P-2796/2023-26

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Branko Malenica u pravnoj stvari tužitelja HZ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Martina Alagić, odvjetnica u Splitu, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 29. siječnja 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Joška Atlagića, odvjetnika u Splitu, na ročištu radi objave dana 19. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 7102897626 od 17. listopada 2005., kojeg su sklopili tužitelj H, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te da ista ne proizvode ikakve pravne učinke.

II Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, isplatiti tužitelju HZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj],

- novčani iznos od 824,50 EUR,

- novčani iznos od 7.749,09 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 3. veljače 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine,

- novčani iznos od 3.608,20 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 3. veljače 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine,

III Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.850,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja presude do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 9. lipnja 2023. zaprimljena je tužba kojom je tužitelj ustao protiv tužene radi utvrđenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 7102897626 (dalje Ugovor) koji su stranke sklopile 17. listopada 2005. i isplate iznosa od 10.000,00 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svake pojedine mjesečne tražbine. U bitnom navodi kako mu je tužena odobrila kredit u iznosu od 100.626,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za valutu CHF važećem na dan korištenja kredita, tako da je ugovoren rok otplate kredita od 20 godina u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti iznosa od 631,72 CHF. Nadalje navodi kako mu tužena kao trgovac prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije pružila dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da se u tijeku otplate kredita tečaj označene valute u odnosu na kunu povećao i do 50% u odnosu na početno ugovorenu. S tim u vezi smatra kako su odredbe o valutnoj klauzuli u suprotnosti s odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima te se poziva na parnični postupak koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen i pravomoćno okončan pod poslovnim brojem P-1401/2012 radi kolektivne zaštite interesa potrošača, a odluke u toj parnici obvezujuće su i u ovom sporu. Slijedom toga, smatra kako na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u valuti CHF ima pravo i interes pokrenuti ovaj postupak radi utvrđenja ništetnosti te zahtijevati povrat preplaćenog u iznosu od 10.000,00 eur.

2. U svom odgovoru od 31. listopada 2023. tužena je u cijelosti osporila osnovu tužbe i visinu tužbenog zahtjeva uz prigovor zastare potraživanja. U bitnom ističe nedostatak aktivne legitimacije i tužiteljev status potrošača i tome dodaje kako su stranke sklopile Dodatak prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, stoga tužitelj nema interesa niti prava osporavati odredbe osnovnog ugovora, jer je sklapanjem Dodatka stvorena nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tužene kao trgovca, a posljedično tome nema pravo povrata koristi.

3. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom predmetnog Ugovora, Dodataka ugovoru o kreditu od 2. veljače i 21. studenog 2016. (dalje Dodatak) te cjelokupne dokumentacije koju su stranke priložile spisu, pregledom financijskog vještačenja sudske vještakinje Ines Lozić iz Centra za vještačenje d.o.o. u Splitu od

17. rujna 2025. te saslušanjem tužitelja.

4. Punomoćnici stranaka zatražili su naknadu parničnog troška.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi je li tužitelj potrošač i aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, a pored toga utvrditi osnovanost tužbe i visine tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora zastare potraživanja.

7. Pregledom Ugovora od 17. listopada 2005. razvidno je kako je tužitelj HZ, kao korisnik kredita, sklopio s tuženom Zagrebačkom bankom d.d. Zagreb, kao kreditorom, kredit radi kupnje apartmana s pripadajućom garažom, kojim mu je u skladu s člankom 1. odobren iznos od 100.626,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, uz obvezu vraćanja prema valutnoj klauzuli s pripadajućim kamatama. Odredbom iz članka 2., korisnik se obvezao otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima uz redovitu kamatu koja na dan sklapanja iznosi 4,50% godišnje, a promjenjiva je temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora. Prema odredbi iz članka 7. korisnik se obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 631,72 CHF, obračunatim po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF.

8. Pregledom Dodataka od 2. veljače i 21. studenog 2016. razvidno je kako je tužena temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZIDZPK) s tužiteljem izmijenila odredbe osnovnog ugovora i to valutu kredita tako što je dugovanje vezano za EUR umjesto CHF. Sudionici su utvrdili kako neotplaćena glavnica kredita po osnovnom ugovoru iznosi 63.528,06 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. iznosi 443.474,90 kn i kako je prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, a preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB, tužitelj na dan 30. rujna 2015. preplatio iznos od 14.263,67 kn.

9. Odredbom iz članka 1. stavka 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano je kako će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelima savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, tako da mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti označenim načelima savjesnosti i poštenja. Odredbe ove Direktive unesene su u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP) i sadržane u njegovoj odredbi iz čl. 3. toč. 1. Prema odredbi iz čl. 49. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelima savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredba iz čl. 49. st. 4. ZZP propisuje kako je trgovac, koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.

10. Odredbama iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz čl. 87. ZZP/03.

11. Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl. 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan, kako propisuje odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.

12. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li odredbe Ugovora o obvezi vraćanja kredita uz valutnu klauzulu CHF nepoštene, odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv tužene i niza drugih banaka s područja Republike Hrvatske, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen parnični postupak pod poslovnim brojem P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Drugom odlukom utvrđeno kako je tužena u vremenu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama ZOO. S tim u vezi, označenom presudom naloženo je svim tuženima pa tako i ovdje tuženoj, prekinuti s gore opisanim postupanjem i u roku od 60 dana ponuditi potrošačima izmjenu ugovornih odredbi kojima je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te zabranio svim tuženima pa tako i ovdje tuženoj, svako takvo ili slično buduće postupanje.

13. Pored gore iznesenog, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) po kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP (Narodne novine broj 79/09) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, jasno je kako su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.

14. U konkretnom slučaju utvrđen je istovjetan način postupanja tužene i time neravnopravan odnos ugovornih strana. Naime, prije svega je za navesti kako je predmetni Ugovor unaprijed formulirala prema standardiziranom obrascu, a o okolnostima njegovog sklapanja govori tužitelj u iskazu. Navodi kako je odobrenim sredstvima kupio stan u zgradi u [adresa] u kojem je kontinuirano stanovao do unatrag posljednjih 5-6 godina kada ga koristi oko 8 mjeseci godišnje, a ostala 4 mjeseca iznajmljuje turistima. Pojašnjava kako njegovoj majci s prebivalištem u stanu u [adresa] zbog loma kuka od 2018. treba intenzivnija skrb i njega, stoga joj pruža pomoć i u tijeku ljetnih mjeseci boravi u njezinom stanu. Nadalje navodi kako je bio dugogodišnji vlasnik tekućeg računa kod tužene koja je nudila povoljnije uvjete kreditiranja od ostalih banaka, pri čemu je bilo govora isključivo o valuti CHF, bez spomena drugih opcija. Kao financijski laik znao je da je CHF stabilna valuta i nije očekivao znatnijih oscilacija, ali se u tijeku otplate u kratkom vremenskom periodu dogodilo upravo suprotno. Nije imao mogućnost pregovaranja i utjecaja na odlučne ugovorne odredbe, već mu je ponuđen unaprijed pripremljeni obrazac budućeg ugovora po načelu "uzmi ili ostavi". Dodaje kako prije sklapanja Ugovora nije upućen u kakve parametre, odnosno okolnosti mijenjanja tečaja valute, a službenik tužene mu je potvrdio pretpostavke kako je CHF stara i među najstabilnijim valutama. Tvrdi kako ni prilikom sklapanja Dodataka nije imao nikakvog utjecaja niti mogućnosti pregovaranja o bitnim odredbama, već je prihvatio ponudu tužene, jer je bila povoljnija od dotadašnjeg stanja, a egzistencija mu je bila ugrožena povišenim anuitetima. Smatra kako konverzijom nije obeštećen u cijelosti, a u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora i nakon toga nije bio vlasnik trgovačkog društva ili obrta, odnosno ovlaštenik kakvih poreznih olakšica. Što se tiče podmirenja kreditne obveze, navodi kako je isključivo on otplaćivao dospjele anuitete te dodaje kako ne bi sklopio predmetni ugovor da je mogao predvidjeti dvostruko povećanje anuiteta u tijeku otplate kredita. Slijedom iznijetog, tužitelj ima status potrošača, jer je odobrenim kreditnim sredstvima 2007. kupio stan u [adresa] (a ne u [adresa], kako se reklamira jedinica za iznajmljivanje) i koristi ga za stanovanje. Na ovaj stav ne utječe činjenica da je tužitelj znatno kasnije, odnosno od 2018. zbog naknadnih okolnosti (skrb o majci) navedenu nekretninu u tijeku ljetnih mjeseci počeo iznajmljivati. Pod pretpostavkom da izneseno i nije točno, tužitelj se po shvaćanju ovog suda može pozivati na pravomoćnu odluku iz parničnog postupka radi kolektivne zaštite potrošača, jer je svrha tog spora zaštita korisnika kredita i otklanjanja šteta nastalih zbog njihovog neravnopravnog položaja u odnosu na kreditore, kao stručne financijske ustanove, a tužitelj je u odnosu na tuženu zbog svega iznesenog nedvojbeno neravnopravnog položaja. Dakle, ima status potrošača ili je s njim u istovjetnom položaju, a i u ovom slučaju je utvrđeno već navedeno postupanje tužene, jer tužitelju prije sklapanja Ugovora nije dala mogućnost posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla. Dakle, tužitelj nije dobio posebne upute o valuti CHF, odnosno jasne informacije o utjecaju njegovog tečaja na buduće ugovorne obveze, već isključivo obvezu podmirenja prema izmjenama na koje nije mogao utjecati. Na temelju takvih ugovornih odredbi koje su unaprijed formulirane standardiziranom tiskanicom i nedostatka jasno obrazloženih odlučnih činjenica, evidentna je posljedica značajne neravnoteže odnosa i položaja ugovornih sudionika i to na štetu tužitelja kao potrošača, uz napomenu kako tužena nije dostavila dokaze iz kojih bi proizlazio suprotan ili drugačiji zaključak. U takvim okolnostima, označene odredbe iz čl. 1., 2. i 7. Ugovora bile su nepoštene, a pored svega, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, stoga se tužitelj primjenom citirane odredbe iz čl. 502.c ZPP ima pravo pozivati na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, odnosno presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, a ovaj sud vezan za njihova pravna utvrđenja, tako da ih primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO smatra ništetnim, radi čega je odlučeno kao u točki I izreke presude.

15. Tužena u svom odgovoru i u tijeku postupka ističe kako tužitelj sklapanjem Dodatka nema pravni interes utvrđivati ovdje sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštenim i ništetnim, niti na osnovi njihove ništetnosti zahtijevati predmetnu isplatu preplaćenog novčanog iznosa, međutim takav stav ovaj sud smatra neosnovanim i pogrešnim. Naime, Dodatak predstavlja ispunjenje zakonske obveze tužene koja je postupila u skladu s nalogom suda i odredbom iz članka 19.e ZIDZPK i odnosi se na konverziju ugovora iz valute CHF u valutu EUR te regulira podmirenje budućih nepodmirenih dospjelih tražbina, a predmet ovog parničnog postupka je utvrđenje ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te zahtjev za isplatom novčanog iznosa preplaćenog uslijed promjene početnog tečaja CHF do konverzije Ugovora. Dakle, unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredbi i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate, stoga u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi na temelju ništetnih odredbi osnovnih ugovora. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji prije svega podrazumijeva da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodatcima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi, odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tužene za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim parametrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena parametra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi iz čl. 145. st. 2. ZOO. Slijedom toga, sklapanjem Dodatka potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. S druge strane, restitucija nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu, odnosno ugovoru prema odredbi iz čl. 247., a u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05, već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove, prema odredbama iz čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05, a u svezi s odredbama iz čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03. Dakle, ZID ZPK regulira u potpunosti drugačiji ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama Dodatka ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da tužena neosnovano ističe kako je konverzijom tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih odredbi o vezivanju otplate kredita uz valutu CHF i uz kamatnu stopu koja je promjenjiva jednostranom odlukom banke. Potrebno je naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ukoliko bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona, a ne posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima primarna svrha i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Dakle, ograničenja ili ukidanja bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju, moraju biti propisana jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, mora biti restriktivno. U svakom slučaju, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom kredita vezanih uz valutu CHF potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, to je trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK., ali tome nije slučaj, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, bilo potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

16. Na okolnost osnovanosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po sudskoj vještakinji Ines Lozić, koja je nakon pregleda cjelokupne dokazne građe u svom vještvu od 17. rujna 2025. utvrdila kako je Ugovor sklopljen 17. listopada 2005. na iznos od 100.626,50 CHF uz promjenjivu kamatnu stopu koja je iznosila 4,50% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 240 mjeseci. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 1. prosinca 2005. u iznosu od 631,56 CHF, a prema odredbi iz čl. 7. ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Dana 2. veljače 2016. sklopljen je Dodatak kojim je provedena konverzija, a prema njemu je na dan 30. rujna 2015. preostala glavnica za otplatu u iznosu od 43.020,10 EUR. Ovim Dodatkom utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 1.868,91 EUR. U promatranom razdoblju otplate kredita tečaj CHF je oscilirao na više i na niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, tako da je tužitelj zbog rasta tečaja do dana izračuna konverzije kredita preplatio iznos od 8.402,73 EUR, dok je zbog pada tečaja u odnosu na početni manje platio iznos od 653,64 EUR, stoga je više platio razliku u iznosu od 7.749,09 EUR. Na kraju navodi kako je tužena prilikom obračuna konverzije uzela u obzir sve uplate tužitelja i postupala u skladu s odredbama ZID ZPK te mu priznala preplatu u ukupnom iznosu od 1.868,91 EUR. Uzimajući u obzir red uračunavanja obveza prema ZOO, smatra kako bi preostali iznos preplate priznate po konverziji nakon umanjenja s iznosom zateznih kamata obračunatih na svaki preplaćeni anuitet do dana provođenja konverzije iznosio 2.693,41 EUR, a pod pretpostavkom da bi se tako utvrđenim preostalim iznosom preplate priznate po konverziji umanjivalo više plaćeno zbog rasta tečaja, tada bi nakon prebijanja preostao iznos od 824,50 EUR više plaćenog zbog rasta tečaja.

17. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještakinje koja je postupila u skladu s potrebama predmetnog spisa i nalogom suda, odnosno u cilju utvrđenja odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari, niti su dovele u sumnju njezinu stručnost i objektivnost, stoga se financijski nalaz i mišljenje prihvaćaju u cijelosti. Podneskom od 1. listopada 2025. tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja uskladio tužbeni zahtjev postavljen radi novčane tražbine, tako da je zatražio isplatu 824,50 EUR, iznosa od 7.749,09 EUR s kamatom od 3. veljače 2016. te iznosa od 3.608,20 EUR s kamatom od 3. veljače 2016., do isplate. Tužena se usprotivila preinaci tužbe, ali tome nema valjane osnove, jer je tužbeni zahtjev povećan nakon što je sudska vještakinja utvrdila iznose tražbina, uz napomenu kako tužitelj prije toga nije ni mogao znati njihove točne iznose, jer ni on, a ni sud nemaju potrebna stručna financijsko-knjigovodstvena znanja.

18. Na kraju valja navesti kako je tužitelj dokazao osnovanost tužbe, a posljedica ništetnosti odredaba Ugovora kojima se obveza otplate kredita vezuje uz valutu CHF, vraćanje je onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO, tako da predmetna tužba ima valjano zakonsko uporište. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, prije svega valja navesti kako prema odredbi iz čl. 225. ZOO tražbina tužitelja zastarijeva za pet godina, a u smislu odredbe iz čl. 241. ZOO tijek zastarnog roka prekinut je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što znači da zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudskih odluka donesenih u povodu te tužbe. Kako je parnični postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu broj P- 1401/2012 pravomoćno okončan 14. lipnja 2018. presudom broj Pž-6632/2017-10, rok za zastaru potraživanja od pet godina počinje teći od 15. lipnja 2018. U ovom slučaju tužba je zaprimljena 9. lipnja 2023., stoga je podnesena u zakonskom roku od pet godina od kada je tužitelj mogao zahtijevati ispunjenje obveze, tako da se prigovor zastare drži neutemeljenim. Kod takvog stanja stvari, tužbeni zahtjev postavljen radi povrata, odnosno isplate iznosa preplaćenog i utvrđenog po sudskoj vještakinji trebalo je prihvatiti u cijelosti. Naime, u ovom slučaju radi se o potrošačkom kreditiranju, a prema financijskom vještvu proizlazi kako je na temelju ništetnih odredbi isključivo imovina korisnika kredita prešla u imovinu kreditora, tako da je i nakon provedene konverzije s ovog osnova zaostala tražbina tužitelja, stoga je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tuženoj naloženo isplatiti tužitelju iznos od 824,50 EUR, iznos od 7.749,09 EUR s kamatom od 3. veljače 2016. te iznos od 3.608,20 EUR s kamatom od 3. veljače 2016., do isplate, kako je i odlučeno u točki II izreke presude.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, tužitelju je priznat trošak punomoćnikovog sastava tužbe od 9. lipnja 2023. i obrazloženih podnesaka od 6. rujna i 14. studenog 2023., 1. listopada i 5. studenog 2025., kao i zastupanja na ročištima održanim 16. srpnja i 6. studenog 2025. te 29. siječnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR za svaku nabrojanu radnju, sve u skladu s Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023, dalje OT), a pored toga i trošak sastava podnesaka od 21. kolovoza i 11. prosinca 2025. u iznosu od 50,00 EUR za svaki (Tbr. 8. toč. 4. i Tbr. 54. OT) te zastupanja na ročitšu radi objave presude 19. veljače 2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 3 i Tbr. 54. OT). Priznati iznos od 1.800,00 EUR uvećan je za 25% PDV i trošak vještačenja u iznosu od 600,00 EUR, dok trošak sudske pristojbe nije priznat, jer je zatražen paušalno, a ne u skladu s odredbom iz čl. 164. st. 2. ZPP prema kojem je stranka dužna u zahtjevu navesti točno određene troškove za koje traži naknadu.

20. Slijedom iznijetog, tuženoj je naloženo naknaditi parnični trošak tužitelja u iznosu od 2.850,00 EUR sa zatraženom zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja ove presude do isplate, kako je i odlučeno u točki III izreke.

Split, 19. veljače 2026.

S u d a c

Branko Malenica

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana zaprimanja njezinog pisanog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tužene