REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-3709/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Bešliću, u pravnoj stvari tužitelja HJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Maro Ogresta, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Boženka Mostarčić i Maro Ogresta u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 20. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o nenamjenskom gotovinskom kreditu broj: 3208802876, sklopljenog 4. travnja 2007. između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge tuženika, i to naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

II. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 126,11 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 14. travnja 2007. do isplate, i to po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope(kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 207,41 eura sa zateznim kamatama tekućim od 20. veljače 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu (u daljnjem tekstu: Ugovor) kojim mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 47.508,69 kn (članak 1.), uz redovnu kamatu u iznosu od 8,00% godišnje (članak 2.) te rok otplate 24 mjeseca (članak 3.). Člankom 2. Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje svih naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. U skladu s tom odredbom tuženik je 13. travnja 2007. tužitelju naplatio jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 950,17 kn / 126,11 EUR, što je predstavljalo 2,00% iznosa odobrenog kredita. Djelatnici tuženika nisu tužitelju jasno i nedvosmisleno predočili strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u ovoj visini, a što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom te posljedično tome nepoštenom i ništetnom. Tužitelj tvrdi da navedena odredba Ugovora, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača te da ju to čini nepoštenom te ništavom/ništetnom odredbom u smislu članaka 81. do 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., 46/07. i 79/07), odnosno članaka 96. do 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), dok se tuženik u pogledu naplaćene navedene naknade ima smatrati nepoštenim stjecateljem u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08). Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud presudom utvrdi ništetnost ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva, da naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 126,11 EUR sa zateznim kamatama od 14. travnja 2007. do isplate te da naloži tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva s obzirom na to da tužitelj nije dokazao da je potrošač i da su sredstva kredita korištena isključivo u potrošačke svrhe, ističe prigovor zastare, navodi da je ugovorna odredba o obradi kreditnog zahtjeva jasna, razumljiva i lako uočljiva te da nije prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Osporava i naznačenu vrijednost predmeta spora iz tužbe, kao i tijek zatraženih zateznih kamata, navodeći kako tužitelj ima pravo na zatezne kamate tek od podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev te da se tužitelju naloži naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava da su stranke sklopile Ugovor i da je tužitelju 13. travnja 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 126,11 EUR.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u Ugovor (list 5-8 spisa), potvrdu tuženika od 26. svibnja 2025. (list 11 spisa) te je izveo dokaz saslušanjem tužitelja (list 100 spisa).Preostalu dokumentaciju dostavljenu u spis sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22., 155/23 i 146/25 dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su 4. travnja 2007. sklopile Ugovor i da je čl. 2. Ugovora tuženik obvezao tužitelja na plaćanje svih naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora te da je 13. travnja 2007. tužitelju naplaćena jednokratnu naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 950,17 kn / 126,11 EUR, što je predstavljalo 2,00% iznosa odobrenog kredita.

6. Sporno je da li je predmetna odredba ugovora ništetna te ima li tužitelj svojstvo potrošača. Sporan i je tijek zateznih kamata na zatraženi iznos naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te je sporno i to je li potraživanje tužitelja u zastari.

7.1. Iz sadržaja odredbe čl. 2. Ugovora proizlazi da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

7.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit ugovorio radi kupnje osobnog vozila kojeg je koristio za osobne potrebe s obzirom na to da nikad nije bio vlasnik trgovačkog društva ili obrta. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je prije potpisivanja pročitao osnovne odredbe Ugovora koje se tiču iznosa kredita, kamatne stope i pojedinih rata i da su mu djelatnici tuženika rekli da mora pristati na odredbu o plaćanju ulazne naknade te da bez te odredbe nije moguće sklopiti Ugovor, a nitko mu nije objasnio što se zapravo plaća ulaznom naknadom i kakve troškove ona pokriva. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično, a njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

7.3. Slijedom navedenog, iz sadržaja Ugovora i iskaza tužitelja proizlazi da je riječ o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama od strane tuženika kao kreditora na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati.

8. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom st. 2. istoga članka da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

9.1. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud je utvrdio da tužitelju nije pružena prilika pregovarati o uvjetima Ugovora, a sve da mu je i pružena, ne bi mogao postići da se bilo što u Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ako su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ako prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Tuženik, suprotno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP, nije dokazao da se o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, iako je to bio dužan prema pravilima o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. ZPP.

9.2. Plaćanje troškova obrade kredita bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto se odnosi i na ostale naknade koje se utvrđuju prema Odluci banke, jer tužitelj o tome nije imao mogućnost niti pregovarati, a ni po čemu mu iz takve odredbe nije moglo biti poznato koliko će iznositi naknada koju će biti dužan platiti. Tuženik nije niti pokušao dokazati da je tužitelj bio informiran o svrsi sporne naknade te na tu okolnost nije niti predložio saslušanje djelatnika banke koji je osobno sudjelovalo prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem. S obzirom na zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja predmetnom odredbom Ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

9.3. U odnosu na prigovor tuženika da je predmetna odredba Ugovora bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, valja reći da i čl. 84. ZZP propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Međutim, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu čl. 2. predmetnog Ugovora, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva, utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“.

9.4. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz sporne odredbe čl. 2. Ugovora nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom na to da na temelju takve formulacije tužitelj nije mogao ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužan platiti naknadu. Na tom tragu je i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024.

9.5. Niti činjenica što je tužitelj sudac, tj. osoba pravne struke ne utječe na drugačije rješenje ove pravne stvari s obzirom na to da to nužno ne znači da on mora poznavati sve pravne i financijske aspekte predmetnog Ugovora. Također, ovaj sud ukazuje i na recentnu odluku suda EU br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, valja reći da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta iz čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP i to: (1) da se radi o fizičkoj osobi i (2) da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Nije sporno da je tužitelj fizička osoba, dok je sud na temelju iskaza tužitelja utvrdio da isti ima položaj potrošača, pa je na tuženiku bio teret dokazivanja suprotnog (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.).

10. Slijedom navedenog, s obzirom na to da se o odredbi čl. 2. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP, pa je ista utvrđena ništetnom te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

11.1. Kako je sporna odredba ugovora o kreditu ništetna, ona se među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. U skladu s odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Imajući u vidu da među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, sud je tužitelju dosudio iznos plaćene naknade za obradu kredita u zatraženom iznosu od 126,11 EUR. Podredno, valja reći da i iz potvrde tuženika od 26. svibnja 2025. proizlazi da je 13. travnja 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u navedenom iznosu.

11.2. Tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove utuženi iznos. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Po ocjeni ovog suda tuženik je već prilikom sklapanja Ugovora bio nepošten s obzirom na to da je kao osoba, koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora nepoštena odnosno ništetna, pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja utuženog iznosa. S obzirom na to da sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, tužitelju su zatezne kamate dosuđene od 14. travnja 2007.

11.3. Stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana je Uredbom o visini stope zatezne kamate, dok se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. stopa određuje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022), a od 30. prosinca 2023. nadalje sukladno odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

11.4. Zato je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.

12. Neosnovan je i prigovor zastare potraživanja s obzirom na to da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena i na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020.). Zato u ovome slučaju nije nastupila zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja za povrat isplaćenih naknada s obzirom na to da je tek u ovome postupku utvrđena ništetnost predmetne odredbe Ugovora.

13.1. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP u skladu s vrijednosti predmeta spora (126,11 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje Tarifa). Tuženik je prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora iz tužbe (376,11 EUR), pa je ovaj sud na pripremom ročištu održanom 2. veljače 2026., u skladu s odredbom čl. 40. st. 3. ZPP (jer suviše visoko naznačena vrijednost predmeta spora postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka) odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 126,11 EUR, tj. prema vrijednosti zahtjeva za isplatu koji odgovara iznosu naplaćene naknade. Naime, deklaratorni zahtjev kojim se traži utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora predstavlja prethodno pitanje za odluku o osnovanosti zahtjeva za isplatu te služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu, odnosno za isplatu, jer je isplata navedene naknade jedino što je tužitelju realno bitno, a ne to radi li se o ništetnoj odredbi. Stoga se u takvom slučaju vrijednost predmeta spora treba računati samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu (tako i VSRH u odlukama posl.br. Revr-774/05 od 13.12.2005. i Revr-475/08 od 27.10.2008.).

13.2. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 25 bodova (Tbr. 7.1. Tarife), sastav podneska od 12. siječnja 2026. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8.1. Tarife) i trošak pristupa na ročište 2. veljače 2026. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 9.1. Tarife), što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 187,50 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR i na presudu u iznosu od 13,27 EUR. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 207,41 EUR sa zateznim kamatama od donošenja odluke do isplate na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po visini stope određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je to odlučeno u točki III. izreke.

13.3. Tužitelju nije priznat parnični trošak preko dosuđenog iznosa s obzirom na to da je o parničnom trošku odlučeno u skladu s vrijednosti predmeta spora od 126,11 EUR.

U Zagrebu 20. veljače 2026.

Sudac:

Ivan Bešlić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelj po pun.

- tuženik po pun.