REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Posl. br. P-791/2025-56

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Mariji Grubor u pravnoj stvari tužitelja ĆE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Biljana Grozdanić, odvjetnica u Puli, Kapitolinski trg 10, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 22, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 12. veljače 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja SE i zamjenice punomoćnika tuženika ŽE, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 5102847503 od 13. veljače 2006., sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. (OIB: 23057039320) Rijeka, Jadranski trg 3A, kao kreditora, i tužitelja ĆE (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao korisnika kredita te potvrđenog od strane javnog bilježnika Zorana Vrsalovića iz Labina pod brojem: OU-16/2006, i to:

- odredba članka 3. u dijelu koji glasi: „… UZ ČVRSTU VALUTNU KLAUZULU...“,

- odredba članka 7. u dijelu koji glasi: „ Iznos anuiteta = 297,93 CHF (dvjestodevedesetsedamCHFidevedesettri/100).“

„VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“

- odredba čl. 8. u dijelu koji glasi:

„Kamatna stopa je promjenjiva…Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. “

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju, po osnovi razlike kamate u anuitetima, isplati iznos od 923,29 eura (devetsto dvadeset tri eura i dvadeset devet centi) sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 0,01 eura od 13. travnja 2006. do isplate,

- na iznos od 0,01 eura od 9. kolovoza 2006. do isplate,

- na iznos od 0,01 eura od 12. rujna 2006. do isplate,

- na iznos od 0,01 eura od 12. listopada 2006. do isplate,

- na iznos od 0,01 eura od 11. siječnja 2007. do isplate,

- na iznos od 0,01 eura od 9. kolovoza 2007. do isplate,

- na iznos od 15,59 eura od 14. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 14,35 eura od 13. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 14,38 eura od 11. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 14,03 eura od 12. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 14,02 eura od 12. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 13,86 eura od 10. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 13,80 eura od 11. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 13,83 eura od 9. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 14,30 eura od 10. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 14,77 eura od 12. studeni 2008. do isplate,

- na iznos od 15,42 eura od 23. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 15,46 eura od 16. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 15,52 eura od 20. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 14,85 eura od 17. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 15,17 eura od 23. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 24,08 eura od 15. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 24,15 eura od 23. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 24,15 eura od 22. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 24,19 eura od 21. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 24,00 eura od 22. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 24,22 eura od 3. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 24,20 eura od 3. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 24,18 eura od 3. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 24,78 eura od 8. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 24,76 eura od 8. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 25,22 eura od 3. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 25,38 eura od 11. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 26,04 eura od 21. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 26,01 eura od 21. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 26,14 eura od 29. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 26,53 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 26,52 eura od 3. studeni 2010. do isplate,

- na iznos od 26,80 eura od 8. studeni 2010. do isplate,

- na iznos od 19,57 eura od 8. studeni 2010. do isplate,

- na iznos od 20,37 eura od 9. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 20,59 eura od 28. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 20,75 eura od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 20,95 eura od 3. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 20,30 eura od 6. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 20,57 eura od 3. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 12,20 eura od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 12,07 eura od 5. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 13,52 eura od 3. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 12,37 eura od 12. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 12,26 eura od 6. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 1,19 eura od 9. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 1,20 eura od 1. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 1,23 eura od 8. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 1,23 eura od 8. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 1,22 eura od 9. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 1,21 eura od 16. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 1,21 eura od 3. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 1,22 eura od 8. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 1,21 eura od 12. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 1,20 eura od 7. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 1,17 eura od 9. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 1,18 eura od 3. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 1,18 eura od 8. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 1,18 eura od 8. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 1,18 eura od 14. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 1,17 eura od 14. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 1,16 eura od 14. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 1,16 eura od 7. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 1,15 eura od 8. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 1,14 eura od 29. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 1,13 eura od 29. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 1,13 eura od 1. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 1,13 eura od 1. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 1,14 eura od 21. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 1,15 eura od 12. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 1,15 eura od 12. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 1,14 eura od 5. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 0,81 eura od 5. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 0,81 eura od 22. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 0,81 eura od 6. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 0,81 eura od 2. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 0,80 eura od 2. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 0,81 eura od 28. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 0,81 eura od 1. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 0,80 eura od 15. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 0,81 eura od 3. studeni 2014. do isplate,

- na iznos od 0,81 eura od 26. studeni 2014. do isplate,

- na iznos od 0,80 eura od 4. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 0,80 eura od 1. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 0,81 eura od 3. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 0,80 eura od 1. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 0,79 eura od 28. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 0,80 eura od 1. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 0,79 eura od 30. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos od 0,79 eura od 24. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 0,79 eura od 2. rujna 2015. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima), u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, po osnovi razlike anuiteta s osnova promjene tečaja, isplati iznos od 3.628,51 euro (tri tisuće šesto dvadeset osam eura i pedeset jedan cent) sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 11,90 eura od 14. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 3,08 eura od 12. studeni 2008. do isplate,

- na iznos od 11,28 eura od 23. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 11,91 eura od 16. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 12,75 eura od 20. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 4,61 eura od 17. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 8,67 eura od 23. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 4,48 eura od 15. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 5,12 eura od 23. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 5,27 eura od 22. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 5,69 eura od 21. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 4,46 eura od 22. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 6,23 eura od 3. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 6,23 eura od 3. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 6,23 eura od 3. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 11,00 eura od 8. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 11,01 eura od 8. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 14,69 eura od 3. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 16,09 eura od 11. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 21,30 eura od 21. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 21,30 eura od 21. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 22,50 eura od 29. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 25,65 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 25,79 eura od 3. studeni 2010. do isplate,

- na iznos od 28,16 eura od 8. studeni 2010. do isplate,

- na iznos od 28,48 eura od 8. studeni 2010. do isplate,

- na iznos od 37,23 eura od 9. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 39,80 eura od 28. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 41,74 eura od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 44,14 eura od 3. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 37,50 eura od 6. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 40,56 eura od 3. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 53,74 eura od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 51,49 eura od 5. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 79,89 eura od 3. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 57,89 eura od 12. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 56,03 eura od 6. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 54,86 eura od 9. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 56,93 eura od 1. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 63,25 eura od 8. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 63,25 eura od 8. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 63,17 eura od 9. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 61,23 eura od 16. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 61,89 eura od 3. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 64,25 eura od 8. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 61,67 eura od 12. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 62,52 eura od 7. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 57,87 eura od 9. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 58,58 eura od 3. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 61,54 eura od 8. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 61,54 eura od 8. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 61,21 eura od 14. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 58,91 eura od 14. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 58,91 eura od 14. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 59,01 eura od 7. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 58,11 eura od 8. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 55,81 eura od 29. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 55,81 eura od 29. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 56,05 eura od 1. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 57,58 eura od 1. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 60,44 eura od 21. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 62,50 eura od 12. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 62,50 eura od 12. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 62,71 eura od 5. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 56,95 eura od 5. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 56,57 eura od 22. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 56,24 eura od 6. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 56,14 eura od 2. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 56,15 eura od 2. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 57,27 eura od 28. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 58,38 eura od 1. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 58,49 eura od 15. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 60,14 eura od 3. studeni 2014. do isplate,

- na iznos od 61,18 eura od 26. studeni 2014. do isplate,

- na iznos od 61,23 eura od 4. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 60,93 eura od 1. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 61,68 eura od 3. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 61,68 eura od 1. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 61,68 eura od 28. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 61,68 eura od 1. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 61,68 eura od 30. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos od 61,68 eura od 24. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 61,68 eura od 2. rujna 2015. do isplate,

i to do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima), u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju, po osnovi nedovoljno umanjene glavnice u provedenoj konverziji, isplati ukupan iznos od 2.742,53 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

V. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju, po osnovi utvrđenog manjka u obračunu konverzije, isplati iznos od 1.307,71 euro zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

VI. Utvrđuje se ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 179,57 eura sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 0,19 eura od 11. ožujka 2006. pa do isplate,

- na iznos od 1,93 eura od 14. travnja 2006. pa do isplate,

- na iznos od 1,06 eura od 11. svibnja 2006. pa do isplate,

- na iznos od 2,06 eura od 10. lipnja 2006. pa do isplate,

- na iznos od 2,62 eura od 12. srpnja 2006. pa do isplate,

- na iznos od 2,59 eura od 10. kolovoza 2006. pa do isplate,

- na iznos od 1,22 eura od 13. rujna 2006. pa do isplate,

- na iznos od 1,04 eura od 13. listopada 2006. pa do isplate,

- na iznos od 3,57 eura od 11. studenog 2006. pa do isplate,

- na iznos od 2,62 eura od 14. prosinca 2006. pa do isplate,

- na iznos od 4,53 eura od 12. siječnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 6,06 eura od 14. veljače 2007. pa do isplate,

- na iznos od 4,72 eura od 10. ožujka 2007. pa do isplate,

- na iznos od 7,12 eura od 13. travnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 9,65 eura od 12. svibnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 10,42 eura od 4. lipnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 11,30 eura od 12. srpnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 9,93 eura od 10. kolovoza 2007. pa do isplate,

- na iznos od 8,82 eura od 13. rujna 2007. pa do isplate,

- na iznos od 12,61 eura od 13. listopada 2007. pa do isplate,

- na iznos od 8,57 eura od 15. studenog 2007. pa do isplate,

- na iznos od 10,53 eura od 12. prosinca 2007. pa do isplate,

- na iznos od 6,35 eura od 16. siječnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 3,26 eura od 14. ožujka 2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,76 eura od 12. travnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 6,86 eura od 13. svibnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 6,94 eura od 13. lipnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,82 eura od 11. srpnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 12. kolovoza 2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,99 eura od 10. rujna 2008. pa do isplate,

- na iznos od 3,00 eura od 11. listopada 2008. pa do isplate.

VII. Utvrđuje se ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 59,92 eura sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 13,48 eura od 21. veljače 2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,72 eura od 4. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 25,72 eura od 9. veljače 2010. pa do isplate.

VIII. Utvrđuje se ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 691,55 eura sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 36,73 eura od 6. veljače 2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,59 eura od 23. travnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,45 eura od 7. svibnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,35 eura od 3. srpnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,27 eura od 3. srpnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,38 eura od 29. srpnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,63 eura od 2. rujna 2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,40 eura od 16. rujna 2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,58 eura od 4. studenog 2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,66 eura od 27. studenog 2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,59 eura od 5. prosinca 2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,45 eura od 2. siječnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 36,48 eura od 4. ožujka 2015. pa do isplate,

- na iznos od 36,39 eura od 2. travnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 36,31 eura od 29. travnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 36,21 eura od 2. svibnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 36,12 eura od 1. srpnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 36,03 eura od 25. srpnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 35,93 eura od 3. rujna 2015. pa do isplate.

IX. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka isplatom iznosa od 1.318,73 eura (tisuću tristo osamnaest eura i sedamdeset tri centa) sa zateznim kamatama koje teku od 19. veljače 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima), u roku 15 dana.

X. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka se odbija.

XI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja da su ništetne odredbe kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak sadržane u čl. 3. i 7. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102847503 koji su stranke sklopile 13. veljače 2006., kao i odredba o promjenjivosti kamatne stope sadržana u čl. 8. tog ugovora. Radi povećanja tečaja švicarskog franka i jednostranog mijenjanja kamatne stope, na ime preplaćenih anuiteta, potražuje i isplatu iznosa od 4.716,67 eura (ranije 35.537,75 kuna) sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate.

1.1. U tužbi je naveo da mu je predmetnim ugovorom, a koji je potvrđen kod javnog bilježnika Zorana Vrsalovića iz [adresa] pod brojem OU-16/2006, tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 53.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovor o kreditu je sklopio radi kupnje stana, odnosno rješavanja stambenog pitanja svoje obitelji te mu je, prilikom sklapanja ugovora, uručen otplatni plan iz kojeg je proizlazila visina mjesečnog anuiteta od 297,93 CHF. Tuženik je jednostranim odlukama povećavao kamatnu stopu što je utjecalo na rast mjesečnih anuiteta, a na značajan rast anuiteta je utjecalo i jačanje tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu.

1.2. Istaknuo je da su odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne pri čemu se pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Navedenim je presudama utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača (korisnika kredita) tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Pravni stavovi izraženi u navedenim presudama imaju obvezujući učinak za sve sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač (ovdje on), a sve na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), ranije čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007. do 56/2013.).

1.3. Imajući u vidu pravni stav izražen u tim presudama, nesporno je da su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu neuočljive i nerazumljive jer promjena kamatne stope u cijelosti ovisi o tuženikovoj odluci. Takva ugovorna odredba ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, a što prema stavu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Tuženik je jednostrano odredio njegovu obvezu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a on nijednu tuženikovu odluku o promjeni nije mogao predvidjeti, niti je pravilnost iste mogao provjeriti jer su nedostajali egzaktni kriteriji. Potonji nisu ugovoreni, niti su mu ikad predočeni. Predmetne su ugovorne odredbe u ugovor uvedene protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tuženik predložio sadržaj ugovora, a u fazi pregovora i sklapanja ugovora nije mu pružio dovoljno informacija za donošenja odluke, nije ga upozorio na povećani rizik koji donosi ugovaranje promjenjive kamatne stope, kao ni na uvjete pod kojima će jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Zbog navedenog, ništetna je odredba čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s važećim odlukama tuženika.

1.4. Nadalje je, u odnosu na ugovorenu primjenu valutne klauzule, istaknuo da mu je u fazi pregovora i sklapanja ugovora od strane tuženikovih zaposlenika predočeno da je riječ o najboljoj opciji rješavanja stambenog pitanja. Međutim, tuženik ga istovremeno nije informirao o općem riziku vezanom za ugovaranje valutne klauzule, o činjenici da je rizik intervalutnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja CHF gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. On nije utjecao, niti je mogao utjecati, na sadržaj ugovorne odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, niti mu je u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom bilo poznato postojanje rizika koji time preuzima. S druge strane, tuženiku je svakako bilo poznato, a što proizlazi iz obrazloženja ranije navedenih presuda iz postupka kolektivne zaštite, da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu na euro te da je rast švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO-zone gotovo potpuno izvjestan. Također, tuženiku je bilo poznato (str. 59. presude VTS RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, o čemu ga također nije obavijestio. Kao tzv. „valuta utočišta“, CHF je sigurna za ulagače, uključujući tuženika, jer nema rizika smanjenja vrijednosti, ali postoji mogućnost njegovog povećanja. Time je rizik CHF kao „valute utočišta“ preuzeo samo on, dok je tuženik preuzeo samo opći rizik valutne klauzule koji je u ovom slučaju bio neznatan te je svoja potraživanja osigurao bianco mjenicom bez protesta, izjavom suglasnosti o zapljeni, zalogom na nekretnini, depozitom u visini od čak 10,00 % iznosa kredita, policom osiguranja nekretnine i policom životnog osiguranja. Radi rješavanja važnog pitanja svoje obitelji bio je prisiljen sklopiti tipski ugovor o kreditu o čijem sadržaju nije bio u mogućnosti pregovarati te je imao povjerenja u tuženika i njegove zaposlenike, nimalo ne sumnjajući da će ga rješavanja stambenog pitanja u obliku stana od svega 31,64 m2, dovesti u nezavidnu financijsku situaciju. Zbog svega navedenog, smatra da su i odredbe čl. 3. i 7. ugovora u dijelu u kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne.

1.5. Kao posljedicu znatnog rasta anuiteta uslijed jednostranog povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu, tuženik je od njega neosnovano stekao značajni novčani iznos, a on po toj osnovi nije obeštećen ni sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu.

2. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je u podnesku od 17. srpnja 2025. (str. 561-567) tužbeni zahtjev za isplatu s osnove preplaćenog tečaja i preplaćene kamate (t. 2. i 3. tužbenog zahtjeva) uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka te je, u skladu s izračunom vještaka, postavio i zahtjeve za isplatu po osnovi nedovoljno umanjene glavnice u provedenoj konverziji i po osnovi utvrđenog manjka u obračunu konverzije (t. 4. i 5. tužbenog zahtjeva). Stoga konačno postavljenim tužbenim zahtjevima zahtijeva isplatu iznosa od 923,29 eura s osnove preplaćene kamate i iznosa od 3.628,51 eura s osnove preplaćenog tečaja, sve sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose (navedene u izreci presude) teku od njihova dospijeća do isplate, kao i iznosa od 2.742,53 eura s osnove razlike glavnice i iznosa od 1.307,71 eura s osnove utvrđenog manjka u obračunu konverzije, sve sa zateznim kamatama koje teku od 30. rujna 2015. do isplate.

2.1. Sud je, unatoč protivljenju tuženika, dopustio preinaku tužbe u skladu s čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., u nastavku: ZPP) jer je navedeno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Tužitelj je već u tužbi zahtijevao utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu, a postavljeni kondemnatorni zahtjevi jesu posljedica ništetnosti tih odredbi i tužitelj je te zahtjeve, nakon provedenog vještačenja, specificirao u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka.

3. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenim zahtjevima. Istaknuo je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda jer je čl. 16. predmetnog ugovora za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Time su parnične strane ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, pa je za suđenje u ovoj pravnoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Osim toga, istaknuo je i prigovor zastare jer se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok.

3.1. Naveo je da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir činjenica da je s tužiteljem sklopio aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u euro u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (u nastavku: ZID ZPK/15). Time je izmijenjen osnovni ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je predmetni kredit, koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima, konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, odnosno položaj tužitelja izjednačio je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Njegova je zakonska obveza bila da tužitelju ponudi sklapanje aneksa, a tužitelj je taj koji je imao mogućnost odlučiti želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos. U postupku konverzije su sve uplate po predmetnom kreditu uzete u obzir, pa je bilo kakvo novčano potraživanje po osnovi koju navodi tužitelj posve neosnovano. Dakle, provedenom konverzijom je upravo voljom potrošača izjednačena pozicija korisnika kredita u CHF s pozicijom korisnika kredita u eurima i time su riješena sva sporna pitanja između ugovornih strana.

3.2. Istaknuo je i da zaključci Visokog trgovačkog suda iz postupka kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornog fazi, a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Dakle, potrebno je utvrditi je li u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita, odnosno je li banka upozorila tužitelja na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze. U konkretnom slučaju tužitelju su bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a banka je nudila kredite uz valutnu klauzulu i u drugim valutama te ni na koji način nije preferirala, sugerirala ili nagovarala potrošače na bilo koju opciju iz ponude. Banka je isticala i da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu, predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita mora biti svjestan te je u reklamnom materijalu grafički prikazala kretanje tečaja stranih valuta u odnosu na kunu te je i općenito na različite načine upozoravala i informirala potrošače o valutnoj klauzuli (sadržaj ugovora o kreditu, razne brošure). Osim toga, tužitelju je i u razgovoru sa službenicima banke bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i svjestan postojanja određenog rizika prilikom podizanja ugovora o kreditu u valuti CHF te se ne može smatrati da bi ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF bila nepoštena. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

3.3. Tuženik je istaknuo i kako je sve promjene kamatne stope izvršio u skladu s tada važećim pozitivnim propisima, a da je tužitelju zaštita pružena sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju prema kojoj je bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke. Već je kroz navedeno tužitelju pružena takva razina zaštite radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna pri čemu je zakonodavac ocijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezna i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope i o načinu podešavanja kamatne stope. Ako se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom. Nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa. Osporio je da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi on svojim postupanjem ikakvu štetu prouzročio tužitelju.

4. Tuženik je u podnesku od 13. siječnja 2020. (str. 144-149) istaknuo prigovor radi prebijanja. Naveo je da, ako sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijane odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta (kada je tečaj švicarskog franka bio niži od početnog tečaja) te razlike u depozitu u ukupnom iznosu od 3.146,93 kune, te kada je kamatna stopa bila niža od početne u iznosu od 865,13 švicarskih franaka, sve uvećano za zatezne kamate od dospijeća do isplate.

5. Rješenjem ovog suda posl. br. P-1712/2019 od 6. listopada 2020. (str. 308- 311) odbijen je tuženikov prigovor mjesne nadležnosti ovog suda. S obzirom na to da je navedeno rješenje ukinuto rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž- 9/2021-2 od 15. ožujka 2021. (str. 409-411) i da je predmet vraćen na ponovni postupak, prvo je ponovno valjalo odlučiti o osnovanosti prigovora tuženika da je u konkretnoj pravnoj stvari nadležan Općinski sud u Rijeci (sud u sjedište banke) čiju su nadležnost stranke ugovorile (čl. 16. Ugovora o kreditu).

5.1. Tužitelj je u svom iskazu, a koji je u tom dijelu ocijenjen istinitim, naveo da je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje svoje prve nekretnine koji je koristio isključivo za stanovanje i koju nije iznajmljivao. Dakle, tužitelj je sklopio ugovor radi svojih osobnih, odnosno obiteljskih potreba.

5.1.1. Prema čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S obzirom na to da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, zaključeno je da je riječ o potrošačkom ugovoru, odnosno da je taj ugovor sklopio kao potrošač.

5.1.2. Na temelju čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište (st. 1.). Druga ugovorna strana može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države u kojoj potrošač ima prebivalište (st. 2.). Od tih odredbi može se odstupiti samo sporazumom:

1. koji je sklopljen nakon nastanka spora,

2. koji omogućuje potrošaču pokretanje postupka pred sudom različitim od suda koji je naveden u stavku 1. tog članka ili

3. koji je sklopljen između potrošača i druge ugovorne strane, od kojih oba u vrijeme sklapanja ugovora imaju prebivalište ili uobičajeno boravište, odnosno sjedište u istoj državi i kojim se prenosi nadležnost na sudove te države, pod pretpostavkom da taj sporazum nije suprotan pravu te države.

5.1.3. Prema tome, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, a od čega se može odstupiti samo sporazumom sklopljenim nakon nastanka spora. Ovo pravilo upućuje na mjesnu nadležnost suda na području kojeg potrošač ima prebivalište, neovisno o njegovom državljanstvu i državi u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen. U protivnom bi bilo propisano da potrošač može pokrenuti postupak pred sudovima države gdje ima prebivalište, a ne pred sudovima mjesta njegovog prebivališta. Isti pravni stav zauzet je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gr1 143/2019-2 od 11. prosinca 2019. i u rješenju Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž 4346/2023-2 od 7. svibnja 2024.

5.1.4. Ovdje je potrebno napomenuti kako je riječ o procesnim odredbama za čiju primjenu nije odlučujuće vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, već trenutak kada je tužba podnesena sudu. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena sudu u vrijeme kada je Zakon o potrošačkom kreditiranju bio na snazi, potrebno je primijeniti te odredbe. To neizravno proizlazi i iz navedenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Županijskog suda u Zagrebu.

5.1.5. U konkretnom slučaju tužitelj ima status potrošača te nakon nastanka spora nije s tuženikom sklopio sporazum o mjesnoj nadležnosti. Stoga se već zbog ovog razloga ne može prihvatiti nadležnost Općinskog suda u Rijeci zasnovanog na prorogacijskoj klauzuli iz ugovora o kreditu.

5.2. U slučaju da se ne prihvati izneseni pravni stav, sud je razmotrio i pitanje nepoštenja prorogacijske kaluzule iz ugovora o kreditu.

5.2.1. Ugovorom o kreditu je između stranaka ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, dakle u Rijeci, u smislu čl. 70. ZPP-a. U čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/2022., 59/2023.), koji je trenutno na snazi, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nadalje Direktiva), propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Iste odredbe bile su sadržane u čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003., u nastavku: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

5.2.2. Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), s tim da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).

5.2.3. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv R. M. Q. te A3 i dr., zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost da tumačenju koje omogućuje da se sud, čije je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

5.2.4. Na temelju iskaza tužitelja utvrđeno je da je ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran i da on nije mogao utjecati na njegov sadržaj niti tražiti da se pojedine ugovorne odredbe izmjene. Tako nije mogao tražiti ni da se izmijeni prorogacijska klauzula, a koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom na to da se njegovo sjedište nalazi upravo u Rijeci.

5.2.5. Budući da je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, na temelju takve odredbe ugovora se ne može zasnivati nadležnost suda u Rijeci.

5.3. S obzirom na sve navedeno, prigovor tuženika da je u ovoj pravnoj stvari isključivo i jedino nadležan Općinski sud u Rijeci nije osnovan.

6. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102847503 od 13. veljače 2006. (str. 9-21), aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102847503 od 4. svibnja 2016. (str. 22-30), otplatna tablica (str. 31-38), otplatni plan za kredit (str. 39-42), obavijesti o kreditu, o usklađivanju kamatne stope, promjeni i povećanju kamatne stope te otplatni planovi (str. 43-59), pregledi prometa po partiji kredita (str. 60-73), novinski članci (str. 100-104, 285-307), reklamni materijal (str. 105-119), mail korespondencija (str. 120-122), dopis HNB-a (str. 123-124), očitovanje HNB-a (str. 125-131, 137), devizna pozicija u CHF u odnosu na ukupni jamstveni kapital 2004-2012 (str. 132), metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (str. 133-136), očitovanje Ministarstva financija (str. 138), obavijest o izračunu konverzije kredita (str. 150-164), ugovor o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom (str. 165), izvod prometa po računu (str. 166), obrazac za prihvat izračuna konverzije, obavijest o izračunu konverzije kredita, izračun konverzije kredita, nacrt aneksa ugovora o kreditu i kratak vodič kroz konverziju (str. 231-284) i nalaz i mišljenje vještaka (str. 450-506). Pored toga izveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

6.1. Nije izveden dokaz čitanjem pisanog iskaza OE (str. 183-184) jer navedeni dokaz nije bio relevantan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari budući da ona nije sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu. Osim toga, svjedoci se u pravilu saslušavaju neposredno pred sudom (kako bi i sud i stranke svjedocima mogli postavljati pitanja), a tuženik uopće nije naveo zbog čega predlaže čitanje iskaza OE, odnosno zbog čega je odustao od njezinog saslušanja pred sudom.

6.2. Tuženik je od saslušanja svjedokinje OE i svjedoka BE odustao na pripremnom ročištu od 30. rujna 2020. (str. 180-182), a od saslušanja svjedokinje ŠE u podnesku od 12. siječnja 2026. (str. 605).

7. Tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu je osnovan, dok su tužbeni zahtjevi za isplatu djelomično osnovani.

8. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102847503 od 13. veljače 2006. koje su sadržane u čl. 3. i 7. tog ugovora (o valutnoj klauzuli) i u čl. 8. tog ugovora (o promjenjivoj kamatnoj stopi) te zahtjev za isplatu sljedećih iznosa:

- 923,29 eura s osnove preplaćene kamate sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate,

- 3.628,51 eura s osnove preplaćenog tečaja sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate,

- 2.742,53 eura s osnove razlike glavnice po izvršenoj konverziji (razliku između glavnice konvertiranog kredita i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početnih parametara ugovora o kreditu) sa zateznim kamatama koje teku od 30. rujna 2015. do isplate te

- 1.307,71 eura s osnove utvrđenog manjka u obračunu konverzije sa zateznim kamatama koje teku od 30. rujna 2015. do isplate.

8.1. Svoj zahtjev tužitelj temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama 4. svibnja 2016. sklopljen Aneks broj 1 ugovoru o kreditu u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015., u nastavku: ZID ZPK/15).

9. Između stranaka nisu sporne sljedeće činjenice:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik kao kreditor, 13. veljače 2006. sklopili Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51400607-5102847503, kojim je tužitelju odobren stambeni kredit za kupovinu nekretnine u iznosu 53.600,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj,

- da je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu prema kojoj se glavnica kredita veže uz valutu CHF (čl. 3. i 7. ugovora) i da je u ugovoru navedeno da će se povrat obveza iz ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke, kao i da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja i da potpisom na ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja,

- da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva i koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,500 % godišnje te da je u ugovoru navedeno da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke (čl. 8. ugovora),

- da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.

9.1. Nije sporno ni da su stranke 4. svibnja 2016. sklopile Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102847503 u skladu s ZID ZPK/15 kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Prema sačinjenom izračunu konverzije iznos nedospjele glavnice osnovnog ugovora na dan 30. rujna 2005. iznosio je 27.140,91 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja. Tužitelju je takvim izračunom utvrđeno da njegove realizirane uplate po kreditu nisu bile dostatne za namirenje obaveza po provedenoj konverziji, odnosno utvrđen je manjak u iznosu 1.258,67 eura.

10. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja tužitelja. Pritom je odlučno za predmet spora može li tužitelj osnovano zahtijevati utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule nakon što je sklopio aneks osnovnom ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15., a posljedično ima li pravo na povrat s osnove preplaćenih kamata i valutne klauzule vezane uz švicarski franak. Sporna je i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa na ime razlike u glavnici po izvršenoj konverziji u odnosu na glavnicu kredita na dan 30. rujna 2015. kada bi se uzeli u obzir početna kamatna stopa i početni tečaj, kao i osnovanost zahtjeva za isplatu iznosa s osnove utvrđenog manjka u obračunu konverzije.

10.1. Sporno je i je li osnovan prigovor radi prebijanja koji je istaknuo tuženik.

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.). U tom je postupku utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Utvrđeno je i da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Tuženik je na taj način postupio suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) važećeg u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. te čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07. i 125/07., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009.) važećeg od 7. kolovoza 2007.

11.1. Navedena presuda je, u odnosu na tuženika, potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama posl. br. Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, odnosno da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

11.2. Kako je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koji sadrži sporne odredbe o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke te odredbe o valutnoj klauzuli, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, pravna utvrđenja iz tih presuda primjenjuju se i u ovom postupku.

11.3. Prema čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.4. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe – Narodne novine br. 41/2014., 110/2015. i 14/2019., u nastavku: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.

11.5. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

12. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

12.1. Tuženik je predložio saslušanje svjedoka, ali je od tih dokaza odustao (t. 6.2. obrazloženja). Stoga je radi utvrđenja svih okolnosti oko sklapanja predmetnog ugovora i pregovora vođenih između tužitelja i tuženika u predugovornoj fazi proveden samo dokaz saslušanjem tužitelja.

12.2. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je u banku otišao s namjerom da podigne ugovor o kreditu u valuti euro, međutim da mu je djelatnik banke rekao da je puno povoljniji ugovor u valuti CHF. Kasnije se ispostavilo da ugovor u toj valuti nije bio najpovoljniji, ali ga u vrijeme sklapanja ugovora u banci na to nisu upozorili. Prije potpisivanja ugovora o kreditu mu od strane djelatnika banke nisu uručene nikakve brošure ili neki drugi promidžbeni materijal iz kojeg bi se mogao dodatno informirati o sklapanju ugovora u valuti CHF. Tada su mu prezentirani samo osnovni podaci o kreditu, odnosno trajanje kredita, koliko će mu iznositi rata i slično. Ugovor je bio unaprijed pripremljen i on ni na koji način nije mogao utjecati na njegov sadržaj niti tražiti da se pojedine odredbe izmjene. Ugovor je prije potpisivanja pročitao, ali ga nije shvatio u potpunosti. Načelno mu je poznat pojam valutne klauzule, a poznato mu je i da zbog promjenjivosti kamatne stope rata kredita može biti veća ili manja, ali mu nisu objašnjeni parametri koji na to utječu. Prilikom sklapanja ugovora imao je puno povjerenja u banku i savjetnika s kojim je pregovarao. Ugovor o kreditu je ovjerio kod javnog bilježnika koji je prešao preko svih članaka, ali mu ništa posebno nije objašnjavao jer se pretpostavljao da je taj dio odradila banka. Negdje 2016. je s bankom sklopio aneks ugovora kojim je ugovor konvertiran iz valute CHF u valutu euro. To je bilo nakon tužbi Udruge franak protiv banaka i savjetovani su da ugovore konvertiraju kako bi smanjili stres i neizvjesnost oko otplate. Sklapanje ugovora o konverziji je za njega tada značilo određenu stabilnost. Naime, rata kredita mu je na početku otplate iznosila oko 1.300,00-1.400,00 kuna, a kasnije se povećala skoro duplo. Nakon konverzije rata mu se opet smanjila i iznosila je oko 210,00 eura. Prilikom sklapanja aneksa ugovora mu nije pojašnjeno na koji način je utvrđen manjak. To mu je bilo čudno jer je stalno plaćao više, a utvrđen mu je manjak.

12.3. Sud je iskaz tužitelja ocijenio istinitim jer je iskazivao na objektivan i uvjerljiv način. Na temelju njegovog iskaza utvrđeno je da tužitelj u predugovornoj fazi nije dobio potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, da nije upoznat s parametrima promjenjivosti te da mu je kredit s valutnom klauzulom u CHF prikazan kao najpovoljniji zbog čega se i odlučio za sklapanje ugovora u toj valuti. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužitelja s djelatnikom tuženika u predugovornoj fazi nema značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužitelj od strane tuženika nije dobio potrebne i potpune obavijesti (niti u brošurama niti u razgovoru s djelatnikom banke), a kako je to tuženik naveo u odgovoru na tužbu.

13. Slijedom navedenog, tuženik (na kojem je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Drugim riječima, predloženim dokazima tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u ovom predmetu. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

13.1. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima – Narodne novine br. 35/05., 41/08., u nastavku: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

14. Točno je i da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu čl. 81. i 82. ZZP/03 (kao i čl. 96. i 97. ZZP/07), i to ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

14.1. Ugovorna odredba prema kojoj promjena kamatne stope ovisi o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 (kao i čl. 99. ZZP/07), jasna i uočljiva, ali nije razumljiva. Navedeno iz razloga što je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti niti, zbog nepostojanja egzaktnih kriterija, može provjeriti njezinu pravilnost.

15. Osim ugovorne odredbe prema kojoj promjena kamatne stope ovisi o odluci banke, nisu razumljive ni ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak. I u odnosu na te ugovorne odredbe tužitelju nisu objašnjeni razlozi i kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze. Bankama je, s druge strane, bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Zbog toga su i te ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

16. U konkretnom slučaju radilo se o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope trebali su biti precizirani već u ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, pa je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači (korisnici kredita) nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze. To znači da tuženik kao profesionalac (kreditor) nije dao tužitelju sve potrebne informacije i time je, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovana znatna neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja.

17. Nisu osnovani navodi tuženika da tužitelj ne može osnovano tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i valutnu klauzulu u švicarskim francima nakon što je sklopio Ankes broj 1. ugovora o kreditu u skladu s ZID ZPK/15.

17.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi u skladu s čl. 110. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., dalje: ZOO/91), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost ugovora u skladu s čl. 103. i 107. ZOO/91 utvrđuje ex tunc odnosno od sklapanja ugovora. U čl. 107. ZOO/91. je određeno da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.

17.2. Vrhovni suda Republike Hrvatske je u rješenju posl. br. broj Rev– 2868/2018–2 od 12. veljače 2019. utvrdio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju.

17.3. Slijedom svega navedenog, dijelovi ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak (čl. 3. i 7. ugovora) i o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke (čl. 8. ugovora) su ništetni, pa je valjalo odlučiti kao u t. I. izreke presude.

18. Osim toga, sklapanje sporazuma o konverziji, samo po sebi ne dovodi do prestanka prava tužitelja da zahtijeva povrat preplaćenog, odnosno onog što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ako glede toga nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije.

18.1. Konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19. b i 19.c ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro.

18.2. Odredbama ZID ZPK/15, a niti Dodatkom Ugovoru o kreditu sklopljenom na temelju tog zakona, izrijekom se ne spominje način rješavanja pitanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u švicarskim francima ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se navodi način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a ništetnost je nastupila iz razloga što je banka bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjala početno ugovorenu kamatnu stopu te ugovarala nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak. Konverzija kredita u valuti švicarski franak u kredit u valuti euro, izvršena na temelju ZID ZPK/15, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi. Stoga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, korisnicima kredita, unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK/15.

18.3. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženom u presudi broj C–118/17 od **.**.2019. – ZE protiv Erste Bank Hungary ZrtSF, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje, tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju je riječ o izmjeni ugovora intervencijom stranaka jer je ZID ZPK/15 predvidio mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, ali s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja švicarskog franka te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) upitno je, je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja švicarskog franka, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

18.4. Također, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi broj C–452/18 od 9. srpnja 2020. nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome, iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora. U konkretnom slučaju, na temelju iskaza tužitelja i drugih izvedenih dokaza, nije utvrđeno da se tužitelj odrekao prava na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

18.5. Takva pravna shvaćanja iznijeta su i odlukama Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-3773/2020-5 od 26. lipnja 2024. i Gž-2356/2021-7 od 24. travnja 2025., kao i Županijskog suda u Puli – Pola posl. br. Gž-498/2024-2 od 2. rujna 2024. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1096/2022-2.

18.6. Slijedom navedenog, tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak na temelju čl. 104. st. 1. ZOO/91. u vezi s čl. 210. st. 1. ZOO/91. Tuženik je dužan vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog rasta kamatne stope i tečaja švicarskog franka.

19. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19.1. Tužitelj, po pravilima o stjecanju bez osnove, ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu sa zateznim kamatama od dana uplate svakog pojedinog anuiteta (čl. 1115. ZOO/05) do isplate. To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope te ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Tuženik je, prema mišljenju ovog suda, nepošten stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (a ne tek od podnošenja tužbe u ovom predmetu) mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i time ništetne, pa da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada. Sudsko utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

19.2. S obzirom na to da je utvrđeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene, a time i poštene.

20. Stoga je, na okolnost visine tužbenog zahtjeva, proveden dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Goranki Šmer Maraš iz MARIMAR-FIN d.o.o.

20.1. Vještakinja je, u skladu s nalogom suda, utvrdila razliku između stvarno isplaćenih mjesečnih anuiteta prema predmetnom ugovoru o kreditu i mjesečnih anuiteta koje bi tužitelj platio tuženiku da se nije mijenjala početno ugovorena kamatna stopa i početni tečaj švicarskog franka. U izračunu je koristila parametre početnih uvjeta kredita, odnosno da je tužitelj uzeo kredit u iznosu 53.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je početna kamatna stopa bila 4,50 % (do 31. prosinca 2013.), a da je od 1. siječnja 2014. iznosila 3,23 % te da je početni tečaj na dan isplate kredita iznosio 1 CHF = 4,67940 kuna. Primjenom navedenih parametara utvrdila je da razlika s osnova rasta kamatne stope ukupno iznosi 923,29 eura, a razlika s osnova rasta tečaja ukupno iznosi 3.628,51 eura. Pojedinačni iznosi preplaćene kamate specificirani su po mjesecima u stupcu 17. tabele br. 5. nalaza i mišljenja, a pojedinačni iznosi na ime tečajne razlike specificirani su po mjesecima u stupcu 17. tabele br. 6. nalaza i mišljenja.

20.2. U odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30. rujna 2015., razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eurima i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima obračunate po početnom tečaju iznosi 2.742,53 eura, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Tuženik je tužitelju u obračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. utvrdio manjak u iznosu od 1.307,71 eura kojeg je tužitelj namirio uvećanjem nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eurima nakon provedene konverzije po zaključenju aneksa ugovora o kreditu kojim je regulirana konverzija.

20.3. Vještakinja je navela da su tijekom otplatnog razdoblja nastale i negativne razlike uslijed manje plaćenih anuiteta u razdoblju nižeg tečaja od početnog tečaja u ukupnom iznosu 179,57 eura (specificirano u stupcu 17. tabele br. 16. nalaza i mišljenja). Izračunala je i manje plaćene kamate (razlike između kamate koju bi tužitelj bio u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope te stvarno naplaćene kamate po kreditu) u iznosu 691,55 eura (specificirano u stupcu 17. tabele br. 15. nalaza i mišljenja) te razliku u depozitu (razliku između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja konvertiranog kredita) u iznosu 53,92 eura (specificirano u tabeli br. 17. nalaza i mišljenja).

21. Tuženik je prigovorio izračunu vještakinje iz tabele br. 5. jer je od 1. siječnja 2014. do 1. rujna 2015. primijenila zakonski fiksiranu kamatnu stopu od 3,23 % kao početno ugovorenu, a što nije ispravno. S obzirom na to da se radi o kamatnoj stopi koja je niža od početno ugovorene kamatne stope od 4,50 %, nejasno je zašto vještakinja uopće računa potraživanje tužitelja jer on u tom razdoblju, s obzirom da je plaćao nižu kamatnu stopu od početno ugovorene, ne bi trebao imati nikakvo potraživanje.

21.1. U ostalom dijelu tuženik nije imao primjedbi na matematičke izračune vještakinje te je u skladu s njezinim izračunom specificirao potraživanja istaknuta radi prebijanja.

21.2. Tužitelj je prihvatio izračun sudske vještakinje te je, u skladu s njim, i specificirao tužbene zahtjeve. Istaknuo je i kako se tzv. negativne razlike, odnosno potplaćeni anuiteti ne bi smjeli uzeti u obzir jer tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije istaknuo prigovor radi prebijanja ni materijalnopravni prigovor prijeboja, a nije postavio ni protutužbeni zahtjev.

22. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje financijske struke prihvatio u cijelosti jer je izrađen na objektivan i stručan način. Ona je u cijelosti odgovori la na određenu zadaću vještačenja, a iznijeta primjedba tuženika je pravne prirode. Vještakinja je od 1. siječnja 2014. nadalje pravilno primijenila (a kako joj je to i naloženo od strane suda) kamatnu stopu od 3,23 % jer se konkretnom slučaju radi o stambenom kreditu, a upravo je ta kamatna stopa propisana za stambene kredite u CHF valuti Izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 1. siječnja 2014.

23. U konkretnom slučaju glavnica kredita nije smanjena jer izračunom konverzije nije utvrđena preplata tužitelja, već manjak, pa tužitelj sporazumom o konverziji nije niti djelomično obeštećen za iznose koje je platio uslijed povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka do provedene konverzije. Stoga sklapanjem aneksa broj 1 (sporazuma o konverziji) nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

23.1. Kako u konverziji nije utvrđena pretplata u korist tužitelja, već manjak, pripada mu pravo na restituciju svih iznosa isplaćenih na temelju ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi do dana 30. rujna 2015., i to u iznosu 923,29 eura po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i 3.628,51 eura po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Osim toga, pripadaju mu i zatezne kamate na iznose preplate od dana plaćanja, odnosno od kada je tuženik primio uplate kao nepošteni stjecatelj (čl. 210. u vezi s čl. 214. ZOO/91.). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti.

23.2. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/04, 35/05) po stopi od 15 % godišnje. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. visina stope zateznih kamata određuje se u skladu s čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/2022.) i Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/2022.) za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

24. Prigovor zastare tuženika je neosnovan.

24.1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. ZOO/91., kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

24.2. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 10. lipnja 2019. (dan predaje preporučene poštanske pošiljke) nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

24.3. Prema tome, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

24.4. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužitelju isplati 923,29 eura sa zateznim kamatama kako je to specificirano u t. II. izreke presude po osnovi preplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te 3.628,51 eura sa zateznim kamatama kako je to specificirano u t. III. izreke presude po osnovi preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

25. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije, tužitelj potražuje isplatu iznosa razlike preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita, kao i iznos u kojem je utvrđen manjak uplaćenih anuiteta do provedene konverzije kredita.

25.1. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15. u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala glavnica u švicarskim francima pretvori u kunsku po početnom tečaju, a manjak je nastao kao posljedica različitih uvjeta kreditiranja s valutnom klauzulom u švicarskim francima od uvjeta kreditiranja s valutnom klauzulom u eurima, a uzimajući u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio do 30. rujna 2015.

25.2. Dakle, navedeni iznosi su posljedica sklapanja aneksa ugovora o kreditu, a tužitelj nije dokazao da su neke odredbi tih aneksa nepostojeće ili ništetne niti ovaj sud, po službenoj dužnosti, može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti. Osim toga, vještakinja je u nalazu i mišljenju, koji je i u tom dijelu prihvaćen kao objektivan, utvrdila da je predmetni sporazum o konverziji sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

25.3. S obzirom na to da je u postupku utvrđeno da je sporazum o konverziji valjan i da proizvodi pravni učinak, te da je konverzija u cijelosti provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike glavnice i tzv. manjka utvrđenog konverzijom.

25.4. Slijedom navedenog odbijen je zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je zahtijevao da mu tuženik isplati 2.742,53 eura po osnovi razlike glavnice (t. IV. izreke presude) i 1.307,71 eura po osnovi manjka u obračunu konverzije (t. V. izreke presude), sve sa zateznim kamatama koje na te iznose teku od 30. rujna 2015. do isplate.

26. Preostalo je odlučiti o prigovoru radi prebijanja. Tužitelj je specificirao potraživanja istaknuta radi prebijanja na način da je na ime manje plaćenih anuiteta u razdoblju nižeg tečaja od početnog tečaja zatražio iznos od 179,57 eura, na ime manje plaćenih anuiteta kada je kamata bila niža od početno ugovorene iznos od 691,55 eura, a na ime razlike u depozitu iznos od 53,92 eura, sve uvećano za zatezne kamate.

26.1. Prigovor radi prebijanja tuženika nije osnovan.

26.2. Tuženik neosnovano ukazuje na negativne tečajne razlike i razlike po osnovi kamatne stope, kao i razlike u depozitu, jer tužitelj uplatama manjih mjesečnih anuiteta zbog niže kamatne stope i nižeg tečaja švicarskog franka u odnosu na početne nije stekao ništa bez osnove, pa ne može ni postojati njegova obveza na vraćanje bilo kakvog iznosa prema općem pravilu o stjecanju bez osnove.

26.3. Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ako idu na štetu potrošača (ovdje tužitelja), a ne ako takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa nema osnove da se tražbina tužitelja umanji za tzv. negativne razlike.

26.4. Osim toga, odredba čl. 323. st. 2. ZOO/05 koja propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora (tako i Županijski sud u Varaždinu poslovni broj Gž-391/2021-2 od 14. srpnja 2021.).

26.5. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u t. VI. do VIII. izreke presude.

27. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

27.1. Prema čl. 154. st. 2. ZPP-a ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

27.2. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti (100 %), dok je u pogledu visine, uzimajući u obzir konačno postavljene tužbene zahtjeve i istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja, uspio u omjeru od 57 %. Naime, tužitelj je uspio s tužbenim zahtjevom za isplatu u iznosu 4.551,80 eura (923,29 eura po osnovi razlike kamate i 3.628,51 eura po osnovi razlike s osnove promjene tečaja) te u odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja u cijelosti (za iznos od 925,04 eura), dok nije uspio s tužbenim zahtjevom za isplatu u iznosu 4.050,24 eura (2.742,53 eura po osnovi razlike glavnice i 1.307,71 eura po osnovi manjka u obračunu konverzije).

27.3. Dakle, tužitelj je u ovom sporu uspio sa 78,5 %. Kada se od tog postotka oduzme postotak uspjeha tuženika (21,5 %) dobije se 57 %, pa tuženik treba tužitelju naknaditi 57 % opravdanog i potrebnog troška.

27.4. Tužitelj je zatražio naknadu troškova za zastupanje kod sastava tužbe i podneska od 17. srpnja 2025. te za zastupanje na ročištima 30. rujna 2020., 29. listopada 2024., 2. prosinca 2025. i 12. veljače 2026. u iznosima od po 200,00 eura uvećano za PDV. Na ime vještačenja je zatražio iznos od 700,00 eura uvećano za trošak pristupa vještakinje na ročište od 2. prosinca 2025., a na ime sudske pristojbe na tužbu iznos od 106,84 eura. Osim toga, zatražio je i putni trošak za pristup na ročište od 2. prosinca 2025. jer je na radu na Islandu (400,00 eura na ime avionske karte za relaciju Reykjavik – Zagreb – Reykjavik).

27.5. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., u nastavku: Tarife) tužitelju su priznati troškovi zastupanja za sastav tužbe (Tbr. 7. t. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), sastav podneska od 17. srpnja 2025. (Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife) te za zastupanje na ročištima od 30. rujna 2020., 2. prosinca 2025. i 12. veljače 2026. (Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife) u zatraženim iznosima od po 200,00 eura, dok mu je za zastupanje na pripremnom ročištu od 29. listopada 2024. priznat trošak u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. t. 2. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife) jer se na tom ročištu nisu izvodili dokazi, niti se je raspravljalo o glavnoj stvari, već samo o procesnim pitanjima. Tužitelju na ime PDV-a pripada iznos od 275,00 eura (Tbr. 46. Tarife).

27.6. Tužitelju je na ime troškova vještačenja valjalo priznati iznos od 845,00 eura (str. 511-512 i 611-612), a na ime sudske pristojbe na tužbu iznos od 93,57 eura (ranije 705,00 kuna, str. 77). Tužitelju nije priznat trošak na ime sudske pristojbe na rješenje u iznosu od 13,27 eura (ranije 100,00 kuna) jer se taj iznos odnosi na dodatnu pristojbu na rješenje o pristojbi (čl. 28. st. 5. i 9. Zakona o sudskim pristojbama, Narodne novine br. 118/2018.), a na čije plaćanje je pozvan tužitelj jer nije već uz tužbu koju je poslao poštom dostavio i dokaz o plaćenoj sudskoj pristojbi, pa taj trošak ne može pasti na teret tuženika.

27.7. Osim toga, nije mu priznat ni putni trošak za pristup na ročište od 2. prosinca 2025. (400,00 eura na ime avionske karte za relaciju Reykjavik – Zagreb – Reykjavik) jer tužitelj nije dokazao da je na ročište došao s Islanda i koliki mu je trošak nastao.

27.8. Prema tome opravdani troškovi tužitelja iznose 2.313,57 eura, od čega 57 % iznosi 1.318,73 eura. Na priznate troškove parničnog postupka tužitelju pripadaju i zatezne kamate koje teku od donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

27.9. Stoga je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom iznosa od 1.318,73 eura sa zateznim kamatama (t. IX. izreke presude), dok su odbijeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu i zahtjev tuženika u cijelosti (t. X. i XI. izreke presude).

U Pazinu 19. veljače 2026.

Sutkinja

Marija Grubor

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude.

DNA:

- tužitelj p. p.,

- tuženik p. p.