Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-501/2023-34

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužiteljice PF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, Kralja Držislava 14, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB:23057039320, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri, Zagreb, Radnička cesta 22, radi radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 13. siječnja 2026. godine, u nazočnosti tužiteljice i njenog punomoćnika, te punomoćnika tuženika, odvjetnika Karla Murtagić, na ročištu za objavu presude dana 20. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju PF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 6.409,56 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

na iznos od 0,57 EUR od 6.9.2006. godine do isplate

na iznos od 0,52 EUR od 5.10.2006. godine do isplate

na iznos od 8,93 EUR od 11.11.2008. godine do isplate

na iznos od 3,37 EUR od 5.12.2008. godine do isplate

na iznos od 17,32 EUR od 14.1.2009. godine do isplate

na iznos od 23,68 EUR od 28.2.2009. godine do isplate

na iznos od 11,62 EUR od 18.3.2009. godine do isplate

na iznos od 20,01 EUR od 3.4.2009. godine do isplate

na iznos od 16,51 EUR od 22.5.2009. godine do isplate

na iznos od 12,91 EUR od 7.7.2009. godine do isplate

na iznos od 13,13 EUR od 8.7.2009. godine do isplate

na iznos od 11,96 EUR od 7.8.2009. godine do isplate

na iznos od 14,48 EUR od 6.9.2009. godine do isplate

na iznos od 11,97 EUR od 6.10.2009. godine do isplate

na iznos od 12,24 EUR od 7.11.2009. godine do isplate

na iznos od 16,19 EUR od 2.12.2009. godine do isplate

na iznos od 20,11 EUR od 2.1.2010. godine do isplate

na iznos od 23,59 EUR od 4.2.2010. godine do isplate

na iznos od 24,01 EUR od 2.3.2010. godine do isplate

na iznos od 30,56 EUR od 15.4.2010. godine do isplate

na iznos od 31,12 EUR od 6.5.2010. godine do isplate

na iznos od 43,25 EUR od 22.6.2010. godine do isplate

na iznos od 46,52 EUR od 4.8.2010. godine do isplate

na iznos od 60,60 EUR od 21.8.2010. godine do isplate

na iznos od 58,77 EUR od 6.10.2010. godine do isplate

na iznos od 56,38 EUR od 23.11.2010. godine do isplate

na iznos od 70,35 EUR od 9.12.2010. godine do isplate

na iznos od 76,56 EUR od 6.2.2011. godine do isplate

na iznos od 77,95 EUR od 9.2.2011. godine do isplate

na iznos od 73,67 EUR od 10.2.2011. godine do isplate

na iznos od 75,23 EUR od 6.3.2011. godine do isplate

na iznos od 68,60 EUR od 6.4.2011. godine do isplate

na iznos od 78,17 EUR od 6.5.2011. godine do isplate

na iznos od 101,18 EUR od 4.6.2011. godine do isplate

na iznos od 92,39 EUR od 6.7.2011. godine do isplate

na iznos od 141,01 EUR od 5.8.2011. godine do isplate

na iznos od 143,19 EUR od 6.9.2011. godine do isplate

na iznos od 102,86 EUR od 6.10.2011. godine do isplate

na iznos od 98,74 EUR od 6.11.2011. godine do isplate

na iznos od 94,07 EUR od 6.12.2011. godine do isplate

na iznos od 102,27 EUR od 6.1.2012. godine do isplate

na iznos od 108,51 EUR od 7.2.2012. godine do isplate

na iznos od 107,87 EUR od 6.3.2012. godine do isplate

na iznos od 104,23 EUR od 6.4.2012. godine do isplate

na iznos od 105,32 EUR od 6.5.2012. godine do isplate

na iznos od 108,42 EUR od 6.6.2012. godine do isplate

na iznos od 105,25 EUR od 6.7.2012. godine do isplate

na iznos od 106,92 EUR od 4.8.2012. godine do isplate

na iznos od 103,49 EUR od 6.9.2012. godine do isplate

na iznos od 100,91 EUR od 6.10.2012. godine do isplate

na iznos od 104,95 EUR od 6.11.2012. godine do isplate

na iznos od 102,83 EUR od 6.12.2012. godine do isplate

na iznos od 106,07 EUR od 6.1.2013. godine do isplate

na iznos od 99,48 EUR od 6.2.2013. godine do isplate

na iznos od 102,40 EUR od 6.3.2013. godine do isplate

na iznos od 106,78 EUR od 6.4.2013. godine do isplate

na iznos od 102,62 EUR od 4.5.2013. godine do isplate

na iznos od 93,72 EUR od 6.6.2013. godine do isplate

na iznos od 94,88 EUR od 6.7.2013. godine do isplate

na iznos od 95,78 EUR od 3.8.2013. godine do isplate

na iznos od 98,54 EUR od 6.9.2013. godine do isplate

na iznos od 103,27 EUR od 5.10.2013. godine do isplate

na iznos od 101,53 EUR od 6.11.2013. godine do isplate

na iznos od 103,55 EUR od 6.12.2013. godine do isplate

na iznos od 102,37 EUR od 4.1.2014. godine do isplate

na iznos od 93,40 EUR od 6.2.2014. godine do isplate

na iznos od 94,88 EUR od 6.3.2014. godine do isplate

na iznos od 93,62 EUR od 5.4.2014. godine do isplate

na iznos od 92,13 EUR od 6.5.2014. godine do isplate

na iznos od 90,02 EUR od 6.6.2014. godine do isplate

na iznos od 92,31 EUR od 5.7.2014. godine do isplate

na iznos od 95,26 EUR od 14.8.2014. godine do isplate

na iznos od 96,16 EUR od 6.9.2014. godine do isplate

na iznos od 98,91 EUR od 6.11.2014. godine do isplate

na iznos od 100,07 EUR od 6.12.2014. godine do isplate

na iznos od 99,62 EUR od 23.12.2014. godine do isplate

na iznos od 99,73 EUR od 6.1.2015. godine do isplate

na iznos od 100,90 EUR od 7.2.2015. godine do isplate

na iznos od 100,90 EUR od 12.3.2015. godine do isplate

na iznos od 100,90 EUR od 30.4.2015. godine do isplate

na iznos od 100,90 EUR od 2.6.2015. godine do isplate

na iznos od 100,90 EUR od 2.7.2015. godine do isplate

na iznos od 100,90 EUR od 29.7.2015. godine do isplate

na iznos od 100,90 EUR od 2.9.2015. godine do isplate

na iznos od 100,90 EUR od 6.9.2015. godine do isplate

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju PF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.854,74 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju PF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 1.700,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20. veljače 2026. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se tuženik sa dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 194,10 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da su tuženik i ona dana 09.06.2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103021656, (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužiteljici, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 81.246,50 CHF prema srednjem tečaju Banke, odnosno tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Tužiteljica se sukladno Ugovoru obvezala tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za CHF, važećem na dan odobrenja žiro-računa Banke.

Prilikom sklapanja ugovora tužiteljici nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužiteljici je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom.

Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke.

Razvidno je kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije mogla znati koliko će iznositi njezina kreditna obveza.

Da je tužiteljica imala saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da joj ugrožava egzistenciju nikada ne bi preuzela takvu obavezu.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine u potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P- 1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.04.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 03.09.2019. godine kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i tuženika kao 4. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupa njem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

U odluci Vrhovnog suda RH Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine jasno je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužiteljice kao potrošača.

Tužiteljica tako ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

Člankom 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog čl. ZOO-a propisano je da je obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Neovisno o sklopljenom Aneksu Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607- 5103021656 kojim se regulirala konverzija kredita iz vlautne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR postoji ništetnost pojedinih odredbi Ugovora te prava tužiteljice na isplatu. Kako konvalidacija ništetnih odredbi ne proizlazi iz zakona, te nije moguća voljom ugovornih strana, tada je i izvršena konverzija sklapanjem dodatka ugovora o kreditu ništetna, budući da, po prirodi stvari, dodatak ugovoru prati pravnu sudbinu osnovnog ugovora.

Također, u trenutku konverzije iz valute CHF u valutu EUR došlo je do značajne razlike u iznosu glavnice na štetu tužiteljice. Naime, tuženik je izračunao istu upotrijebivši nepovoljniji tečaj za tužitelja umjesto da je izračunao glavnicu po početnom tečaju CHF/HRK. Stoga, tužiteljica i s osnove razlike u glavnici koja je nastala u trenutku konverzije potražuje iznos koji će specificirati nakon provedenog financijskog vještačenja zajedno s pripadajućim kamatama od 30.09.2015. godine. Zbog svega navedenog tužiteljica traži da joj tuženik isplati iznos od 6.366,96 EUR te iznos od 2.808,86 EUR, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Nakon provedenog financijskog vještačenja zahtjev je povisila na iznos od 6.409,56 EUR i na iznos od 2.854,74 EUR.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva.

Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Stoga, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 14. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača koji definira odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP).

Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 15. veljače 2016. godine sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).

Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Primjena Direktive 93/13/EEZ na pitanje obešćenja s naslova osnovnog ugovora isključena je u ovoj pravnoj stvari budući da je došlo do sklapanja aneksa ugovoru u skladu s kogentnim normama nacionalnog zakonodavstva koje čine sadržaj ugovornog odnosa o kojem ugovornom odnosu su potrošači mogli slobodno odlučiti da li će stupiti u njega ili neće, a što se upravo dogodilo u konkretnom slučaju sklapanjem predmetnog Aneksa ugovora o kreditu.

Na nacionalnoj razini, odlukama Vrhovnog suda RH (ogledni postupak) i Ustavnog suda RH (u postupku za ocjenu ustavnosti ZIDZPK/15, a u kojem je utvrdio da je navedeni propis usklađen s Ustavom) već je odlučeno o zakonitosti provedene konverzije, kao i tome da Aneks predstavlja novu pravnu osnovu, čime je otklonjena neravnoteža ugovornih strana u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona.

VSRH u oglednom postupku zauzeo je pravno shvaćanje da uslijed sklapanja Aneksa sporne ugovorne odredbe više ne postoje pa stoga tužitelj ne može osnovano isticati ništetnost obzirom da je upravo sklapanjem Aneksa stvorena nova pravna osnova plaćanjima izvršenim od strane tužitelja.

Osim toga, iz rješenja VSRH od 20. listopada 2021. donesenog u revizijskom postupku pod posl.br. Rev 1014/2018, jasno proizlazi da je postalo bespredmetno pitanje eventualnog obeštećenja potrošača koji su sklopili konvertirane kredite. Razvidno je stoga da se u konkretnom slučaju, obzirom na sklopljeni Aneks ugovoru o kreditu ima smatrati da je već udovoljeno zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa je osnovano tužbu i tužbeni zahtjev odbiti. Za razliku od tuženika koji je bio dužan ponuditi sklapanja Aneksa s točno određenim bitnim sastojcima u roku i po proceduri propisanoj prisilnim propisom (ZIDZPK/15), tužitelj nije morao pristati na sklapanje ponuđenog Aneksa već je mogao nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovorenim uvjetima. Unatoč tome, tužitelj je vlastitim očitovanjem volje koju je manifestirao sklapanjem predmetnog Aneksa dobrovoljno odlučio utemeljiti odnos s tuženikom na novoj pravnoj osnovi koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu koji je ocijenjen suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-368512015 od 4. travnja 2017.

Sud EU je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi aneksa ugovora kojim je provedena konverzija tj. ne postoje uvjeti za utvrđenje nepoštenosti aneksa osnovnog ugovora, a ako aneks nije nepošten nije ni ništetan te ne postoji bilo kakvo pravo na restituciju po toj osnovi;

Ugovorne strane su zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova;

Osnova za restituciju po osnovi ništetnosti iz osnovnog ugovora je otpala obzirom da su ništetne odredbe iz osnovnog ugovora zamijenjene aneksom koji je valjan i čije odredbe su isključene od ispitivanja nepoštenosti;

Prilikom provođenja konverzije banke su bile dužne uzeti u obzir sve preplate po osnovi tečajnih razlika i preplaćenih kamata (a do koje preplate je došlo uslijed djelomične ništetnosti osnovnog ugovora) te su sve preplate retroaktivno iskorištene za namirenje kredita u EUR;

Time su konverzijom potrošači obeštećeni s naslova ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope iz osnovnog ugovora, te su ekonomski dovedeni u situaciju kao da su otpočetka koristili kredit u EUR;

Tuženik ističe kako je Izračun konverzije predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF izvršio sukladno kogentnim zakonskim odredbama sadržanim u čl. 19. c. ZIDZPK/15 te izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji je u skladu s odredbama iz čl. 19. d. ZIDZPK/15 učinio dostupnim tužitelju. Iz navedenog se može zaključiti da je tuženik bio obvezan postupiti po navedenom Zakonu te na osnovu svega izloženog treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke.

Ako se stav Suda EU iz presude broj C-81/19 na konkretni slučaj, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Uostalom, upravo navedeno stajalište VSRH je izložio u svojoj odluci u oglednom postupku Gos-1/2019.

Što se pak tiče zahtjeva kojim tužitelj potražuje iznos od 2.808,86 eura s osnove razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, u odnosu na predmetni tužbeni zahtjev tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare.

Aneks kojim je provedena konverzija i utvrđena nova EUR glavnica kredita sklopljen je dana 15.02.2016. godine, a kada bi i dospjelo navodno potraživanje tužitelja s razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije.

Obzirom da tužitelj smatra da na strani tuženika ne postoji pravni temelj za predmetni izračun glavnice, tuženik ističe da se bi se na to navodno stjecanje bez osnove imao primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima.

Obzirom da je od dana 30.09.2015. godine, kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od pet godina, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara.

Sklapanjem Aneksa od 15.02.2016. godine, a valjanost kojih odredbi Aneksa ugovora tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako na dan 30.09.2015. člankom 5.2. Aneksa broj 1. utvrđen iznos kredita 37.884,34 EUR na dan sklapanja Aneksa, nakon što je je uzeto u obzir prijelazno razdoblje do dana sklapanja Aneksa 1 Stoga tuženik ističe da je tužitelj pristao na sklapanje Aneksa broj 1. kojim je sporazumno odredio uvjete kredita za razdoblje od 30.09.2015. godine pa nadalje te stoga tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 2.808,86 EUR, a za koji iznos je navodno, eurska (kunska) protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju.

Tužitelj je potpisao obrazac za prihvat Izračuna konverzije te 1. prosinca 2015. godine potpisao Aneks broj 1 Ugovora o kreditu čime je potvrdio da pristaje na Izračun konverzije, uključujući i utvrđenu glavnicu u iznosu od EUR 37.884,34, a sve sukladno Izračunu koji je tuženik učinio sukladno kogentnim zakonskim odredba ZIDZPK/15. Tuženik ne spori da je dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

S tim u vezi tuženik ističe da je sam VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina

Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja.

Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita.

Iz brošure Hipotekarni krediti, bilo je razvidno da je tuženik obavijestio tužitelja o mogućnosti podizanja kredita kako u valutnoj klauzuli u EUR, tako i u valutnoj klauzuli u CHF te da su oba modela prezentirana na jednak način.

Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama.

Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak.

Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud smatra iz bilo kojeg razloga kako navodno potraživanje tužitelja nije zastarjelo, što tuženik smatra neosnovanim, tuženik ističe kako u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita.

Budući da je Vrhovni sud kao početak tijeka zastare odredio dan pravomoćnosti odluke kojom se ustanovljuje ništetnost, to bi u konkretnom predmetu značilo da je zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na ime valutne klauzule dospio 15. lipnja 2018. (dan nakon donošenja odluke VTS Pž- 6632/17).

Tuženik ponovno ukazuje na odredbe čl. 118. ZZP/14, čl. 502. c ZPP-a (koji je vrijedio prije novele ZPP-a iz rujna 2019.), te čl. 138 a (ranije važećeg ZZP/07) iz kojih je razvidno kako je tužitelj kao potrošač u konkretnom predmetu bio ovlašten postaviti tužbeni zahtjev isključivo s osnova naknade štete.

Kako je potraživanje tužitelja zastarjelo protekom trogodišnjeg zastarnog roka, tužitelj u potpunosti neosnovano traži isplatu te pritom pogrešno postavlja tijek zakonskih zateznih kamata.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane.

3. Očitujući se o navodima tuženika, tužiteljica smatra da joj on neosnovano i paušalno osporava svojstvo potrošača.

Tužiteljica ističe da samim potpisivanjem Dodatka koje se može tumačiti svojevrsnim „obeštećenjem“ zbog naglog skoka valute CHF u periodu otplate, nije riješeno pitanje ugovaranja bitnog sastojka ugovora o kreditu koji je ništetan. Isto tako ništave odnosno djelomično ništave odredbe Ugovora o kreditu ne mogu izgubiti navedena obilježja nevaljanosti samim time što je uz takav ugovor sklopljen Dodatak kojim se pojedini pravni odnos regulira kao posljedica izmjene samog zakona, a ne volje ugovornih strana.

Tužiteljica ističe da ništetnost pojedinih odredbi postoji po samom zakonu i djeluje ex tunc slijedom čega ugovorne strane ne mogu naknadnim sporazumom čak i kada bi u njima tako što bili izrjekom navedeno – što ovdje nije slučaj, mogle izvršiti konvalidaciju ništetnih odredbi. Osobito iz razloga što čak i u samom postupku konverzije tužiteljica nije u mogućnosti utjecati na odredbe Dodatka koje sastavlja isključivo tuženik odnosno iste mijenjati ili nadopunjavati svojim prijedlozima. Tužiteljica je Dodatak ugovoru sklopila samo i isključivo kako bi se oslobodila rizika ponovnog skoka CHF valute.

Netočan je navod tuženika da bi u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja tužiteljice

Naime tuženik zanemaruje činjenicu da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2245/17-2 od 20.3.2018. godine vezano za problematiku zastare u parnicama o tzv. "švicarcima", zauzeo stav koji stav je obvezujući i za ovaj sud, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.

Dakle, u konkretnom slučaju u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1402/12 od 04.07.2013. postala je pravomoćna 14.06.2018. godine te je danom pravomoćnosti presude zastarni rok od 5 godina počeo teći ispočetka i završava tek 14.06.2023.godine.

Dakle, budući da je tužiteljica tužbu podnjela 14.6.2023. godine to je razvidno kako zastara za povrat stečenog bez osnove još nije nastupila. Slijedom navedenog prigovor tuženika u odnosu na zastaru se u cijelosti osporava kao neosnovan Ističe kako je neosnovan navod tuženika kako navedene odredbe nisu nepoštene, odnosno ništetne jer je ta odredba dopuštena.

Naime, prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Iz citirane odredbe proizlazi da značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana mora biti na štetu potrošača. Navedene odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13)

Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije nanjen sadržaj utjecao, tj. nije ga primijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

Nadalje, člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. tj. postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ujedno i ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Vezano za ugovaranje valute u švicarskim francima, nije sporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužiteljica dobrovoljno pristala na ugovaranje valutne klauzule, međutim tuženik ju prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl. 62. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03.). Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj.

Slijedom svega navedenog, razvidno je kako je odredba o valutnoj klauzuli ništetna i primijenjena protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO- a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl.7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO-a.

Navedena pravna stajališta, potvrđena su presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda poslovni broj P- 1401/12 od 4.7.2013. Trgovačkog suda u Zagrebu, a o ništetnosti valutne klauzule govori i odluka VSRH br. Rev-2221/2018-11 od 03.09.2019. kojom je odbijena revizija tuženika i utvrđeno je da su sve banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu na način da su koristile u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

U istoj odluci je izneseno i stajalište kako odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude.

Kako je spomenutim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu to je takvim postupanjem tužitelju nastala šteta u vidu umanjenja njegove imovine, stoga je tuženik sukladno odredbama čl.1111. i čl. 1115. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio bez osnove odnosno na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

Tužiteljica smatra prigovor tuženika vezan uz tijek zatezne kamate u cijelosti neosnovanim. Takva tvrdnja nema uporišta u odredbi članka 1115. ZOO-a koja odredba ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. Odredbom članka 55. st 1. Zakona o zaštiti potrošača koji je sada na snazi određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a identično je bilo određeno i člankom 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

Nadalje, Građanski odjel VSRH je na svojoj sjednici 20.1.2020. godine donio Zaključak koji glasi: Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz zahtjeva iz čl. 323 st.1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke u kojem u je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Slijedom navedenog, tužiteljica u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva.

4. Nakon toga tuženik je u podnesku od 10. 05. 2024. istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine sa tražbinom tužiteljice, i to s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 229.01 EUR, a koje je tužitelj plaćao kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja.

5. Tijekom postupka pročitan je Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5103021656 sklopljen 9. lipnja 2006., nalog za isplatu sredstava tog kredita od 9. lipnja 2006., Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103021656 od 15. veljače 2016., obavijest o izračunu konverzije kredita sa izračunom konverzije kredita broj 5103021656 (dalje: CHF Kredit) na dan 30. 09. 2025., obrazac za prihvat Izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, nacrt Aneksa ugovora, otplatni plan za kredit, pregled prometa po kreditu 5114173323 za razdoblje od 1. 09. 2015. do 24. 05. 2019., pregled prometa po kreditu 5103021656 za razdoblje od 30. 06. 2006. do 29. 09. 2015., obavijest o promjeni uvjeta po kreditu od 8. 01. 2008., obavijest o povećanju kamatne stope, obavijest o promjeni kamatne stope od 1. 04. 2009., otplatni plan, obavijest o promjeni kamatne stope od 12. 10. 2010., otplatni plan od 12. 10. 2010., obavijest o promjeni kamatne stope od 3. 05. 2011. sa otplatnim planom, obavijest o promjeni kamatne stope od 6. 10. 2011. sa otplatnim planom, obavijest o kreditu od 15. 01. 2014. sa otplatnim planom, obavijest o kreditu za razdoblje do 30. 06. 2016. od 15. 02. 2016., obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. 07. 2016. do 31. 12. 2016. od 10. 06. 2016. sa otplatnim planom, obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. 01. 2017. do 30. 06. 2017 od 3. 12. 202116. sa otplatnim planom, obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. 07. 2017. do 31. 12. 2017. od 9. 06. 2017. sa otplatnim planom, obavijest o kreditu za razdoblje od 31. 12. 2017. od 2. 10. 20117., sa otplatnim planom, obavijest o kreditu za razdoblje do 31. 12. 2017. sa otplatnim planom, obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. 01. 2018. do 30. 06. 2018. od 2. 12. 2017., sa otplatnim planom, obavijest o kreditu za razdoblje do 30. 06. 2018. od 6. 01. 2028. sa otplatnim planom, obavijest o kreditu za razdoblje do 30. 06. 2018. od 3. 02. 20218. sa otplatnim planom, obavijest o kreditu za razdoblje do 30. 06. 2018 od 3. 03. 20218. sa otplatnim planom, obavijest o kreditu za razdoblje do 30. 06. 2018. od 2. 04. 2018. sa otplatnim planom, obavijest o kreditu za razdoblje do 30. 06. 2018. od 2. 05. 2018. sa otplatnim planom, obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. 07. 2018. do 31. 12. 2018. od 3. 06. 2018. sa otplatnim planom, obavijest o kreditu za razdoblje do 31. 12. 2018. od 2. 07. 2018., sa otplatnim planom, obavijest o kreditu za razdoblje do 31. 12. 2018. od 2. 08. 2018. sa otplatnim planom, obavijest o kreditu za razdoblje do 31. 12. 2028. od 2. 11. 2018. sa otplatnim planom, obavijest o kreditu za razdoblje do 31. 12. 2018. od 2. 12. 2018. sa otplatnim planom, obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. 01. 2019. do 30. 06. 2019. od 3. 12. 2028. sa otplatnim planom, obavijest o kreditu za razdoblje do 30. 06. 2019 od 1. 02. 2019. sa otplatnim planom obavijest o kreditu za razdoblje do 30. 06. 2019 od 1. 03. 2019. sa otplatnim planom, obavijest o kreditu za razdoblje do 30. 06. 2019 od 1. 04. 2019. sa otplatnim planom.

Provedeno je financijsko vještačenje te je pročitan nalaz i mišljenje mr. sc. BF iz Ručević vještačenja d.o.o. od 5. travnja 2025.. Saslušana je tužiteljica kao stranka.

6. Razni propagandni materijal koji se tiče ponude i uvjeta kredita koje je plasirao tuženik u predmetno vrijeme, sud nije cijenio kao dokaz, budući da iz istog ne može biti utvrđeno ništa konkretno vezano za predmetni ugovor o kreditu.

7. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

8. Nije sporno da su stranke dana 9. lipnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103021656 kojim je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 81.246,50 CHF u protuvrijednost HRK obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita, i to za kupnju nekretnine.

Rok otplate iznosio je 192 mjeseca, a obveza tužiteljice bila je da kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti na način opisan u točki 7. ugovora, time da se povrat obveza iz ugovora obračunavao po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke, a u ugovoru piše da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja te da potpisom na tom ugovoru potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

9. Nije sporno da su stranke dana 23. siječnja 2016. sklopile Anex broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103021656 kojim se utvrđuje da je dana 30. 09. 2015. stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje u tekstu: ZID ZPK) te da danka pristupa potpisivanju ovog aneksa kojim se utvrđuje promjena u načinu ispunjenja obveza iz osnovnog ugovora u CHF, isključivo i jedno u svrhu ispunjenja zakonskih obveza Banke propisanih tim Zakonom. Člankom 5. Konverzija, točka 5.2 utvrđeno je da po provedbi konverzije omogućene korisniku kredita, na dan 30. 09. 2015. obveze Korisnika kredita iz osnovnog ugovora u CHF, na ime nedospjele glavnice iznose 37.884,34 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, a koje će se podmirivati sukladno otplatnom planu iz članka 9. ovog Aneksa, a točka 5.3. utvrđuje da po provedbi konverzije postoji manje uplaćeni iznos (manjak) od 240,39 EUR, čije podmirenje će se regulirati sporazumom iz članka 7. tog ugovora.

Ovi iznosi odgovaraju Izračunu konverzije kredita na dan 30. 09. 2015., koji je uz obavijest prethodno dostavljen tužitelju zajedno sa nacrtom Obrascem za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i nacrtom Aneksa ugovora .

10 Nesporno je kako je odlukom odnosno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i ovdje tuženik „u razdoblju od 1. 11. 2004. godine do 31. 12. 20008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

11. Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; krat. ZZP) odn. članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odn. radi isplate.

12. Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Iz logičnog i uvjerljivog iskaza tužiteljice proizlazi da joj je kredit trebao u svrhu kupnje nekretnine. Naime, otac i ona imali su određeni iznos novca za kupnju ali ne dovoljno tako da je odlučila podići kredit. Otišla je u banku te joj je tamo ponuđeno da sklopi predmetni ugovor koji je vezan uz valutu švicarski franak jer je to kao bilo najpovoljnije, odnosno povoljnije u odnosu na ugovore koji se vežu uz druge valute. Nitko je nije posebno informirao niti joj objašnjavao specifičnosti valute švicarski franak te upozoravao da bi eventualno moglo doći do naglog i velikog rasta tečaja te valute i da će joj zbog toga rata kredita rasti. Sjeća se da su početno sve rate kredita bile iste, tako je to njoj banka prezentirala.

Sredstvima kredita otac i on kupili su jednu kuću, međutim, ista nije bila pogodna za stanovanje te ju je trebalo renovirati. To su planirali učiniti naknadno, međutim, u konačnici tu kuću je zajedno s ocem darovala kćeri, te je do tada kuća stajala nekorištena.

U vrijeme sklapanja ugovora bila je zaposlena u firmi koje je suvlasnik bio njen suprug, obavljajući poslove nabave, a firma se bavila gradnjom.

Nažalost suprug je iduće godine umro te je ona ostala bez posla s dvoje djece koje je uzdržavala što joj je dodatno otežavalo financijsku situaciju uzimajući u obzir činjenicu da su rate kredita počele rasti.

Banka joj je ponudila sklapanje dodatka ugovora, odnosno konverziju u euro, pa je to prihvatila smatrajući da će joj otplata biti lakša, odnosno da rata kredita više neće rasti te da će znati točno gdje je i što je čeka.

Nije mogla pregovarati s bankom o pojedinim odredbama ugovora o kreditu kao i dodatka tom ugovoru. Oni su joj ugovor ponudili takav kakav je napisan i ona je to mogla prihvatiti ili odbiti.

Prilikom potpisa dodatka ugovora o kreditu banka je nije informirala niti govorila o tome da bi se svojim potpisom odrekla svojih budućih prava niti joj je rečeno da je u tijeku sudski postupak koji može dovesti do proglašenja valutne klauzule u "švicarcima" ništetnom.

Prije sklapanja ugovora o kreditu bila je klijent Erste banke pa se vjerojatno zbog tog razloga odlučila tamo uzeti kredit, a ne sjeća se da li je uopće išla u neke druge banke vezano za mogućnosti dobivanja kredita.

Sjeća se da joj je rečeno da mora imati sudužnika, da nekretnina mora biti stavljena pod hipoteku, da je kreditiranje u "švicarcima" najpovoljniji oblik. Službenik banke je nije imao što nagovarati da uzme kredit u "švicarcima" jer joj je ponudio tu opciju kao najpovoljniju.

Što se tiče informacije dobivenih od službenika banke o valutnoj klauzuli u CHF, rečeno joj je da je to stabilna valuta, dobila je ispis rata te na temelju tih informacija niti u jednom trenutku nije stekla dojam da bi moglo doći do takvog rasta rate. Njoj je u tom trenutku bilo bitno to da ima fiksnu ratu te nije smatrala da uopće može prigovarati o nekakvim odredbama ugovora ili mijenjati iste.

Dobila je ispis rata i to joj je bilo najbitnije budući da je iz istog mogla vidjeti koliko će plaćati kredit.

Ponovila je da da kuća koju je kupila sredstvima kredita uopće nije bila korištena, dakle, nije se iznajmljivala niti je korištena u bilo kakve poslovne svrhe.

14. Slijedom navedenog, za ovaj sud nema dvojbe da je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, a i sam tuženik je s tužiteljicom kao potrošačem sklopio i dodatak tom ugovoru upravom temeljem ZID ZPK-a.

15. S druge strane tuženik, suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužiteljice kao potrošača u fazi pregovaranja odnosno predugovornoj fazi i njegovog pristanka na takav ugovor, a pri čemu bi tužiteljica bila potpuno obaviještena o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

16 Pisana izjava zaposlenice tuženika CF, u kojoj ona, kao, u vrijeme sklapanja ugovora, djelatnik Službe za upravljanje ciljnim proizvodima, opisuje kakve je e-mailove i smjernice slala djelatnicima koji su u direktnom kontaktu s klijentima, prema kojim je, tim klijentima trebala biti naglašena važnost valutne klauzule uz koji se kredit odobrava, zatim o tome da je djelatnicima poslan i dokument s učestalim pitanjima i odgovorima za klijente, te da je postojao i poseban letak Informacija Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, općenite je naravi te ne dokazuje da je tuženik upravo tužitelju neposredno prije sklapanja predmetnog ugovora dao potpunu obavijest o specifičnim rizicima i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF.

17. Obzirom na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te sukladno prijedlogu tužiteljice financijski je vještak u nalazu naveo slijedeće:

Erste&Steiermärkische Bank d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnica kredita zaključili su 9. lipnja 2006. Ugovor o kreditu broj 5103021656 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 81.246,50 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita,

- za dio glavnice u visini od 48.747,90 CHF ugovoren je rok otplate od 192 mjeseca (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 4,75 % godišnje na dan sklapanja Ugovora,

- preostali iznos glavnice kredita u iznosu od 32.498,60 CHF vraća se jednokratno s dospijećem zadnjeg obroka, a na isti se obračunavaju redovne kamate,

- prema prometu po kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 1. kolovoza 2006., a sljedeće svakog prvog dana u mjesecu,

- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja.

Kredit je iskorišten 29. lipnja 2006., s kojim danom je srednji tečaj banke za valutu CHF iznosio 4,629600 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 81.246,50 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 376.138,80 kn.

Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103021656,sklopljenim od 15. veljače 2016., ugovoreno je (između ostaloga) sljedeće:

- na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosi 37.884,34 EUR,

- korisnik je uplatama po kreditu u CHF manje platio konvertirani kredit u EUR za iznos od 240,39 EUR.

Prema obavijestima o promjenama kamatnih stopa po kreditu, odnosno prema Pregledu prometa po kreditu proizlazi kako se u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do konverzije u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (izračun od 30. rujna 2015.), kamatna stopa više puta mijenjala, te je iznosila:

- 4,75 % godišnje do zaključno anuiteta s dospijećem 1. lipnja 2006. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2008.,

- 5,25 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. travnja 2009.,

- 5,60 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. svibnja 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2010.,

- 5,35 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. svibnja 2011.,

- 5,05 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. lipnja 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2011.,

- 4,70 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2014.,

- 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2014. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljene zadatke u nastavku nalaza vještak je dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita te je iskazao razlike u visini obveza tužitelja odnosno isključivo više plaćeni iznosi, te uz više plaćene i manje plaćeni iznosi, odnosno iskazao je razlike (povećanje/smanjenje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'k'), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita).

S obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, a radi ocjene učinaka efekata iste, obračunane su i iskazane zatezne kamate na tečajne razlike (stupac 'm') od datuma plaćanja svakog pojedinog anuiteta do 30. rujna 2015

18. Mišljenje je vještaka da:

a) ako se promatraju samo više plaćeni iznosi, tada slijedi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.408,47 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 8.487,71 EUR (6.408,43 EUR glavnice i 2.079,28 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata)

b) ako se promatraju samo manje plaćeni iznosi, tada slijedi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno -213,21 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza

(u valuti EUR) (negativni iznosi),

c) ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada slijedi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.195,26 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 8.058,66 EUR (6.195,21 EUR glavnice i 1.863,45 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata),

Razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 2.854,74 EUR, koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije,

Tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, Sve uplate tužiteljice do zaključno 30. rujna 2015., pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.

19. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da je vještak očitom omaškom izračunao kako je zbroj manje plaćenih iznosa 213,21 EUR, dok je zbroj dobiven na temelju pojedinačnih iznosa navedenih u nalazu 214,36 EUR, zbog čega je vještak izradio dopunski nalaz.

20. U istom je dao korigirano mišljenje:

a) ako se promatraju samo više plaćeni iznosi, tada slijedi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.409,56 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1a iz ovog dopunskog nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 8.490,09 EUR (6.409,52 EUR glavnice i 2.080,57 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata),

b) ako se promatraju samo manje plaćeni iznosi, tada slijedi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno -214,36 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' T Tabele 1a iz ovog dopunskog nalaza (u valuti EUR) (negativni iznosi),

c) ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada slijedi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.195,20 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1a iz ovog dopunskog nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 8.058,49 EUR (6.195,14 EUR glavnice i 1.863,35 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata),

d) razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 2.854,74 EUR, koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije,

21. Ovaj nalaz i mišljenje dan je od strane stručne i ovlaštene osobe, na temelju vjerodostojne dokumentacije i egzaktnih podataka o otplati kredita, po pravilima znanosti i vještine, a tužiteljica je navela da primjedbi nema, dok je tuženik ustrajao na osporavanju osnove potraživanja tužiteljice, smatrajući da tužiteljica uopće nema pravo na nikakvu restituciju, tako da nalaz vještaka nije relevantan za odluku.

22. Nitko ne dovodi u pitanju pravnu valjanosti predmetnog dodatka ugovora o kreditu kojom je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, odnosno tužiteljica u tužbi spominje da bi taj dodatak ugovoru također bio ništav.

23. Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenom povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na postavljeno je pitanje najviši sud dao odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji.

24. Nije sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu od 15. veljače 2016. sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15: kraće ZID ZPK/15). Dakle, tužiteljica je prihvatila ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužiteljici, pri čemu nije od utjecaja njezina pobuda za zaključenje tog sporazuma.

25. Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15.

Međutim to ovdje nije slučaj, pa čak tužiteljica niti ne iznosi tvrdnju da bi dodatak ugovoru bio suprotan tom Zakonu.

26. S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratni i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR- ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavio u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.

27. Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.

Budući da je tužiteljica sklapanjem tog Dodatka ugovoru dovedena u poziciju u kojoj bi bila da je zaključila ugovor o kreditu u EUR, našla se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

28. Sklapanjem Dodatka ugovora, sporazuma o konverziji riješeno je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

29. Članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".

30. Nadalje, u konkretnom slučaju je došlo do primjene točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c citiranog zakona koje određuju da se:

"4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,".

31. Dakle, uplate koje je izvršila tužiteljica kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za otplatu njenog kredita u EUR, time da u konkretnom slučaju preplate i nije bilo, već je utvrđen manjak koji se tužiteljica obvezala podmiriti u dogovorenom roku.

32. Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužiteljice kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužiteljica u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informirana o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, imala mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

33. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način kako je propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kreditu u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je tužiteljica pristala.

34. Zbog toga nije bilo temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva navedenog pod I izreke ove presude, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; dalje ZOO) na primjenu kojeg upućuje članak 2. stavak 2. ZZP/2003.

35. Prihvaćenjem takvih zahtjeva potrošača ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena, a takovi bi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore u kreditu denominiranim u EUR i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je suprotno s odredbama, svrhom i ciljem ZID ZPK/15.

36. Slijedom iznijetih razloga tužbeni zahtjev je odbijen kako to stoji u stavku I izreke.

37. Zbog toga je prigovor zastare i prigovor radi prebijanja koji je istaknuo tuženik bespredmetan.

38. Rješenje o troškovima postupka osniva se na odredbi članka 154. stavak 1. te članka 155. ZPP-a

39.Troškovi zastupanja tuženika po odvjetniku odmjereni su u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, 107/2025 ).

40. Tuženiku je kao potreban priznat trošak koji se sastoji od sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8. t. 1. u visini od 100 bodova, sastav podneska od 10. svibnja 2024. , 2. svibnja 2025 i 26. studenog 2025., po Tbr. 8. t. 1., svaki u visini od 100 bodova, te zastupanja na ročištu dana 19. prosinca 2024. i 13. siječnja 2026., po Tbr. 9. t. 1. u visini od 100 bodova za svako ročište.

Prema Tbr. 54. vrijednost boda iznosi 2,00 EUR tako da je u pitanju iznos od ukupno 1.200,00 EUR na što je osnovom Tbr. 46. Tarife obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 300,00 EUR.

Pored toga tuženiku je dosuđena i naknada troškova uplaćenog predujma za vještačenja u iznosu od 200,00 EUR.

41. Preostali dio zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 194,10 EUR valjalo je odbiti kao neosnovan.

U Zlataru, dana 20. veljače 2026.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužiteljice

2. punomoćnik tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte