz isticanje prigovora zastare, uz upiranje na to da je tužiteljica po struci diplomirani ekonomist pa da se zato ne može smatrati potrošačem te uz ukazivanje na to da tužiteljici niti ne pripada pravo na bilo kakvu zaštitu u ovoj parnici, imajući u vidu da je između nje i tuženice došlo do konverzije kredita; iz onog u CHF u onaj u eurima.

15. Tuženica je predložila i da sud odredi prekid postupka do donošenja odluke u predmetu koji se pred Sudom Europske unije vodi(o) pod poslovnim brojem C-567/2020.

16. No, takav njezin prijedlog sud je ocijenio pravno neutemeljenim.

17. Zalažući se za donošenje odluke o određivanju prekida postupka (pri čemu u odgovoru na tužbu tuženica predlaže prekid postupka, što je procesno neispravno jer se postupak prekida samo onda kada postoje zakonski razlozi za prekid postupka po odredbi čl. 212. ZPP-a i kada sud samo deklarira nastupanje takvih razloga donošenjem rješenja o prekidu postupka, dok se, u situaciji kada sud konstitutivno odlučuje o postojanju uvjeta za određivanje prekida postupka, po odredbi čl. 213. ZPP-a, donosi rješenje kojim se određuje prekid postupka), tuženica se pozvala na odredbu čl. 213. st. 1. i 2. ZPP-a, dok je na pripremnom ročištu koje je održano 04. veljače 2022. godine pojasnila da je njezin prijedlog za određivanje prekida postupka vezan uz postupak koji se pred Sudom Europske unije vodi pod poslovnim brojem C- 567/2020.

18. U postupku koji se vodi(o) pred Općinskim sudom u Zagrebu već je bio podnesen zahtjev o tumačenju Ugovora Europske unije te o valjanosti i tumačenju akata institucija, tijela, ureda ili agencija Europske unije, s tim da je taj zahtjev kod Suda Europske unije zaprimljen pod brojem C-567/2020 i u međuvremenu, točnije 05. svibnja 2022. godine, Sud Europske unije u predmetu C-567/2020 donio je presudu u kojoj je tumačio čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

19. Stoga nije postojala potreba da (i) ovaj sud prvog stupnja Sudu Europske unije podnese zahtjev istovjetnog sadržaja, a time, posljedično, niti potreba da sud odredi prekid postupka po odredbi čl. 213. st. 1. t. 2. ZPP-a.

20. Kako je, pak, postupak C-567/2020 pred Sudom Europske unije završen donošenjem odluke od 05. svibnja 2022. godine, tako ne postoje niti uvjeti iz odredbe čl. 213. st. 1. t. 1. ZPP-a.

21. Zbog svega navedenog prijedlog tuženice za određivanje prekida postupka odbijen je i odlučeno je kao u t. V. izreke rješenja.

22. Uz sve prigovore kojima se suprotstavljala tražbini tužiteljice u ovom sporu tuženica je smatrala i da tužiteljica iznos koji potražuje na teret tuženice treba umanjiti za iznos preplate koji joj je priznat u konverziji (navod tuženice s ročišta za glavnu raspravu koje je održano 16. siječnja 2026. godine; list 438. sudskog spisa).

23. Međutim, da bi o nečemu mogao odlučivati sud pred sobom mora imati odgovarajući zahtjev stranke; one aktivne koja ga postavlja u tužbenom zahtjevu te one pasivne koja ga može istaknuti bilo u formi protutužbe (čl. 189. ZPP-a), bilo kao procesno-pravni prigovor radi prebijanja (čl. 288.a st. 6. i čl. 333. st. 3. ZPP -a), bilo kao materijalno-pravni prigovor prijeboja (čl. 196. Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine, Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO-a).

24. Navedeno je posljedica regulacije iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a.

25. Tuženica, međutim, u ovom sporu nije postavila niti jedan od opisanih zahtjeva u okviru kojega bi za sud bilo pridržano pravo (niti obveza) odlučivanja o onome za što se zalagala na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 16. siječnja 2026. godine.

26. Budući da, dakle, tuženica nije istaknula zahtjev u okviru kojega bi sud bio u mogućnosti odlučivati o iznosu preplate koji je tužiteljici priznat u konverziji, o tome nije niti donesena odluka što znači da sud iznos koji je u ovom sporu dosudio tužiteljici nije umanjio za iznos preplate u konverziji. To bi, uostalom, bilo protivno pravilu iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a.

27. Time je sud dao odgovor na pitanje vezano uz procesne uvjete koji se tiču prijedloga tuženice da se iznos koji tužiteljica traži u ovom sporu umanji za iznos preplate u konverziji.

28. No, osim što ne postoje uvjeti da u procesnom smislu sud udovolji netom opisanom prijedlogu tuženice, pravno je uvjerenje ovog prvostupanjskog suda da za usvajanje takvog prijedloga tuženice nisu ostvarene niti materijalnopravno pretpostavke.

29. U okolnostima konkretnog slučaja postoje, naime, dva pravna odnosa stranaka spora; jedan je onaj vezan uz osnovni ugovor o kreditu i taj je pravni odnos postojao od momenta sklapanja Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine do 30. rujna 2015. godine, kao trenutka koji je, po odredbi čl. 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 25. rujna 2015. godine (Narodne novine broj 102/15; u daljnjem tekstu: ZID ZPK), bio relevantan za konverziju, a drugi pravni odnos je onaj koji je između tužiteljice i tuženice nastao sklapanjem Aneksa od 26. siječnja 2016. godine, na temelju kojega je provedena konverzija kredita - iz onog denominiranog u CHF u kredit denominiran u eurima.

30. Pri tome je čvrsto pravno stajalište ovog suda prvog stupnja da niti jednoj od stranaka ne pripada nikakvo pravo koje bi bilo vezano uz konverziju, i to iz nekoliko razloga.

31. Prije svega, konverzija je provedena po zakonu, po ZID ZPK, prema uvjetima koji su u tom propisu bili striktno predviđeni.

32. Osim toga, ZID ZPK je bio predmetom ocjenjivanja ustavnosti od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske te je tom prigodom Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio da je ZID ZPK bio nužan kao jednokratna mjera zakonodavca za ostvarivanje legitimnih ciljeva koji se njime želio postići (U-I/3685/2015).

33. Konačno, no ne i najmanje važno, konverzijom je stvorena nova pravna osnova, ali takva koja je djelovala isključivo pro futuro (za buduće razdoblje), dakle od momenta sklapanja Aneksa od 26. siječnja 2016. godine, kojim je provedena konverzija.

34. Kada je neki pravni posao nastao na temelju zakona (u ovom slučaju na temelju ZID ZPK) i kada je taj zakon prošao ocjenu ustavnosti te kada je ocijenjeno da je ustavan (kao ZID ZPK prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broja U-I/3685/2015), tada ne postoji osnova na temelju koje bi se moglo smatrati da je bilo koji dio tog pravnog posla protivan zakonu, a time dalje ne postoji niti osnova na temelju koje bi bilo kojoj od stranaka takvog pravnog posla pripadalo neko pravo.

35. Zato sud nalazi da u ovoj parnici niti tužiteljici ne pripada pravo na razliku glavnice u konverziji niti tuženici pripada pravo na umanjenje iznosa na koji tužiteljica ima pravo uz uvažavanje osnovnog pravnog posla – Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine.

36. Zato, čak i da je tuženica u ovom postupku istaknula odgovarajući zahtjev (protutužbu po čl. 189. ZPP-a, procesno-pravni prigovor radi prebijanja po čl. 288.a st. 6. i po čl. 333. st. 3. ZPP-a ili materijalno-pravni prigovor prijeboja po čl. 196. ZOO-a), sud joj ne bi priznao ono pravo za koje se zalagala na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 16. siječnja 2026. godine, a koje se ticalo upiranja na to da iznos koji tužiteljica traži postavljenim tužbenim zahtjevom treba umanjiti za iznos preplate u konverziji.

37. Razlozi zbog kojih sud drži da, unatoč provedenoj konverziji, tužiteljici pripada pravo na isplatu po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli očituju se u jednoj jednostavnoj okolnosti, a ta će okolnost biti obrazložena u nastavku obrazloženja ove odluke.

38. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

39. Također, provedeni su dokazi saslušanjem tužiteljice u svojstvu stranke te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Haniku.

40. Iako je tuženica isprva predlagala saslušanje svjedokinja ON i LNL, od ovih je dokaza personalne naravi izrijekom odustala u podnesku koji je sudu dostavila 17. prosinca 2025. godine (list 284. sudskog spisa).

41. Uz izvedene dokaze i one od čijeg je provođenja tuženica izričito odustala, niti jedna od stranaka nije predlagala izvođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 292. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292. st. 7. ZPP-a, s tim da je potrebno ponoviti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na (prvom) pripremnom ročištu koje je održano 04. veljače 2022. godine, o čemu je sud donio odgovarajuće procesno rješenje (list 167./2. sudskog spisa).

42. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra konačno postavljeni tužbeni zahtjev, iz podneska tužiteljice od 22. prosinca 2025. godine, djelomično osnovanim.

43. Među strankama nije sporno da su 13. travnja 2007. godine sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužiteljici stavila na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 187.000,00 CHF, koji joj se tužiteljica obvezala vratiti otplatom kroz 240 mjesečna anuiteta. Također, nije sporno da je u Ugovoru o kreditu od 13. travnja 2007. godine ugovorena valutna klauzula, točnije obveza tužiteljice da mjesečne anuitete otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti za CHF prema srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja. Nadalje, nije sporno da je tijekom vremena trajanja otplate kredita došlo do promjene tečaja za CHF. Isto tako, nije sporno da je u Ugovoru o kreditu od 13. travnja 2007. godine regulirana promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja tog pravnog posla iznosila 4,20% godišnje. Konačno, nije sporno da je 26. siječnja 2016. godine između stranaka spora zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu te da je njime došlo do konverzije kredita; iz onog u CHF u onaj u eurima, s tim da je u tom Aneksu utvrđeno da na dan 30. rujan 2015. godine preplata iznosi 102.945,71 HRK.

44. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- status potrošača na strani tužiteljice

- jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli

- pripada li tužiteljici pravo na isplatu onih iznosa koji su posljedica promjene tečaja valute i kamatnih stopa, i to posebno u kontekstu sklopljenog Aneksa od 26. siječnja 2016. godine kojim je provedena konverzija kredita iz onog u CHF u onaj u eurima te

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužiteljice u konkretnom slučaju nastupila zastara.

45. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno - pravne prirode (isprave) i dokazi personalnog karaktera (iskaz tužiteljice te nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

46. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, iskaz tužiteljice je dosljedan, logičan i životan, dok su nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika izrađeni savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine te, kao takvi, ne ostavljaju mjesta nejasnoćama, nepotpunosti niti proturječnosti kako sami sa sobom, tako niti s izviđenim okolnostima u predmetu.

47. Iz povijesnog dijela tužbe, kao i iz svih očitovanja tužiteljice iz cjelokupnog postupka, jasno je i nedvosmisleno razvidno da je osnova na kojoj počiva postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate, u biti, ništetnost odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništetnosti odredaba konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

48. Kod takvog stanja stvari, prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužiteljice i tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP).

49. Pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine, pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju pravila ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

50. Također, treba navesti da, uz ZZP, u primjenu dolaze i odredbe ZOO-a.

51. Do sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu došlo je, naime, nakon što je, u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 1165. ZOO-a, taj propis stupio na snagu, što znači da, pozivom na pravilo iz odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO -a, na pravni odnos stranaka konkretne parnice treba primijeniti ZOO.

52. Budući da je u svakom pojedinom slučaju aktivno legitimirana strana u sporu dužna dokazati svoj status potrošača, sud je najprije razmotrio ovo pitanje. Ovo posebno zato jer je to pitanje pred njega stavila tuženica kroz sadržaj odgovora na tužbu u kojemu je ustvrdila da je tužiteljica po struci diplomirani ekonomist i da se zato ne radi o prosječnom potrošaču.

53. Međutim, tužiteljica je u ovom predmetu svoje svojstvo potrošača bezrezervno dokazala, i to kako dokazima materijalno-pravnog karaktera (ispravama), tako i dokazima personalne naravi (stranačkim iskazom).

54. Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je tužiteljica Ugovor o kreditu od 13. travnja 2007. godine, možebitno, sklopila u svrhe namijenjene njezinom zanimanju ili njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), tuženica nije dokazala niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti pa, stoga, status potrošača na strani tužiteljice ovaj prvostupanjski sud nalazi dokazanim.

55. Iz samog sadržaja Ugovora o kreditu, konkretno iz čl. 2. tog pravnog posla (list 17. sudskog spisa), jasno je vidljiva namjena sklapanja tog Ugovora i ta se namjena očituje u kupnji i adaptaciji stana.

56. Iz stranačkog iskaza tužiteljice (list 179./2. sudskog spisa) slijedi da je kredit realizirala kako bi njime kupila nekretninu koju je potom željela i adaptirati.

57. Takvi dokazi; materijalno-pravnog karaktera (Ugovor o kreditu od 13. travnja 2007. godine) i personalne naravi (iskaz tužiteljice) bezrezervno upućuju na to da je, u smislu utanačenja iz odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a, tužiteljica u ovom sporu dokazala svoj status potrošača.

58. Osim toga, sama činjenica da je tužiteljica po struci diplomirana ekonomistica nije relevantna za status potrošača jer tuženica, na kojoj je , u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, u tom pravcu bio teret dokaza, ni na koji način nije dokazala da je opisana struka tužiteljice imala bilo kakvog utjecaja na sadržaj konkretnog Ugovora o kreditu, primjerice tako da je upravo zbog te struke tužiteljici pružena mogućnost pregovaranja o sadržaju bilo koje ugovorne odredbe. Upravo suprotno, iz stranačkog iskaza tužiteljice jasno je da joj nitko u tuženoj banci nije objasnio o čemu će ovisiti promjena kamatne stope niti je upozorena na rizik tečaja za CHF.

59. Stoga činjenica da je tužiteljica po struci diplomirani ekonomist, a ovu je okolnost ona predočila sudu i prilikom saslušanja u svojstvu stranke , na ročištu za glavnu raspravu od 04. travnja 2022. godine, pa sud tu činjenicu nalazi nepobitno dokazanom, sama po sebi ne znači da tužiteljica ne bi imala status potrošača.

60. Takav status, naime, ne ovisi o struci korisnika kredita, nego o onim okolnostima koje su predviđene odredbom čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP -a (sklapanje pravnog posla na tržištu u svrhe koje nisu namijenjen zanimanju, poslovnoj djelatnosti ili poduzetničkoj aktivnosti) te odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a (pojedinačno pregovaranje).

61. Zbog svega upravo objašnjenog sud je prigovor izostanka statusa potrošača na strani tužiteljice, kao jedan od prigovora kojim se tuženica suprotstavljala tužbenom zahtjevu, otklonio kao pravno neargumentiran i nedokazan.

62. Da bi uopće došao u poziciju odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu, kako onom deklaratorne naravi (radi utvrđenja ništetnosti), tako i onima kondemnatorne prirode (radi isplate), sud je najprije razmotrio mogućnost traženja takve zaštite u ovoj parnici pored činjenice da je 26. siječnja 2016. godine između stranaka spora sklopljen Aneks Ugovora o kreditu na temelju kojega je obavljena konverzija kredita (iz onog denominiranog u CHF u onog denominiranog u eurima).

63. Tuženica je, naime, tvrdila da je sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu prestalo i samo pravo tužiteljice da traži onu zaštitu koju je u ovom sporu zahtijevala.

64. U kontekstu tzv. konverzije nužno je pojasniti sljedeće.

65. Prije svega, treba naglasiti da je kroz sve izvedene dokaze utvrđeno da je izračun konverzije kredita, do koje je u pravnom odnosu stranaka konkretnog spora došlo 26. siječnja 2016. godine, na temelju Aneksa Ugovora o kreditu, proveden u potpunosti uz uvažavanje pravila iz odredbe čl. 19.c ZID ZPK. Ovaj zaključak slijedi i iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Hanika (strana 14. nalaza i mišljenja, s lista 206. sudskog spisa).

66. Stoga treba spoznati da je konverzija provedena po zakonu i da po toj osnovi ne postoji iznos koji bi tuženica, možebitno, bila u obvezi isplatiti tužitelj ici.

67. Zato je dio tužbenog zahtjeva, kojim je tužiteljica tražila isplatu po osnovi razlike glavnice u konverziji (u visini od 2.336,77 eura), odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u t. V. izreke presude.

68. Konverzijom je stvorena nova pravna osnova, s tim da nije na odmet napisati nekoliko okolnosti koje su uz to vezane.

69. Prva od tih okolnosti tiče se toga da je nova pravna osnova stvorena tek pro futuro (za buduće razdoblje), dakle od momenta sklapanja Aneksa od 26. siječnja 2016. godine, kojim je provedena konverzija.

70. Druga od tih okolnosti odnosi se na to da, protivno razmišljanju tuženice, unatoč provedenoj konverziji, potrošači imaju pravni interes tražiti zaštitu onog prava za koje drže da im je povrijeđeno.

71. Pravni interes takvih potrošača gotovo je notoran i očituje se u očekivanju isplate onog iznosa (ili onih iznosa) koji (koje) takvi potrošači tuže u sporovima.

72. Uzimajući u obzir da je u tim parnicama predmet tužbenog zahtjeva (i) kondemnacija (činidba), po odredbi čl. 187. st. 2. ZPP-a, u svezi s čl. 187. st. 1. ZPP- a, isključeno je i samo ispitivanje pravnog interesa jer se on ispituje samo onda kada tužitelj u tužbi traži da sud utvrdi (ne) postojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili (ne) istinitost kakve isprave.

73. U predmetnoj parnici takvo što nije slučaj jer je tužbeni zahtjev upravljen i na činidbu pa nema apsolutno nikakve dvojbe da se pravni interes tužitelj ice iscrpljuje već u samom njezinom zalaganju za isplatu onih iznosa za koje drži da joj pripadaju kao posljedica ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

74. Uostalom, u predmetu Rev-2868/2018, u odluci od 12. veljače 2019. godine, u povodu izvanredne revizije tužiteljice u tom postupku, Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je odgovor na pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu (konverzija kredita uz valutnu klauzulu u EUR) korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u toj odluci, korisnica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedenih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.

75. Stoga je potpuno nedvojbeno da i tužiteljica u ovom sporu ima pravni interes za traženja zaštite unatoč sklopljenom Aneksu od 26. siječnja 2016. godine. Kako je taj Aneks zakonit (utemeljen je na ZID ZPK) i kako je zakon na kojemu počiva (ZID ZPK) prošao ocjenu ustavnosti, pri čemu je zaključeno da nije protivan načelu ustavnosti, tako niti jednoj od stranaka spora ne pripada bilo kakvo pravo koje bi svoje uporište imalo u tom Aneksu. Zato je dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži razliku glavnice u konverziji pravno neutemeljen te ga je, kao takvog, sud prvog stupnja odbio (t. V. izreke presude).

76. Međutim, ono što je po pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja krucijalno, a što tuženica potpuno ispušta iz vida, očituje se u tome da su kroz konverziju potrošači izjednačeni s onim potrošačima koji su kredite ishodili u eurima i s onim potrošačima kojima su krediti odobreni u kunama (jer je kroz donošenje ZID ZPK to i bila intencija, kako se to jasno i nedvosmisleno razabire iz odredbe čl. 19.a st. 1. al. 1. i 2. ZID ZPK), ali da, istodobno, konverzijom potrošači nisu izjednačeni s onim potrošačima kojima su sudovi u sudskim postupcima redovno dosuđivali restituciju, svodeći njihove tražbine na početno ugovorene uvjete (one koji se tiču početno ugovorene kamatne stope i početno ugovorenog tečaja za CHF).

77. Stajalište je ovog suda da je upravo potonje usporediva situacija, a o njoj zakonodavac nije vodio računa donoseći ZID ZPK.

78. Kada bi se potrošačima koji su kredite konvertirali odreklo pravo da za period od dana sklapanja ugovora do dana konverzije traže utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditima o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, tada bi takvi potrošači bili dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na one potrošače koji kredite nisu konvertirali i kojima su u sudskim postupcima ista prava već (pravomoćno) priznata. Time bi, pak, došlo do povrede njihovih legitimnih očekivanja, do povrede njihova prava vlasništva (Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda /Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; u daljnjem tekstu: Konvencija/ i Protokol br. 1 uz Konvenciju /u daljnjem tekstu: Protokol br. 1) te do povrede prava na pošteno suđenje iz čl. 6.1. st. 1. Konvencije. Ovom prvostupanjskom sudu to nije intencija.

79. Zato je dubokog pravnog uvjerenja da su i tužbeni zahtjevi potrošača koji su kredite konventirali po ZID ZPK osnovani te da je takav i zahtjev tužiteljice u ovom sporu u onom dijelu u kojemu se taj zahtjev tiče utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te isplate po osnovi restitucije.

80. Upravo zato jer je Aneksom od 26. siječnja 2016. godine stvorena nova pravna osnova i zato jer je takva nova pravna osnova stvorena tek tim Aneksom, dakle pro futuro (za buduće razdoblje), za period između trenutka sklapanja Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine i momenta zaključivanja Aneksa od 26. siječnja 2016. godine sve učinke osnovnog pravnog posla treba procjenjivati po tom osnovnom pravnom poslu.

81. Sva nezakonitost tog osnovnog pravnog posla nestala je (i prestala) tek onda kada su tužiteljica i tuženica zaključile Aneks od 26. siječnja 2016. godine.

82. Prava tužiteljice kao potrošača (a sud je već objasnio razloge zbog kojih nalazi da je tužiteljica svoj status potrošača dokazala u ovom sporu), u kontekstu Ugovora o kreditu koji je s tuženicom sklopila 13. travnja 2007. godine, treba procjenjivati u skladu s odredbama ZZP-a, bez uzimanja u obzir ZID ZPK-a, jer bi to, uostalom, bilo i protivno načelu zabrane retroaktivnosti iz odredbe čl. 90. st. 4. Ustava

Republike

Hrvatske

(Narodne

novine

broj

56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14; u daljnjem tekstu: Ustav).

83. Nakon što je utvrdio da je tužiteljica potrošač te da, i unatoč sklapanju Aneksa od 26. siječnja 2016. godine, kojim je provedena konverzija, ona ima pravo na zaštitu koju traži u ovom postupku, sud se vratio na osnovni pravni posao te je njegove odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli razmotrio u skladu s odredbama ZZP-a.

84. Odredbama čl. 81. st. 1. i st. 4. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

85. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine, kojima su predviđene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s već spomenutim načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, a cijeneći i to da je odredbom Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine tuženici omogućeno ne samo da iznos mjesečnog anuiteta bude vezan uz valutu CHF, nego i da tečaj te valute bude uvjetovan srednjim tečajem za CHF koji upravo tuženica određuje te da je sve to, u konačnici, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, i to takvu koja se ogleda u tome da je anuitet kredita za tužiteljicu rastao tijekom utuženog perioda (što se vidi iz izračuna razlike koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka Darka Hanika), zaključak je suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne te da na temelju upravo te i takve pravne osnove tužiteljici pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

86. Iz čitavog sadržaja Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine uopće nije uočljivo koji bi to, zapravo, bio razlog uslijed kojega bi moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope i/ili do promjene tečaja za CHF, a posebno nije vidljivo da bi se takve promjene temeljile na valjanom razlogu, predviđenom ugovorom, kako to zahtijeva odredba čl. 82. st. 1. al. 11. ZZP-a, što znači da su odredbe imenovanog pravnog posla ostavljale na procjenu isključivo tuženici da jednostrano mijenja odredbe o visini kamatne stope (kroz donošenje internih akata na koje tužitelj ica nije mogla utjecati ni na koji način, a kamo li, pak, o njima pregovarati), odnosno o tečaju za CHF.

87. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu za pojasniti je još i da sama okolnost koja se odnosi na to je tuženica u Ugovor o kreditu od 13. travnja 2007. godine uvrstila odredbu o vlastitom pravu na izmjenu kamatne stope, dakle o pravu da, bez pregovora i dogovora s tužiteljicom, te čak i bez sklapanja bilo kakvog dodatka (aneksa) Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine, izmijeni kamatnu stopu, ovome se sudu doima nepoštenim, jer takvo postupanje tuženice, zasigurno, samo po sebi uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to posebno zato jer je u svakoj konkretnoj situaciji izmjene kamatne stope dolazilo do toga da je za tužiteljicu porasla mjesečna obveza plaćanja anuiteta, što znači da su odredbe Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine, o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, stipulirane na štetu nje, kao potrošača.

88. Razlozi za promjenu kamatne stope morali su (i trebali) biti jasno i nedvosmisleno sadržani u samom tekstu Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine kako bi transparentno i bezuvjetno bili poznati tužiteljici u samom trenutku sklapanja tog Ugovora.

89. Tek u takvom slučaju, dakle da su razlozi za izmjenu visine kamatne stope tijekom perioda trajanja Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine, koji je obuhvaćao 20-godišnje razdoblje (jer je odredbom čl. 4. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine otplata kredita ugovorena kroz 20 godina, otplatom u 240 anuiteta), bili razgovijetno naznačeni u tom Ugovoru, da ih je kao takve tužiteljica mogla pročitati i da su joj oni mogli biti suvislo objašnjeni po ovlaštenom službeniku tuženice, tek tada bi tužiteljica došla u poziciju da se informirano uputi u obveze koje za nju proizlaze iz sadržaja pravnog posla koji sklapa s tuženicom.

90. U svakom slučaju suprotnom od potonje prikazanog, a takav je postojao i u odnosu na konkretan pravni posao, koji je nastao između parničnih stranaka, tužiteljica je dovedena u neravnopravnu poziciju, dok je tuženica time za sebe pribavila svojevrsni monopolistički položaj na tržištu, u odnosu prema tužiteljici.

91. Odredbom čl. 3. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 4. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

92. Stajalište je ovoga suda da ugovaranje uvjeta u kojima promjena kamatne stope ovisi o odlukama tuženice, koje ona donosi autonomno i jednostrano, bez bilo kakvog upliva bilo kojeg potrošača, pa tako i tužitelj ice, kao stranke konkretnog Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine, ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz citiranih odredaba ZOO-a.

93. Naprotiv, iskorištavanjem svoje pozicije „jače“ stranke ugovornice, koja je u Ugovoru o kreditu od 22. ožujka 2006. godine za sebe prispodobila mogućnost izmjene kamatnih stopa rukovodeći se svojim vlastitim općim aktima (čl. 6. Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine), na koje tužiteljica nije mogla utjecati ni na koji način, što znači da s njima i s razlozima kojima se tuženica rukovodila prilikom njihova donošenja tužiteljica nije mogla biti čak niti upoznata, tuženica je postupila potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što, ponavlja se, u sadržaj Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine tuženica nije unijela podatak o tome kakav je to valjani i unaprijed predviđeni razlog zbog kojega bi mogla jednostrano mijenjati ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila s tužiteljicom.

94. Zbog svega navedenog, sud prvog stupnja smatra da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 6. Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine, i to zato jer predstavlja nepoštenu odredbu po prethodno spomenutim pravilima iz odredaba ZZP-a, te da je, posljedično, zahtjev tužiteljice za isplatu po osnovi promjene kamatnih stopa na temelju jednostranih odluka tuženice pravno utemeljen (po pitanju njegove pravne osnove, a o visini tog zahtjeva sud će svoje pravno uvjerenje iznijeti u nastavku obrazloženja ove odluke).

