REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U PREGRADI

Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6

Poslovni broj: P-1360/2023-53

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Ramljak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, koju zastupa Branko Bulat, odvjetnik u OD Šavorić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 15. siječnja 2026., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetnika Marka Majnarića i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Marka Pavlinića, te presude javno objavljene dana 19. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 4. Ugovora o kreditu br. 066-527/2007 od 20.11.2007. godine, solemniziranog po javnom bilježniku Ilonki Lisonek iz Zagreba, br. Ov-26655/07, zaključenog između tužitelja kao Banke i tuženika kao Korisnika kredita, u dijelu u kojem glasi:

„…obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja.“

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb OIB: 14036333877, da tužitelju BF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 26.225,79 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od

13,74 EUR od dana 1.2.2008. do isplate

19,61 EUR od dana 29.2.2008. do isplate

3,54 EUR od dana 31.3.2008. do isplate

35,7 EUR od dana 1.4.2008. do isplate

13,54 EUR od dana 30.4.2008. do isplate

4,52 EUR od dana 2.6.2008. do isplate

0,07 EUR od dana 30.6.2008. do isplate

16,19 EUR od dana 1.7.2008. do isplate

0,11 EUR od dana 1.9.2008. do isplate

12,35 EUR od dana 1.10.2008. do isplate

75,11 EUR od dana 31.10.2008. do isplate

8,77 EUR od dana 3.11.2008. do isplate

46,17 EUR od dana 2.12.2008. do isplate

1,75 EUR od dana 31.12.2008. do isplate

93,03 EUR od dana 7.1.2009. do isplate

110,66 EUR od dana 2.2.2009. do isplate

1,41 EUR od dana 2.3.2009. do isplate

114,11 EUR od dana 4.3.2009. do isplate

0,52 EUR od dana 31.3.2009. do isplate

96,9 EUR od dana 3.4.2009. do isplate

0,36 EUR od dana 30.4.2009. do isplate

100,62 EUR od dana 5.5.2009. do isplate

9,64 EUR od dana 1.6.2009. do isplate

19,82 EUR od dana 2.6.2009. do isplate

59,04 EUR od dana 3.6.2009. do isplate

71,64 EUR od dana 2.7.2009. do isplate

41,85 EUR od dana 31.7.2009. do isplate

34,48 EUR od dana 6.8.2009. do isplate

53,06 EUR od dana 31.8.2009. do isplate

31,21 EUR od dana 4.9.2009. do isplate

0,84 EUR od dana 30.9.2009. do isplate

76,09 EUR od dana 5.10.2009. do isplate

76,66 EUR od dana 3.11.2009. do isplate

0,77 EUR od dana 30.11.2009. do isplate

85,34 EUR od dana 4.12.2009. do isplate

0,45 EUR od dana 31.12.2009. do isplate

99,05 EUR od dana 5.1.2010. do isplate

110,39 EUR od dana 4.2.2010. do isplate

4,25 EUR od dana 1.3.2010. do isplate

106,63 EUR od dana 4.3.2010. do isplate

142,64 EUR od dana 2.4.2010. do isplate

6,92 EUR od dana 30.4.2010. do isplate

124,75 EUR od dana 4.5.2010. do isplate

143,69 EUR od dana 2.6.2010. do isplate

1,56 EUR od dana 30.6.2010. do isplate

216,42 EUR od dana 2.7.2010. do isplate

182,44 EUR od dana 3.8.2010. do isplate

179,39 EUR od dana 3.9.2010. do isplate

56,05 EUR od dana 4.10.2010. do isplate

46,83 EUR od dana 31.3.2011. do isplate

77,54 EUR od dana 14.4.2011. do isplate

142,28 EUR od dana 19.4.2011. do isplate

333,35 EUR od dana 4.5.2012. do isplate

43,96 EUR od dana 28.5.2012. do isplate

387,98 EUR od dana 3.12.2012. do isplate

356,36 EUR od dana 2.1.2013. do isplate

17,87 EUR od dana 18.1.2013. do isplate

8,87 EUR od dana 1.2.2013. do isplate

339,29 EUR od dana 1.2.2013. do isplate

9,61 EUR od dana 20.2.2013. do isplate

13,4 EUR od dana 1.3.2013. do isplate

335,64 EUR od dana 1.3.2013. do isplate

18,86 EUR od dana 20.3.2013. do isplate

23,13 EUR od dana 21.3.2013. do isplate

383,77 EUR od dana 2.4.2013. do isplate

348,2 EUR od dana 2.5.2013. do isplate

26,08 EUR od dana 10.5.2013. do isplate

335,85 EUR od dana 3.6.2013. do isplate

17,47 EUR od dana 7.6.2013. do isplate

341,16 EUR od dana 2.7.2013. do isplate

351,91 EUR od dana 1.8.2013. do isplate

54,28 EUR od dana 31.8.2013. do isplate

307,35 EUR od dana 2.9.2013. do isplate

380,89 EUR od dana 1.10.2013. do isplate

7,27 EUR od dana 31.10.2013. do isplate

362,17 EUR od dana 4.11.2013. do isplate

376,13 EUR od dana 2.12.2013. do isplate

2,39 EUR od dana 31.12.2013. do isplate

49,7 EUR od dana 2.1.2014. do isplate

321,92 EUR od dana 3.1.2014. do isplate

0,9 EUR od dana 31.1.2014. do isplate

40,05 EUR od dana 3.2.2014. do isplate

271,89 EUR od dana 4.2.2014. do isplate

2,67 EUR od dana 28.2.2014. do isplate

51,33 EUR od dana 3.3.2014. do isplate

267,82 EUR od dana 4.3.2014. do isplate

0,53 EUR od dana 31.3.2014. do isplate

49,29 EUR od dana 1.4.2014. do isplate

266,72 EUR od dana 2.4.2014. do isplate

0,26 EUR od dana 30.4.2014. do isplate

308,73 EUR od dana 2.5.2014. do isplate

304,49 EUR od dana 3.6.2014. do isplate

3,39 EUR od dana 30.6.2014. do isplate

305,75 EUR od dana 2.7.2014. do isplate

3,33 EUR od dana 31.7.2014. do isplate

313,01 EUR od dana 1.8.2014. do isplate

10,71 EUR od dana 1.9.2014. do isplate

311,96 EUR od dana 2.9.2014. do isplate

56,23 EUR od dana 30.9.2014. do isplate

266,68 EUR od dana 2.9.2014. do isplate

6,07 EUR od dana 31.10.2014. do isplate

322,61 EUR od dana 3.11.2014. do isplate

333,74 EUR od dana 2.12.2014. do isplate

1,87 EUR od dana 31.12.2014. do isplate

330,5 EUR od dana 2.1.2015. do isplate

0,23 EUR od dana 31.1.2015. do isplate

333,98 EUR od dana 3.2.2015. do isplate

2,5 EUR od dana 28.2.2015. do isplate

331,72 EUR od dana 3.3.2015. do isplate

41,2 EUR od dana 31.3.2015. do isplate

293,01 EUR od dana 2.4.2015. do isplate

1,84 EUR od dana 30.4.2015. do isplate

332,37 EUR od dana 5.5.2015. do isplate

334,21 EUR od dana 1.6.2015. do isplate

3,64 EUR od dana 30.6.2015. do isplate

330,57 EUR od dana 2.7.2015. do isplate

3,31 EUR od dana 31.7.2015. do isplate

330,9 EUR od dana 3.8.2015. do isplate

12,16 EUR od dana 31.8.2015. do isplate

322,05 EUR od dana 2.9.2015. do isplate

2,77 EUR od dana 30.9.2015. do isplate

11.193,44 EUR od dana 01.10.2015. do isplate

u roku od 15 dana"

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb OIB: 14036333877, da tužitelju ĆF [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 17.860,44 EUR (sedamnaesttisućaosamstošezdeset- euračetrdesetčetiricenta), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 15.032,35 EUR od 1. listopada 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje do 31.12.2022. godine, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. godine, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, i to kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se dio eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva tužitelja za iznos glavnice od 11.193,44 EUR, te za iznos zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos od 8.365,35 EUR od 1. listopada 2015. do isplate.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 3.919,38

EUR (tritisućedevetstodevetnaesteuratridesetosamcenti), sa zakonskom zateznom kamatom od 19. veljače 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, i to kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe tužitelja kao u podnesku od 25. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je dana 20.11.2007.g. sklopio s pravnim prednikom tuženika Ugovor o kreditu broj 066-527/2007, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 263.600,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). U članku 4. predmetnog Ugovora o kreditu da je ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja za CHF. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) da su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Stranke da su do provedbe konverzije kredita u valutu EUR sklopile više aneksa uz osnovni ugovor, i to Aneks br. 1 od 28.09.2010., Aneks br. 2 od 13.04.2011., Aneks br. 3 od 14.09.2011., Aneks br. 4 od 24.05.2012.

1.1. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., da je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta da su potvrđeni i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 03.09.2019. Navedenim sudskim odlukama da je utvrđeno kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga da su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude da su obvezujuće i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

1.2. Imajući u vidu navedeno u točkama 1. i 1.1., tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje da pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tužitelj da je dana 8.02.2016. godine s tuženikom zaključio Aneks uz Ugovor o kreditu kojom je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). No, tužitelj ističe kako se provedbom navedene konverzije i zaključenjem Aneksa tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Aneksa. Da provedena konverzija i sklapanje Aneksa ne utječe na navedeno pravo potrošača stajalište zauzima VSRH , te je istog stajališta i ustaljena sudska praksa županijskih sudova. Tužiteljevo pravno shvaćanje da podupiru i odluke Suda EU. Odluka Suda EU broj C-118/17 Ć c/a Erste bank Hungary, kao izvor nadnacionalnog prava, da u usporedivom predmetu ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, utvrđuje da bilo kakve zakonske intervencije u sadržaj pojedinačnog kreditnog odnosa ne mogu imati za posljedicu eliminaciju zahtjeva koje potrošač ima temeljem primjene nepoštenih (ništetnih) odredbi, bez obzira na prirodu takve intervencije. Takvo jasno stajalište Sud EU da je dodatno proširio u svojoj odluci broj C-452/18 Ibercaja Banco SA od 09.07.2020.g, koja utvrđuje da se potrošač može odreći učinaka utvrđenja nepoštenosti (ništetnosti) kasnijim sporazumom, ali samo pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što predmetno nije i ne može biti slučaj. Tužiteljev stoga tvrdi da je njegov tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan bez obzira na sklapanje Aneksa i provedbu konverzije, a što se ima utvrditi i predloženim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

1.3. Tuženik da je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Aneksa. Stoga da je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku:

1. Tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konverzije iznose anuiteta koji su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita.

2. Tužitelju je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice u kunama (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula No, tužitelj uzima u obzir kako je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) tužitelju na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice, što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom euro kreditu, a prema zakonski određenim pravilima konverzije. Međutim, navedenim postupanjem (otpisom) tuženik da tužitelju nije uspostavio restituciju više obračunatog iznosa preostale glavnice, s obzirom da prilikom izračuna konverzije nije uzeo u obzir učinak ništetnosti valutne klauzule. Drugim riječima, kada se u obzir uzme učinak ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF (primjena početnog tečaja CHF za cijelo razdoblje otplate do konverzije), tužitelju da je na dan konverzije trebala biti obračunata manja preostala glavnica u CHF u odnosu na onu koju je banka obračunala. Stoga, kako je na dan konverzije utvrđeni iznos preostale glavice novog kredita u EUR veći od iznosa preostale glavnice u CHF koja je trebala biti obračunata (kada se u obzir uzme ništetna odredba), tužitelj tvrdi da ima pravo na povrat navedene razlike.

1.4. Tužitelj je tužbeni zahtjev konačno precizirao nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, u podnesku od 29. listopada 2025., u kojem je postavio tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, kao što je navedeno u izreci presude pod točkom I., te tužbeni zahtjev na isplatu po ništetnoj odredbi kojeg je postavio u obliku dva eventualno kumulirana zahtjeva na isplatu. Primarnim zahtjevom na isplatu zahtijeva objedinjeno preplatu po anuitetima (15.032,35 EUR) i razliku preostale glavnice iz konverzije (11.193,44 EUR), što ukupno iznosi 26.225,79 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od plaćanja svakog anuiteta, odnosno od dana konverzije za iznos koji potražuje kao razliku preostale glavnice. Eventualno kumuliranim zahtjevom na isplatu zahtijeva iznos od ukupno 29.053,87 EUR, koji predstavlja ukupni iznos preplate preplatu po anuitetima (15.032,35 EUR) i razliku preostale glavnice iz konverzije (11.193,44 EUR), ali nakon provedenog zakonskog uračunavanja preplate koju je priznala banka u iznosu od 1.469,01 EUR (čl. 172. ZOO), tako da se istom preplatom najprije zatvorio odgovarajući dio zakonskih zateznih kamata koje tužitelj potražuje do konverzije, a preostali dio zakonskih zateznih kamata se uglavničio uz daljnji tijek zakonskih zateznih kamata od konverzije od isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Tvrdi da budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, tužitelj da nije ovlašten tražiti povrat naprijed navedenih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužitelj potražuje u tužbi. Tvrdi da se tužitelj ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju VSRH tužba u kolektivnom sporu „Potrošač“ ima na tijek i prekid zastare. VSRH je presudom i rješenjem broj Rev 2245/17-2 (pogrešno) zaključio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te da je zastara počela teći tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl br. 1401/2012, odnosno od 13. lipnja 2014. godine. Premda je spomenutu presudu i rješenje VSRH potvrdio i Ustavni sud svojom odlukom broj U-III- 2922/2018 od 20. veljače 2020. godine, ipak se na ovaj parnični postupak te presude ne odnose, kao niti bilo koja druga utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Odnosno, tuženik smatra da pokretanje postupka iz tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ kao i odluke donesene povodom takve tužbe nemaju nikakvog utjecaja niti na tijek zastare u ovom konkretnom predmetu. Navedeno je Ustavni sud potvrdio i odlukom pos. br.: USRH U- III-2233/2019 od dana 10. lipnja 2020. godine. Temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO- a zastara da počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom slučaju poslije dana od svake pojedinačne uplate navodno preplaćenih redovnih kamata od strane tužitelja tuženiku, tj. preplate po osnovi valutne klauzule. Nadalje, ni samo podnošenje tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ da ne dovodi do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a s obzirom da u postupku pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, tužitelj nije bio stranka u postupku, niti se u predmetnom postupku utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala tražbina tužitelja. Osim toga nijedan drugi pozitivni propis Republike Hrvatske da ne navodi da pokretanje kolektivnog spora ili donošenje presude u kolektivnom sporu na bilo kakav način utječe na tijek zastare potraživanja pojedinih potrošača. Nadalje, tužitelj da je podnio tužbu 13. lipnja 2023. godine te tuženik smatra da je nastupila zastara potraživanja za iznos koji se odnosi na isplatu s osnove navodno ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope čak i u slučaju da sud prihvati stajalište da je zastara bila prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“. Naime, u presudi i rješenju broj Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske da je obrazložio stav da (citat sa str. 7): „pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014. godine…).

2.1. Nadalje, tuženik tvrdi da se tužitelj u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Uz navedeno, tuženik ističe i kako je u potpunosti neosnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnom odredbe čl. 21. koja glasi: „Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe Općih poslovnih uvjeta Banke kao i odredbe i tarife Odluke o naknadama za Banke, sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke prema ovom Ugovoru.“ Navedeno iz razloga što tužitelj tužbeni zahtjev temelji isključivo na presudama iz kolektivnog spora, kojima navedena odredba nije utvrđena ništetnom, a tužitelj u tužbi ne daje niti jedan razlog iz kojega bi bilo riječ o nepoštenoj odredbi Ugovora o kreditu. Tužiteljev tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti i isplatu nakon provedene konverzije premda odredbama Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: „ZID ZPK NN 102/15“) da je nerazumljiv najmanje zbog razloga što je provedbom konverzije promijenjena osnova pravnog odnosa među strankama i on više nije baziran na Ugovoru o kreditu, a potom i što su ugovorne strane stvorile pravnu osnovu kojom uređuju međusobne odnose u cijelosti i konačno. Što se tiče instituta stjecanja bez osnove, čak i u slučaju zaključka da su određene odredbe Ugovora o kreditu prije konverzije bile ništetne, pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca – ZID ZPK/15. Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK/15“) te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“).Tužitelj tužbom da potražuje razliku s osnove promjene tečaja umanjen za iznos koji mu je vraćen prilikom konverzije, što je suprotno s odredbama zakona i recentnom sudskom praksom Vrhovnog suda. Tuženik ističe kako je tužba u cijelosti neosnovana te da tužitelj nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu. U prilog navedenoj tvrdnji, tuženik se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnim učincima sporazuma o konverziji održanoj dana 13. i 20. prosinca 2022. godine iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK. Sukladno odredbi članka 19.e. stavak 1. ZID ZPK/15 u izvršenju navedene obveze tuženik je bio dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15, preporučenom pošiljkom uz povratnicu dostaviti potrošaču ovdje tužitelju: (i) izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15 te (ii) prijedlog novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Odredba članka 19.c. ZID ZPK/15 propisuje izračun konverzije te određuje kako isti podrazumijeva: a. preračunavanje početno odobrene glavnice CHF kredita u glavnicu EUR kredit na datum isplate kredita po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita,

b. primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je kreditor odnosno ovdje tuženik primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja,

c. zamjenu početnog otplatnog plana CHF kredita sa kreditnim planom kredita primjenjivog EUR kredita „uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta“, d. pretvaranje kunskih iznosa uplaćenih po CHF kreditu (izuzev naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova) u EUR na datum uplate, te iz navedenih iznosa, namirenje obroka odnosno anuiteta EUR kredita po novom otplatnom planu iz točke c gore. Tužiteljev tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti i isplatu nakon provedene konverzije premda odredbama Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: „ZID ZPK NN 102/15“) je nerazumljiv najmanje zbog razloga što je provedbom konverzije promijenjena osnova pravnog odnosa među strankama i on više nije baziran na Ugovoru o kreditu, a potom i što su ugovorne strane stvorile pravnu osnovu kojom uređuju međusobne odnose u cijelosti i konačno. Što se tiče instituta stjecanja bez osnove, čak i u slučaju zaključka da su određene odredbe Ugovora o kreditu prije konverzije bile ništetne, pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca – ZID ZPK/15. U ovom slučaju, a zbog činjenice da je Ugovor o kreditu konvertiran, nisu ispunjene osnovne pretpostavke za osnovanost zahtjeva za povrat stečenog bez osnove. Naime, čak i u slučaju da se utvrdi da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne prije izvršene konverzije (iako navedeno više nije ni moguće, jer se smatra da te odredbe nikad nisu ni postojale zbog njihove retroaktivne izmjene) - upravo intervencijom zakonodavca, odnosno donošenjem ZID ZPK NN 102/15, stvorena je pravna osnova po kojoj je tuženik primio ispunjenje svih anuiteta koje mu je tužitelj dugovao na ime Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno ZID ZPK NN 102/15, te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“). Iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, a u svakom slučaju nema pravo na bilo kakvu daljnju isplatu budući da su svi iznosi koje potražuje ovom tužbom već uračunati u provedenu konverziju temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15.U prilog činjenici da bi prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev umjesto prihvatiti, a sve zbog činjenice da tužitelj nema pravo i na konverziju i na zahtjev istovjetan predmetnom, ujedno govori i jasno izražena intencija zakonodavca pri donošenju Zakona o potrošačkom kreditiranju Namjera zakonodavca pri donošenju izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju koje se odnose na konverziju, jasna već iz samog Prijedloga zakona od 10.09.2015. (dalje kao: „Prijedlog 899“) u kojem na str. 5. stoji: „Ovim Zakonom postići će se još jedan važan cilj, a to je rasterećenje sudova. Naime, značajan broj potrošača podnio je (ili namjerava podnijeti) pojedinačne tužbe pred općinskim sudovima u kojima od vjerovnika tražiti povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate koje su im vjerovnici jednostrano odredili tijekom otplate. Konverzijom kredita smanjit će se opterećenost općinskih sudova brojem tužbi, a s druge strane potrošači neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima“. Dakle, jedna od intencija zakonskih izmjena bila je upravo omogućiti potrošačima da mimo suda riješe svoj odnos s bankama, a da se pri tome ujedno izbjegne i stvaranje troškova. U Prijedlogu 899 niti jednom riječju ne stoji da bi potrošači imali pravo i na konverziju i na zahtjev istovjetan predmetnom, a to dapače ne proizlazi ni iz samog zakona. Zbog svega toga očigledno je tužitelj pogrešno protumačio i primijenio materijalno pravo i to na način da nije uopće primijenio odredbe ZID ZPK NN 102/15.

48. Zbog činjenice da je u konkretnom slučaju provedena konverzija ne postoje niti pretpostavki za primjenu odredbi ZOO o stjecanju bez osnove. Sukladno članku 1111., stavku 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Prethodno obrazložena pravna shvaćanja tuženika o učincima provedene konverzije temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15 se podudaraju s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj:

Gos 1/2019-36, od 4. ožujka 2020. godine. U ovom rješenju iz oglednog postupka VSRH na postavljeno pitanje odgovara da sporazum o konverziji koji je bio sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ipak, VSRH je dao vrlo važne odgovore i na pitanje o tome je li uopće ništetan i zbog čega bi mogao biti ništetan osnovni ugovor o kreditu. Nije i ne može biti sporno da je valjan dodatak ugovora o konverziji kad je taj dodatak bio sklopljen upravo uz obvezu na sklapanje (banci) i prema sadržaju propisanom ZID ZPK NN 102/15. Međutim, za predmet sporova u kojima korisnici kredita – potrošači traže utvrđenje ništetnosti i/ili isplatu iz osnovnog ugovora o kreditu važniji su odgovori i shvaćanja koje je VSRH dao u obrazloženju ovog rješenja. Nadalje, iz spomenutog rješenja broj: Gos 1/2019-36, od 4. ožujka 2020. godine također jasno proizlazi pravno shvaćanje VSRH da u slučaju provedene konverzije sukladno odredbama ZID ZPK NN 102/ 15, nema mjesta niti primjeni utvrđenja Europskog suda iz odluke u predmetu broj C-118/17 Ć protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. g. VSRH naglašava da konverzija prema odredbama ZID ZPK NN 102/15 nije bila obvezujuća za korisnike kredita kao što je to bio slučaj u navedenom predmetu. VSRH obrazlaže da je u toj odluci zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnima i nepoštenima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Međutim, zauzeto je i pravno shvaćanje da zakonska intervencija kojom se ostvaruje navedeni cilj nije zabranjena, a također i da se člankom 6. st. 1. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. želi ponovno uspostaviti ravnoteža između stranaka odnosno trgovca i potrošača, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe. Najvažnije od svega navedenog, prema shvaćanju VSRH temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. Također, tuženik ukazuje na stajalište izneseno u presudi Suda EU posl. br. C-81/19, a iz koje proizlazi kako se odredbe Direktive 93/13/EEZ ne primjenjuju u slučaju kada pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih stranaka predstavlja prisilne zakonske ili regulatorne odredbe. U tome smislu, okolnost da je tuženik sukladno odredbama ZID ZPK/15 bio obvezan ponuditi svim potrošačima konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, ukazuje kako u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbi Direktive 93/13/EEZ. Jednako tako tuženik naglašava kako u ovome slučaju nema primjene presude Suda EU posl. br. C- 451/18, prema kojoj odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom”, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze. Naime, činjenični supstrat o ovome predmetu u značajnoj mjeri razlikuje od onoga u predmetu C-451/18, budući da u ovome slučaju do konverzije nije došlo sporazumom stranaka, već riječ o prisilnim zakonskom propisu. Ako bi sud na prijedlog tužitelja, usprkos obrazloženju o neosnovanosti tužbe zbog provedene konverzije temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju odredio financijsko vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva, tuženik se tome protivi i opreza radi dostavlja isprave o provedenoj konverziji. U tom slučaju vještak bi trebao utvrditi je li tuženik za iznos koji tužitelj potražuje tužbom već umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu. Naime, kao što je već obrazloženo, konverzijom je već bitno umanjena obveza tužitelja iz osnovnog ugovora o kreditu. Sve navedeno o učincima konverzije, također jasno proizlazi iz Aneksa uz Ugovor o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika kojim je ugovorena i izvršena konverzija sukladno ZID ZPK NN 102 / 15, pa je utvrđena visina preplate i način na koji ju je tužitelj iskoristio.

2.2. Tuženik tvrdi da tužitelj tužbu temelji na navodima kako je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF ništetna budući prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora o kreditu, te da je posljedica toga neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj navodi kako je stoga predmetna odredba nepoštena ne navodeći niti jednu odredbu koja utvrđuje isto Tuženik ističe kako materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne jest Zakon o zaštiti potrošača osobito čl. 96., 99. i 102.. Međutim, sukladno odredbi čl. 99. ZZP nije se dopušteno uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni kao što je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako je odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Dakle, kao što je vidljivo iz naprijed navedenog odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP. Da je valutna klauzula ugovorna odredba o predmetu ugovora i cijeni koja ne podliježe testu poštenja potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine (str.17.) Naprijed navedeno je potvrdio i Sud Europske unije u presudi posl. br. C-186/16 od 20. rujna 2017. Nadalje, tuženik ističe kako je institut valutne klauzule uveden u Republici Hrvatskoj još 1994. godine i to odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 33/94). Otada pa sve do danas institut valutne klauzule je u svakodnevnoj primjeni te je općeprihvaćen od svih subjekata u društvu te je uobičajena praksa da se kod sklapanja pravnih poslova (ugovori o kupoprodaji nekretnina, o zakupu, o najmu, o zajmu, o kreditu, o leasingu itd.) ugovorena cijena izračunava upravo na temelju tečaja kune u odnosu na određenu stranu valutu, dakle uz primjenu valutne klauzule. Institut valutne klauzule se posebno primjenjuje i na pravne poslove kao što su ugovori o kreditu koje fizičke osobe sklapaju sa bankama. Slijedom navedenog, neprihvatljiva je argumentacija da korisnicima kredita kao potrošačima, koji su sklapali ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom sa bankama kao trgovcima, nije bio razumljiv njezin sadržaj i posljedice koje iz nje proizlaze za potrošača. Naprotiv potrošačima je ova ugovorna odredba bila jako dobro poznata, uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi. Stoga su paušalni navodi tužitelja kako je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje odluke u svezi zaključenja Ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik navodi kako je tužitelj bio slobodan uzeti kredit u bilo kojoj banci, te da isti nije morao uzeti kredit kod tuženika Osim toga, u korist tuženika je, a radi osiguranja potraživanja iz Ugovora o kreditu, tužitelj izdao instrumente osiguranja pa je stoga za očekivati da je tužitelj pri sklapanju ugovora uložio viši stupanj pažnje od uobičajenog (svakako je to bio dužan učiniti), pogotovo imajući u vidu da je Ugovor o kreditu ujedno solemniziran i strankama rastumačen kod javnog bilježnika. Nadalje, tuženik osporava navode tužitelja kako istom od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak. Prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti švicarski franak te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također, i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom švicarski franak. Pritom, tuženik ističe kako su naprijed navedena upozorenja dana s obzirom na općeniti rizik koji nosi ugovaranje klauzule u valuti švicarskog franka odnosno da postoji mogućnost da tečaj švicarskog franka u budućnosti raste, ali nitko nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka u budućnosti pogotovo u dužem razdoblju u kojemu je sklopljen Ugovor o kreditu. Naprijed navedeno je potvrdio i HNB u biltenu iz kolovoza 2006. godine na sljedeći način:„ Potrebno je napomenuti da nije moguće procijeniti kretanja anuiteta za razdoblje dulje od godinu dana na temelju historijskih kretanja, što je bitno ograničenje ove analize.“ Također, tuženik dostavlja dokumentaciju sastavljenu 2011. godine i 2013. godine dakle nakon drastičnog rasta tečaja švicarskog franka 2010. godine iz koje je vidljivo kako niti tada tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja. Naprijed navedena dokumentacija odnosno interne projekcije tuženika o kretanju tečaja su sastavljene na temelju istraživanja trećih strana kao što su ING, Deutsche Bank, UBS, Morgan Stanley itd. Švicarski franak je dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju, npr. u razdoblju od ožujka 1996. godine do ožujka 2006. godine porastao je za samo 1,1 posto što je očigledno i utjecalo na odluku tužitelja da sklopi ugovor o kreditu u navedenoj valuti. Dakle, tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu usprkos svim informacijama kojima je raspolagao o valuti švicarski franak, slobodnom voljom pristao da mu se glavnica veže za valutu švicarski franak. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako nije razumno za očekivati da tuženik isključivo snosi valutni rizik niti istome nametati nemoguću činidbu da predvidi kretanje tečaja švicarskog franka za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Naprijed navedeno je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u mišljenju od 27. travnja 2017. godine u predmetu C-186/16 pred Sudom Europske Unije:„ U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, … čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik. Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi kako tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na što aludira tužitelj u tužbi odnosno tuženik je postupio savjesno i pružio sve informacije tužitelju kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka. S tim u vezi tuženik ističe kako čak i da je tuženik kako tvrdi tužitelj propustio pružiti tužitelju sve informacije vezane za rizik sklapanja Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom švicarski franak, naprijed navedena činjenica ne bi utjecala na samu razumljivost i poštenje odredbe Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu sukladno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP- a, već bi ista pod određenim uvjetima propisanim čl. 284. ZOO-a upućivala da je postojala mana volje (zabluda) na strane jedne ugovorne strane u kojem slučaju bi tužitelj mogao tražiti poništaj ugovora, ali samo u roku od tri godine od sklapanja Ugovora o kreditu. Međutim, tužitelj nakon sklapanja Ugovora o kreditu i usprkos činjenici što je u razdoblju od pet godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka rastao nikada nije ukazivao na činjenicu da je u zabludi izazvanoj od strane tuženika. Notorno je da se valutna klauzula ugovara kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera, prema tome ni na koji način ne uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za potrošača ovdje tužitelja, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu; podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na švicarski franak poraste ili padne što znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također, tuženik ističe kako se postojanje znatnije neravnoteže između ugovornih strana u smislu odredbe čl. 96. ZPP treba ocijeniti u odnosu na promjene kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluga kao vjerovnik odnosno u ovom slučaju tuženik bio svjestan ili ih je mogao predvidjeti u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno odnosno da tuženik, HNB-a pa i nitko drugi nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka, jasno je kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala značajna neravnoteža na štetu potrošača odnosno tužitelja. S tim u vezi tuženik ističe kako drastičan porast tečaja švicarskog franka nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može utjecati na poštenje odredbe o valutnoj klauzuli. Naprijed navedeno je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u već citiranom mišljenju od 27. travnja 2017. godine. Osim toga, tuženik ističe kako je Ustavni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „USRH“) u rješenju posl. br. U-I-392-2011 i dr. potvrdio naprijed navedene argumente tuženika kada nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti čl. 22. ZOO- a s Ustavom Republike Hrvatske. Naime, USRH je izričito naveo sljedeće:

„ Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud utvrđuje da članak 22. ZOO-a ima legitiman cilj: dopuštanjem ugovaranja valutne klauzule štiti se jednaka vrijednost činidaba sudionika ugovornog ili drugog obveznopravnog odnosa zbog moguće promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i njezina ispunjenja (dospijeća).

….mogućnost ugovaranja valutne klauzule postoji jednako za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje zaštitnih monetarnih i zlatnih klauzula. Hoće li ona i biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana.“ Zaključno, tuženik ističe kako je nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a upravo zbog neočekivanog rasta tečaja švicarskog franka, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit što samo potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno, u skladu sa dobrim trgovačkim običajima, pravilima morala i poštenom poslovnom praksom. Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja, a osobito na način da se kao početna kamatna stopa primjeni početna kamatna stopa iz Ugovora o kreditu, kao i da se svi anuiteti kredita preračunaju u kune po početnom tečaju za CHF, te predlaže, odredi li se ipak vještačenje, da se kao početna kamatna stopa odredi ona koja je u vrijeme sklapanja ugovora vrijedila za kunske kredite. Naime, ukoliko tužitelj / sud smatra da je odredba o valutnoj klauzulu u CHF ništetna te da je zapravo riječ o kunskom kreditu, sud bi prilikom izračuna trebao primijeniti kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite. U tom smislu, sukladno odredbama ZID ZPK NN 102/15“) prilikom konverzije kredita predviđena je primjena kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, pri tome uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik ističe kako bi usvajanjem ovakvog tužbenog zahtjeva, kojim se tužitelja stavlja u poziciju kao da je sklopio ugovor o kreditu bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom i to onom koja je vrijedila za kredite s valutnom klauzulom u CHF, sud postupio protivno načelu pravičnosti i to osobito naspram svih onih potrošača koji su s bankama sklapali kredite s fiksnom kamatnom stopom, odnosno s valutnom klauzulom u EUR, kao i onih potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Slijedom navedenog, očigledno je kako odredba Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu i koja je predmetom tužbe u ovom postupku nije ništetna. Nadalje, tužitelj kao što je naprijed istaknuto tvrdi da je osim odredbi o valutnoj klauzuli u CHF ništetna odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora o kredita pozivajući se na Presudu TS-a, Presudu VTS-a 1, Presudu VSRH i Presudu VTS-a 2. Tužitelj u odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope u bitnome navodi kako je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi, odnosno da odredba o promjenjivosti kamatne stope ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti visina kamatne stope već visina iste ovisi isključivo o odluci tuženika. Tuženik prije svega ističe kako je svako pozivanje tužitelja na Presudu TS-a, Presudu VTS-a 1, Presudu VSRH, Presudu VTS-a 2 promašeno iz razloga kako je već obrazloženo u ovome podnesku. U svakom slučaju, tuženik ističe kako odredba Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope nije ništetna. Materijalni propis, koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne, jest ZZP, osobito čl. 96., 99. i 102. kako je već naprijed navedeno. Sukladno čl. 102. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava. Sukladno čl. 96. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čl. 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je odredba koja se tiče cijene budući da je kamata cijena koju korisnik kredita plaća na ime odobrenog kredita. Tužitelj paušalnim navodima nastoji utvrditi da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, jer osim pozivanjem na sudsku praksu i odredbe ZZP i ZOO, ne obrazlaže zašto smatra da su u konkretnom slučaju gore navedeni potrebni uvjeti ispunjeni. U tom smislu, tuženik smatra da s tužiteljem jest pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, s obzirom na to da je bio upoznat s načinom određivanja kamatne stope, te je donio odluku da je za njega prihvatljiva promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, Ugovorom o kreditu ugovoreno je da tužitelj izričito prihvaća odredbe poslovnih uvjeta tuženika i odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o naknadama za usluge tuženika, kao i sve njihove izmjene i dopune. Spomenuti opći akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi iz ugovora te obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom navedenog pravna osnova za promjenu kamatnih stopa pa i za obračunavanje troškova predstavljaju odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i navedeni opći akti tuženika. Dakle o odredbi o kamatnoj stopi se prethodno pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz činjenice da su ugovorne strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da su izričito ugovorile primjenu općih akata tuženika. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Jasna, jer je naveden način promjene kamatne stope odnosno da je visina kamatne stope podložna promjenama kroz određeno vrijeme. Nadalje, ona je uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena velikim slovima u Ugovoru o kreditu. Na kraju, predmetna odredba je i razumljiva, iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koja pri tome razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina, te je i dužan primijeniti očekivanu pažnju. Čak i da bi se za navedenu odredbu Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrdilo da se o njoj nije prethodno pregovaralo te da ista nije jasna, uočljiva ili razumljiva, ista bi bila ništetna tek kada bi se utvrdilo i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik ovdje nalazi potrebnim istaknuti kako je već od 1. siječnja 2011. godine (i prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 4. listopada 2012.) uskladio svoje poslovanje s relevantnim odredbama Zakona o kreditnim institucijama, Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o zaštiti potrošača. Također, Uprava tuženika utvrdila je Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama, koja je u primjeni od 1. siječnja 2011. godine, sve u skladu s navedenim zakonima. Navedena Metodologija mijenjala se u skladu s promjenama koje su donošene u zakonima, te je uvijek bila usklađena s Zakonom o kreditnim institucijama, Zakonom o zaštiti potrošača i Zakonom o potrošačkom kreditiranju. Tuženik ističe da kod ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ugovorne strane pristaju na eventualnu promjenu kamatne stope u skladu s ugovorom. Tužitelj ustvari pokušava konstruirati da je kamatna stopa iz Ugovora o kreditu fiksna (ili da bi trebala biti), što naprosto nije točno. Ugovorne strane su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i tužitelj je na to pristao. Tužitelj je imao izbora prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i mogao je zatražiti kredit s fiksnom kamatnom stopom, ali to nije učinio jer je sam procijenio da je za njega povoljnija promjenjiva stopa. Krediti s fiksnom kamatnom stopom su notorno skuplji tj. imaju višu kamatnu stopu, ali su i sigurniji za dužnika. Svaki dužnik mora sam procijeniti što je za njega povoljnije. Tužitelj sada, nakon godina uživanja povlastica zbog ugovorene promjenjive kamatne stope u vidu nižih i povlaštenih kamata koje je imao, pokušava ostvariti i dodane koristi time što traži povrat navodno preplaćenih kamata. Da se tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu odlučio na kredit s fiksnom kamatnom stopom ona bi u početku bila veća, ali bi bila fiksirana kroz cijelo vrijeme trajanja kredita. Tužitelj to nije učinio i samostalno je ušao u rizik promjene kamatne stope, a sve to isključivo da bi prošao povoljnije. Zbog izmijenjenih okolnosti koje je svaki razumni dužnik mogao predvidjeti došlo je do povećanja kamatnih stopa što je negativno utjecalo na dužnike. Međutim, svatko tko ulazi u rizik i na neki način se „kocka“ mora biti spreman i da je moguće da takav izbor u konačnici rezultira i gubitkom Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dozvoljeno i u skladu sa zakonom, potvrdio je i HNB kao nadležno regulatorno tijelo. Naime, u članku objavljenom na službenim stranicama HNB-a, HNB navodi da „(…) u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) banke koje posluju u Republici Hrvatskoj uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke. (…) Visina je kamatne stope odraz poslovne strategije svake banke pojedinačno. Tako uvjete kreditiranja fizičkih i pravnih osoba poslovne banke utvrđuju samostalno. (…) Zaključno, drži bitnim pojasniti i da promjenjivost administrativno promjenjivih kamatnih stopa na kredite kod banka koje posluju u Republici Hrvatskoj uobičajeno ovisi o trošku izvora sredstava, trošku regulacije, premiji na rizik zemlje i kamatnoj marži, ali i o kretanjima kamatnih stopa na slične proizvode kod konkurencije. Također, naglašavamo i da su banke na poticaj HNB izradile dokumente u kojima se detaljno objašnjava promjenjivost administrativno promjenjive kamatne stope (o čemu i kako ovisi, u kojim vremenskim intervalima banka razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope i sl.). Ti dokumenti dostupni su na internetskim stranicama banaka te u njihovim poslovnicama.“

2.3. Tuženik, nadalje, tvrdi da se tužitelj se poziva na odredbe ZOO koje uređuju pravni institut stjecanja bez osnove. Ipak, tužitelj da pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Međutim tuženik nije nepošten, niti tužitelj izlaže razloge o toj odlučnoj činjenici. S obzirom da se tužitelj u tužbi poziva na odredbu čl. 1115. ZOO-a i da je zatražio da mu tuženik isplati zatezne kamate od dana stjecanja, očigledno je da tužitelj tvrdi da bi tuženik bio nepošten. Tuženik nije nepošten. Prvenstveno, tuženik ponavlja da ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije nedopušteno, dapače ono je u bankarskoj praksi sasvim uobičajeno. Tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja, o čemu se već detaljno očitovao tijekom postupka. Pri tome je sam tuženik kao banka kvalificiran za ocjenu ovakvih faktora.

2.4. Nadalje, tuženik tvrdi da bi prilikom donošenja odluke prvostupanjski sud morao pravilno primijeniti pravo EU, koje je implementirano u hrvatsko zakonodavstvo putem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, tvrdi da članak 4. st. 1. Direktive 93/13/EEZ propisuje:„1. Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.“ Sud Europske unije je u presudi od **.**.2013. DF v Caixa d’Estalvis de Catalunya, Tarragona i Manresa (Catalunyacaixa), C-415/11, t. 68. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu kada ugovorne odredbe uzrokuju „znatniju neravnotežu“ na slijedeći način: „68. Kao što je izložila Nezavisna odvjetnica u točki 71 svog Mišljenja, da bi se utvrdilo da li odredba uzrokuje 'znatnu neravnotežu' u pravima i obvezama stranaka koje proizlaze iz ugovora, na štetu potrošača, mora se posebice razmotriti koja pravila nacionalnog prava se primjenjuju u slučaju da se stranke o tome nisu dogovorile. Takva usporedna analiza će omogućiti nacionalnom sudu da procjeni da li i, ovisno o slučaju, u kojoj mjeri, ugovor dovodi potrošača u lošiju pravnu poziciju od one koju propisuje nacionalno pravo na snazi. S tim ciljem, potrebno je izvršiti ocjenu pravne pozicije takvog potrošača uzimajući pritom u obzir sredstva koja mu stoje na raspolaganju prema domaćem zakonodavstvu da spriječi daljnje korištenje nepoštenih odredbi.“ Nadalje, Sud Europske unije je u gore navedenoj presudi, t. 69. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu uzrokovanja znatne neravnoteže „u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri“ na slijedeći način: „69. U pogledu pitanja kada dolazi do neravnoteže koja je 'u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri', uzimajući u obzir šesnaesti recital preambule direktive i kako je izloženo u suštini od strane Nezavisne Odvjetnice u točki 74. njenog mišljenja, nacionalni sud mora za te potrebe procijeniti je li prodavatelj ili pružatelj usluga, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora.“ Također, Sud Europske unije je u presudi od 16. siječnja 2014., Constructora Principado SA protiv ĆFEE, C-226/12, t. 30. je u pogledu tumačenja „znatnije neravnoteže“ rekao slijedeće:„30. S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da se članak 3. stavak 1. Direktive treba tumačiti na način da: postojanje „znatnije neravnoteže“ ne zahtijeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju s obzirom na njega imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već može proizlaziti iz same činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju ugovora ili ograničenja u njihovom korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima; Na sudu koji je uputio zahtjev jest da, kako bi ocijenio postoji li eventualna znatnija neravnoteža, vodi računa o prirodi robe ili usluge na koju se dotični ugovor odnosi, oslanjajući se na sve popratne okolnosti vezane za njegovo sklapanje kao i na sve druge odredbe tog ugovora.“ Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, što nužno podrazumijeva tumačenje sukladno praksi Suda Europske unije, budući da je isti jedini ovlašten dati tumačenja normi Europskog prava. Naime, ustaljena je praksa Europskog suda da presude Europskog suda kojima se daje tumačenje normi Europskog prava predstavljaju pravo od trenutka kada je tumačena norma stupila na snagu te da se takvo tumačenje primjenjuje i na pravne odnose koji su nastali prije presude Suda Europske unije. Sud ne bi smo učiniti grešku pri tumačenju ovog prava tako da poistovjeti i izjednači test postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (shvaćenom u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji je različit od načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima) i testa znatnije neravnoteže. Ispravno tumačenje odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03, primjenom gramatičke metode, a i usklađenim tumačenjem u duhu Europskog prava nužno podrazumijeva da se test poštenja sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji se od procjene da li određena ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test, koji logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji se od utvrđenja da li takva ugovora odredba uzrokuje znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“ (koje mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod-testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. Europski sud je u predmetu DF ne samo potvrdio postojanje dva pod-testa u testu poštenja nego je i po prvi puta jasno izložio sadržaj testa poštenja. Ispravnim tumačenjem testa poštenja iz odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 prvostupanjski bi sud prvenstveno bio dužan utvrditi da li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uzrokuju „znatnu neravnotežu“ u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to na način kako je Europski sud izložio u predmetu DF. Nakon toga, kao drugi dio testa poštenja, sud bi bio dužan utvrditi da li je takva znatna neravnoteža protivna uvjetima dobre vjere na način da procijeni je li trgovac, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora (tzv. test potencijalnog ugovora).

2.5. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, te se protivi provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine, budući je Ugovor o kreditu konvertiran te su sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate po CHF Ugovoru o kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita sukladno Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita.

2.6. Zaključno, s obzirom da je očigledno kako tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti sve dokazne prijedloge tužitelja, te sukladno odredbi čl. 288. st. 2. ZPP-a odbaciti tužbu i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke. Podredno, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženika.

3. Tijekom postupka, po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 066-527/2005 od dana 20. studenog 2007., Aneksa br.1 tom Ugovoru od 28.9.2010., Aneksa br.2 od 13.4.2011., Aneksa br. 3 od 14.9.2011., u Otplatne planove po predmetnom Ugovoru o kreditu, u Aneks Ugovoru o kreditu od 8.2.2016., u Izračun konverzije na dan 30.09.2015. Obavijest o provedenoj konverziji i Otplatni plan, u Zbirnu obavijest o promjenama kamatnih stopa po predmetnom kreditu,, u specifikaciju svih uplata po predmetnom Ugovoru o kreditu, pročitao je izvod iz Biltena o bankama iz kolovoza 2006. godine (str. 7-12.), Osvrt na kredite stanovništva uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak od 25. travnja 2013., dokument tuženika „Tendencije švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju“ od 2. studenog 2011. godine, dokument tuženika „Random walk model kretanja tečaja“ od 1. ožujka 2013. godine, dopis tuženika koji je slan korisnicima kredita; Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 1. siječnja 2011. godine, Izvadak iz članka HNB-a „Često postavljana pitanja i odgovori iz područja zaštite potrošača i tržišnog natjecanja“, pisani iskaz svjedoka ĆFE od 24. kolovoza 2020., ovjeren po javnom bilježniku Ilinke Lisonek, broj OV-5477/2020, proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

4. Između stranaka su nesporne sljedeće činjenice:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditor, dana 20. studenog 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 066- 527/2007, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 263.600,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, da je ugovoren rok otplate kredita od 30 godina, da je bila ugovorena redovna kamata koja je na dan sklapanja iznosila 4,90 % godišnje, te koja se tijekom otplate mijenjala Odlukom Banke, te da su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti (1.399,00 CHF) plaćali po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja

-da su tužitelj, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditor dana 28.09.2010. zaključili Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu broj 066- 527/2007 kojim su se ugovorne strane usuglasile da glavnica kredita na dan 31.08.2010. iznosi 253.852,31 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe – Adria Bank d.d. te da se ista uvećava za naknadu za provedbu moratorija u skladu s ovim Aneksom, da su se ugovorne strane usuglasile da glavnica kredita uvećana za naknadu iznosi 261.467,88 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe – Adria Bank d.d. koji iznos predstavlja novu glavnicu kredita na dan 31.08.2010. godine, da se na glavnicu kredita obračunavaju kamate od 6,00% dekurzivno godišnje, te da je Kamatna stopa promjenjiva, ugovoren je novi rok otplate do 31.05.2038. godine, te da se Korisniku kredita se odobrava moratorij na otplatu glavnice od 31.08.2010. godine do 21.02.2011. godine, idući anuitet da dospijeva 31.03.2011. godine a plaćaju se u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe – Adria Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditor dana 28.09.2010. zaključili Aneks br. 3 uz Ugovor o kreditu broj 066- 527/2007 kojim su se usuglasili da glavnica kredita na dan 30.09.2011. godine iznosi 268.969,95 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe – Adria Bank d.d. te da se ista uvećava za naknadu za provedbu moratorija u skladu s ovim Aneksom, da glavnica kredita uvećana za naknadu iznosi 271.659,65 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe – Adria Bank d.d. koji iznos predstavlja novu glavnicu kredita na dan 30.09.2011. godine, da se na glavnicu kredita obračunavaju kamate od 5,75% dekurzivno godišnje, da je kamatna stopa promjenjiva, da je rok vraćanja je do 31.05.2039. godine, da se korisniku kredita odobrava moratorij na otplatu glavnice od 30.09.2011. godine do 31.03.2012. godine, da idući anuitet dospijeva 30.04.2012. godine a plaćaju se u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe – Adria Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditor dana 16. veljače 2016., zaključili Aneks uz Ugovor o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je provedena je konverzija tog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

5. Između stranaka je sporno:

- je li tužitelj, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imao svojstvo potrošača, u smislu važećih odredbi Zakona o zaštiti potrošača,

- jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak , ništetne

- ima li tužitelj, posljedično ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF , pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo tijekom otplate kredita zbog rasta tečaja CHF u odnosu na HRK u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, posebno uzevši u obzir činjenicu što je kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom vezanom uz euro

- visina potraživanja tužitelja

- je li je nastupila zastara potraživanja

- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženo potraživanje.

6. U odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, valja navesti da je o tom predmetu spora vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013., koji je donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula B i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

7. Nadalje, valja navesti da je, sukladno odredbama čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 i 155/23, dalje –ZPP) i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22), važećih u vrijeme podnošenja ove tužbe, sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Nadalje, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 SF i VF od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje, st. 4. čl. 81. ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, što tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati. Prema tome,, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. Tuženik je, na okolnost svojeg navoda da je na adekvatan način informirao klijente o značenju sklapanja ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u ovom postupku, predložio dokaze čitanjem pisanog iskaza svjedokinje ĆFE od 24. kolovoza 2020., ovjeren po javnom bilježniku Ilinke Lisonek, broj OV- 5477/2020, te edukacijskog materijala za kojeg tvrdi da se nalazio u svim poslovnicama banke tuženika i da su svi klijenti imali mogućnost upoznati se sa tim edukacijskim materijalima, te članaka objavljenih u stručnim časopisima.

8. Iz pisanog iskaza navedene svjedokinje proizlazi da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. (kada je njezin poslodavac Addiko banka imala u ponudi ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF) bila zaposlena na radnom mjestu Regionalni manager za poslovanje s građanstvom, i to od 1. siječnja 2004. do 1. siječnja 2008., a od 1. siječnja 2008. do 1. siječnja 2012. radila je na radnom mjestu Voditelj tima za razvoj kreditnih, transakcijskih i štednih proizvoda u sektoru poslovanja s građanstvom. I danas je zaposlena u Addiko banci, na radnom mjestu izvršnog direktora. U navedenom razdoblju banka je mogla ponuditi ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s nižom kamatnom stopom od kamatne stope koju je banka mogla ponuditi za ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Pojašnjava da u razdoblju od 2004. do 2008. niti ona osobno, a niti banka nije očekivala, a kamoli mogla predvidjeti rast tečaja CHF u odnosu na kunu, u razdoblju nakon 2009. Dodatno, napominje kako je HNB, u cilju održavanja stabilnosti cijena i održavanja financijskog sustava u cjelini vodila monetarnu politiku na način da tečaj hrvatske kune veže prema EUR-u te iz navedenog razdoblja u slučaju porasta tečaja EUR intervenira i štiti tečaj EUR od naglog porasta, no, navedeno da ne znači da je tečaj kune u odnosu na valutu EUR fiksni odnosno da nije postojala mogućnost njegove promjene pa čak i devalvacije. Iz navedenog razloga da se ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ne mogu shvatiti kao jednaki proizvodi. Addiko banka da je u navedenom razdoblju prezentirala i nudila obje vrste kredita, i to putem brošura i letaka u poslovnicama. U trenutku kada je određena osoba odlučila sklopiti ugovor o kreditu, kreditni referent mu je prezentirao oba proizvoda banke. Nije postojala uputa kreditnim referentima da prvenstveno nude ugovaranje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, kao niti da valutu CHF prezentiraju kao sigurnu ili stabilnu, nego je klijent, nakon razgovora s referentom, u skladu sa svojim potrebama i mogućnostima, utvrdio koji je proizvod za njega prikladniji. Addiko banka, kao niti druge banke, nakon što je plasirala kredit nije imala na raspolaganju mehanizme kojima bi intervenirala u ugovorni odnos s potrošačem u smislu ugovorene valutne klauzule i njezinih posljedica. Nasuprot tome, korisnici kredita su imali mogućnost iskoristiti svoje pravo na konverziju, svojom jednostranom odlukom. Konverzijom je bilo omogućeno korisnicima kredita da u svakom trenutku traže promjenu valute uz koju je vezan njihov kredit, i to na način da se valuta iz CHF promijeni u valutu EUR. Posebno ističe da je ona u razdoblju od 2004. do 2008. educirala zaposlenike banke koji su neposredno sudjelovali kod pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom na način da im je objašnjavala način funkcioniranja valutne klauzule, rizike koji proizlaze iz takvog ugovaranja u smislu mogućnosti rasta, ali i pada tečaja i utjecaja istoga na visinu mjesečnih anuiteta u kunama. Pri tom da je svim zaposlenicima bilo naglašavano kako isto moraju pojasniti i klijentima prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno tijekom prodajnih razgovora.

9. Po ocjeni ovog suda, iskaz naprijed navedene svjedokinje nije bitan za odluku u ovom sporu jer navedena svjedokinja nema neposrednih saznanja o postupanju bankarskih službenika u ovom konkretnom slučaju, tj. o načinu pregovaranja prilikom sklapanja predmetnog Ugovora upravo s tužiteljico, već činjenice koje proizlaze iz njezinog iskaza općenite naravi i ne odnose se na postupanje u upravo ovom konkretnim slučaju, tj., iz njezinog iskaza ne proizlazi da je konkretan zaposlenik tuženika koji je ugovarao predmetni Ugovor o kreditu s tužiteljicom doista i postupio na način kao što je dobio upute od navedene svjedokinje, tj. informirao tužitelja o svim rizicima sklapanja ugovora vezanog uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu.

10. Prema tome, činjenice koje proizlaze iz naprijed navedenog iskaza svjedokinje ĆFE, te činjenice da su klijenti imali mogućnost pročitati i uzeti informativni materijal koji se nalazio u nadležnim službama tuženika ne znači ujedno i da je konkretan zaposlenik tuženika koji je ugovarao predmetni Ugovor o kreditu s tužiteljem doista i postupio na način kao što je dobio upute od navedene svjedokinje, tj. informirao tužitelja o svim rizicima sklapanja ugovora vezanog uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu te upozorio na mogućnost rasta tečaja CHF-a, a navedeni dokazi posebno ne dokazuju činjenicu da se o spornim odredbama o kreditu s tužiteljem pojedinačno pregovaralo.

11. Nadalje, provedenim dokazima, i to, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, iz kojeg proizlazi da je tužitelj zaključio predmetni Ugovor u svojstvu fizička osoba, te da je namjena istog bila kupovina stana, sud je utvrdio da je tužitelj, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imao status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/07. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužitelj nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/07.

12. Prema tome, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, te primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, ovaj sud je utvrdio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbama 97. i 99. tada važećeg ZZP/07, kojima je propisano koje odredbe potrošačkog ugovora se mogu smatrati nepoštenima pa su stoga, sukladno odredbi čl. 102. tog Zakona, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

13. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

14. Prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu s osnove naprijed navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je više platio zbog primjene ništetnih odredbi. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, te dokaza provedenih i činjenica utvrđenih u ovom postupku. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare, valja navesti, prije svega, da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju tužitelja po osnovi stjecanja bez osnove, odnosno povećanju imovine tuženika bez valjanog pravnog osnova u smislu odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08, dalje – ZOO), dakle, primjenjuje se zastrani rok od 5 godina od dospijeća tražbine. Međutim, u konkretnom slučaju, na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, došlo je do prekida zastare pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe, tj. u odnosu na potraživanja s osnove promjenjive kamatne stope po Odluci Banke od dana 13. lipnja 2014., kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13. , a u vezi primjene valutne klauzule vezane uz CHF od 14. lipnja 2018. , tj. od donošenja odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna.

16. Prema tome, kako je tužba u ovome predmetu podnijeta 13. lipnja 2023, u odnosu na potraživanje tužitelja kojim zahtijeva preplatu s osnove promjenjive kamatne stope po Odluci Banke nastupila je zastara jer je od 13. lipnja 2014. do podnošenja predmetne tužbe protekao petogodišnji zastarni rok, dok prigovor zastare tuženika nije osnovan za potraživanje s osnove preplate po osnovi primjene valutne klauzule vezane uz CHF, budući da je za to potraživanje zastarni rok počeo ponovno teći 14. lipnja 2018., tj. donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17, tako da do podnošenja predmetne tužbe, tj. 13. lipnja 2023., zastarni rok od 5 godina za potraživanje s te osnove, nije protekao. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

17. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog spora zbog toga što su stranke zaključile Aneks osnovnom Ugovoru kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužitelj, unatoč toj činjenici ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, to ne postoji razlog zbog kojeg tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

18. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.

19. Prema tome, tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu kako bi ostvarila potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu radi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kako je naprijed u obrazloženju pobliže naznačeno. Naime, odredbe ZID ZPK-a temeljem kojih je provedena konverzija niti sklopljen Dodatak ugovoru ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima se regulira promjenjiva kamatna stopa niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti takvih odredaba, a koja ništetnost evidentno postoji te je kao takva kasnije i utvrđena od strane VTS RH (potvrđena revizijskom odlukom)." Isto tako, provedena konverzija kao takva niti odredbe ZID ZPK ne šire primjenu same konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama potpisnicima iste. Također valja istaknuti da u konkretnom slučaju, u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK, nepoštene ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništetne u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti mogla biti uzeta u obzir prilikom sklapanja Aneksa Ugovora o konverziji.

20. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelj, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF spram HRK u odnosu na početno ugovoreni, i to, unatoč činjenici što je osnovni Ugovor konvertiran u kredit vezan uz EUR jer na taj način nije došlo do njezinog potpunog obeštećenja.

21. Na okolnost visine potraživanja tužitelja s osnove nišetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, sud je proveo knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.

22. Vještaku je naložen sljedeći zadatak vještačenja:

-kolike je iznose anuiteta izražene u EUR-ima izražene po mjesecima tužitelj preplatio svojom otplatom kredita do dana konverzije u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kuna na dan isplate kredita

-koliki je kunski iznos preostale glavnice izražene u EUR-ima na dan konverzije tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na iznos preostale glavnice da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kuna dan isplate kredita

-kolika preostaje razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije

23. Iz nalaza i mišljenja vještaka od 18. lipnja 2024. proizlazi sljedeće:

-ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 115.889,53 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 15.381,17 EUR.

- konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete su sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF

-ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 84.337,01 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 11.193,44 EUR.

-prema Aneksu ugovora o kreditu od 9. veljače 2016. utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.09.2015.g. te iznosi 11.068,29 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 1.469,01 EUR.

-ukupna razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije iznosi 189.158,25 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 25.105,60 EUR.

24. Tužitelj se u odnosu na navedeni nalaz i mišljenje vještaka očitovao u podnesku od 17.7.2024. u kojem je naveo da prigovara dijelu nalaza u kojem je vještak samoinicijativno od utvrđene preplate oduzeo više uplaćeni iznos koji je utvrđen u konverziji, a koji iznosi 1.469,01 EUR jer da takvo postupanje vještaku nije dano u zadatak, te da stoga je vještak prekoračio granice zadatka kada je u tablici iz točke 3. zaključka nalaza i mišljenja prilikom izračuna ukupne razlike pored utvrđene preplate po anuitetima i razlike glavnice po konverziji ukalkulirao i više uplaćeni iznos utvrđen u konverziji. Vještak da je prema zadatku u prikazu ukupne razlike bio dužan samo zbrojiti prethodno utvrđenu preplatu po anuitetima (15.381,17 EUR) i razliku po konverziji (11.193,44 EUR).

25. Sud je vještaku naložio sa se pisano očituje na naprijed navedeni prigovor tužitelja, te se vještak se u svojem očitovanju od 20. studenog 2024. očitovao navodeći da je, prema Aneksu Ugovora o kreditu utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30.09.2015. godine te iznosi 11.068,29 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 1.469,01 EUR. Za vještaka da, da li će se i na koji način preplata priznata tužitelju prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir, odnosno hoće li se preplata utvrđena konverzijom oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene tečaja, te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene tečaja ili ne, predstavlja pravno pitanje.

26. Nakon što se vještak očitovao na naprijed navedeni način, sud je naložio vještaku da provede dodatno vještačenje na način da utvrdi da li je tužitelju, prilikom provedbe konverzije, priznata preplata, te ako jest, da u preplatu s osnove ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu s osnove valutne klauzule izvrši uračunavanje preplate priznate tužitelju u konverziji, i to na način da istu uračuna prvo u zakonske zatezne kamate, tekuće na više plaćene iznose anuiteta s osnove valutne klauzule, a zatim po potrebi i u glavnicu, a sve temeljem pravila o uračunavanju novčanih obveza dužnika prema vjerovniku propisnih odredom čl. 172. ZOO-a. Naime, prema pravnom stajalištu ovog suda, da bi se pravilno utvrdila visina potraživanja koja tužitelju pripada s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli, odnosno radi utvrđenja činjenice je li tužitelj prilikom zaključenja Sporazuma o konverziji s te osnove u nekom dijelu obeštećen, potrebno je utvrditi da li je tuženik prilikom zaključenja Sporazuma o konverziji priznao tužitelju preplatu koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR, te ako jest, u visinu iznosa preplate koja tužitelju pripada s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, potrebno je uračunati tu preplatu priznatu u konverziji, a koji zadatak vještaku nije zadan prilikom određivanja prvobitnog vještačenja.

27. Iz Dopune nalaza i mišljenja vještaka od 15. siječnja 2025. proizlazi sljedeće:

-zakonske zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike s osnove promjene valutne klauzule do dana konverzije iznose 4.304,45 EUR

-više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 15.381,17 EUR

-preplata utvrđena konverzijom iznosi 1.469,01 EUR

-UKUPNO predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja i zateznih kamata obračunatih do konverzije na spomenute više plaćene razlike, umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 18.216,61 EUR

-razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 11.193,44 EUR

-SVEUKUPNO predstavlja iznos UKUPNO uvećan za razliku preostale glavnice i iznosi 29.410,05 EUR.

28. Tužitelj nije imao primjedbi na naprijed navedenu Dopunu nalaza i mišljenja vještaka, s time što je, u podnesku od 25. travnja 2025., postavio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev ukoliko sud odluči da je za rješavanje spora potrebno uzeti u obzir preplatu koju je banka priznala u konverziji na način da se ista preplata oduzima od zakonskih zateznih kamata koje su obračunate na dan konverzije, prema čl. 172. ZOO) Također je naveo da nema prigovora u odnosu na dopunski izračun vještaka kojim je iskazao zakonske zatezne kamate od dana pojedine preplate do dana konverzije u iznosu od 4.304,45 EUR, međutim, tužitelj da i dalje ostaje pri stavu da za rješavanje ovog spora nije relevantna preplata priznata konverzijom od 1.469,01 EUR. Dodatno ističe da su se stranke već sporazumjele o načinu korištenja navedene preplate i ista je već konzumirana (zatvarani su anuiteti EUR kredita nakon konverzije dok preplata nije iscrpljena). Stoga da banka ne može danas taj iznos na bilo koji način postavljati spram tužitelja, jer su se o pravnom tretiranju tog iznosa stranke već suglasile, pa ga tužitelja nema obvezu kroz ovaj spor vraćati tuženiku. Uostalom taj iznos tužitelj da nije ni primio od strane banke da bi ga morao vraćati, a pogotovo ga nije primio bez osnove. U svakom slučaju, bilo kakvo potraživanje, odnosno prijeboj koji banka postavlja s osnove preplate iz konverzije da je u zastari jer je taj iznos „nastao“ još tijekom provedbe konverzije 2015. godine, od kada je proteklo gotovo deset godina.

28.1. Dakle, u odnosu na isplatu, tužitelj je u citiranom podnesku postavio tužbeni zahtjev, bez uzimanja u obzir preplate iz konverzije, odnosno bez uračunavanja prema čl. 172. ZOO, na način da od tuženika potražuje iznos od ukupno 26.574,61 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od svakog pojedinog više plaćenog anuiteta do isplate, te podredno, u odnosu na tužbeni zahtjev na isplatu, postavio je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi na iznos do kojeg se dolazi nakon provedenog zakonskog uračunavanja, na način da od tuženika potražuje iznos od ukupno 29.410,05 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 26.574,61 EUR, tekućim od 1.10.2015. do isplate.

29. Tuženik se na Dopunu nalaza i mišljenja vještaka od 15.1.2025. očitovao u podnesku od 14.3.2025., navodeći da prigovara matematičkog izračunu jer je vještak uračunao i tečajnu razliku po anuitetu koji je dospio 30.09.2015., a nije plaćen do tog datuma. Vještak da je prikazao veći iznos razlike zbog promjene tečaja, pa je zbog toga i obračunata zatezna kamata veća u nalazu vještaka u odnosu na interni izračun tuženika. Naime, tuženik da je razliku (odnosno nejednakost) u izračunu objasnio u podnesku od 14. kolovoza 2024. te da ostaje kod tih prigovora. Dakle, internim izračunom tuženik da je utvrdio da je zatezna kamata manjeg iznosa od one koju je utvrdio vještak. Tuženik da je također internim izračunom prikazao i potraživanje tužitelja umanjeno za preplatu iz konverzije te je također dobio manji iznos od iznosa kojeg je utvrdio vještak (tuženik je dobio izračun od 27.585,94 eura).

30. Sud je naložio vještaku da se pisanim putem očituje na naprijed citirane prigovore tuženika, što je vještak učinio u svojoj Dopuni nalaza i mišljenja od

15.9.2025., a iz koje proizlazi sljedeće:

30.1. Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 115.889,53 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 15.032,35 EUR.

30.2. Zakonske zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike s osnove promjene valutne klauzule do dana konverzije iznose 4.297,09 EUR

-više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 15.032,35 EUR

-preplata utvrđena konverzijom iznosi 1.469,01 EUR.

-UKUPNO predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja i zateznih kamata obračunatih do konverzije na spomenute više plaćene razlike, umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 17.860,44 EUR

-razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 11.193,44 EUR

-SVEUKUPNO predstavlja iznos UKUPNO uvećan za razliku preostale glavnice i iznosi 29.053,87 EUR.

31. Tuženik nakon toga više nije imao primjedbi na računski matematički dio nalaza i mišljenja vještaka, već je ostao kod svojih prigovora koji su pravne prirode, a niti tužitelj nije daljnjih imao prigovora na nalaz i mišljenja vještaka, te je u skladu s Dopunom nalaza i mišljenja vještaka od 15.9.2025., u podnesku od 29. listopada 2025., konačno precizirao svoj tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu, tako da prema tužbenom zahtjevu postavljenom bez uzimanja u obzir preplate iz konverzije, odnosno bez uračunavanja prema čl. 172. ZOO, od tuženika potražuje iznos od ukupno 26.225,79 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od svakog pojedinog iznosa, kako je pobliže navedeno u izreci presude pod točkom II., te podredno, prema eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu koji glasi na iznos do kojeg se dolazi nakon provedenog zakonskog uračunavanja, od tuženika potražuje iznos od ukupno 29.053,87 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 26.225,79 EUR, tekućim od 1.10.2015. do isplate.

32. Sud je nalaz i mišljenje, te dopune i očitovanja financijsko-knjigovodstvenog vještaka u kojima se očitovao na prigovore stranaka, ocijenio stručnim i objektivnim, te valjano obrazloženim, a niti stranke nisu imale daljnjih primjedbi na njegov nalaz i mišljenje.

33. U podnesku od 17. studenog 2025., tuženik se očitovao u odnosu na podnesak tužitelja od 29. listopada 2025., na način da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe iz točke II. tužbenog zahtjeva jer da tužitelj sada traži isplatu iznosa od 26.225,79 eura, a u odnosu na postavljeni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev radi isplate u iznosu od 29.053,87 eura da se protivi preinaci te ističe prigovor zastare. Naime, tužitelj da je podneskom od 25. travnja 2025. postavio zahtjev radi isplate iznosa od 26.574,61 eura (dakle iznos viši od iznosa iz podneska od 29. listopada 2025), te eventualno kumulirani zahtjev radi isplate iznosa od 26.574,61 eura (dakle iznos manji od iznosa iz podneska od 29. listopada 2025.).

34. U konkretnom slučaju, prema tužbenom zahtjevu postavljenom u podnesku od 25. travnja 2025., tužitelj je predložio da, ukoliko sud nađe neosnovanim njegov tužbeni zahtjev za isplatu koji je postavljen bez uzimanja u obzir preplate iz konverzije, odnosno bez uračunavanja prema čl. 172. ZOO-a, tada usvoji tužbeni zahtjev na isplatu koji glasi na iznos do kojeg se dolazi nakon provedenog zakonskog uračunavanja. Dakle, uz prvopostavljeni tužbeni zahtjev postavio je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev propisan odredbom čl.188. st.2. ZPP-a na koji način je izvršio preinaku tužbe u smislu odredbe čl.191. st.1. ZPP-a, kojoj se tuženik usprotivio.

35. U odnosu na protivljenje tuženika preinaci tužbe, valja navesti da je odredbama čl. 190. st. 1. i 2. ZPP-a propisano da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a iznimno od citirane odredbe, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, a koje bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Po stavu ovog suda, tužitelj u konkretnom slučaju nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka s obzirom da je za točno ostavljanje tužbenog zahtjeva na isplatu bilo potrebno provesti knjigovodstveno- financijsko vještačenje koje je tužitelj i sam predložio već u tužbi, te stoga nije mogao postaviti tužbeni zahtjev na isplatu prije provedbe tog dokaza.. Kako je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev u podnesku od 25. travnja 2025, nakon provedbe knjigovodstveno-financijskog vještačenja, i to, na način da je postavio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, čime je preinačio tužbu, sud je, u smislu odredbe čl. 190. st. 3. ZPP-a, dopustio takvu preinaku tužbe, unatoč protivljenju tuženika, smatrajući da je takva preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. U odnosu na navode tuženika iz podneska od 17. studenog.2025. da je tužitelj podneskom od 29. listopada 2025., djelomično povukao tužbu, kojoj preinaci da se tuženik protivi, valja navesti da citiranim podneskom tužitelj nije djelomično povukao tužbu, niti istu preinačio, već je u tom podnesku tužitelj uskladio svoje tužbene zahtjeve s Dopunom nalaza i mišljenja vještaka od 15.9.2025. u kojoj je vještak korigirao svoj prvobitni nalaz i mišljenje u odnosu na pojedine stavke.

36. Na osnovu navedenog, valjalo je riješiti kao u izreci.

37. Što se tiče prvopostavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja na isplatu, prema kojem tužitelj zahtijeva preplatu s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF bez uračunavanja preplate priznate konverzijom, ovakav tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan jer korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. S obzirom da u prvopostavljenom tužbenom zahtjevu, konačno preciziranom u podnesku od 29. listopada 2025., tužitelj zahtijeva preplatu do koje je došlo uslijed rasta tečaja CHF, bez uračunavanja preplate priznate konverzijom, istoga je valjalo u cijelosti odbiti kao neosnovanog, kao što je odlučeno u izreci presude pod točkom II.

38. Što se tiče eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva tužitelja na isplatu, prema kojem tužitelj zahtijeva preplatu s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF uz uračunavanje preplate priznate konverzijom, sud je utvrdio djelomično osnovanim.

39. Naime, iako je vještaku bilo dano u zadatak da izračuna i razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke, ovaj sud je pravnog stava da tužitelj nema pravo na isplatu tog dijela potraživanja. Naime, nedospjela glavnica koja je tužiteljici od strane tuženika priznata u konverziji utvrđena je Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom Zakonom. Tužitelji je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. Pri tome valja naglasiti da tužitelj tijekom ovog postupka niti nije tvrdio da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna, niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu, već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužiteljica slobodnom voljom pristala, tužiteljici ne pripada pravo na isplatu tog iznosa.

40. Stoga sud nije uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka u dijelu u kojem je izračunao razliku između glavnice prema izračunu banke na dan konverzije i razlike glavnice prema tečaju CHF na dan isplate jer taj dio nalaza i mišljenja nije bitan za odluku u ovom sporu, već je nalazom i mišljenjem vještaka, kao bitno za odluku u ovom sporu utvrđeno sljedeće:

- da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule, primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos iznosi ukupno 15.032,35 EUR,

- da ukupno obračunate zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja do dana sklapanja sporazuma o konverziji, tj. 30.9.2015., iznose 4.297,09 EUR

- da je tužitelju, prilikom provedbe konverzije, Dodatkom Ugovora o kreditu, na dan 30.9.2015., priznata preplata u iznosu 1.469,01 EUR.

41. Prema tome, uzevši u obzir nalaz i mišljenje vještaka provedenim kojim je utvrđeno da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule, primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos iznosi ukupno 15.032,35 EUR, da ukupno obračunate zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja do dana sklapanja sporazuma o konverziji, tj. 30.9.2015., iznose 4.297,09 EUR, te da je tužiteljici, prilikom provedbe konverzije, Dodatkom Ugovora o kreditu, na dan 30.9.2015., priznata preplata u iznosu 1.469,01 EUR, to je sud tužitelju, s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF dosudio iznos od 17.860,44 EUR, koji iznos predstavlja ukupni iznos preplate s osnove rasta tečaja CHF u iznosu uvećan za zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog više plaćenog anuiteta do isplate obračunate do 30. rujna 2015., sve umanjeno za iznos preplate koji je tužitelju priznat sporazumom o konverziji, a koja je tužitelju je uračunata primjenom odredbe čl. 172. ZOO-a, tj. na način da je ista prvo uračunata u zakonske zatezne kamate na iznos preplate.

42. Nadalje, od dana provedbe konverzije, tj. od 30. rujna 2015. na iznos glavnice tužitelju pripadaju i daljnje zakonske zatezne kamate, s obzirom tužitelju , kao je već naprijed obrazloženo, u smislu odredbe čl. 1115 ZOO-a iste pripadaju od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta pa do isplate, te kako su mu iste dosuđene u apsolutnom iznosu do 30. rujna 2015. sud tužitelju, na dosuđeni iznos glavnice, dosudio i daljnje zakonske zatezne kamate, tekuće od 1. listopada 2015. do isplate, a visina stope određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 126/21, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023)

43. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti ka o u izreci presude pod točkom III.

44. S obzirom da tužitelj u svojem konačno preciziranom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu zahtijeva iznos od ukupno 29.053,87 EUR, a u koji iznos je tužitelj uračunao i razliku iznosa preostale glavnice nastale prilikom konverzije u iznosu od 11.193,44 EUR, sud je taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja, tj. u iznosu od 11.193,44 EUR, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, odbio kao neosnovanog ,kao što je odlučeno u izreci presude pod točkom IV.

45. Odlučujući o troškovima postupka, sud je primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP- a, s obzirom da je tužitelj djelomično uspio u sporu. U ovom sporu tužitelj je u odnosu na osnovu uspio u omjeru od 100%, a glede visine u omjeru od 61% (dosuđenih 17.860,44 EUR, a zatraženih 29.053,87 EUR) što znači da tužiteljev konačni uspjeh u odnosu na tuženika iznosi 100% + 61% = 161:2 (osnova i visina)= 80,5% a uspjeh tuženika iznosi 19,5%, te je stoga tuženik, razmjerno uspjehu tužitelja u sporu, dužan nadoknaditi tužitelju 61% parničnog troška.

46. S obzirom da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema VPS-u u iznosu od 29.053,87 EUR. Sud je tužitelju, u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. st. 1. Tarife, iznos od 250 bodova, za sastav podnesaka od 18.9.2023., 15.3.2024., 17.7.2024., 5.12.2024., 25.4.2025. i 29.10.2025., po Tbr. 8. st. 1. Tarife, iznos od 250 bodova, za svaki, za sastav podneska od 14.5.2024., po Tbr. 78. st. 4. Tarife, iznos od 25 bodova, za zastupanje na ročištima od 10.5.2024. i 15.1.2026., po Tbr. 9. st. 1. Tarife, iznos od 250 bodova, za svako, što ukupno iznosi 2275 bodova, odnosno 4.550,00 EUR. Navedeni iznos je valjalo uvećati za PDV 25%, za iznos od 1.137,50 EUR, što ukupno iznosi 5.687,50 EUR. Tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju 61% navedenog parničnog troška, što iznosi 3.469,38 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 450,00 EUR, koji trošak je tuženik obvezan nadoknaditi tužitelju u cijelosti, bez obzira na uspjeh u sporu, te mu je tako dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 3.919,38 EUR.

47. Tužitelju nije dosuđen trošak za sastav tužbe u zatraženom iznosu od 500 bodova, odnosno 1.000,00 EUR s obzirom da se trošak obračunava prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu, tj. prema VPS u iznosu od 29.053,87 EUR, pa tužitelju, sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, za taj trošak pripada iznos od 250 bodova, odnosno 500,00 EUR. Također mu nije dosuđen sastav troškovnika od 15.1.2026. jer se ne radi o podnesku u smislu Tbr. 8. st. 4. Tarife za kojeg bi imao pravo naknade troška. Tužitelju nisu dosuđeni niti troškovi sudske pristojbe na tužbu i presudu jer iste nije ni platio, a s obzirom da je, sukladno odredbi čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama, oslobođen od plaćanja istih.

48. Tužitelju su, na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

49. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom V.

U Pregradi, 19. veljače 2026.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika