Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2941/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras- Ivanišević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ivane Madunić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 87939104217, zastupanog po Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenje Općinskog suda u Osijeku, pod poslovnim brojem: P-263/2025-7 od 24. listopada 2025., dana 19. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Osijeku, pod poslovnim brojem: P-263/2025-7 od 24. listopada 2025.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu br. 735070, sklopljenog dana 14.04.2005. između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 14.04.2005. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić- Musa iz Osijeka pod br. Ou-450/05, u dijelu odredbe koji glasi: „ Jednokratno 1,00 % (slovima: jedanposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (petstokunainulalipa) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“ ( točka I. izrke).

1.1. U odluci pod točkom II. nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužiteljici VV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 103,76 EUR-a (stotrieura- sedamdesetšestcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 19. travnja 2005. pa do isplate do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

1.2. Ujedno je naloženo tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Zagreb, OIB: 87939104217 da tužiteljici VV, OIB: [osobni identifikacijski broj] plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 245,30 EUR-a (dvjestočetrdesetpeteura-tridesetcenti) sa zateznim kamatama tekućim od 24. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana ( točka III. izreke).

1.3. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude i rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu s žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2.. Žalba tužene nije osnovana.

3. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

3.1.. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih se pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razloga iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

3.2. Nije osnovan ni žalbeni razlog bitne povrede postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a budući je sud prvog stupnja otklanjajući osnovanosti istaknutog prigovor mjesne nenadleženosti ocijenio, sukladno pravnom shvaćanju izraženom na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenog 2020. cijenio okolnosti konkretnog slučaja posebice imajući u vidu i udaljenost mjesta prebivališta potrošača u odnosu na ugovorenu nadležnost suda u Zagrebu .

4. Naime, iz stanja u spisu predmeta u bitnom proizlazi da je tuženik, odmah u odgovoru na tužbu, istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, pozivajući se pritom na odredbu članka 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu.

4.1. Prvostupanjski sud je prigovor tužene odbio kao neosnovan uz obrazloženje da je takva ugovorna odredba ništetna, jer tuženik nije dokazao da se o istoj pojedinačno pregovaralo, te da u konkretnim okolnostima uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, čije je prebivalište u [adresa], pa bi radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom da se njezino sjedište nalazi upravo u Zagrebu.

5. Takvo shvaćanje prvostupanjskog suda kao pravilno prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a iz razloga kako slijedi u nastavku.

5.1. Naime, iz utvrđenih činjenica, proizlazi zaključak kako se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj odredbi sadržanoj u unaprijed formuliranom obrascu pa se imajući u vidu samu udaljenost od mjesta prebivališta do mjesta suda nadležnog prema sjedištu tuženika, radi o okolnostima koje bi mogle odvratile tužitelja od ostvarenja njegovog prava na pristup sudu koji je zajamčen čl. 6. t. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog čega isti nije doveden u nepovoljniji procesno pravni položaj od tuženika, kako to pravilno zaključuje u pobijanoj odluci sud prvog stupnja.

6. U konkretnom slučaju stranke su odredile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu. Naime, odredbama članka 81. stavaka 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.; dalje: ZZP-a) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, tek ukoliko suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je u članku 87. stavku 1. ZZP-a na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

7. Odredbom članka 70. stavka 1. ZPP-a propisano je da se, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok odredba stavka 3. istog članka propisuje da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

7.1. Sama činjenica da se o pojedinoj odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ne čini takvu odredbu nepoštenom, odnosno ništetnom, već ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo mora biti takva da suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovorna odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost prema sjedištu tuženika bila bi nepoštena kada bi kao takva pretjerano ograničavala pravo potrošača na djelotvornu sudsku zaštitu ili izvršavanje dodijeljeni prava. To bi bio slučaj kada bi se parnica trebala voditi pred sudom koji je previše udaljen od mjesta prebivališta potrošača što bi prouzročilo prevelike troškove putovanja, ili kada bi se radilo o malom novčanom iznosu pa bi preliminarno prije donošenja odluke u sporu za potrošača nastali preveliki troškovi.

7.2. S obzirom da putovanje od Osijeka kao mjesta prebivališta tužitelja do [adresa] i natrag dulje od 3 sata ( 280 km), za procjenu suda o tome je li sporna odredba nepoštena, posljedično ništetna, nije bilo potrebno ocijeniti i druge relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti svakog pojedinog slučaja. Na navedeno upućuje pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenog 2020. u odnosu na pitanje „Smatra li se nepoštenom odredba ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (članak 49. ZZP/14)“. Prema navedenom pravnom shvaćanju prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnosti dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

8. Slijedom iznesenog ovaj drugostupanjski sud prihvaća shvaćanje prvostupanjskog suda da bi tužitelj vođenjem postupka pred Općinskim sudom u Zagrebu bio izvrgnut puno većim troškovima i znatnom gubitku vremena, a što bi, imajući posebno u vidu vrijednost predmeta spora i udaljenost između mjesta prebivališta tužitelja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, posljedično s mogućnošću odvraćanja istog od uopće vođenja predmetnog postupka.

8.1. Stoga neosnovano žalitelj osporava pravilnost ocjene prvostupanjskog suda koji odbija istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari zbog ugovorene nadležnosti u konkretnom slučaju, radi čega je na temelju odredbe članka 380. t. 2. ZPP-a, trebalo je odlučiti kao u izreci.

9. Predmet spora u konkretnom slučaju predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulazne naknade te posljedično zahtjev za isplatu.

10. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužitelj kao korisnik kredita, s tuženikom kao kreditorom1 4. travnja 2005. . zaključio ugovor o kreditu, prema kojem je (čl. 1.) kreditor stavio korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu od 16.454,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da se člankom 3.ugovora o kreditu, korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita ,

- da je tuženik prilikom isplate kredita 18. travnja 2006. naplatio naknadu (čl.6) u iznosu od 103,76 eura.,

- da iz iskaza tužiteljice kao i stipulacije spornih odredbi, koje su standardne proizlazi da se o sadržaju istih nije pojedinačno pregovaralo,

- da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru,

- da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i visini iste iz članak 3. ugovora, nije pojedinačno pregovaralo, jer je iste nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač nije imao utjecaja na njihov sadržaj, pa su u pitanju odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,

- da nije osnovan prigovor zastare a sve sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) na kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

11. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Na tuženiku da je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, što tuženik nije dokazao, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% iznosa kredita.

11.1. Predmetna odredba da je transparenta u smislu članka 85. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03), jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj je presudi Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. izrazio pravni stav da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03 ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe.

12. Žalitelj u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi jasna i precizna i kao takova da nije ništetna.Ta je odredba omogućavala tužitelja da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu članka 85. ZZP/2003. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,00% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

13. Kod ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

14. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 6.st 1. ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

15. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

16. U skladu s člankom 59. točka 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

17. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka iznio o kojim je troškovima riječ i iz kojih se razloga ti troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita.

18. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 3. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

19. Pri tome je ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„

Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom- troškom obrade kredita, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svezi naplate troškova ulazne naknade i obvezao tuženika vratiti tužitelju neprijeporno plaćeni iznos po tom osnovu od 103.76 EUR-a, temeljem članka 323.stavak 1. i 2. . Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 u daljnjem tekstu: ZOO i članka 1115. ZOO-a, jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu, pri čemu zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, slijedom čega zastara nije nastupila. Dakle, u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude (glede ulazne naknade) tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema pravnom stavu Vrhovnog suda još nije ni počeo teći.

20. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika kojima ističe da se tužitelj slobodnom voljom potpisao na uvjete davanje kredita, pa tako i na plaćanje sporne naknade. Navedene okolnost, ne znači da odredba o plaćanju izlazne naknade ne može biti nepoštena, te posljedično tome ništetna. Stoga, slijedom iznesenog tužitelju pripada prava na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetene ugovorne odredbe članak 6. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu odobravanja kredita i to u nespornom iznosu od 103,76 eura, sa kamatama.

21. Naime,pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,00% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetne, rezultirale time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada.

22. Slijedom naprijed iznesenog, kako nisu ostvareni navodi žalbe niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, a na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a i odluku o troškovima postupka donesenu pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i 155. ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15, 37/22 i 126/22).

U Splitu, 19. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica