REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U SAMOBORU

Obrtnička 2

Poslovni broj: P-1126/2019-68

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sutkinji toga suda Ines Golešić-Plašić, na prijedlog višeg sudskog savjetnika - specijalista Josipa Brekala, u pravnoj stvari tužiteljice ŽČS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Dubravka Vidović Pehnec, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Pehnec, Vidović Pehnec j.t.d., sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, kojeg zastupa punomoćnica Dora Hanžekovć Žuža, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri d.o.o., sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. prosinca 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 19. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe kako je učinjena podneskom tužitelja od 22. srpnja 2021.

p r e s u d i o  j e

l. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, da isplati tužiteljici ŽČS, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.174,88 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, i to:

- na iznos od 20,56 EUR od 11.01.2008. pa do isplate,

- na iznos od 20,56 EUR od 13.02.2008. pa do isplate,

- na iznos od 20,56 EUR od 11.03.2008. pa do isplate,

- na iznos od 20,56 EUR od 11.04.2008. pa do isplate,

- na iznos od 20,56 EUR od 09.05.2008. pa do isplate,

- na iznos od 20,56 EUR od 11.06.2008. pa do isplate,

- na iznos od 20,56 EUR od 10.07.2008. pa do isplate,

- na iznos od 20,56 EUR od 11.08.2008. pa do isplate,

- na iznos od 20,56 EUR od 10.09.2008. pa do isplate,

- na iznos od 20,56 EUR od 13.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 20,56 EUR od 13.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 20,56 EUR od 12.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 20,56 EUR od 13.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 20,56 EUR od 16.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 20,56 EUR od 16.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 34,86 EUR od 10.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 34,86 EUR od 15.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 34,86 EUR od 12.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 34,86 EUR od 13.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 34,86 EUR od 14.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 34,86 EUR od 11.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 34,86 EUR od 12.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 34,86 EUR od 11.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 34,86 EUR od 11.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 34,86 EUR od 13.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 34,86 EUR od 12.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 34,86 EUR od 12.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 34,86 EUR od 12.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 34,86 EUR od 12.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 34,86 EUR od 11.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 34,86 EUR od 09.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 34,86 EUR od 11.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 34,86 EUR od 10.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 24,85 EUR od 13.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 24,85 EUR od 13.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 24,85 EUR od 14.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 24,85 EUR od 11.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 24,85 EUR od 14.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 24,85 EUR od 08.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 24,85 EUR od 13.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 13,01 EUR od 13.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 13,01 EUR od 13.06.2011. pa do isplate

- na iznos od 13,01 EUR od 10.08.2011. pa do isplate

- na iznos od 13,01 EUR od 12.09.2011. pa do isplate

- na iznos od 13,01 EUR od 12.10.2011. pa do isplate

s time da se kamate imaju obračunavati od dospijeća svakog naprijed navedenog iznosa od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi HNB-a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, da isplati tužiteljici ŽČS, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.988,53 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, i to:

- na iznos od 2,32 EUR od 12.09.2006. pa do isplate,

- na iznos od 3,00 EUR od 11.10.2006. pa do isplate,

- na iznos od 0,05 EUR od 11.12.2006. pa do isplate

- na iznos od 1,54 EUR od 11.03.2008. pa do isplate

- na iznos od 7,26 EUR od 13.10.2008. pa do isplate

- na iznos od 12,77 EUR od 13.11.2008. pa do isplate

- na iznos od 18,03 EUR od 13.01.2009. pa do isplate

- na iznos od 25,11 EUR od 16.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,72 EUR od 16.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 16,18 EUR od 10.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 19,03 EUR od 15.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,06 EUR od 12.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,56 EUR od 13.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,44 EUR od 14.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,34 EUR od 11.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,33 EUR od 12.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,09 EUR od 11.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,93 EUR od 11.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 22,77 EUR od 13.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 26,05 EUR od 12.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 24,69 EUR od 12.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 31,57 EUR od 12.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 37,89 EUR od 12.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 43,94 EUR od 11.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 54,16 EUR od 09.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 40,63 EUR od 11.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 73,35 EUR od 10.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 60,74 EUR od 13.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 72,49 EUR od 13.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 81,24 EUR od 14.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 69,33 EUR od 11.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 78,20 EUR od 14.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 68,52 EUR od 08.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 71,50 EUR od 13.04.2011. pa do isplate

- na iznos od 81,23 EUR od 13.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 95,05 EUR od 13.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 158,51 EUR od 10.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 100,74 EUR od 12.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 93,47 EUR od 12.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 94,53 EUR od 01.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 93,17 EUR od 01.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 98,19 EUR od 01.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 103,79 EUR od 01.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 103,92 EUR od 01.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 100,42 EUR od 01.04.2012. pa do isplate

- na iznos od 101,58 EUR od 01.05.2012. pa do isplate,

- na iznos 0d 103,73 EUR od 01.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 101,68 EUR od 01.07.2012. pa do isplate

- na iznos od 101,84 EUR od 01.08.2012. pa do isplate

- na iznos od 99,86 EUR od 01.09.2012. pa do isplate

- na iznos od 95,96 EUR od 01.10.2012. pa do isplate

- na iznos od 100,45 EUR od 01.11.2012. pa do isplate

- na iznos od 101,74 EUR od 01.12.2012. pa do isplate

- na iznos od 101,84 EUR od 01.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 95,33 EUR od 01.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 99,52 EUR od 01.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 100,65 EUR od 01.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 98,14 EUR od 01.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 91,09 EUR od 01.06.2013. pa do isplate,

- na iznos od 88,31 EUR od 01.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 91,78 EUR od 01.08.2013. pa do isplate,

- na iznos od 94,17 EUR od 01.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 100,27 EUR od 01.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 96,91 EUR od 01.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 98,41 EUR od 01.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 99,64 EUR od 01.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 82,75 EUR od 01.02.2014. pa do isplate,

- na iznos od 84,74 EUR od 01.03.2014. pa do isplate,

- na iznos od 83,51 EUR od 11.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 81,73 EUR od 01.05.2014. pa do isplate,

- na iznos od 80,83 EUR od 01.06.2014. pa do isplate,

- na iznos od 81,23 EUR od 01.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 83,73 EUR od 01.08.2014. pa do isplate,

- na iznos od 86,29 EUR od 01.09.2014. pa do isplate,

- na iznos od 86,06 EUR od 01.10.2014. pa do isplate,

- na iznos od 87,35 EUR od 01.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 89,20 EUR od 01.12.2014. pa do isplate,

- na iznos od 88,44 EUR od 01.01.2015. pa do isplate,

- na iznos od 89,49 EUR od 01.02.2015. pa do isplate,

- na iznos od 89,49 EUR od 23.03.2015. pa do isplate,

- na iznos od 89,49 EUR od 02.04.2015. pa do isplate,

- na iznos od 89,49 EUR od 04.05.2015. pa do isplate,

- na iznos od 89,49 EUR od 02.06.2015. pa do isplate,

- na iznos od 89,49 EUR od 07.07.2015. pa do isplate,

- na iznos od 89,49 EUR od 04.08.2015. pa do isplate,

- na iznos od 89,49 EUR od 04.09.2015. pa do isplate

s time da se kamate imaju obračunavati od dospijeća svakog naprijed navedenog iznosa po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po eskontnoj stopi HNB-a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, tužiteljici ŽČS, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu 2.067,78 eura (dvije tisuće šezdeset sedam eura i sedamdeset osam centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 19. veljače 2026., kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od petnaest dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu 700,00 eura (sedam stotina eura i nula centi), kao neosnovan.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova u iznosu 3.441,59 EUR (dvije tisuće tri stotine i dvadeset osam eura i devedeset pet centi), kao neosnovan.

V. Utvrđuje se nepostojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 179,74 EUR (jednu stotinu sedamdeset devet eura i sedamdeset četiri centa) zajedno sa zateznim kamatama tekući na pojedinačne iznose, te iznosa od 1.107,09 (jednu tisuću i jednu stotinu sedam eura i devet centi) EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose.

