Poslovni broj: Us I-4529/25-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Spomenke Đurđević kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice: PKS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika: Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, OIB: 53969486500, radi poništavanja rješenja, 20. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev te se poništava rješenje Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Samostalnog sektora za drugostupanjski postupak, KLASA: UP/II-551-07/23-01/1423, URBROJ: 524-11-02/6- 24-4 od 13. veljače 2024. godine.

II. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područnog ureda Dubrava, KLASA: UP/I-551-07/22-01/771, URBROJ: 139-116-09-09-23-9 od 10. listopada 2023. godine, a predmet se vraća na ponovni postupak prvostupanjskom upravnom tijelu koje je dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda.

Obrazloženje

Tužiteljica tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 13. veljače 2024. godine, kojim je odbijena njezina žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 10. listopada 2023. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem je odbijen tužiteljičin zahtjev za priznavanje prava na doplatak za pomoć i njegu.

U oba stupnja upravnog postupka su provedena odgovarajuća medicinska vještačenja tužiteljice, ali je njezin zahtjev odbijen zbog utvrđenja da prihodi njezinog kućanstva prelaze imovinski cenzus od 200% osnovice, odnosno 1.000,00 kn po članu kućanstva. Utvrđeno je da tužiteljica živi s dvije kćeri, kojima je izvršeno uračunavanje prihoda koje ostvaruju od svog oca, zbog toga što te kćeri imaju više od 26 godina života.

Tužiteljica se u tužbi po pitanju uračunavanja prihoda dviju kćeri poziva na čl. 15. t. 16. Zakona o socijalnoj skrbi (NN 18/22, 46/22, 119/22 i 71/23 - ZSS). Ističe da njezine kćeri u suštini dobivaju iznos uzdržavanja, bez obzira na svoje godine, te navodi da je isto prvostupanjsko tijelo kćerima priznalo pravo na doplatak za pomoć i njegu. Stoga smatra da se radi o mehaničkoj primjeni zakona te ističe da nije sudjelovala na drugostupanjskom vještačenju, koje je ključan dokaz u ovom predmetu. U kasnijoj fazi upravnog spora se tužiteljica poziva i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-3669/2025 od 23. listopada 2025. godine, donesenu u ovoj pravnoj stvari.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Osporavana rješenja su po stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske nezakonita.

U ovoj pravnoj stvari je jedino sporno uračunavanje prihoda dviju kćeri tužiteljice koje one ostvaruju od svog oca, a za potrebe utvrđivanja prosječnog mjesečnog prihoda po članu tužiteljičinog kućanstva, odnosno radi utvrđivanja prelazi li taj prosječni mjesečni prihod po članu kućanstva 200% osnovice, što predstavlja imovinski cenzus za ostvarivanje prava na doplatak za pomoć i njegu na temelju čl. 58. st. 2. ZSS-a.

U odnosu na tužiteljičino pozivanje na čl. 15. t. 16. ZSS-a sud prije svega utvrđuje da je u toj odredbi propisano da prihod predstavljaju i novčana sredstva ostvarena „na neki drugi način“.

Izuzetno, na temelju čl. 59. st. 1. ZSS-a u prihod koji se računa na temelju čl. 58. st. 2. ZSS-a se ne uračunavaju novčana sredstva ostvarena po osnovi uzdržavanja za maloljetno i punoljetno dijete, ostvarena prema zakonu kojim se uređuju obiteljski odnosi.

Zakon kojim se uređuju obiteljski odnosi jeste Obiteljski zakon (NN 103/15, 98/19, 47/20 i 49/23 - ObZ).

U čl. 290. st. 1., 2. i 3. ObZ-a je propisano da obveza uzdržavanja punoljetnog djeteta može trajati najdulje do navršene 26. godine života djeteta.

Jedini izuzetak je propisan u čl. 290. st. 4. ObZ-a, u slučaju kada se radi o punoljetnom djetetu s teškom i trajnom bolesti ili invaliditetom, zbog čega nije sposobno za rad.

Međutim, tužiteljica u ovoj pravnoj stvari nije dokazala da bi njezinim kćerima u posebnom upravnom postupku kao posljedica teške i trajne bolesti ili invaliditeta bila utvrđena nesposobnost za rad (gubitak ili smanjenje radne sposobnosti). Štoviše, na raspravnom ročištu 16. veljače 2026. godine je izričito navela da ne raspolaže takvim odlukama.

Prema tome, u konkretnom slučaju se iznosi koje tužiteljičine kćeri kao članovi tužiteljičinog kućanstva ostvaruju od svog oca ne mogu smatrati iznosima uzdržavanja, jer su one obje 26 godina života navršile još i prije pokretanja postupka za priznavanje prava na doplatak za pomoć i njegu tužiteljici (22. kolovoza 2022. godine), s obzirom na to da su rođene 1993., odnosno 1995. godine.

U vezi s tim tužiteljici treba napomenuti da je na temelju dostupne materijalne dokumentacije njezinim kćerima pravo na doplatak za pomoć i njegu priznato počevši od 02. kolovoza 2018. godine, odnosno počevši od 04. listopada 2018. godine, dakle prije nego što su navršile 26 godina života.

Zbog svega navedenog sud ne može prihvatiti stav tužiteljice da se radi o mehaničkoj primjeni zakona, jer njezine kćeri imaju više od 26 godina života, a posebnim aktom u upravnom postupku im nije utvrđena radna nesposobnost. Tužiteljica se neosnovano poziva na to da nije sudjelovala na drugostupanjskom vještačenju, jer obveza sudjelovanja osiguranika na drugostupanjskom vještačenju uopće nije ni bila propisana, a tužiteljica je pregledana na prvostupanjskom vještačenju.

Osim toga, tužiteljica je na raspravnom ročištu izričito navela da ne želi nikakvo novo vještačenje (kojim bi osporila medicinska utvrđenja iz upravnog postupka o II. stupnju mentalnog oštećenja - psihičke bolesti), kao niti provedbu bilo kakvog saslušanja pred sudom.

Zbog svega navedenog ovaj sud smatra da su odluke upravnih tijela iz oba stupnja upravnog postupka u cijelosti pravilne i zakonite.

Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je svojom odlukom U-III-3669/2025 od 23. listopada 2025. godine ukinuo raniju (odbijajuću) presudu ovog suda UsI- 1819/24 od 04. studenog 2024. godine i (također odbijajuću) drugostupanjsku presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž-161/25 od 21. svibnja 2025. godine i vratio predmet ovom sudu na ponovni postupak.

Ustavni sud Republike Hrvatske je u navedenoj odluci naveo da „valja pretpostaviti“ da je (i kod druge tužiteljičine kćeri) utvrđena trajna promjena u zdravstvenom stanju. U odnosu na to ovaj sud napominje da ne sudi, ne može suditi i neće suditi na temelju pretpostavki, nego na temelju dokaza - a posebno u konkretnom slučaju nije i ne može biti vezan eventualnim trajnim promjenama u zdravstvenom stanju tužiteljičinih kćeri, jer je notorno da svaka takva trajna promjena u zdravstvenom stanju (koja možda i opravdava priznavanje njima prava na doplatak za pomoć i njegu) ne znači ujedno i posljedičnu nesposobnost za rad, što je u smislu čl. 290. st. 4. ObZ- a jedini razlog zbog kojeg je moguće smatrati da se odrasla osoba koja je navršila 26 godina života i dalje zakonski uzdržava od strane roditelja.

Tužiteljičine kćeri pak nesporno ne raspolažu nikakvim aktom nadležnog tijela (nositelja obveznog mirovinskog osiguranja) o utvrđenom potpunom gubitku radne sposobnosti ili o smanjenju radne sposobnosti (pa čak ni o tome da je postupak za to utvrđenje uopće u toku). Posljedično se mora zaključiti da su sposobne za rad, zbog čega se nadalje ne može smatrati da primaju zakonsko uzdržavanje po propisu (ObZ- u) kojim se uređuju obiteljski odnosi (čl. 59. st. 1. ZSS-a), a to u konačnici opravdava zaključak upravnih tijela da prosječan mjesečni prihod po članu tužiteljičinog kućanstva prelazi propisani limit iz čl. 58. st. 2. ZSS-a i da stoga tužiteljica ne može na teret poreznih obveznika ostvarivati pravo na doplatak za pomoć i njegu, u situaciji u kojoj živi s radno sposobnim kćerima.

Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj navedenoj odluci ističe da otac kćeri tužiteljice „nema zakonsku obvezu uzdržavanja“ (što je u cijelosti u skladu s već spomenutom odredbom čl. 290. st. 1.-4. ObZ-a i s nespornim činjeničnim utvrđenjima), ali odmah zatim navodi da on ima tu obvezu „pravne“ i moralne prirode, što je kontradiktornost koju ovaj sud nije u stanju razumno protumačiti nikakvim uobičajenim tehnikama pravnog tumačenja.

U svakom slučaju, Ustavni sud Republike Hrvatske zaključuje da se novčana sredstva ostvarena po osnovi „novčane pripomoći“ oca za uzdržavanje tužiteljičinih kćeri ne smjela smatrati preprekom tužiteljici za ostvarivanje prava na doplatak za pomoć i njegu.

S obzirom na to da je ovaj sud dužan poštivati (u svojoj odluci, dakle u izreci, ali ne i u obrazloženju) pravna stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske izražena u konkretnoj pravnoj stvari (bez obzira na vlastiti stav o tim stajalištima), tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog drugostupanjskog rješenja je na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o upravnim sporovima usvojen, a potom je zbog istog razloga poništeno i prvostupanjsko rješenje utemeljeno na istim razlozima (sve to je inače mogao učiniti i sâm Ustavni sud Republike Hrvatske).

Predmet je vraćen na ponovni postupak prvostupanjskom upravnom tijelu, koje će u skladu sa stavovima Ustavnog suda Republike Hrvatske ponovno odlučiti o tužiteljičinom zahtjevu za priznavanje prava na doplatak za pomoć i njegu, na dan 22. kolovoza 2022. godine (dan podnošenja zahtjeva), polazeći od neosporenog medicinskog utvrđenja o II. stupnju mentalnog oštećenja tužiteljice (psihičke bolesti), dok će u pogledu utvrđivanja imovinskog cenzusa iz čl. 58. st. 2. ZSS-a zanemariti prihode tužiteljičinih kćeri ostvarene od njihovog oca.

Ujedno će se provjeriti i nastavna mogućnost ostvarivanja tužiteljičinog prava na doplatak za pomoć i njegu, što uključuje i zakonsko prevođenje tog prava (dakle, bez potrebe novog vještačenja) u pravo na inkluzivni dodatak određene razine potpore s danom 01. siječnja 2024. godine.

U Zagrebu, 20. veljače 2026. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. PKS, [adresa]

2. Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78