REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-665/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VODOOPSKRBA I ODVODNJA d.o.o. Zagreb, Folnegovićeva 1, OIB 83416546499, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. Zagreb, protiv tuženog PROMONA 91 d.o.o. Zadar, Marijane Radev 32, OIB 98027201905, kojeg zastupa punomoćnik Dražen Delač, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj Povrv- 383/2020-22 od 15. siječnja 2024., u sjednici održanoj 20. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuju presuda i dosuđujući dio odluke o parničnim troškovima sadržan u točki II. izreke rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj Povrv-383/2020-22 od 15. siječnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Suzane Hrabra poslovni broj Ovrv- 2513/2019 od 9. prosinca 2019. u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 5.466,61 eura / 41.188,16 kuna, uvećan za pripadajuće zatezne kamate koje na taj iznos teku od 23. veljače 2017. do isplate, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Ujedno je, točkom II. prvostupanjskog rješenja, naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 1.743,18 eura. Preostali dio prvostupanjske odluke, kojim je utvrđeno da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 194,17 eura / 1.469,00 kuna uz ukidanje tog dijela platnog naloga i odbijanje zahtjeva tuženika za naknadu parničnih troškova za iznos preko dosuđenog (točke I. i II. izreke rješenja), nije predmet pobijanja žalbom.

2. Protiv prvostupanjske presude i dosuđujućeg dijela odluke o parničnim troškovima sadržane u točki II. izreke prvostupanjskog rješenja pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da računi, koje je izdao tužitelj kao javni isporučitelj vodnih usluga, imaju svojstvo javne isprave u smislu članka 230. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. – ispravak, 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP) te dokazuju istinitost u njima iskazanog pa da nije na tužitelju bio teret dokazivanja visine tražbine. U pogledu toga da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP- a, jer da prvostupanjska odluka ne sadrži razloge o tome zašto vjerodostojna isprava izdana od strane tužitelja ne predstavlja javnu ispravu, slijedom čega da je i činjenično stanje ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno. Prvostupanjski sud da je pogrešno primijenio i materijalno pravo s obzirom na to da je tužitelj, prema članku 95. stavku 6. Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga („Službeni glasnik grada Zagreba“ broj 17/2013.; dalje: Opći uvjeti) bio ovlašten, ne i dužan, obustaviti tuženiku isporuku vode, dok da je upravo tuženik, prema članku 9. istih uvjeta, bio dužan održavati funkcionalnu ispravnost vodomjernog okna. Smatra netočnim utvrđenje prvostupanjskog suda da se sporni račun ne odnosi na obračunsko razdoblje od 31. prosinca 2016. do 7. veljače 2017., jer da suprotno proizlazi iz iskaza saslušane svjedokinje NP. U vezi s pobijanjem pravilnosti odluke o glavnoj stvari, pobija i dosuđujući dio odluke o parničnim troškovima. Žalbeni je prijedlog tužitelja preinačiti pobijani dio prvostupanjske odluke na način da se održi u cijelosti na snazi predmetni platni nalog i tužitelju dosudi parnične troškove, podredno da se pobijani dio prvostupanjske odluke ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je prema odredbi članka 359. ZPP-a.

3.1. Tuženik je podnio odgovor na žalbu kojim je osporio žalbu i žalbene navode tužitelja. Predlaže odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku odluku. Potražuje troškove odgovora na žalbu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet spora, koji se vodi povodom prigovora tuženika protiv platnog naloga sadržanog u javnobilježničkom rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave – izvatka iz poslovnih knjiga, je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.466,16 eura / 41.188,16 kuna s pripadajućim zateznim kamatama na ime neplaćenog, spornog dijela računa broj 25536415 od 8. veljače 2017. za uslugu isporučene vode.

6. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom ukinuo platni nalog u spornom dijelu i u tom dijelu je odbio tužbeni zahtjev, u bitnome s obrazloženjem da se sporni račun, kojeg je tužitelj reklamirao, ne odnosi na obračunsko razdoblje od 31. prosinca 2016. do 7. veljače 2017. koje je iskazano u računu, već da se odnosi na ranije razdoblje koje tužitelj nije precizirao, a tužitelj je, ako je vodomjer duže vrijeme bio nedostupan, trebao obustaviti isporuku vode (članak 95. stavak 6. Općih uvjeta), što je propustio učiniti. Prvostupanjski sud smatra da račun izdan od strane tužitelja ne predstavlja javnu već vjerodostojnu ispravu, čiji je sadržaj tuženik osporio, pa je tužitelj trebao dokazati visinu svoje tražbine, ali to nije učinio.

7. Ispitavši pobijanu odluku u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pritom po službenoj dužnosti na zakonom predviđene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. u vezi s člankom 445.a ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je prvostupanjska odluka pravilna i zakonita.

8. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući da je pobijana odluka jasna i razumljiva kako u izreci tako i u obrazloženju, koje sadrži valjane i dostatne razloge o odlučnim činjenicama pa tako i o tome da račun tužitelja ne predstavlja javnu ispravu.

10. U vezi s time, nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 230. stavkom 1. ZPP-a, na koju tužitelj sadržajno upire u žalbi, budući da, i prema ocjeni ovog suda, računi izdani od strane tužitelja ne predstavljaju javne isprave uz koje se veže predmnjeva istinitosti, i to već stoga što tužitelj ne izdaje račune „u obavljanju javnog ovlaštenja koje mu je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu“, nego na temelju općih propisa o računovodstvu, porezima odnosno fiskalizaciji, jednako kao i drugi subjekti na tržištu.

10.1. I po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, račun tužitelja predstavlja vjerodostojnu ispravu koja, s obzirom na njezinog izdavatelja i sadržaj, u značajnom stupnju vjerojatnosti ukazuje na postojanje tražbine koja je u njoj navedena, ali ako se takva vjerodostojna isprava argumentirano ospori u cijelosti ili u nekom dijelu, tada je tužitelj dužan dokazati istinitost sadržaja te isprave.

10.2. U okolnostima konkretnog slučaja – gdje je tuženik argumentirano osporio osnovu i visinu tražbine tužitelja, a mjesečna potrošnja vode od 1.528 m3 iskazana u računu broj 25536415 od 8. veljače 2017. drastično odstupa od ranije i kasnije potrošnje tuženika, kao što nesrazmjerno odstupa i od uobičajene mjesečne potrošnje u Gradu Zagrebu od 5 m3 po članu kućanstva (iskaz svjedokinje NP), pri čemu spisu ne prileže dokazi iz kojih bi se moglo utvrditi na koje razdoblje se, prema stvarno očitanoj potrošnji, sporni račun zaista odnosi (raniji računi izdani su prema procjeni) – vjerodostojnost tražbine iskazane u predmetnom računu ozbiljno je dovedena u pitanje pa je, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, na tužitelju bio teret dokazivanja okolnosti koje bi opravdavale tako visoki iznos računa i razdoblje na koji se ta potrošnja odnosi, a što tužitelj nije učinio, štoviše i sam se protivio provedbi bilo kakvog vještačenja (zapisnik od 12. prosinca 2023.).

11. Nisu odlučni žalbeni navodi tužitelja da je dužnost tuženika, prema članku 9. stavku 2. Općih uvjeta, bila održavati u stanju funkcionalne ispravnosti vodomjerno okno i interne instalacije, budući da tužitelj u tijeku postupka nije dokazivao ni dokazao da je do tako velike potrošnje došlo uslijed eventualne povrede ugovornih obveza tuženika, odnosno uslijed propusta tuženika u održavanju internih instalacija, posebice u situaciji kada je zakonski zastupnik tuženika iskazao o mogućnosti puknuća plombe u šahtu (vodomjeru), a upravo tužitelj je postupao kao vlasnik tog vodomjera, izvršivši i njegovu zamjenu s novim vodomjerom (elektronička prepiska na stranici 94 spisa) pa bi stoga tužitelj, osim u slučaju dokaza suprotnog, i odgovarao za nedostatke na tom dijelu instalacije. Navedeno također proizlazi iz članka 3. točaka 2. i 25. Općih uvjeta kojima je predviđeno da je vlasnik glavnih i sekundarnih vodomjera upravo tužitelj.

12. Pritom je za ukazati da je tužitelj taj koji je spajao predmetnu zgradu na vodovodnu mrežu (Zahtjev za izvedbu vodoopskrbnog priključka i Ugovor br. 5150/2008.) pa je sukladno članku 83. stavku 1. Općih uvjeta bio dužan osigurati da mjerna oprema bude smještena na vidljivom mjestu s mogućnošću izravnog pristupa ovlaštene osobe tužitelja radi očitanja, pri čemu i dokazi u spisu potvrđuju da je tužitelj imao pristup vodomjeru i stvarnu mogućnost očitanja budući da je u narednim računima iskazivao očitanu, a ne procijenjenu potrošnju.

13. Međutim, kraj nepostojanja dokaza u spisu da je tužitelj u obračunskim razdobljima koje prethode spornom računu vršio očitanje stvarne potrošnje (prethodna dva računa izdana su na temelju procjene), čak i da je tužitelju vodomjer bio nedostupan, posebice duže vrijeme, tužitelj je, a kako to ispravno ukazuje i prvostupanjski sud, prema članku 95. stavku 6. Općih uvjeta, u takvom slučaju bio dužan pisano upozoriti korisnika (ovdje tuženika) da u određenom roku učini vodomjer dostupnim za očitanje, u protivnom je po proteku roka bio ovlašten obustaviti isporuku vode. Tužitelj i sam potvrđuje da tako nije postupio (podnesak od 24. listopada 2023.) pa kao pružatelj javne usluge koji je u obavljanju svoje profesionalne djelatnosti dužan postupati s povećanim stupnjem pažnje dobrog stručnjaka, sukladno članku 10. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021. , 114/2022., 156/2022. i 155/2023.), i prema ocjeni ovog suda ne može zahtijevati ispunjenje osporene tražbine samo na temelju računa na kojem je iskazana sporna, nesrazmjerna potrošnja.

14. Slijedom iznesenog, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti niti one na koje se u žalbi poziva tužitelj, a koje se u bitnome odnose na ocjenu spornog računa kao javne, umjesto vjerodostojne isprave, čiji je sadržaj u ovome postupku valjano i argumentirano osporen.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika, ni činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno time što je prvostupanjski sud zaključio da se sporni račun ne odnosi na razdoblje od 31. prosinca 2016. do 7. veljače 2017. (kako je iskazano na spornom računu), koji zaključak prvostupanjski sud temelji i na cjelovitoj (a ne, poput tužitelja u žalbi, fragmentarnoj) ocjeni iskaza svjedokinje NP. Naime, ta svjedokinja je među ostalim iskazala da prosječna potrošnja u Gradu Zagrebu iznosi 5 m3 po članu kućanstva, kao i da su za tuženika prethodno vršeni obračuni na temelju procjene (a ne očitane, stvarne potrošnje), što je potkrijepljeno i računima koji su izdani prije spornog računa, iz kojih proizlazi da barem tri mjeseca prije izdavanja spornog računa nije očitavana stvarna potrošnja, već su računi izdavani na temelju procjene. Stoga, kraj nesporne činjenice da je tuženik korisnik vodne usluge od 2011. godine (Uvid u kupca na stranici 22 spisa), a da u spisu nema podataka iz kojih bi se moglo utvrditi na koje se razdoblje, prije izdavanja spornog računa, odnosi stvarna potrošnja iskazana u tom računu, to tužitelj neutemeljeno osporava zaključak prvostupanjskog suda da se sporni račun faktički ne odnosi na iskazano razdoblje od 31. prosinca 2016. do 7. veljače 2017., već na ranije razdoblje koje tužitelj nije precizirao.

16. Kraj utvrđenja da je tuženik prigovarao sadržaju spornog računa kao vjerodostojne (a ne javne) isprave, da je tuženik platio nesporni dio računa koji se odnosi na fiksnu naknadu, da se sporni račun ne odnosi na iskazano razdoblje od 31. prosinca 2016. do 7. veljače 2017. već na ranije razdoblje koje tužitelj nije precizirao te da je tužitelj (ako je vodomjer bio nedostupan) bio ovlašten obustaviti isporuku vode, što nije učinio

– a kakva utvrđenja u cijelosti prihvaća i ovaj sud jer su ista valjano i logično obrazložena na temelju slobodne ocjene dokaza (članak 8. ZPP-a) – prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je za sporni iznos ukinuo predmetni platni nalog i odbio tužbeni zahtjev, pozivajući se na članak 215. stavak 1. mjerodavnog Zakona o vodama („Narodne novine“ broj 153/2009., 63/2011., 130/2011., 56/2013. i 14/2014.) u vezi s odgovarajućim odredbama Općih uvjeta i Odluke o cijeni vodne usluge javne vodoopskrbe od 13. ožujka 2012. s izmjenama i dopunama od 17. travnja 2014., 29. listopada 2015. i 1. kolovoza 2018. (točke 15.-19. i 27. obrazloženja), ujedno smatrajući da tužitelj pored iznesenih okolnosti nije pružio dovoljno dokaza kojima bi opravdao visinu svoje tražbine.

17. Odluku o parničnim troškovima je tužitelj samo općenito osporio pa tako neodređene žalbene razloge ovaj drugostupanjski sud nije mogao ispitati (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

18. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

19. Budući da tužitelj nije uspio sa žalbom, na temelju članka 166. stavka 1. u vezi s odgovarajućom primjenom članka 154. stavka 1. ZPP-a, odlučeno je kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

20. Trošak odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenje parnice pa je, na temelju članka 166. stavka 1. u vezi s odgovarajućom primjenom članka 155. stavka 1. ZPP- a, odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

U Puli 20. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus