Republika Hrvatska

Općinski sud u Gospiću

Trg Alojzija Stepinca 3

53000 Gospić

Poslovni broj P-54/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Gospiću po sucu Mirjani Kosanović u pravnoj stvari tužiteljice GP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnik Miljenko Mrakovčić, odvjetnik u [adresa] protiv tuženika 1. Republike Hrvatske, OIB: 52634238587 koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Gospiću i 2. Grada Gospića, Gospić, Budačka 55, OIB: 22538763965 kojeg zastupa punomoćnik Marko Krpan, odvjetnik u Zagrebu, Boškovićeva 16, radi utvrđenja prava vlasništva nekretnina, nakon glavne i javne rasprave zaključene 30. siječnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnica tužiteljice, zakonske zastupnice 1. tužene i punomoćnika 2. tuženika i nakon objave 19. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e :

I. Utvrđuje se da je tužiteljica GP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vlasnica nekretnina oznake k. č. br. [katastarska čestica] pašnjak površine 3 jutra i 323 čhv i novoformirane k. č. br [katastarska čestica] oranica površine 6958 m2 k. o. [katastarska općina] prema Geodetskom elaboratu izrađenom po ovlaštenom vještaku geodetske struke Zdravku Paveliću broj elaborata 272/2021 pa se nalaže brisanje prijašnjeg prava vlasništva s imena tuženika temeljem ove presude, a nakon njezine pravomoćnosti uz istodobnu uknjižbu prava vlasništva opisanih nekretnina na ime i vlasništvo tužiteljice u cijelosti, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženicima da tužiteljici solidarno naknade troškove parničnog postupaka u iznosu od 2.718,65 EUR u roku od15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom ovog suda poslovni broj P-110/2021-29 od 25. kolovoza 2022. utvrđeno je da je tužiteljica vlasnica nekretnina oznake k. č. br. [katastarska čestica] pašnjak površine 3 jutra i 323 čhv i novoformirane k. č. br. [katastarska čestica] oranica površine 6958 m² k. o. [katastarska općina] prema Geodetskom elaboratu izrađenom po ovlaštenom vještaku geodetske struke Zdravku Paveliću broj elaborata 272/2021 te je naloženo brisanje prijašnjeg prava vlasništva s imena tuženika uz istodobnu uknjižbu prava vlasništva opisanih nekretnina na ime i vlasništvo tužiteljice u cijelosti, a tuženicima je naloženo da tužiteljici solidarno naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 7.372,80 kuna u roku od 15 dana.

2. Sud je u prvostupanjskom postupku utvrdio:

- da je u zemljišnoj knjizi kao vlasnik spornih nekretnina oznake k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisana tužena Republika Hrvatska;

- da su predmetne nekretnine osnivanjem knjižnog dijela operata 1954. bile upisane na ime Narodnog odbora Općine Smiljan, a Sporazumom o podjeli imovine, prava i obveza bivšeg Narodnog odbora Općine Smiljan iz 1994. izvršen je upis na Grad Gospić;

- da je Gradsko vijeće Grada Gospića raspisalo javni natječaj za zakup poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske na području Grada Gospića 12. prosinca 2019. te su nakon provedenog natječaja Grad Gospić kao zakupodavac i OPG Čorak kao zakupnik zaključili Ugovor o zakupu 5. ožujka 2021. na rok od 25 godina;

- da je identifikacijom predmetnih nekretnina od strane sudskog vještaka geodetske struke utvrđeno da su sporne nekretnine oznake kčbr. [katastarska čestica] koja je u naravi pašnjak površine 18426 m² i kčbr. [katastarska čestica] koja je u naravi pašnjak površine 10143 m² obje u katastarskoj općini [katastarska općina], upisane u zemljišnoj knjizi kao vlasništvo Republike Hrvatske, da navedene čestice čine cjelinu te da je tužiteljica na licu mjesta pokazala da je u posjedu samo dijela čestice broj 2112/2;

- da iz iskaza svjedoka PP, NP, OP te LP proizlazi da su predmetne nekretnine dugotrajno, javno i neprekinuto u posjedu tužiteljice i njezinih pravnih prednika, kroz više generacija, u razdoblju od najmanje 50 godina; da svjedok PP tužiteljicu poznaje oko 50 godina te da su nekretnine bile u posjedu već tri generacije, najprije ZP, zatim njegova sina DP koji je preminuo prije oko 20 godina, a danas u posjedu sina tužiteljice RP, da su nekretnine obrađivane i korištene za ispašu te da nitko nikada nije smetao posjed tužiteljice i njezine obitelji; da je svjedok NP potvrdio da se predmetne nekretnine, otkada on zna za njih, smatraju vlasništvom i posjedom tužiteljice što je općeprihvaćeno i u selu i da nikada nije čuo niti vidio da bi itko osporavao ili ograničavao posjed tužiteljice te da su nekretnine stalno u posjedu njezine obitelji; da je svjedok OP naveo da su još u vrijeme njegova djeda i svekra tužiteljice nekretnine bile korištene za ispašu i obradu, a kasnije za sjetvu, te da se posjed neprekidno prenosi s generacije na generaciju te da nikada nije bilo smetanja posjeda, ni od strane države ni Grada Gospića; da je svjedok LP, iako je s Gradom Gospićem zaključio ugovor o zakupu 2021. potvrdio da je tek te godine saznao da su nekretnine u stvarnom posjedu sina tužiteljice kao i da je te godine tužiteljičin sin kosio predmetne čestice i da nije ostvarivao stvarni posjed, već da je posjed tužiteljice postojao i prije i nakon sklapanja ugovora o zakupu, dakle svi saslušani svjedoci potvrdili su da je posjed tužiteljice i njezinih pravnih prednika dugogodišnji, miran i neometan te da nitko drugi, uključujući državu, Grad Gospić ili treće osobe, nije imao stvarni posjed predmetnih nekretnina;

- da je tužiteljica u svom iskazu navela da je na predmetnim nekretninama u neprekinutom posjedu više od 50 godina budući da je udana i živi uz iste već 53 godine, a da ih je njezin svekar ZP kupio 1955. od ŽP, da se od kupnje nekretnine stalno obrađuju, za njih se uredno plaća porez te nikada nije bilo smetanja posjeda, ni od strane države, Grada Gospića niti trećih osoba; da je tek 2019. saznala da se nekretnine vode kao državne, nakon raspisivanja natječaja Grada Gospića te da danas nekretnine obrađuje njezin sin uz njezino dopuštenje dok PPK nikada nije bio u posjedu predmetnih nekretnina.

3. Rješenjem Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-722/2022-2 od 19. veljače 2025. ukinuta je presuda ovog suda od 25. kolovoza 2022. te je predmet vraćen na ponovno suđenje s obrazloženjem da se ne može zaključiti da je pravo vlasništva predmetnih nekretnina bilo stečeno posjedovanjem u periodu od 40 godina prije 6. travnja 1941. primjenom paragrafa 1472 Austrijskog općeg građanskog zakonika.

4. U ponovljenom postupku tužiteljica je isticala da je u dosadašnjem tijeku postupka utvrđeno da je u neprekidnom i samostalnom posjedu predmetnih nekretnina osobno i putem svojih pravnih prednika više od 75 godina odnosno od 1956. kada je njezin svekar ZP kupio nekretnine od ŽP iz [adresa]. Navedeno proizlazi iz iskaza tužiteljice i svjedoka PP, NP i OP koji su potvrdili dugogodišnji, nesmetani posjed, korištenje i obrađivanje nekretnina, kao i opće saznanje u mjestu da predmetne nekretnine pripadaju obitelji tužiteljice. Takvo činjenično stanje potvrđeno je i rješenjem Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-722/2022-2. Tužiteljica navodi da se sukladno članku 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pravo vlasništva može steći dosjelošću ako posjed ima zakonom propisanu kakvoću i traje određeno vrijeme te da se u konkretnom slučaju primjenjuju pravna pravila austrijskog Općeg građanskog zakonika (OGZ) prema kojima je za nekretnine koje su bile u državnom ili društvenom vlasništvu potreban rok posjedovanja od 40 godina, uz uvjet da je posjed istinit i pošten, odnosno da nije stečen silom, prijevarom ili zlouporabom povjerenja. Sudskom praksom, uključujući odluke Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrđeno je da se u rok dosjelosti može uračunati i vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. ako se time ne zadire u prava trećih osoba. Kako je utvrđeno da su tužiteljica i njezini pravni prednici u posjedu predmetnih nekretnina od 1956. godine, do 1999. godine proteklo je više od 40 godina potrebnih za stjecanje prava vlasništva dosjelošću čime su ispunjeni zakonski uvjeti za priznanje prava vlasništva tužiteljici, a kao mjerodavna se na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ broj 73/1991.) i na osnovi članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim pravnim stvarnim pravima primjenjuju pravna pravila iz članaka 1452. - 1477. Austrijskog Općeg građanskog zakona (OGZ). Prema navedenim pravnim propisima rok za stjecanje vlasništva dosjelošću ne nekretninama koje su u državnom i crkvenom vlasništvu iznosi 40 godina. Nadalje, dosjedatelj mora biti u samostalnom posjedu te mora biti pošten i istinit. Posjed je istinit ako nije stečen silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenje sukladno čl. 345. OGZ-a, pošten posjednik ne zna niti ima razloga za posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed sukladno čl. 326. OGZ-a. Posjednik se smatra istinit i pošten sve dok se ne dokaže drugačije. Predmetne nekretnine nisu javno dobro ni opće dobro tako da je potrebno ispuniti rok za dosjedanje od 40 godina. Odredbom čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991. i 91/1996., dalje u tekstu: ZOVO) propisano je da se na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo steći vlasništvo dosjelošću, ali ovaj propis ukinut je 8. listopada 1991., a 1. siječnja 1997. stupio je na snagu propis iz članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji je propisao da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Navedena odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-58/97 od 17. studenog 1999. te je nakon toga izmijenjena novom odredbom suprotnog sadržaja. U odlukama Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10 zauzeto je shvaćanje koje je i izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 7. svibnja 2019. pod poslovnim brojem Rev-x 974/2017 da se „kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima nego na temelju drugih odredaba toga Zakona. Rizik bilo kakve greške koja su počinila državna tijela mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud naknadno ukinuo, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba“." Navedeno potvrđuje i Županijski sud u Puli u odluci broj Gž 446/2022-4 od 2. svibnja 2022. u kojoj je navedeno: „Za nekretninu koja nije javno dobro u općoj uporabi, ali je bila u društvenom vlasništvu, treba u vrijeme dosjelosti uračunati i vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991., ako se time ne zadire u stvarna prava trećih osoba.“ Dakle, kako je utvrđeno da su tužiteljica odnosno njegovi pravni prednici u posjedu predmetnih nekretnina od 1956. proizlazi da je od 1956. pa do 17. studenog 1999. godine proteklo 40 godina posjedovanja koje je potrebno za stjecanje dosjelošću sukladno čl. 1472. OGZ -a pa su ostvareni uvjeti potrebni za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

4.1. Tužiteljica je u spis dostavila povijesni zemljišnoknjižni izvadak i navela da iz istog proizlazi da su predmetne nekretnine još 1922. bile upisane na Zadrugu Pejnović što potvrđuje da su se nalazile u privatnopravnom režimu te da nikada nisu predstavljale javno ili opće dobro, a država se u zemljišnim knjigama pojavljuje tek tijekom 1960-ih godina, dakle nakon što je posjed već bio uspostavljen od strane obitelji tužiteljice. Tvrdi da je nesporno da je posjed predmetnih nekretnina uspostavljen 1955./1956. kada je ZP kupio nekretnine od ŽP zv. SP te da su tužiteljica i njezini pravni prednici od tada pa nadalje bili u javnom, mirnom, neprekinutom i samostalnom posjedu kroz više od 75 godina. Nekretnine su kontinuirano korištene za poljoprivredne svrhe (obrada zemlje, ispaša, košnja), redovito se plaćao porez, a posjed nikada nije bio osporavan niti ometan, ni od strane fizičkih osoba, ni od strane države ili Grada Gospića. Ističe kako djelomična nečitljivost povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka koji je pisan rukom ne može ići na štetu tužiteljice, osobito jer je odgovornost za urednost zemljišnih knjiga na državi, ali da isti dodatno potvrđuje njegovu starost i izvornost. Smatra da je činjenično stanje pouzdano potvrđeno iskazima svjedoka koji su jasni, dosljedni, vremenski precizni i međusobno usklađeni, usklađeni sa sadržajem izvatka, te potvrđuju da je posjed uspostavljen još 1955., da je bio javan, miran, neprekinut i samostalan kroz tri generacije, da su predmetne nekretnine redovito korištene za poljoprivredne svrhe i da nikada nije bilo ometanja u posjedu, ni od fizičkih osoba, ni od strane države, niti Grada Gospića. Stoga, kako je posjed trajao znatno dulje od zakonom propisanog roka od 40 godina, te kako nisu povrijeđena prava trećih osoba, ispunjeni su svi uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na temelju poštenog, zakonitog i neprekinutog posjeda tužiteljice i njezinih pravnih prednika.

5. Tužena Republika Hrvatska je i u ponovljenom postupku osporavala tužbeni zahtjev tužiteljice i predlagala da se odbijanje istog uz naknadu troškova postupka.

6. Tuženik Grad Gospić protivio se tužbenom zahtjevu tužiteljice navodeći kako iz dostavljene dokumentacije, a posebno iz iskaza svjedoka LP te nesporne činjenice da se sin tužiteljice, prije podnošenja tužbe u ovom postupku, javio na javni natječaj za zakup predmetnih nekretnina na kojem nije izabran, proizlazi da tužiteljica nije bila u poštenom posjedu predmetnih nekretnina. Sama okolnost sudjelovanja na natječaju za zakup ukazuje na svijest da nekretnine nisu u vlasništvu tužiteljice niti njezinih pravnih prednika, već da se radi o zemljištu kojim raspolaže druga ovlaštena osoba. Iz iskaza svjedoka LP i priložene dokumentacije proizlazi da je na predmetnim nekretninama uspostavljen zakupni odnos te da je zakupac uveden u posjed, čime je, i ako je i postojao, posjed tužiteljice i njezinih prednika prekinut. Budući da je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nužan neprekinut, samostalan i pošten posjed kroz zakonom propisano vrijeme, prekid posjeda isključuje mogućnost stjecanja vlasništva na taj način. Slijedom navedenog, a kako tužiteljica nije dokazala ispunjenje zakonom propisanih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću odnosno nije dokazala postojanje poštenog, zakonitog i neprekinutog posjeda, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troškova postupka.

7. U ponovljenom postupku proveden je dokaz dopunskim saslušanjem tužiteljice koja je u cijelosti ostala kod svih navoda iz svog iskaza od 21. srpnja 2022. i dodala da je predmetne nekretnine kupio njezin svekar 1955. ili 1956. koji je bio upisan u katastarskom operatu od kupoprodaje te da su uredno plaćali porez, a posjed je bio nesmetan. Iz pričanja u selu poznato joj je da je ŽP predmetne nekretnine dobila od države nakon Drugog svjetskog rata te je bila upisana i u katastru kao posjednica, a njezin svekar prodao je dva para volova kako bi joj isplatio kupoprodajnu cijenu. Nije joj poznato tko je prije ŽP posjedovao predmetne nekretnine jer se ovdje udala 1969. i tada su se nekretnine već obrađivale. Tvrdi da LP nakon zaključenja ugovora o zakupu s Gradom Gospićem nikada nije posjedovao predmetne nekretnine.

8. Na temelju provedenog dokaznog postupka, ocjene svih izvedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

9. U postupku je nesporno utvrđeno da su tužiteljica i njezini pravni prednici u neprekidnom, mirnom i samostalnom posjedu predmetnih nekretnina najmanje od 1956. kada ih je pravni prednik tužiteljice ZP kupio od ŽP zv. SP pa sve do danas.

10. Takvo činjenično stanje potvrđeno je dosljednim i međusobno suglasnim iskazima saslušanih svjedoka PP, NP i OP koji su jasno i vremenski precizno opisali više generacijski posjed obitelji tužiteljice, kao i iskazom same tužiteljice koji je životno uvjerljiv, detaljan i u cijelosti sukladan ostalim dokazima, činjenicom da su nekretnine kontinuirano korištene za poljoprivredne svrhe (obrada, ispaša, košnja) i da se za iste uredno plaćao porez, te izostankom bilo kakvog stvarnog ometanja posjeda od strane države, Grada Gospića ili trećih osoba tijekom višedesetljetnog razdoblja.

11. Sud prihvaća navode tužiteljice da zakupni odnos zaključen 2021. nije imao stvarni učinak na posjed predmetnih nekretnina budući da iz iskaza svjedoka LP proizlazi da zakupnik nije uspostavio stvarni posjed dok je posjed tužiteljice i njezinih pravnih prednika postojao i prije i nakon sklapanja tog ugovora. Stoga sud nalazi da nije došlo do prekida posjeda.

12. Na konkretni slučaj primjenjuju se pravna pravila Austrijskog općeg građanskog zakonika (OGZ) i to članci 1452. - 1477. sukladno Zakonu o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ broj 73/1991.) i članku 388. stavku 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014., 81/2015. i 94/2017., dalje u tekstu: ZVDSP).

13. Prema članku 1472. OGZ-a, pravo vlasništva na nekretninama koje su bile u državnom ili crkvenom vlasništvu stječe se dosjelošću protekom roka od 40 godina, uz uvjet da je posjed samostalan, istinit i pošten. Posjed je istinit ako nije stečen silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja (članak 345. OGZ-a) odnosno pošten ako posjednik ne zna niti ima razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed (članak 326. OGZ-a).

14. U skladu s OGZ-om, posjed se presumira poštenim i istinitim dok se ne dokaže suprotno, a tuženici tijekom postupka nisu dokazali suprotno.

15. Sud je utvrdio da predmetne nekretnine nisu javno dobro niti opće dobro što proizlazi i iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka prema kojem su još 1922. bile upisane na Zadrugu Pejnović, dakle u privatnopravnom režimu. Država se kao vlasnik u zemljišnim knjigama pojavljuje tek tijekom 1960-ih godina nakon što je posjed obitelji tužiteljice već bio uspostavljen. Iako je člankom 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (ZOVO) bilo propisano da se na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo steći vlasništvo dosjelošću, ta je zabrana prestala 8. listopada 1991.. Nadalje, člankom 388. stavkom 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997.) bilo je propisano da se u rok dosjelosti računa i vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. Iako je ta odredba ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenog 1999., sud je primijenio ustaljeno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem se vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. računa u rok dosjelosti, ako se time ne zadire u prava trećih osoba. Takvo je stajalište zauzeto u presudama ESLJP-a Trgo protiv Hrvatske i Radomilja i dr. protiv Hrvatske, kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019. prema kojoj: „Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država i ne smije se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću, osobito kada ne postoji suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

16. Kako je u ovom postupku utvrđeno da su tužiteljica i njezini pravni prednici u posjedu predmetnih nekretnina od 1956. te da je do 17. studenog 1999. proteklo više od 40 godina neprekidnog, samostalnog, istinitog i poštenog posjeda, sud zaključuje da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću sukladno članku 1472. OGZ-a.

17. Budući da nisu povrijeđena prava trećih osoba, da predmetne nekretnine nisu javno ni opće dobro te da je posjed tužiteljice i njezinih pravnih prednika bio dugotrajan, miran i neometan, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice kao osnovan i odlučio kao u izreci presude.

18. Prigovori tuženika Grada Gospića da tužiteljica nije bila u poštenom posjedu predmetnih nekretnina te da je posjed prekinut sklapanjem ugovora o zakupu poljoprivrednog zemljišta 2021. nisu osnovani jer nisu potkrijepljeni izvedenim dokazima te su u izravnoj suprotnosti s utvrđenim činjeničnim stanjem i mjerodavnim pravnim pravilima.

19. Sama okolnost da se sin tužiteljice javio na javni natječaj za zakup predmetnih nekretnina ne može se tumačiti kao priznanje da tužiteljica ili njezini pravni prednici nisu vlasnici niti kao dokaz nepoštenja posjeda. Sud prije svega ističe da se poštenje posjeda u smislu članka 326. OGZ-a odnosi na vrijeme stjecanja posjeda, a ne na kasnija postupanja pod utjecajem pravne nesigurnosti ili postupanja tijela javne vlasti.

20. U konkretnom slučaju posjed je uspostavljen 1955./1956. temeljem kupoprodaje od tadašnjeg posjednika ŽP te je od samog početka bio istinit, pošten i zakonit. Ne postoji niti jedan dokaz da je posjed stečen silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja niti da su posjednici u trenutku uspostave posjeda znali ili imali razloga sumnjati da im pravo na posjed ne pripada.

21. Kasnije sudjelovanje na natječaju za zakup do kojeg je došlo više od 60 godina nakon uspostave posjeda, ne može retroaktivno dovesti u pitanje poštenje već stečenog posjeda koji traje više desetljeća. Naprotiv, sud ocjenjuje da se takvo postupanje može pripisati pravnoj nesigurnosti uzrokovanoj neurednim zemljišnoknjižnim stanjem za koje odgovornost snosi država, a ne pojedinac. Upravo u takvim situacijama, prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava, rizik pogrešaka javne vlasti ne smije se prebacivati na teret građana.

22. Pošten posjednik, osobito u ruralnim sredinama i u uvjetima dugogodišnjeg nesklada između faktičnog i knjižnog stanja, ne gubi poštenje zato što iz opreza pokušava zaštititi faktično stanje ili izbjeći konflikt s javnom vlašću.

23. OGZ ne zahtijeva da posjednik ima pravnu sigurnost, već da nema svijest o nepostojanju prava, a poštenje se ne gubi pukim saznanjem da se u zemljišnim knjigama kao vlasnik vodi netko drugi, osobito kada posjed traje više desetljeća i općeprihvaćen je u lokalnoj zajednici.

24. Tumačenje Grada Gospića prema kojem bi svako sudjelovanje na natječaju za zakup automatski značilo priznanje nepoštenja posjeda nije prihvatljivo jer bi dovelo do apsurdne pravne situacije u kojoj bi dugogodišnji posjednici bili kažnjeni zbog pokušaja da se zaštite od samovoljnog raspolaganja državnih tijela zemljištem koje faktički drže desetljećima.

25. Stoga sud u cijelosti odbija prigovor tuženika Grada Gospića da je sklapanjem ugovora o zakupu s trećom osobom došlo do prekida posjeda tužiteljice jer iz provedenih dokaza uključujući iskaz samog zakupnika LP, nedvojbeno proizlazi da zakupnik nije uspostavio stvarni posjed nad predmetnim nekretninama, već je tužiteljičin sin i nakon sklapanja ugovora kosio i koristio predmetne čestice, a zakupnik je tek naknadno saznao da su nekretnine u faktičnom posjedu obitelji tužiteljice te je zakupni odnos ostao isključivo formalnopravni, bez stvarne predaje posjeda.

26. Sud posebno ističe da tuženik Grad Gospić ne može uspješno temeljiti svoje prigovore na činjenici da je raspisao natječaj za zakup zemljišta koje se desetljećima nalazilo u faktičnom posjedu treće osobe bez prethodnog utvrđenja stvarnog stanja na terenu. Takvo postupanje predstavlja administrativno raspolaganje bez stvarne posjedovne osnove koje ne može proizvesti učinke prema osobi koja je već stekla pravo vlasništva dosjelošću ili je bila u završnoj fazi njegovog stjecanja.

27. U skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posljedice neurednog zemljišnoknjižnog i administrativnog postupanja tijela javne vlasti ne mogu ići na štetu dugogodišnjeg poštenog posjednika.

28. Posjed se prekida samo faktičnim gubitkom posjedovne vlasti, a ne sklapanjem ugovora koji nije realiziran u stvarnosti pa kako tužiteljica i njezini pravni prednici nikada nisu izgubili faktičnu vlast nad nekretninama, posjed nije prekinut.

29. Slijedom svega navedenog, sud zaključuje da sudjelovanje na natječaju za zakup ne dokazuje nepoštenje posjeda, a ugovor o zakupu koji nije realiziran stvarnom predajom posjeda ne prekida posjed. U konkretnom slučaju, poštenje i istinitost posjeda tužiteljice nisu dovedeni u pitanje niti jednim dokazom pa prigovori tuženika Grada Gospića predstavljaju pravno neutemeljene pokušaje relativizacije faktičnog stanja koje traje više desetljeća i koje je u ovom postupku jasno i uvjerljivo dokazano.

30. Odluku o troškovima sud je donio primjenjujući odredbu članka 154 stavka 1 i članka 155 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP). Naime, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

31. Sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi (članak 155 ZPP).

32. U parnične troškove spadaju sudske pristojbe, troškovi vezani uz izvođenje dokaza, održavanje ročišta izvan sudske zgrade, osobni troškovi stranaka i njihovih zastupnika povezani s njihovim dolaskom u sud, troškovi za nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu (članak 151 ZPP).

33. Kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (Tbr. 52 stavak 3 Tarife, Narodne novine broj 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa).

34. S obzirom da su bili opravdani sud je tužiteljici priznao troškove zastupanja putem punomoćnika odvjetnika uz pripadajući PDV od 25% sukladno Tbr. 42 Tarife.

35. Tužiteljici su priznati troškovi: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7 t. 1. Tarife), za zastupanje na pripremnom ročištu održanom 4. studenog 2021. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9 t. 2. Tarife), za zastupanje na pripremnom ročištu održanom 17. studenog 2021. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9 t. 2. Tarife), za sastav podneska od 25. studenog 2021. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8 t. 4. Tarife), za sastav podneska od 3. prosinca 2021. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8 t. 4. Tarife), za zastupanje na ročištu održanom na licu mjesta 4. ožujka 2022. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9 t. 1. i 7. Tarife), za sastav podneska od 23. svibnja 2022. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8 t. 1 Tarife), za zastupanje na ročištu održanom 21. srpnja 2022. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9 t. 1. Tarife), za sastav podneska od 17. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8 t. 1 Tarife), za sastav podneska od 7. kolovoza 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8 t. 1 Tarife) i za zastupanje na ročištu održanom 30. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9 t. 1. Tarife), dakle ukupno u iznosu od 1.700,00 EUR što s PDV-om od 25% u iznosu od 425,00 EUR iznosi ukupno 2.125,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak geodetskog vještačenja u iznosu od 514,01 EUR, trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,54 EUR i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 53,10 EUR. Dakle, tužiteljici je priznat ukupan trošak u iznosu od 2.718,65 EUR.

36. Ostali zatraženi troškovi nisu priznati tužiteljici jer nisu bili potrebni za vođenje ove parnice.

37. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Gospiću, 19. veljače 2026.

Sudac:

Mirjana Kosanović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude za stranku koja nije obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Miljenko Mrakovčić, odvjetnik u [adresa]

2. Općinsko državno odvjetništvo u Gospiću

3. Marko Krpan, odvjetnik u Zagrebu, Boškovićeva 16