95. U odnosu, pak, na valutnu klauzulu, sadržanu u odredbi Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine, nužno je pojasniti da je u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012, a na koji se tijekom ovog spora pozvala i tužiteljica te koji je bio pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima i protiv tuženice u ovom sporu, na temelju odredaba članaka 502.a do 502.h ZPP-a, navedeni tužitelj tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) i to u dva pravca; prvo u pravcu nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te drugo u pravcu nepoštenosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 13. lipnja 2014. donesena pod brojem Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1402/2012 u dijelu koji se ticao promjenjive kamatne stope, a preinačena u dijelu koji se ticao valutne klauzule te je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, a kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio je revizijsku odluku Revt-249/14-2 kojom je reviziju stranaka odbio, nakon čega je uslijedio postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je odlukom brojeva U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broja Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev upravljen utvrđenju da su banke (dakle, i tuženica u ovoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak u kojemu je, iznova odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se ticao zahtjeva za utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

96. Također, bitno je naglasiti da je nakon toga Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu, poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pri čemu je utvrđeno da su sve tužene banke (uključujući, dakle, i tuženicu u konkretnoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu - ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

97. Sud prvog stupnja ispitao je može li se tužiteljica s uspjehom pozivati na pravna utvrđenja iz odluke donesene u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spomenutoj parnici.

98. U svezi toga, za istaknuti je da je odredbom čl. 502.c ZPP-a predviđeno da su se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke osobe ovlaštene pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a (u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava).

99. Tužiteljica se pozvala na upravo citiranu „novu“ presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 14. lipnja 2018. donesena pod brojem Pž-6632/2017-10 (navod tužiteljice iz povijesnog dijela tužbe). Stoga je sud svoju odluku u ovom predmetu utemeljio ne samo na vlastitom pravnom promišljanju, već i na svemu onome što je utvrđeno citiranom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

100. No, čak i da u parnici radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba i radi isplate po osnovi pravila o restituciji sud nije vezan za utvrđenja iz parnice koja se vodila u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, to još uvijek ne bi značilo da sud nije dužan cijeniti utvrđenja do kojih je došao sud u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava te da se stranka na odluku iz takvog spora ne bi mogla pozivati (uostalom, jednako kao i na bilo koju drugu odluku bilo kojeg drugog suda za koju smatra da konvenira njezinim probicima u postupku).

101. Pritom ovaj prvostupanjski sud drži da je zbog promjene tečaja švicarskog franka, u smislu njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca), došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je po Ugovoru o kreditu koji je tužiteljica sklopila s tuženicom plaćanje bilo vezano za valutu CHF, i to, k tome, prema srednjem tečaju tuženice, kao kreditora, pa kada je u utuženom razdoblju znatno porastao tečaj CHF, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, tada se, po motrištu ovog suda prvog stupnja, radi ne samo o povredi kolektivnih interesa, već i o povredi interesa potrošača koji je korisnik konkretnog kredita. Ovo tim više jer tuženica, za koju je u tom pravcu bio pridržan teret dokaza (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP -a te čl. 81. st. 4. ZZP-a), nije dokazala da se o odredbi Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine, u dijelu u kojemu je tom odredbom predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo.

102. Ponavlja se da je odredbom čl. 81. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

103. Dakle, sumarno, sud drži da su nepoštene odredbe Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine, kojima su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, a kako je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a za nepoštenu ugovornu odredbu kao posljedica predviđena ništavost, tako su navedene odredba ništave i, po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tužiteljici pripada pravo na isplatu.

104. Ponavlja se da tuženica nije dokazala da se o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine pojedinačno pregovaralo, a time i da nije postupila u skladu s obvezom iz odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a.

105. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužiteljice da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga.

106. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužitelj ice radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine, a, uz to, i zahtjev radi isplate onih iznosa koje je tužiteljica tuženici više platila upravo zbog posljedica takve ništetnosti.

107. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 328. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništetnog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništetnosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

108. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), a da je pravo na restituciju posljedica ništetnosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništetnosti po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova pravnog posla, aktivno legitimirana strana ističe i zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama te i takve ništetnosti.

109. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetnog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništetnošću.

110. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništetnosti (čl. 328. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništetnosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

111. Da bi bilo jasnije što sud prvog stupnja ima na umu, nije zgorega situaciju koja postoji u ovom predmetu usporediti s tražbinom koja svoje uporište ima u ništetnosti, primjerice, ugovora o kupoprodaji glede kojega aktivno legitimirana strana traži i da se, nakon što se taj ugovor utvrdi ništetnim, u zemljišnim knjigama provede upis prava vlasništva na osobu koja je ništetnim pravnim poslom pravo vlasništva prenijela na stjecatelja.

112. Kada bi takav zahtjev podlijegao zastari, tada bi to značilo da bi u zemljišnim knjigama stjecatelj ostao upisan kao vlasnik i unatoč tome što je pravo vlasništva stekao na temelju pravnog posla koji je pravomoćno utvrđen ništetnim. To jednostavno nije u skladu s restitucijom koju ima na umu odredba čl. 323. st. 1. ZOO - a. Isto je i s dijelom tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica u ovoj parnici traži isplatu. Taj se zahtjev, naime, temelji upravo na restituciji iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO -a, a ona predstavlja lex specialis (posebnu odredbu) u odnosu na sve ostale odredbe ZOO-a koje reguliraju vraćanje u stanje prije nastale nezakonitosti, pa i u odnosu na one koje se tiču stjecanja bez osnove.

113. Zato je, po uvriježenom, dubokom i dosljednom pravnom promišljanju ovog suda prvog stupnja, za ispravan zaključak o prigovoru zastare nužno i samu tražbinu tužitelja podvesti pod ispravan pravni institut.

114. Za razliku od stjecanja bez osnove, kao instituta koji podliježe zastari u općem, 5-godišnjem roku zastare iz odredbe čl. 225. ZOO-a, restitucija koju ima na umu odredba čl. 323. st. 1. ZOO-a nije vezana uz zastaru. Ona je posljedica ništetnosti pa onda kada se po odredbi čl. 328. ZOO -a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, tada treba zaključiti da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništetnosti po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a. Svako drugo tumačenje, po ocjeni ovog suda prvog stupnja, predstavlja neispravnu primjenu instituta ništetnosti i posljedica ništetnosti.

115. Zbog svega upravo objašnjenog prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, a koji je ponavljala i tijekom čitavog spora, ocijenjen je pravno neprihvatljivim pa ga je, kao takvog, ovaj sud prvog stupnja otklonio.

116. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

117. Ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu, koji je 13. travnja 2007. godine sklopljen između tužiteljice i tuženice, utvrđuje se tek ovom odlukom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u času kada odluka o prihvaćanju zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužiteljice, upravljenom na ništetnost odredaba Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici, ukazuje pravno neutemeljenim.

118. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužiteljici isplati novčane iznose koji su joj dosuđeni u t. II. i IV. dispozitiva presude temelji na odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

119. U slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

120. Kako je, pak, na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, tuženica od tužiteljice primila isplatu mjesečnih anuiteta koji su veći od onih anuiteta koji su ugovoreni tim Ugovorom i za koje je tužiteljica dobila od tuženice otplatni plan, tako je, u vidu posljedica ništetnosti, za tuženicu predviđena obveza da tužiteljici vrati sve one iznose koje je od nje primila po osnovi ništetnih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je tužiteljica te isplate obavila, odnosno upravo na način na koji je tužiteljica to i zahtijevala u ovom sporu konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, istaknutim u podnesku od 22. prosinca 2025. godine.

121. U prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke već je pisano da je u jednom svom dijelu tužba preinačena (glede isplate po osnovi ništetnosti valutne klauzule i glede isplate po osnovi razlike glavnice u konverziji, s tim da potonje nije relevantno jer taj dio tužbenog zahtjeva sud ne nalazi osnovanim iz drugih razloga, o kojima je prethodno pisano u ovom obrazloženju), a u drugom svom dijelu je tužbeni zahtjev smanjen i da se takvoj procesnoj dispoziciji tužitelj ice tuženica presumirano nije protivila, o čemu je prvostupanjski sud donio odgovarajuće procesne odluke (iz t. I., II., III. i IV. izreke rješenja).

122. Na ovom, pak, mjestu treba ukazati na to da rezultati provedenog dokaznog postupka, prije svega onog koji se očituje u financijskom vještačenju po stalnom sudskom vještaku Darku Haniku, ukazuju na utemeljenost konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, sadržanog u podnesku tužiteljice od 22. prosinca 2025. godine.

123. Zato su o visini tužbenog zahtjeva donesene odluke iz t. II. i IV. izreke presude.

124. Tuženica je smatrala da je u rješenju o vještačenju predmet vještačenja pogrešno određen te da se time kredit pretvara u kredit s fiksnom kamatnom stopom, a držala je i da je potrebno uzeti u obzir kamate na kunske kredite.

125. Niti jedno od ta dva motrišta tuženice ovaj prvostupanjski sud nije mogao prihvatiti.

126. U odnosu na primjedbu da se svođenjem na početno ugovorenu kamatnu stopu kredit pretvara u kredit s fiksnom kamatnom stopom, treba navesti da je jedina odredba Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine koja je bila u duhu ZZP-a, o kojoj je tužiteljici pružena mogućnost pregovaranja, koja joj je bila jasno i glasno poznata i koja je bila transparentno vidljiva u sadržaju tog Ugovora upravo ona o kamatnoj stopi od 4.20%. Za tu je kamatnu stopu, k tome, tužiteljici izdan i odgovarajući otplatni plan te je na taj način ona bila upoznata sa svojom obvezom prema tuženici.

127. Zato je sud predmet vještačenja odredio upravo na onaj način na koji je to učinio donoseći rješenje o vještačenju od 03. listopada 2025. godine.

128. Sve ostalo dovelo bi iznova do povrede prava tužiteljice kao potrošača, pa tako i ono za što se tuženica zalaže, a što se ogleda u primjeni kamata na kunske kredite. Zato sud na način predložen po tuženici nije niti mogao odrediti vještaku predmet vještačenja.

129. Da tužiteljici pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevala tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev-999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništetnosti.

130. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose isplate, za naglasiti je da su do 31. prosinca 2007. godine na snazi bili Zakon o zateznim kamatama (Narodne novine broj 28/96 i 58/04 – Vjerodostojno tumačenje članka 3. stavka 1. Zakona o zateznim kamatama) i Uredba o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/02 i 153/04), prema kojima je godišnja kamatna stopa iznosila 15% godišnje (od 01. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine), dok je 01. siječnja 2008. godine stupila na snagu odredba čl. 29. ZOO-a.

131. Stoga je sud respektirao ove okolnosti, s tim da je za period nakon 01. siječnja 2008. godine odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

132. U sadržaj kondemnatornih dijelova izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. srpnja 2026. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

133. U čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) te u čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22) predviđeno je da se u razdoblju od 05. rujna 2022. godine u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. godine u 24:00 sati u sudskim odlukama dvojno iskazuje iznos novčane obveze, i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro te u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. citiranog Zakona.

134. Iz odredaba navedenih propisa za zaključiti je da za period nakon 01. siječnja 2024. godine više ne postoji obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze pa kako se konkretna odluka donosi 20. veljače 2026. godine, tako su u dispozitivu te odluke iznosi novčanih obveza izraženi u onoj valuti koja je aktualna u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima.

135. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke VI. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a.

136. Tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi pa je sud odlučio da joj tuženica nadoknadi sve troškove koje je imala i koji su, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP -a, bili potrebni za vođenje parnice.

137. Troškovi tužiteljice sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 500,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za sastavljanje tri podneska, od 12. siječnja 2022. godine, od 03. studenog 2025. godine i od 22. prosinca 2025. godine, koji su bili obrazloženi pa nagrada za svaki od njih iznosi po 500,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23.

138. Tužiteljici je dosuđena i nagrada za zastupanje na tri ročišta, od 04. veljače 2022. godine, od 04. travnja 2022. godine i od 16. siječnja 2026. godine , na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 500,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

139. Uz sve nabrojane troškove, tužiteljici je dosuđen trošak financijskog vještačenja, u iznosu od 331,80 eura, kao i trošak sudske pristojbe za tužbu, u iznosu od 346,41 euro.

140. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetnih presude i rješenja, točnije 20. veljače 2026. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

141. U odnosu na sudsku pristojbu za presudu, za pojasniti je da su, p rema čl. 13. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23), 20. svibnja 2023. godine na snagu je stupila izmijenjena odredba čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18), potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni obveze plaćanja sudskih pristojbi pa to znači da niti za tužiteljicu ne postoji obveza plaćanja sudske pristojbe za presudu, a time i da joj ne pripada pravo ovaj trošak tražiti na teret druge strane u sporu (tuženice).

142. U pogledu troškova postupka tužiteljica je zatražila zakonske zatezne kamate (u sadržaju postavljenog tužbenog zahtjeva), s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da joj takvo pravo pripada, i to počevši od dana donošenja prvostupanjske presude jer je to u skladu s odredbom čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24), kao i s čl. 151. st. 3. ZPP-a, koji je noveliran kroz čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (iz Narodnih novina broj 80/22).

143. Stoga je glede tijeka kamata za iznos troškova postupka odlučeno kao u t. VI. dispozitiva presude.

144. Budući da je tuženica gotovo u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na nadoknadu troškova postupka na teret tužiteljice, zbog čega je odlučeno kao u t. VII. dispozitiva presude.

145. Rješenjem koje je sud prvog stupnja donio 03. listopada 2025. godine određeno je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Istim rješenjem za vještaka je određen stalni sudski vještak financijske struke Darko Hanik.

146. Pisane nalaz i mišljenje imenovani vještak dostavio je sudu 21. listopada 2025. godine, dok je svoje mišljenje obrazložio na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 16. siječnja 2026. godine. Pritom je vještak odmah zatražio i troškove po osnovi pristupa na navedenu glavnu raspravu, dostavljajući u tom pravcu račun

1/I/2026 od 16. siječnja 2026. godine.

147. Mišljenje je suda prvog stupnja da vještaku po osnovi troškova pristupa na ročište za glavnu raspravu, pozivom na pravila iz Cbr. 2. t. 1., odnosno iz Cbr. 1. t. 1. Cjenika stalnih sudskih vještaka (u daljnjem tekstu: Cjenik), koji je, u kontekstu odredbe čl. 24. st. 1. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14, 123/15, 29/16 i 61/2019; u daljnjem tekstu: Pravilnik), sastavni dio toga Pravilnika, pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa.

148. U Cbr. 1. t. 1. Cjenika propisano je, naime, da za korištenje vlastitog vozila vještaku pripada 2,00 kn po prijeđenom km pa kako je udaljenost od [adresa] do Rijeke notorno 35 km, tako to znači da je za dolazak na ročište od 16. siječnja 2026. godine i za povratak iz mjesta sjedišta Općinskog suda u Rijeci do mjesta prebivališta vještaka (u [adresa]) vještak prevalio ukupno 70 km i da mu, posljedično, po osnovi putnih troškova pripada pravo na isplatu iznosa od 140,00 kn/18,58 eura.

149. U situaciji u kojoj vještak pristupa na glavnu raspravu izvan sjedišta vještaka do 50 km u jednom smjeru, a takva je i situacija u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir prethodno navedenu udaljenost između sjedišta Općinskog suda u Rijeci (u Rijeci) i sjedišta vještaka Darka Hanika (u [adresa]), po Cbr. 2. t. 2. Cjenika vještaku pripada nagrada od 150 bodova, što, uz primjenu odredbe čl. 24. st. 2. Pravilnika, prema kojoj je vrijednost boda 2,00 kune bruto bez PDV-a, iznosi 300,00 kn/39,82 eura.

150. No, kako je vještak Darko Hanik po osnovi putnih troškova zatražio iznos koji je neznatno manji od iznosa koji mu ukupno pripada po osnovi troškova dolaska na spomenuto ročište, točnije iznos od 58,39 eura, uz pravilo iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a, po osnovi troškova dolaska na ročište od 16. siječnja 2026. godine dosuđen mu je iznos koji je sam zahtijevao, dakle iznos od 58,39 eura.

151. Vještačenje je provedeno na temelju dokaznog prijedloga tužitelj ice, a budući da predujam za pristup vještaka Darka Hanika ročištu za glavnu raspravu od 16. siječnja 2026. godine nije bio položen, u skladu s odredbom čl. 153. st. 4. ZPP -a trebalo je tužiteljici naložiti da trošak pristupa imenovanog vještaka spomenutom ročištu za glavnu raspravu isplati (direktno) vještaku, i to u roku od 8 dana, na žiro račun vještaka, u pogledu kojega je vještak tijekom spora sudu predočio podatke.

152. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u t. VI. dispozitiva rješenja.

U Rijeci 20. veljače 2026.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).

Žalba protiv odluke iz t. VI. izreke rješenja ne odgađa ovrhu (čl. 153. st. 4. ZPP-a).