REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-2525/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Bešliću, u pravnoj stvari tužiteljice KB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Krunoslav Markovinović, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Boris Porobija, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja te odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 20. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. st. 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208323194 od 25. siječnja 2007. zaključenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, a koja glasi „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, pa ista ne proizvod pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 829,64 eura sa zateznim kamatama tekućim od 20. veljače 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 25. siječnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 3208323194 (dalje: Ugovor) kojim joj je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti 20.526,15 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita CHF. Člankom 2. Ugovora tuženik je obvezao tužiteljicu na plaćanje svih naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. U skladu s tom odredbom tuženik je 30. siječnja 2007. tužiteljici naplatio jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.399,94 kn. Tužiteljica tvrdi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca, i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, pa suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ta odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača te ju čini nepoštenom i ništetnom u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.). Tuženik nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u svezi sa postupkom odobrenja kredita, niti je tužiteljici prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da sud presudom utvrdi ništetnost predmetne ugovorne odredbe i da naloži tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava navode tužiteljice da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom te navodi da je ugovorna odredba o obradi kreditnog zahtjeva jasna, razumljiva i lako uočljiva te da nije prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Smatra i da tužiteljica nije dokazala pravni interes za podnošenje isključivo deklaratornog tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev te da se tužiteljici naloži naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u Ugovor (list 4-13 spisa), Uputu i Opće uvjete poslovanja tuženika (list 42-55 spisa) te je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice (list 66 spisa).Preostalu dokumentaciju dostavljenu u spis sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22., 155/23 i 146/25 dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su 25. siječnja 2007. sklopile Ugovor i da je čl. 2. st. 3. Ugovora tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje svih naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora te da je 30. siječnja 2007. tužiteljici naplaćena jednokratnu naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.399,94 kn/185,80 EUR.

6. Među strankama je sporno je li predmetna odredba ugovora ništetna.

7.1. Iz sadržaja odredbe čl. 2. st. 3. Ugovora proizlazi da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

7.2. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni kredit ugovorila radi kupnje osobnog vozila kojeg je koristila za osobne potrebe. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je prije potpisivanja pročitala osnovne odredbe Ugovora i da joj djelatnici tuženika nisu objasnili odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita, niti koji troškovi se pokrivaju plaćanjem navedene naknade. O odredbama navedenog Ugovora nije mogla pregovarati s obzirom na to da je to bila ponuda u stilu "uzmi ili ostavi".

7.3. Slijedom navedenog, iz sadržaja Ugovora i iskaza tužiteljice proizlazi da je riječ o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama od strane tuženika kao kreditora na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati.

8. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom st. 2. istoga članka da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

9.1. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud je utvrdio da tužiteljici nije pružena prilika pregovarati o uvjetima Ugovora, a sve da joj je i pružena, ne bi mogla postići da se bilo što u Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ako su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ako prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom. Tuženik, suprotno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP, nije dokazao da se o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, iako je to bio dužan prema pravilima o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. ZPP. Također, sud je na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da ista ima položaj potrošača, dok je na tuženiku bio teret dokazivanja suprotnog (tako i Vrhovni sud RH u odluci posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.).

9.2. Plaćanje troškova obrade kredita bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto se odnosi i na ostale naknade koje se utvrđuju prema Odluci banke, jer tužiteljica o tome nije imala mogućnost niti pregovarati, a ni po čemu joj iz takve odredbe nije moglo biti poznato koliko će iznositi naknada koju će biti dužna platiti. Tuženik nije niti pokušao dokazati da je tužiteljica bila informirana o svrsi sporne naknade te na tu okolnost nije niti predložio saslušanje djelatnika banke koji je osobno sudjelovalo prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom. S obzirom na zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu predmetnom odredbom Ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

9.3. U odnosu na prigovor tuženika da je predmetna odredba Ugovora bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, valja reći da i čl. 84. ZZP propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Međutim, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu čl. 2. st. 3. predmetnog Ugovora, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva, utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“.

9.4. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz sporne odredbe čl. 2. st. 3. Ugovora nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica, kao potrošač, dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom na to da na temelju takve formulacije tužiteljica nije mogla ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužna platiti naknadu. Na tom tragu je i odluka Vrhovnog suda RH posl. br. Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024.

10. Slijedom navedenog, s obzirom na to da se o odredbi čl. 2. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP, pa je ista utvrđena ništetnom te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

11. U odnosu na prigovor nedostatka pravnog interesa s obzirom na to da tužiteljica traži utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu, a da u ovom postupku ne potražuje isplatu, tj. nije postavila kondemnatorni tužbeni zahtjev, valja reći da isti nije osnovan. Suprotno navodima tuženika, tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi, s obzirom da je odredbom čl. 327. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) propisano da pravo na isticanje ništavosti ima svaka zainteresirana osoba (tako i VSRH u odluci Rev-1051/22), na što nije od utjecaja potražuje li tužiteljica pritom isplatu s navedene osnove.

12.1. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP u skladu s vrijednosti predmeta spora (1.327,22 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje Tarifa). Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7.1. Tarife), sastav podneska od 6. ožujka 2025. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8.1. Tarife) i trošak pristupa na ročište 5. veljače 2026. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9.1. Tarife), što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 750,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i na presudu u iznosu od 53,09 EUR. Slijedom navedenog, tužiteljici je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 829,64 EUR sa zateznim kamatama od donošenja odluke do isplate na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po visini stope određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je to odlučeno u točki II. izreke.

12.2. Tužiteljici nije priznat parnični trošak sastava podneska 30. siječnja 2026. s obzirom na to da u njemu u većem dijelu ponavlja navode iz prijašnjih podnesaka.

U Zagrebu 20. veljače 2026.

Sudac:

Ivan Bešlić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.