Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
Poslovni broj Gž R-67/2025-3
51000 Rijeka
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić predsjednice vijeća, sutkinje Filke Pejković članice vijeća i suca izvjestitelja i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SO, vlasnik obrta [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Bujiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika TO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Skukanu, odvjetniku u Zagrebu, radi naknade štete, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5040/2020 od 20. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2026.,
r i j e š i o j e
I. Uvažava se žalba tužitelja te se ukida presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5040/2020 od 20. siječnja 2025. u točkama I i II izreke te se predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
II O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odlučeno je da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja kojim je od tuženika tražio isplatu iznosa od 46.452,98 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 3. kolovoza 2016. pa do isplate kao i sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.
2. U točki II izreke naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 eura sa zateznim kamatama od 20. siječnja 2025. pa do isplate.
3. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, te traži i naknadu troškova žalbenog postupka. U bitnome tužitelj navodi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da predmetna šteta koja je nastala u prometnoj nesreći na vozilu u vlasništvu tužitelja 3. kolovoza 2016. se nije dogodila za vrijeme rada ili u vezi s radom tuženika kod tužitelja, jer da te činjenice tužitelj nije dokazao te nadalje da predmetna šteta nije posljedica neizvršavanja obveze iz radnog odnosa ili nepravilnog obavljanja radnih zadataka.
4. Smatra tužitelj da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno jer da je tuženik bio zaposlenik kod tužitelja kao vozač i da je vozilo bilo u vlasništvu tužitelja kada je skrivio prometnu nesreću i da ga je koristio izvan radnog vremena budući da je imao na raspolaganju ključeve vozila koji su mu bili potrebni za obavljanje njegovog redovnog rada, pa da je sud prvog stupnja trebao utvrditi da je ta šteta u vezi s radom, a ne neovisno o tome radu.
5. Tužitelj smatra da bi šteta bila u vezi s radom nije uvijek potrebno da ona bude posljedica neizvršavanja obveze iz radnog odnosa ili nepravilnog obavljanja zadanih radnih zadataka.
6. Tužitelj nadalje tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da tuženik nije štetu prouzročio namjerno jer da je tuženik započeo upravljanje vozilom tužitelja pod utjecajem alkohola čega je bio svjestan, a što proizlazi iz činjenice da je odbio alkotestiranje pa da je time i pristao na mogućnost izazivanja prometne nesreće. Stoga smatra da zbog pogrešno pravnog pristupa sud prvog stupnja nije niti utvrđivao odgovornost tuženika sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima o odgovornosti štetnika za štetu jer da takva odgovornost proizlazi i iz nespornih činjenica da je tuženik bio pod utjecajem alkohola i da je upravljao vozilom u vlasništvu tužitelja koje je koristio u vezi sa radnim odnosom te da je zbog nesposobnosti za vožnju prouzrokovao prometnu nesreću izvan radnog vremena zbog čega je i kažnjen u prekršajnom postupku te je predložio da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje te traži i naknadu troškova žalbenog postupka.
7. Odgovor na žalbu nije podnesen.
8. Žalba je osnovana.
9. Predmet spora je naknada imovinske štete koja je nastala u prometnoj nesreći kada je tuženik koristio vozilo u vlasništvu tužitelja za koje je bio zadužen temeljem zaključenog ugovora o radu za obavljanje poslova prijevoza drugih osoba, s time da je šteta prouzročena izvan radnog vremena, a radi se o šteti na vozilu i izgubljenoj zaradi, sporno je tijekom postupka bilo da li se radi o šteti na radu ili u vezi s radom, a sve u okviru odredbe članka 107. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23 i 151/22; dalje ZR) jer radnik koji na radu ili u svezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je tu štetu naknaditi, te osnov i visina imovinske štete.
10. Tijekom postupka je bilo nesporno da je tuženik bio zaposlenik tužitelja temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme u razdoblju od 18. ožujka 2016. do 30. studenog 2016. te da je radio na radnom mjestu vozača, da je došlo do prometne nezgode na državnoj ... prve dionice u ... u kojoj je sudjelovao tuženik sa vozilom marke "Mercedes" registarske oznake [registarska oznaka] i da je tuženik koristio vozilo izvan radnog vremena. Nadalje je nesporno da je tuženiku izdan obvezni prekršajni nalog zbog prekršaja iz čl. 51. st. 1. i čl. 181. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 92/14, 64/15, 108/17 – dalje ZSPC).
11. Sporno je tijekom postupka da li se radi o šteti koja je nastala na radu ili u vezi s radom i da li postoji odgovornost tuženika kao radnika poslodavcu a koja se sastoji u naknadi imovinske štete na vozilu i zbog izgubljene zarade.
12. Analizirajući provedeni dokazni postupak sud prvog stupnja utvrđuje da bi tuženik mogao odgovarati za štetu sukladno članku 107. stavak 1. ZR-a, tužitelj je trebao dokazati da mu je tuženik prouzročio štetu na radu ili u svezi s radom i to namjerno ili zbog krajnje nepažnje te dokazati i visinu štete. Zaključak je suda prvog stupnja da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da se prometna nesreća 3. kolovoza 2016. dogodila za vrijeme rada ili u svezi s radom tuženika kod tužitelja, odnosno da je ista posljedica neizvršavanja obveze iz radnog odnosa ili nepravilnog obavljanja zadanih radnih zadataka, da upravljanje vozilom u vlasništvu tužitelja kada se dogodila prometna nesreća kao i utvrđenje prekršajne odgovornosti tuženika za počinjenje prekršaja iz članka 51. stavak 1. i članka 181. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, nije dovoljno za zaključak da je tuženik u vezi predmetnog događaja namjerno ili zbog krajnje nepažnje tužitelju prouzročio štetu na radu.
13. Stoga je sud prvog stupnja odbio prijedlog tužitelja za provođenjem financijskog i prometnog vještačenje, a koji dokazi su predloženi na okolnost osnovanosti visine tužbenog zahtjeva. Istog tako sud prvog stupnja smatra da tužitelj nije dokazao propuste ili nepravilnost u radu tuženika niti da bi isti bili posljedica njegove namjere ili krajnje nepažnje zbog čega je nastala predmetna šteta slijedom čega u cijelosti odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.
14. Odluku o troškovima parničnog postupka temelji na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi članka155. ZPP-a.
15. Osnovani su žalbeni navodi tužitelja da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da tužitelj nije dokazao da se je šteta u prometnoj nesreći dogodila za vrijeme rada ili u vezi s radom tuženika, odnosno da bi šteta bila posljedica neizvršavanja obveza iz radnog odnosa i nepravilnog obavljanja zadanih radnih zadataka. Naime, smisleno tumačenje odredbe članka 107. stavak 1. ZR-a prema mišljenju ovog suda je da šteta u vezi s radom obuhvaća ponašanje radnika prema poslodavcu kako je određeno ugovorom o radu temeljem članka 10. ZR-a, te šteta u vezi s radom obuhvaća ponašanje radnika koje prelazi granice uobičajenih poslova i zadataka propisanih ugovorom o radu, uključujući i postupke izvan radnog vremena, a koji su povezani s radnim statusom radnika pri čemu je bitna pravno relevantna uzročna veza između radnog statusa kod poslodavca i ponašanja radnika i nastanka štete. U konkretnom slučaju šteta je nastala izvan radnog vremena i izvan radnih naloga tužitelja kao poslodavca te je po mišljenju ovog suda šteta nastala u vezi s radom jer ponašanje tuženika prelazi granice uobičajenih poslova i zadataka propisanih ugovorom o radu, jer tuženik kao radnik nije bio ovlašten koristiti vozilo u vlasništvu tužitelja za privatne svrhe već samo za obavljanje radnih zadataka, te je postupao protivno čl. 7. st. 1. ZZR-a jer poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje daje poslodavac u skladu s naravi i vrstom rada osobno obavljati preuzeti posao.
16. Stoga je šteta koje je nastala tužitelju povezana s radnim statusom tuženika kao radnika kod tužitelja te postoje pravno relevantna uzročna veza između radnog statusa tuženika kod poslodavca, njegovog ponašanja koje je suprotno zaključenom ugovorom o radu jer je koristio sredstvo rada predmetno vozilo izvan radnog vremena i mimo naloga poslodavca te da radnje tuženika nisu bile u vezi sa obavljanjem radnih zadataka, pa postoji uzročna posljedična veza sa ponašanjem tužitelja i nastale štete u vezi s radom.
17. Zbog pogrešnog pravnog pristupa sud prvog stupnja nije utvrdio da li je u konkretnom slučaju tuženik postupao namjerno ili nepažnjom, a koji oblik krivnje se zahtjeva temeljem članka 107. stavak 1. ZR-a.
18. Naime, namjera predstavlja oblik krivnje koji se subjektivno utvrđuje i postoji kada radnik svjesno stvara štetu svojim postupkom ili propustom, odnosno kada namjerno želi izazvati posljedicu, dok krajnja nepažnja postoj kada radnik postupa na način kako ne bi postupio prosječno pažljivi radnik.
19. Stoga će sud prvog stupnja u nastavku postupka temeljem provedenih dokaza na nedvojbeni način utvrditi o kojem vidu krivnje se radi, zatim utvrditi visinu štete na vozilu i utvrditi da li postoji izgubljena dobit kod tužitelja kao poslodavca i da li poslodavac nije mogao obavljati uobičajene poslove zbog štete na vozilu, u kojem razdoblju i koja je visina te štete s time da visina štete i na vozilu i izbuljene zarade mora biti u uzročno posljedičnoj vezi sa ponašanjem tuženika.
20. Nakon što sud prvog stupnja u nastavku postupka utvrdi navedene pravno relevantne činjenice ponovno će odlučiti o postavljenom zahtjevu tužitelja.
21. Slijedom obrazloženog žalbu tužitelja je trebalo uvažiti i presudu suda prvog stupnja ukinuti pa je stoga primjenom odredbe članka 370. ZPP-a odlučeno kao u točki I izreke ovog rješenja. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će sud prvog stupnja u konačnoj odluci, pa je stoga primjenom odredbe članka 166. stavak 3. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ovog rješenja.
U Rijeci 20. veljače 2026.
Predsjednica vijeća
Svjetlana Pražić