VI. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja tužiteljičine i tuženikove tražbine tužiteljici u iznosu 179,74 EUR (jednu stotinu sedamdeset devet eura i sedamdeset četiri centa) zajedno sa zateznim kamatama, te iznosa od 1.107,09 EUR (jednu tisuću i jednu stotinu sedam eura i devet centi), zajedno sa zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je, kao korisnik kredita s tuženikom, kao kreditorom 10. srpnja 2006. godine sklopila tipski ugovor o kreditu broj 51400607-5103056818 o kojem se nije pregovaralo, nego je tužiteljica samo pristupila i potpisala ugovor koji je tuženik prethodno pripremio. Navodi da je ugovorom tuženik odobrio kredit tužiteljici u iznosu 98.305,28 CHF, u protuvrijednosti u kunama koja je obračunata prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Navedenim ugovorom tužiteljica se obvezala otplatiti kredit u 348 mjesečnih anuiteta uz promjenjivu kamatnu stopu, dok je u čl. 7 ugovora utvrđen iznos mjesečnog anuiteta u iznosu 648,16 CHF te navedena valutna klauzula koja utvrđuje da će se povrat obveza iz ugovora obračunati po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro računa tuženika, a čl. 8 navedenog ugovora je utvrđeno da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,750 %. Tuženik je isplatio tužiteljici ugovoreni iznos od 98.305,28 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika koji je iznosio 4,6112 na dan isplate 27. lipnja 2006. i to iznos od 453.305,30 kuna. Tužiteljica je otplaćivala kredit do konverzije uplatom na račun tuženika na partiju kredita i to iznos koji su joj izračunavali djelatnici tuženika, jer se iznos anuiteta mijenjao nakon svake promjene kamatne stope te ovisno o iznosu srednjeg tečaja tuženika za CHF na dan uplate. Tužitelja je konvertirala kredit u valutu euro 25. ožujka 2016. i sklopila sa tuženikom Aneks broj 1 Ugovoru, pri čemu je još morala nadoplatiti iznos od 2.611,77 EUR iako je do dana konverzije 30. rujna 2015. otplatila iznos od 277.251,01 kuna. Tužiteljica posebno ističe da je tuženik jednostrano protivno načelu savjesti i načela mijenjao kamatnu stopu, a što mu je omogućavala nepoštena i ništetna odredba o promjeni kamatne stope kako je ugovoreno u čl. 8 ugovora. Slijedom navedenog tužiteljica navodi da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 4,750% godišnje, odnosno tuženik mora vratiti tužiteljici sve iznose preplaćenih kamata. Tužiteljica posebno naglašava da se povećanom kamatnom stopom smatra i ona kamata koja se temelji na kamatnoj stopi koja je neko vrijeme bila niža od početne kamatne stope, jer je tijekom otplate anuiteta na temelju povećanih kamatnih stopa došlo do toga da se glavnica sporije smanjivala te je stoga zaračunana na veći iznos glavnice od glavnice kakva bi ona bila da je od početka bila primijenjena samo početna kamatna stopa.

1.1. Tužiteljica nadalje navodi da je tuženik u tipskom ugovoru, o kojem stranke nisu pregovarale, u čl. 2. i 7. ugovora, ugovorio valutnu klauzulu CHF na temelju koje je u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan isplate određen iznos isplaćenog kredita te je na temelju iste valutne klauzule tužiteljica plaćala obveze po kreditu u kunskoj protuvrijednosti po srednjom tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro računa tuženika. Iznos anuiteta kredita kao i kamata odnosno glavnica u anuitetu su bile određene sa CHF-om, pa je tužiteljica bila dužna prema valutnoj klauzuli ugovora, plaćati iznos obračunat u kunskoj protuvrijednosti na dan odobrenja žiro računa tuženika. Tužiteljica posebno navodi da u vrijeme kada je ugovarala kredit nije znala ništa o valutnom riziku koji predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula u valuti CHF. Navodi da joj je kao i svakom drugom potrošaču bilo poznato da tečaj svake valute može rasti i padati u odnosu na kunu te da zbog toga njeni anuiteti mogu rasti i padati, te da to nije nešto o čemu je bila posebno informirana. Međutim, prema stavu tužiteljice tuženik je morao pisano informirati tužiteljicu o rizicima i karakteristikama konkretne valutne klauzule CHF te o drugim okolnostima koje su vezane za navedenu valutu a koje tijekom otplate mogu uzrokovati znatnu ne ravnotežu prava i obveza na štetu tužiteljice. Tužiteljica nije bila upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF.

1.2. Podneskom od 22. srpnja 2021. (list 296-303) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka, s tim da je podneskom od 15. listopada 2025. tužiteljica tražene iznose konvertirala u valutu euro.

1.3. Tuženik se protivio navedenoj preinaci tužbe. Unatoč protivljenju tužitelja, dopuštena je navedena preinaka tužbenog zahtjeva s obzirom da je tek po zaprimljenom nalazu i mišljenju vještaka utvrđena visina tražbine tužiteljice pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo usklađenje tužbenog zahtjeva, a isto je i svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje u tekstu: ZPP).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti spori osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Prvenstveno ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po ugovoru o kreditu broj 5103056818 od 10. srpnja 2006. u zastari. Nadalje navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir to što su tužiteljica i tuženik 25. ožujka 2016. sklopili Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15., dalje u tekstu ZIDZPK/15). Navodi da su tim aneksom parnične stranke izmijenile osnovni ugovor o kreditu, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema tome, Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime tužitelj prihvatio i promijenio kamatnu stopu. Navodi da sukladno odredbi čl. 19. c točka 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita su uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početnog utvrđenog obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju promjenjivom na datum uplate. Posebno ističe da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužiteljici sklapanje aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos sa tuženikom, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Nadalje je navodi da osim što su tužitelj i tuženik predmetni kreditni odnos uredili sklapanjem aneksa, prilikom samog postupka konverzije, sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju su priznate i uračunate odnosno uzete u obzir, pa se prema tome bilo kakvo novčano potraživanje po osnovi koju navodi tužitelj pokazuje kao posve neosnovano. U odnosu na navode tužitelja iznese u tužbi vezano za valutnu klauzulu, tuženik ukazuje kako je primjena valutne klauzule u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima te kako su tvrdnje tužitelja o korištenju valutne klauzule protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi u cijelosti neosnovane. Smatra da je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužiteljica bila odgovarajuće informirana glede valute za koju se veže glavnica kredita, odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze. Tužitelj posebno ističe da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF), ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao potrošače na bilo koju opciju iz ponude. Tuženik je u svom reklamnom materijalu kao i oglasima težište stavljao na kreditiranje bez jamaca, dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca, te posebno isticao da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg svaki tražitelj kredita treba biti svjestan. Osim toga, tuženik ističe da je na letcima egzaktno, grafički prikazivao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 godina prije 2004. godine. Tuženik posebno napominje kako su potrošačima, pa tako i tužitelju, prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručeni obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, odnosno da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak. Osim toga, i u razgovoru sa službenicima banke tužiteljici je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno ugovaranje svih relevantnih sastojaka ugovora. Zaključno, tuženik navodi da je potrošač bio dovoljno informiran i svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojemu se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak, a da je neživotno i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Nadalje tuženik navodi da je prije donošenja zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12, 143/13) bio u obvezi samo prethodno obavijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego se ona počne primjenjivat na ugovorni odnos sa potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, odnosno da je prema Zakonu o kreditnim institucijama tuženik bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje 15 dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ. Sukladno navedenoj Direktivi tuženiku je omogućen da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojoj pružatelj financijskih ugovora pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plača potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor. Tuženik posebno naglašava da je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj pravnoj stvari usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa, međutim dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Samo ta dva dogovora zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ukoliko bi se iz sadržaja ugovora kroz deklaratorno pravu zaštitu uklonio način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Zaključno, tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Smatra da zakon o zaštiti potrošača jasno definira pravnu osnovu tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Slijedom navedenog predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev od tužitelja te naloži tužitelju da naknadi troškove ovog postupka tuženiku.

2.1. U tijeku postupka tuženik je istaknuo da budući da tužitelj u ovom postupku zahtjeva utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu broj 5103056818 od 10. srpnja 2006., zbog čega tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 179,74 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekući na pojedinačne iznose. Također je sudu predložio da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Nadalje, ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga utvrdio ništetnom odredbu o načinu promjene kamatne stope, tuženik predlaže sudu da se s osnove razlike u kamati utvrdio postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu 1.107,09 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, te da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

3. Tijekom postupka provođenja dokaza sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 51400607-5103056818 od 10. srpnja 2006. sklopljen između tuženika i tužiteljice kao korisnika kredita i OMGRAD D.O.O. kao založnog dužnika ( list 7-10 spisa), zatim u Plan otplate za kredit koji se otplaćuje u anuitetima (list 11-13), Pregled prometa po partiji kredita 5103056818 za razdoblje od 10. srpnja 2006. do 30. rujna 2015. (list 14-20), Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103056818, sklopljen između tužitelja i tuženika 25. ožujka 2016 (list 21-23), Obavijest o promjeni uvjeta po kreditu od 8. siječnja 2008. (list24), Obavijesti o promjeni kamatne stope (list 25-28), Otplatni plan od 6. listopada 2011 (list 28-29), Razlike uplate zbog promjene tečaja i kamatnih stopa (list 31-32), reklamni materijal tuženika sa obavijestima o uvjetima kreditiranja kao i valutnim klauzulama (list 88-102), e-mail sa uputama djelatnicima tuženika (list 103-105), Priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke (list 108-113), Obavijest banke upućena svim potrošačima (list 114-119), Priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 16. ožujka 2015., Obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR (list 162-163), Obavijest o izračunu konverzije kredita kao i izračun konverzije kredita broj 5103056818 (list 164-176) Obavijest o kreditu od 15. siječnja 2014. kao i otplatni plan (list 220-224), proveo je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o., izvršio je uvid u Nalaz i Mišljenje imenovanog vještaka (list 264-284), Dopunu nalaza i mišljenja od 21. kolovoza 2024. (list 530- 545), kao i Dopunu nalaza i mišljenja od 30. siječnja 2025. ( list 601-616)., saslušao je svjedoka ŽČ i tužiteljicu. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka ŠČ, obzirom da je tuženik odustao od saslušanja navedenog svjedoka.

4. Ocjenom izvedenih dokaza, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti. Tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine nije osnovan.

Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev radi povrata plaćenih iznosa kamata zbog odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uslijed ništetnosti ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu broj 51400607-5103056818.

6. Između stranaka nije sporno da je 10. srpnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 51400607-5103056818 između tuženika i tužiteljice, kao korisnika kredita i OMGRAD D.O.O., kao založnog dužnika. Među strankama nije sporno ni da je predmetnim ugovorom u čl. 3. ugovorena valutna klauzula kao i da je čl. 8. predmetnog ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,750 % te da je stavkom 2. predmetnog članka ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama banke.

7. Među strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 51400607- 5103056818 o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, kao i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je i je li prestao pravni interes tužiteljice na podnošenje tužbe, obzirom na sklopljeni Aneks ugovora o konverziji. Među strankama je sporna i visina tražbine tužiteljice.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 51400607-5103056818 sklopljenog između tuženika i tužiteljice, kao korisnika kredita i OMGRAD D.O.O., kao založnog dužnika, sud je utvrdio da je tuženik odobrio kredit tužiteljici u iznosu 98.305,28 CHF, u protuvrijednosti u kunama obračunate prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Navedenim ugovorom tužiteljica se obvezala platiti kredit u 348 mjesečnih anuiteta, uz promjenjivu kamatnu stopu. Člankom 7. ugovora je utvrđen iznos mjesečnog anuiteta u iznosu od 468,16 CHF, te navedena valutna klauzula koja utvrđuje da će se povrat obveza iz ugovora obračunati po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro računa tuženika, dok je člankom 8. utvrđeno da je kamatna stopa promjenjiva, te u trenutku ugovaranja iznosi 4,750 %.

