Republika Hrvatska
Općinski sud u Zadru
Ulica plemića Borelli 9, Zadar
Poslovni broj: P-522/2025-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Zadru, po sutkinji Ivi Abfal, u pravnoj stvari tužitelja OD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Andreju Ležaiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tužene OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupane po punomoćnicima iz OD Marinović i partneri j.t.d., odvjetnicima u Zadru, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon usmene, glavne i javne rasprave zaključene dana 20. siječnja 2026., u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenice punomoćnika tužene, dana 19. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnim članak 5. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] broj 070612413652 sklopljenog dana 12.06.2007. godine između tužene kao davatelja kredita i tužitelja kao korisnika kredita.
II. Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 957,21 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 13.06.2007. godina pa do isplate, sve u roku od 15 dana od dana donošenja ove presude.
i
r i j e š i o je
I. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog Suda.
II. Nalaže se tuženoj OTP banci d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, isplatiti tužitelju KD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova parničnog postupka iznos od 562,50 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. veljače 2026., kao dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi kako je kao korisnik kredita sklopio sa tuženom kao kreditorom Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] broj 070612413652, kojim ugovorom, točnije u njegovom čl. 5. je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za odobrenje i korištenje kredita koja se obračunava od odobrenog iznosa kredita te dospijeva i naplaćuje se prije prve isplate kredita u iznosu od 0,99% odobrenog kredita, odnosno 7.212,16 HRK/957,21 EUR. Navedena naknada da je zaista i isplaćena dana 12.6.2007. godine. Međutim, navedena odredba da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i to sve iz razloga koji slijede. O spornoj odredbi nije se pregovaralo, nego je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru po načelu “uzmi ili ostavi”; naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja korisnika kredita; ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i to neovisno o visini iznosa naknade; tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Slijedom navedenog, a po provedenom postupku predlaže usvojiti tužbeni zahtjev kao osnovan.
2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da prije upuštanja u ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru, ističe da je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan kako u pogledu pravne osnove tako i u pogledu visine novčanog potraživanja prema tuženoj a koja je potpuno pogrešno i neosnovano navedena i izračunata stoga je treba kao takvu u cijelosti odbiti tj. odbaciti, a u svakom slučaju u cijelosti se protivi tužbi i svim postavljenim tužbenim zahtjevima osporava pravni osnov kao i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, poriče navode tužbe, ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja kao i prigovor nepostojanja aktivne legitimacije na strani tužitelja zbog davnog otkazivanja istog i prestanka ugovornog odnosa zbog neispunjenja ugovornih obveza od strane tužitelja u vidu neplaćanja ugovorenih anuiteta na ime povrata isplaćenog kredita pa se stoga predlaže da se svi postavljeni tužbeni zahtjevi kao i eventualno naknadno postavljeni i u budućnosti precizirani u cijelosti odbiju tj odbace kao neosnovani jer su protivni materijalnim dokazima u spisu te relevantnoj sudskoj praksi na koju se poziva tuženik u ovom odgovoru uz dosudu obveze tužitelju na podmirenje svih troškova postupka ovom tuženiku a za slučaj da sud prihvati bilo koji od postavljenih tužbenih zahtjeva ističe se opreza radi i prigovor
- prijedlog tuženika radi prebijanja njezine tražbine koju ista ima prema tužitelju u ovoj pravnoj stvari. Naime, u odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog Suda, navodi da ona ima nesporno svoje sjedište u [adresa], a ne u [adresa], pa je stoga za suđenje i raspravljanje u ovom sporu, a temeljem odredbe članka 48. st. 1. ZPP stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u Splitu, pa predlaže da se ovaj oglasi mjesno nenadležnim te da po pravomoćnosti takve svoje odluke - rješenja dostavi predmet na daljnje postupanje i raspravljanje mjesno i stvarno nadležnom Općinskom sudu u Splitu. Nadalje, ističe da tužitelj mora prethodno dokazati u ovom predmetu da je on bio potrošač. Čak kad bi potraživanje tužitelja bilo osnovano a nije, bi bilo odavno već u zastari odnosno ugasilo bi se tim više jer tužitelj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije niti tužio tuženika a niti je ikada prigovarao tuženiku u odnosu na bilo koju ugovornu odredbu iz predmetnog ugovora o kreditu a ugovorni odnos je prestao dana 25.7.2014., zbog otkaza zbog neispunjenja ugovornih odredbi od strane tužitelja a sve na ogromnu štetu tužene. Status tužitelja kao eventualnog potrošača se dakle ne presumira unaprijed već je u svakom konkretnom pravnom slučaju prethodno potrebno utvrditi da li je fizička osoba doista za privatne svrhe sklopila ugovor ili je takav ugovor zapravo bio prividne naravi (jer ako nije sklopljen u privatne svrhe već zapravo iz poslovnih razloga radi stjecanja imovinske koristi npr. kupnja stambenog prostora, adaptacija, gradnja ili dovršenje stambenog objekta ili kupnja pokretnine - motornog vozila radi ostvarivanja zarade u vidu iznajmljivanja turistima ili trećim osobama ili davanja u zakupa, odnosno obavljanja taxi prijevoza, ili iznajmljivanja vozila i sl.) tada tužitelj nije potrošač u smislu odredbi ZZP niti se na te odredbe može osnovano i utemeljeno pozivati u ovom predmetu pri čemu je tada teret dokaza na tužitelju da je on stekao svojstvo potrošača u ovoj pravnoj stvari. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika tužitelj da niti je tužio tuženika a niti je prigovarao tuženiku, kao niti bilo kojoj nadležnoj instituciji u odnosu na bilo koju ugovorenu odredbu, pa tako niti na iznos rate, kamatnu stopu njezino povećanje, tj. način njezine promjene, a posebno ne u odnosu na valutnu klauzulu pa niti promjenjivu kamatnu stopu kao niti u odnosu na ugovorenu naknadu za obradu i korištenje kredita u visini od samo 0,99% iznosa iz odobrenog kredita odnosno u visini od 957,21 EUR. Tužbeno potraživanje da je već davno prestalo egzistirati radi nastupa zastare čak kada bi postojala pravna osnova za utuženim potraživanjem na teret ovog tuženika no međutim takva pravna osnova u ovom pravnom predmetu ne postoji niti egzistira radi čega je potpuno neosnovana utužena visina tužbenog potraživanja pa se u tom pogledu niti ne može zapravo adekvatno tj meritorno niti raspravljati u ovom predmetu zbog čega bi tužbeni zahtjev trebalo odmah odbiti tj. odbaciti ili barem minimalno ga vratiti tužitelju na ispravak i dopunu a sukladno odredbama ZPP-a, jer nije navedeno kojim načinom izračuna je tužitelj uopće došao do utuženog iznosa te po kojoj pravnoj osnovi bi njega pripadalo pravo na potraživanje utuženog iznosa na teret tuženika. Posebno ističe da tužitelj doista nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, a nije niti dokazana njegova aktivna legitimacija jer nije dokazao da je on bio potrošač u smislu odredbi ZZP, a niti da je on vršio sve uplate tuženiku do otkaza ugovora zbog neispunjenja odnosno posebice da je on platio ugovorenu naknadu a na sve ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora, pa tako i u odnosu na odredbu iz članka 5. predmetnog ugovora tužitelj je nedvojbeno bio pristao a što je razvidno ne samo iz njegovog solemniziranog potpisa na istom već i iz svih njegovih izvršenih uplata na ime plaćanja ugovorenih rata - anuiteta kredita i to od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa sve do zakonitog i ugovorenog otkaza istog u slučaju neplaćanja ili neurednog plaćanja ugovorenih anuiteta-rata povrata kredita od strane korisnika kredita tj tužitelja prema tuženiku. Također nema niti dokaza da bi on osobno plaćao ugovorene rate kredita na ime povrata svoje novčane obveze prema ovom tuženiku a do otkaza predmetnog Ugovora o kreditu. Što se tiče samog merituma spora, tužena ističe da je ugovorena odredba o naknadi za troškove kredita iz čl.5.1. Ugovora o kreditu u ovom predmetu pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2007.g., tužitelj da je s tuženom bio nepobitno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi dakle i o samom postotku naknade koja je ugovorena u visini od samo minimalnih 0,99 % kao i o iznosu kojeg će tužitelj platiti na ime svih troškova navedenih u čl. 5. ugovora jer tuženiku nesporno nastaju dodatni troškovi radne snage, utroška radnih sati, i sati, materijalni troškovi radi prikupljanja i analize kreditne dokumentacije, procjene rizika, analize i dr., a naknada nije bila nezakonita niti onda a niti je dana s tim više jer se nesporno nije radilo o velikoj naknadi u odnosu na odobreni iznos kredita tužitelju. Potpisom ugovora o kreditu tužitelj da je potvrdio da je nesporno upoznat sa svim uvjetima pod kojima je predmetni ugovor sklopljen, pa je stoga tužitelj a ne tužena samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao eursku valutu te promijenjivu kamatnu stopu kao i ugovorenu naknadu za troškove obrade i dr. kredita a tužena ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu bio jasno i sveobuhvatno upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u euro valuti kao i same kamatne stope koje je ugovorena kao promijenjiva a napose koliko iznosi 0,99% ugovorene vrijednosti kredita na ime troškova obrade kredita a što sve jasno i nedvojbeno proizlazi iz odredbi predmetnog ugovora o kreditu (čl.17. i dr. Ugovora o kreditu). Tako, tužena ističe da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odnosno utužena ugovorna odredba u pogledu naknade za troškove obrade kredita uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedena odredba jasno je koncipirana Ugovorom te je i unesena u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Slijedom navedenog odredba ugovora iz čl. 5. kojom se ugovara naknada za troškove obrade kredita ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nikako objektivno nije nepoštena, nemoralna, niti nezakonita jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu a niti nemoralnu ili pak nezakonitu ugovornu odredbu. Dakle, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu bila i jeste potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl.84. ZZP ocjena poštenosti ove ugovorne odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP nije uopće dopuštena. Nadalje, tužena ističe da ugovorna odredba o naknadi za troškove obrade kredita ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača niti je u ovom slučaju došlo do stjecanja bez osnove bilo kojeg iznosa u korist tuženika a time naravno na štetu tužitelja plaćanja većeg iznosa nego što je on to bio dužan platiti tuženiku sukladno ugovoru o kreditu i čl. 5. a kako to tužitelj potpuno pogrešno i neutemeljeno te bez i jednog dokaza navodi u povijesnom dijelu svoje tužbe. Zaključno, iako tužena smatra kako niti jedna odredba predmetnog Ugovora o kreditu nije ništetna, pa da samim time nema mjesta niti ništetnosti ugovora u cjelini a niti djelomično pa se opreza radi u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate utuženog iznosa pa polazeći od odredbe članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima a kojom je propisana obveza obostrane restitucije kao posljedica ništetnosti ugovora, a za slučaj da sud nađe kako je bilo koji od tužbenih zahtjeva tužitelja ili eventualno naknadno postavljenih kumuliranih zahtjeva radi isplate osnovan, ističe svoj uvjetni procesni prigovor radi prebijanja te tražbine sa tražbinom tužene prema tužitelju a kojeg sada tužena ima na ime manje plaćenih anuiteta od strane tužitelja prema njemu a kada su kamata i tečaj bili manji od početno ugovorenog i to sve za razdoblje od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dakle od dana 12.6.2007.g., pa do njegovog otkaza ugovora i to za svaki pojedini mjesec u tom razdoblju sa zakonskom zateznom kamatom na svaki takav pojedini mjesečni iznos (koji će se precizirati nakon utvrđenja istog provedbom vještačenja) pa do isplate. Slijedom navedenog, predlaže da se svi tužbeni zahtjevi kao i eventualno novi naknadno postavljeni kumulirani zahtjevi tužitelja po svim osnovama u cijelosti odbiju ili odbace kao neosnovani uz dosudu obveze tužitelju na nadoknadu svih prouzročenih troškova postupka tuženoj i to sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva neka sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi članka 338. st. 3. ZPP.
3. Sud je izveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu i to u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] br. 070612413652 od 12.6.2007. (l.s. 4-10), izvadak iz zemljišne knjige Zemljišnoknjižnog odjela ovog Suda, zk. ul. [broj ZK uloška], [broj poduloška], k. o. [katastarska općina] (l.s. 11-13), izvadak iz poslovnih knjiga na dan 8.8.2023. (l.s. 14), dopis tužene od 3.3.2025. (l.s. 15), raskid Ugovora o kreditu od 25.7.2014. (l.s. 42), promet po računu (l.s. 45, 47-98, 102-253), obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (l.s. 99-101), te proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke ovog postupka.
4. Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju rezultata savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog postupka, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Nar. Nov. broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) ovaj Sud našao je u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.
5. Predmet ovog spora zahtjev je tužitelja da mu tužena, slijedom utvrđenja ništetnom odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] broj: 070612413652, sklopljenog između ovdje stranaka dana 12. lipnja 2007., koja se odnosi na naknadu za odobrenje kredita u visini od 0,99% od iznosa odobrenog kredita, isplati iznos od 957,21 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. lipnja 2007. pa do isplate.
6. Među strankama nije sporna činjenica da su dana 12. lipnja 2007. tužitelj i tužena zaključili predmetni Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] broj: 070612413652, koji je solemniziran po Javnom bilježniku Alkici Kolega Zubčić iz [adresa] pod poslovnim brojem OV-17122/07 dana 12. srpnja 2007., kojim ugovorom je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 100.000,00 EUR, uz rok otplate od 30 godina, te promjenjivu kamatnu stopu.
7. Tako, tužena u konkretnom slučaju osporava pravni osnov kao i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, prigovor nepostojanja aktivne legitimacije, osporava svojstvo potrošača tužitelja, te njegov pravni interes za pokretanje ovog postupka, ističe prigovor radi prebijanja, te prigovor mjesne nenadležnosti ovog Suda.
8. Naime, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovnog broja P-1401/12 vodio se postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je između ostalih i tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tužena postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Nar. Nov. br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Nar. Nov. br. 79/07, 125/07 i dr.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tužena je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.
8.1. Tako, iako se učinci odluka donesenih u kolektivnom sporu Udruge franak ne odnose na tužitelja koji je bio korisnik kredita u EUR-ima, tim su odlukama postavljeni standardi za ocjenu ništetnosti po odredbama Zakona o zaštiti potrošača (tako i Županijski sud u Zagrebu u Presudi poslovni broj Gž-2148/21 od 12. travnja 2022.)
9. Naime, odredbom čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. Nov. br. 96/03, 46/07, 79/07, dalje ZZP) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Propisi o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima sadržani su u čl. 96. do 106. ZZP, pa tako odredba čl. 96. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok je odredbom st. 2. istog članka propisano kako se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema st. 4. istog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
10. Na tu spornu okolnost, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke ovog postupka, koji u svom iskazu navodi da je predmetni Ugovor zaključio 2007. sa OTP bankom, u Poslovnici u [adresa], jer je već ranije bio klijent te banke. Ugovor da je bio unaprijed napisan, to je bilo „uzmi ili ostavi“. Kredit da je podigao u iznosu od 100.000,00 EUR, na rok od 30 godina, te i dan danas isti otplaćuje. Naime, obzirom da su mu računi blokirani, banka da skida 1/4 iznosa njemu i 1/4 supruzi kao sudužniku. Nadalje, da je to bio stambeni kredit za mlade, koji je podigao radi adaptacije stana u kojem i dan danas živi i sva sredstva da su utrošena za uređenje stana. Također, da je kamata bila ugovorena kao promjenjiva. On da je odredbe Ugovora pročitao, kao i ovu spornu odredbu da će mu se jednokratno naplatiti naknada za odobrenje i korištenje kredita, te niti o njoj, niti o drugim odredbama Ugovora on nije mogao pregovarati, te je potpisao Ugovor kakav je bio. Na poseban upit zamjenice punomoćnika tužene, tužitelj je iskazao da nije znao, a prije nego što je podigao kredit, da je praksa banke da se naplaćuje ovakva naknada.
11. Tako uzimajući u obzir dani iskaz tužitelja, te analizom predmetnog Ugovora o kreditu, ovaj Sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tužene i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Kao i kod ostalih odredaba ugovora o kreditu, koji su unaprijed sastavljeni, tako i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tužena nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati, ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tužena mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.
12. Naime, odredba čl. 5. toč. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu br. 070612413652, zaključenog dana 12. lipnja 2007., između tužitelja i tužene, glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 0,99% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.“
12.1. Tužena tijekom postupka nije dokazala koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpjela odobravanjem kredita tužitelju, niti je dokazala na što se to točno odnosi visina troškova tzv. naknada za odobrenje kredita. Naime, sama sporna odredba Ugovora, kao i ostale, vezane su uz Odluku o kamatama i naknadama kreditora, pa budući se dakle radi o odredbama akata tužene kao kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom Ugovoru, to se po prirodi stvari o istom i ne može pojedinačno pregovarati, što dalje znači, a tužena suprotno ne dokazuje, da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora, niti se o tome u konkretnom slučaju pregovaralo, kako to izričito proizlazi iz iskaza tužitelja. S obzirom na navedeno, ovaj Sud drži da odredba Ugovora kojom se uglavljuje tzv. naknada za odobrenje kredita predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP, koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetna.
12.2. Naime, odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. Nov. broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.
12. Tako, ovaj Sud je temeljem citiranih odredaba ZZP utvrdio ništetnom ugovornu odredbu po kojoj je predviđena naknada za odobrenje kredita iz čl. 5. toč. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu, te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženu da vrati tužitelju ono što je primila na temelju ništetne ugovorne odredbe, u smislu čl. 323. ZOO, i to s kamatom od dana kada je tužena primila iznos naknade, pa je odlučeno kao izreci ove presude. Iako samo paušalno osporenu visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, ovaj Sud je utvrdio uvidom u dopis tužene 3. ožujka 2025. i promet po računu.
13. Također, ističe se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, slijedom čega je otklonjen kao neosnovan istaknuti prigovor zastare po tuženoj.
14. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog Suda, ističe se da je isti u cijelosti neosnovan budući, iako je predmetnim Ugovorom u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda prema sjedištu poslovnog centra banke u kojem je ovaj ugovor zaključen, da je odredbom čl. 48. st. 1. ZPP propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište, kao i da je odredbom čl. 59. ZPP propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.
15. Također, ističe se da je kao neosnovan otklonjen i prigovor radi prebijanja tužene, a na ime isplate kreditnog iznosa i kamata i to u vidu razlike kada je tužitelj uplaćivao manju ratu od početno ugovorene i to za čitavo vrijeme kada je tečaj valute i kamata bila manja od početno ugovorene a za vrijeme od sklapanja ugovora pa do otkaza ugovora o kreditu zbog neplaćanja ugovorenih anuiteta. Naime, obzirom da je temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ovlaštena na postavljanje restitucijskog zahtjeva, da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strana ugovora, potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženoj da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO, slijedom čega ovaj Sud drži da jedino u tom slučaju može odlučivati o potraživanju tužene na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, što u konkretnom slučaju nije, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tužene.
16. Zaključno se ističe da je podneskom od 19. veljače 2026. tužitelj obavijestio ovaj Sud kako se odriče tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, te predlaže naslovnom sudu postupiti shodno navedenom, međutim, a obzirom da je odredbom čl. 331.a st. 1. ZPP propisano da ako se tužitelj do zaključenja glavne rasprave odrekne tužbenog zahtjeva, sud će bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom odbija tužbeni zahtjev (presuda na temelju odricanja), ovaj Sud nije našao mjesta donošenju presude na temelju odricanja, sve uzimajući u obziri da se temeljem navedene odredbe tužitelj tužbenog zahtjeva može odreći do zaključenja glavne rasprave, a koja je u konkretnom slučaju zaključena dana 20. siječnja 2026., dakle prije izjavljenog odricanja.
17. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. br: 138/23), slijedom čega je istom priznat trošak parničnog postupka na ime zastupanja po punomoćniku – odvjetniku i to za trošak sastava tužbe – 75 bodova, trošak sastava obrazloženog podneska od 18.4.2025. – 75 bodova, trošak zastupanja na ročištu dana 30.9.2025.
–75 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV, sveukupno iznosi 562,50 EUR, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke Rješenja.
Zadar, 19. veljače 2026.
S u t k i nj a
Iva Abfal
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje sud drugog stupnja.
DNA:
1. Tužitelju po pun.,
2. Tuženoj po pun.