9. Uvidom u Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103056818 sud je utvrdio da je isti sklopljen između tužiteljice i tuženika 25. ožujka 2016. te da je istim kredit tužiteljice konvertiran iz valute CHF u valutu EUR.

10. Iz iskaza svjedoka ŽČ proizlazi da je ista sestra tužiteljice. Svjedok navodi da je sa sestrom išla u banku tuženika prilikom pregovora sklapanja ugovora o kreditu, sjeća se da je sestri predlagan ugovor u CHF, kao najpovoljniji kredit, kao i da nitko sestri ni u kojem trenutku nije rekao da postoji mogućnost da se uvjeti kredita promjene na način da bi isti postao nepovoljan za nju. U bitnome svjedok još navodi da je namjena sklopljenog kredita bilo rješavanje stambenog pitanja, te da je tužiteljici u početku bilo lako otplaćivati kredit, a kasnije nakon što je rata porasla da je tužiteljica morala raditi tri posla. Sud je iskaz svjedoka ocijenio vjerodostojnim, iako je ista u srodstvu s tužiteljicom, međutim, svjedok je iskazivao u skladu s ispravama sadržanim u spisu predmeta, te nije dao sudu nijedan razlog da posumnja u istinitost navedenoga iskaza.

11. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je bila u više banaka na razgovoru s osobnim bankarima, te da joj je svaki puta ponuđen kredit u CHF kao najbolja opcija. Osim toga, navodi da ona nije odgovarajuće struke, te da se u cjelokupni proces nije baš najbolje razumjela, ali da je u potpunosti vjerovala stručnosti osobnih bankara kao i banci. Navodi da je u početku kredit normalno otplaćivala, a kasnije kada joj je rata porasla do te mjere da više nije mogla normalno živjeti, morala je početi raditi tri posla kako bi mogla preživjeti, uslijed čega joj je stradalo i zdravlje u vidu bolesti štitnjače, a što je bila prekretnica zbog koje je odlučila preseliti u stranu državu kako bi mogla podmiriti minus na računu. Navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu radila u Klinici za infektivne bolesti Fran Mihaljević, te da nije imala otvoren nikakav obrt niti trgovačko društvo. Nadalje, u svom iskazu navodi da je sklopila Aneks ugovora o konverziji, te da je i tom prilikom praktički rečeno da mora pristati na konverziju, jer je to najbolje za nju obzirom da bi joj na taj način rate koje mora mjesečno podmirivati, bile manje. Aneks ugovora o konverziji je potpisala svojevoljno obzirom da joj je u banci sugerirano da je to najbolje za nju. Posebno ističe da joj se prilikom odabira banke u kojoj će podignuti kredit, odlučila za ovdje tuženika, obzirom da je isti nudio najnižu kamatnu stopu, a da ona kao obični radnik nije imala velika primanja, te da je gledala da joj ostane što više novaca nakon što podmiri ratu kredita. Navodi da ju nitko nije nagovarao da sklopi ugovor u CHF, ali da joj je isti bio praktički ponuđen kao jedina opcija, obzirom se sjeća da je rečeno da je on najstabilniji na tržištu, dok je kredit u eurima možda samo jedan puta spomenut. Tužiteljica jest pročitala ugovor o kreditu prije potpisivanja istog, ali ga je razumjela koliko ga je ona mogla razumjeti sa svim stavkama u ugovoru, ali da joj ugovor nitko nije tumačio, niti ju upozorio na bilo što, a posebno ne na valutnu klauzulu. Zaključno navodi da kupljena nekretnina nikada nije korištena u poslovne svrhe, niti je bila predmet najma.

12. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio vjerodostojnim, jer je isti u skladu s ispravama koje se nalaze u spisu predmeta, logičan je i u skladu sa svime što jedan prosječan potrošač i inače zna prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Sud prihvaća iskaz tužiteljice i u dijelu u kojem ista navodi da nije mogla utjecati na sastojke ugovora o kreditu, te da je ponuđeni kredit u švicarskim francima bio u datom trenutku najpovoljniji s obzirom na njenu kreditnu sposobnost. Logično je da će se svatko prilikom izbora odlučiti za onu varijantu koja ga u konačnici najmanje košta. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice i u dijelu u kojem ista navodi da nije sasvim razumjela ni što znači valutna klauzula, ni točno koliko može varirati promjenjiva kamatna stopa, a da u cijelosti adekvatne informacije nije dobila od strane tuženika. Iz same namjene Ugovora o kreditu sadržane u članku 3. Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužiteljice, sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju riječ o potrošačkom kreditu odnosno da je tužiteljica potrošač, u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007).

13. Čitanjem materijalne dokumentaciju sadržane u spisu predmeta, i to Plana otplate za kredit koji se otplaćuje u anuitetima (list 11-13), Pregleda prometa po partiji kredita 5103056818 za razdoblje od 10. srpnja 2006. do 30. rujna 2015. (list 14-20), Obavijest o promjeni uvjeta po kreditu od 8. siječnja 2008. (list 24), Obavijesti o promjeni kamatne stope (list 25-28), Otplatnog plana od 6. listopada 2011 (list 28- 29), Razlike uplate zbog promjene tečaja i kamatnih stopa (list 31-32), sud je utvrdio da je obveza tužitelja rasla uslijed promjene tečaja valute CHF te zbog promjene kamatne stope. Daljnju materijalnu dokumentaciju, to reklamni materijal tuženika sa obavijestima o uvjetima kreditiranja kao i valutnim klauzulama (list 88-102), e-mail sa uputama djelatnicima tuženika (list 103-105), Priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke (list 108-113), Obavijest banke upućena svim potrošačima (list 114-119), Priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 16. ožujka 2015., Obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR (list 162-163), Obavijest o izračunu konverzije kredita kao i izračun konverzije kredita broj 5103056818 (list 164-176) Obavijest o kreditu od 15. siječnja 2014. kao i otplatni plan (list 220-224) sud nije posebno cijenio jer za istu smatra da nije od odlučne važnosti za razrješenje spora među strankama.

14. U prvom redu potrebno je navesti da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od dana 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od dana 03. rujna 2019. godine, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP), i to u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 06. kolovoza 2007.godine, a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14.1. Također, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od dana 04. srpnja 2013. godine, potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od dana 09. travnja 2015. godine utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te drugih banaka navedenim u citiranim odlukama, kao i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

14.2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Nadalje, istom odredbom određeno je da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14.3. Nadalje, ističe se da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, a na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a (Narodne novine br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

15. U pogledu istaknutog prigovora tuženika da tužiteljica nema pravnog interesa za podnošenje tužbe obzirom da je između tužiteljice i tuženika sklopljen Aneks ugovora o konverziji, prema stavu ovog suda, potpisivanjem Aneksa ugovora o konverziji potrošač ne gubi pravo na potpunu restituciju jer mu isto jamče propisi kojima se osigurava zaštita potrošača, a potrošač se ne može ni na koji način odreći prava koja su mu zajamčena navedenim propisima. Naime, namjera i cilj Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015, dalje u tekstu ZID ZPK) nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. ZID ZPK je donesen i bavi se uređenjem ugovornih odnosa, dok se tražbina tužiteljice u ovom slučaju temelji na izvanugovornom odnosu. Prema tome u slučajevima kada je sklopljen Dodatak o konverziji, nije nastala nikakva nova pravna osnova na temelju koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. U konkretnom slučaju, sklopljeni Aneks ugovora o konverziji u osnovi predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, dalje u tekstu ZOO). Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljici koja je izvršila konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu (tako i ŽS u Zagrebu Gž-5132/2024). Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove.

16. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare potraživanja tužiteljice. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., dakle od 15. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 6. lipnja 2019. (potvrda Hrvatske pošte na koverti – list 33 spisa), očito je da ista tražbina nije pala u zastaru temeljem odredbe članka 225. ZOO-a.

17. U tijeku postupka tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 179,74 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose. Također je sudu predložio da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužiteljice. Isto tako je istaknuo i prigovor da se s osnove razlike u kamati utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu od 1.107,09 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, te da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužiteljice. Međutim, tuženik je ona strana koja je u ovom obveznopravnom odnosu bila nepoštena i nesavjesna. Nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), a kako to neosnovano tvrdi tuženik, pa tako niti zbog promjene kamatne stope (kada je kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope), niti priznate neotplaćene glavnice.

18. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju provedenog financijskog vještačenja. Uvidom u nalaz i mišljenje sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića sud je utvrdio da visina tražbine tužiteljice na ime preplate zbog ništetne odredbe o promjeni kamatne stope Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/ 514006075103056818 iznosi 1.174,88 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate. Visina tražbine tužiteljice s osnove preplate zbog nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160 /51400607- 5103056818 iznosi 5.988,53 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

18.1. Sukladno navedenom, tuženiku je naložena isplata iznosa od 1.174,88 EUR i 5.988,53 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate temeljem odredbe članka 1115., odnosno članka 29. st. 1. u svezi članka 183. st. 1. ZOO-a, a kako je tuženik i preinačio tužbeni zahtjev podneskom od 22. srpnja 2021.

18.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića, obzirom da je isti izrađen stručno i u skladu sa zadatkom suda, te se temelji na ispravama sadržanim u spisu predmeta. Ističe se i da stranke nisu imale prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 eur (Tbr. 54. OT).

20. Slijedom navedenog, a obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela s pravnom osnovom i visinom tužbenog zahtjeva, to je tužiteljici valjalo priznati troškove potrebne za vođenje parnice, i to trošak sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 7. siječnja 2020., troška podneska od 22. srpnja 2021., za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 eura (Tbr. 8./1. OT), troška podneska 12. rujna 2024., te troška podneska od 15. listopada 2025., za svaki podnesak u zahtijevanom iznosu 100,00 eura (Tbr. 8./1. OT), te zastupanja na ročištima 6. listopada 2020., 15. rujna 2022., 9. studenog 2023., i 22. prosinca 2025., (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR. Osim toga, sud je tužiteljici priznao i trošak sastava žalbe od 6. rujna 2019., u zahtijevanom iznosu 100,00 eura (Tbr. 10/5 OT), dakle, u ukupnom iznosu 1.700,00 EUR, uvećanog za trošak sudske pristojbe na tužbu u zahtijevanom iznosu 102,33 EUR, odmjerenog u skladu sa Zakonom o sudskim pristojbama. Ujedno je tužiteljici u cijelosti valjalo dosuditi trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 265,45 EUR. Tužiteljici nisu priznati troškovi za podneske od 23. lipnja 2022., 2. rujna., 2021., 12. rujna 2022., 3. listopada 2024., i 12. ožujka 2025., jer se istim tužiteljica samo očitovala na navode tuženika iz sudu dostavljenog podneska, te isti nisu bili potrebni radi vođenja postupka. Tužiteljici isto tako nije priznat trošak sastav podneska od 11. listopada 2023., kojim uređuje svoje potraživanje u valuti euro, obzirom da je isto mogla učiniti na ročištu održanom isti dan. Tužiteljici nije priznat niti trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer na isto nije ni pristupila. Slijedom navedenog, valjalo je tužiteljici dosuditi troškove u iznosu 2.067,78 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a.

21. Obzirom da tuženik nije uspio u sporu, valjalo je zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka odbiti kao neosnovan.

22. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

U Samoboru 19. veljače 2026.

Sudac:

Ines Golešić-Plašić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od primitka presude Županijskom sudu, putem ovog suda. Za stranku koja je bila obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, a na to ročište nije pristupila, presuda se objavljuje na e-oglasnoj ploči Općinskog suda u Novom Zagrebu. Smatra se da je ta stranka danom objave primila presudu i od toga dana joj se računa rok za žalbu.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku