REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula- Pola

Poslovni broj: Gž-1535/2025-2

Gž-205/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Davor Lazić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8073/2019-30 od 16. svibnja 2023. i žalbi tuženika protiv dopunske presude istog suda poslovni broj P-8073/2019-40 od 12. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe stranaka i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8073/2019-30 od 16. svibnja 2023.

II. Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje dopunska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8073/2019-40 od 12. svibnja 2025.

III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„ I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.685,60 eur/ 27.769,16 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

-na iznos od 4,58 eur / 34,50 kn od 05.12.2007. godine do isplate,

-na iznos od 4,58 eur / 34,50 kn od 27.12.2007. godine do isplate,

-na iznos od 4,80 eur / 36,14 kn od 30.01.2008. godine do isplate,

-na iznos od 6,24 eur / 47,04 kn od 03.03.2008. godine do isplate,

-na iznos od 8,72 eur / 65,72 kn od 29.03.2008. godine do isplate,

-na iznos od 5,00 eur / 37,65 kn od 30.04.2008. godine do isplate,

-na iznos od 8,91 eur / 67,11 kn od 30.05.2008. godine do isplate,

-na iznos od 9,69 eur / 72,99 kn od 27.06.2008. godine do isplate,

-na iznos od 8,91 eur / 67,11 kn od 25.07.2008. godine do isplate,

-na iznos od 8,91 eur / 67,11 kn od 03.09.2008. godine do isplate,

-na iznos od 8,91 eur / 67,11 kn od 19.09.2008. godine do isplate,

-na iznos od 21,02 eur / 158,40 kn od 16.10.2008. godine do isplate,

-na iznos od 12,77 eur / 96,23 kn od 17.11.2008. godine do isplate,

-na iznos od 23,26 eur / 175,26 kn od 30.12.2008. godine do isplate,

-na iznos od 24,87 eur/ 187,41 kn od 22.01.2009. godine do isplate,

-na iznos od 25,60 eur / 192,90 kn od 27.02.2009. godine do isplate,

-na iznos od 27,79 eur / 209,37 kn od 24.03.2009. godine do isplate,

-na iznos od 28,18 eur / 212,33 kn od 30.04.2009. godine do isplate,

-na iznos od 25,03 eur / 188,61 kn od 28.05.2009. godine do isplate,

-na iznos od 22,72 eur / 171,15 kn od 02.07.2009. godine do isplate,

-na iznos od 23,33 eur / 175,79 kn od 30.07.2009. godine do isplate,

-na iznos od 24,55 eur / 184,99 kn od 31.08.2009. godine do isplate.

-na iznos od 24,45 eur / 184,19 kn od 30.09.2009. godine do isplate,

-na iznos od 23,21eur / 174,89 kn od 27.10.2009. godine do isplate,

-na iznos od 25,53 eur / 192,35 kn od 04.12.2009. godine do isplate,

-na iznos od 27,39 eur / 206,35 kn od 28.12.2009. godine do isplate,

-na iznos od 30,03 eur / 226,26 kn od 23.01.2010. godine do isplate,

-na iznos od 29,42 eur / 221,70 kn od 06.03.2010. godine do isplate,

-na iznos od 33,01eur / 248,72 kn od 06.04.2010. godine do isplate,

-na iznos od 32,33 eur / 243,60 kn od 07.05.2010. godine do isplate,

-na iznos od 33,66 eur / 253,59 kn od 08.06.2010. godine do isplate,

-na iznos od 45,14 eur / 340,09 kn od 10.07.2010. godine do isplate,

-na iznos od 42,77 eur / 322,28 kn od 02.08.2010. godine do isplate,

-na iznos od 49,99 eur / 376,68 kn od 03.09.2010. godine do isplate,

-na iznos od 47,50 eur / 357,88 kn od 03.10.2010. godine do isplate,

-na iznos od 43,49 eur/ 327,65 kn od 02.11.2010. godine do isplate,

-na iznos od 51,95 eur / 391,44 kn od 03.12.2010. godine do isplate,

-na iznos od 62,72 eur / 472,58 kn od 10.01.2011. godine do isplate,

-na iznos od 55,10 eur / 415,12 kn od 10.02.2011. godine do isplate,

-na iznos od 57,77 eur / 435,27 kn od 11.03.2011. godine do isplate,

-na iznos od 54,37 eur / 409,65 kn od 27.04.2011. godine do isplate,

-na iznos od 54,98 eur/ 414,25 kn od 10.05.2011. godine do isplate,

-na iznos od 69,42 eur / 523,03 kn od 10.06.2011. godine do isplate,

-na iznos od 70,82 eur / 533,62 kn od 11.07.2011. godine do isplate,

-na iznos od 82,89 eur / 624,51 kn od 10.08.2011. godine do isplate,

-na iznos od 76,69 eur / 577,82 kn od 12.09.2011. godine do isplate,

-na iznos od 69,91 eur / 526,72 kn od 10.10.2011. godine do isplate,

-na iznos od 66,45 eur / 500,69 kn od 11.11.2011. godine do isplate,

-na iznos od 62,35 eur / 469,80 kn od 13.12.2011. godine do isplate,

-na iznos od 69,13 eur / 520,86 kn od 10.01.2012. godine do isplate,

-na iznos od 71,91 eur / 541,84 kn od 10.02.2012. godine do isplate,

-na iznos od 72,29 eur / 544,65 kn od 12.03.2012. godine do isplate,

-na iznos od 70,36 eur / 530,14 kn od 10.04.2012. godine do isplate,

-na iznos od 71,66 eur / 539,94 kn od 10.05.2012. godine do isplate,

-na iznos od 72,55 eur/ 546,64 kn od 12.06.2012. godine do isplate,

-na iznos od 71,05 eur / 535,36 kn od 11.07.2012. godine do isplate,

-na iznos od 71,45 eur / 538,33 kn od 10.08.2012. godine do isplate,

-na iznos od 70,33 eur / 529,87 kn od 10.09.2012. godine do isplate,

-na iznos od 67,90 eur / 511,60 kn od 12.10.2012. godine do isplate,

-na iznos od 70,49 eur / 531,08 kn od 13.11.2012. godine do isplate,

-na iznos od 71,73 eur / 540,43 kn od 11.12.2012. godine do isplate,

-na iznos od 70,86 eur / 533,87 kn od 10.01.2013. godine do isplate,

-na iznos od 65,98 eur / 497,13 kn od 12.02.2013. godine do isplate,

-na iznos od 70,12 eur / 528,35 kn od 11.03.2013. godine do isplate,

-na iznos od 70,49 eur / 531,07 kn od 10.04.2013. godine do isplate,

-na iznos od 68,86 eur / 518,84 kn od 10.05.2013. godine do isplate,

-na iznos od 63,81 eur / 480,79 kn od 11.06.2013. godine do isplate,

-na iznos od 63,68 eur / 479,82 kn od 10.07.2013. godine do isplate,

-na iznos od 64,92 eur / 489,16 kn od 10.08.2013. godine do isplate,

-na iznos od 66,91 eur / 504,15 kn od 10.09.2013. godine do isplate,

-na iznos od 69,67 eur / 524,90 kn od 10.10.2013. godine do isplate,

-na iznos od 68,25 eur / 514,20 kn od 11.11.2013. godine do isplate,

-na iznos od 69,25 eur / 521,78 kn od 10.12.2013. godine do isplate,

-na iznos od 70,39 eur / 530,37 kn od 10.01.2014. godine do isplate,

-na iznos od 71,10 eur / 535,71 kn od 10.02.2014. godine do isplate,

-na iznos od 72,60 eur / 547,01 kn od 10.03.2014. godine do isplate,

-na iznos od 72,11 eur / 543,31 kn od 10.04.2014. godine do isplate,

-na iznos od 70,45 eur / 530,81 kn od 09.05.2014. godine do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffesienbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju GŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.236,17 eur / 16.848,42 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. svibnja 2023. godine do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska Središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja GŠ za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

IV. Odbija zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.“

1.1.Dopunskom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu djelomično je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice GŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], za iznos od 54,53 eur / 410,84 kn zajedno sa zatraženim zateznim kamatama na taj iznos.

2. Protiv dijela presude (točke I.,II. i IV.) pravovremenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Ujedno, predlaže i donošenje dopunske presude, ukazujući da je tužiteljica podneskom od 19. listopada 2021. djelomično povukla tužbu, čemu se on protivio podneskom od 26. listopada 2021., a prvostupanjski nije odlučio o tom dijelu zahtjeva. Predlaže preinačenje presude odbijanjem zahtjeva tužiteljice, podredno njeno ukidanje uz naknadu troškova postupka. Traži naknadu troškova postupka i troškova žalbenog postupka.

2.1. Tuženik je podnio žalbu i protiv dopunske presude. Smatra da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o zahtjevu za naknadu troška razmjerno uspjehu u sporu pa predlaže donošenje dopunskog rješenja, razmjerno uspjehu u sporu. Podredno, predlaže da to učini drugostupanjski sud. Traži naknadu troškova žalbe.

2.1. Tužiteljica je podnijela žalbu protiv rješenja o trošku sadržanog u točki III. izreke presude. Smatra kako prvostupanjski sud pogrešno njene podneske od 23. veljače 2022. i 9. ožujka 2023. priznaje po Tbr. 8.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika jer predstavljaju podneske iz Tbr. 8.1. Predlaže preinačiti toč. III. presude priznavanjem i tog troška, kako je zatraženo troškovnikom uz trošak žalbe.

2.2. Tuženik je podnio žalbu i protiv dopunske presude. Smatra da je sud propustio odlučiti o zahtjevu za naknadu troška parničnog postupka razmjerno uspjehu u sporu pa predlaže donošenje i dopunskog rješenja u pogledu troškova parničnog postupka, podredno da se podnesak smatra žalbom protiv dopunske presude propuštanja primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP u pogledu troška. Traži naknadu troška žalbe.

2.2.1. Prvostupanjski sud je rješenjem poslovni broj P-8073/2019-43 od 8. rujna 2025. odbio prijedlog tuženika za donošenje dopunskog rješenja o troškovima parničnog postupka iz podneska tuženika od 28. svibnja 2025.

3. Stranke nisu podnijele odgovore na žalbe prema odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje ZPP).

4. Žalbe stranaka nisu osnovane.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice kojim traži isplatu iznosa od 3.685,60 eura sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos razlike od dana plaćanja do isplate, tvrdeći da je tuženik taj iznos više naplatio na temelju ništetnih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, sadržanima u ugovoru o kreditu broj: 188-50-4038997, sklopljenom 17. travnja 2007. između tužiteljice, kao korisnice kredita, i tuženika, kao kreditora, sve po pravilima o stjecanju bez osnove. Zahtjev je utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u pogledu valutne klauzule) i Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u pogledu promjenjive kamatne stope)) i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015.

5.1. Predmet spora je i dio tužbenog zahtjeva u pogledu kojeg je tužiteljica podneskom od 19. listopada 2021. djelomično povukla tužbu, čemu se tuženik protivio podneskom od 26. listopada 2021., zbog čega je u presudi morao odlučiti i o tom dijelu zahtjeva (isplate iznosa od 54,53 eura), što presudom nije učinio.

6. Prvostupanjski sud prihvatio je takav tužbeni zahtjev tužiteljice uz zaključak kako su ugovorne odredbe kredita što ga je zaključila s tuženikom 17. travnja 2007., u dijelu u kojem je u odnosu na tužitelja ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa ništetne, zbog čega ocjenjuje kako prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023., dalje: ZOO) ima pravo na isplatu razlike između iznosa koji bi platila po osnovi tečaja CHF i kamatne stope na dan sklapanja ugovora i iznosa koji je platila tuženiku po osnovi promijenjenog tečaja i promijenjene kamatne stope na dan plaćanja, prema utvrđenoj visini po nalazu i mišljenju vještaka Zrinka Ručevića (bez negativne razlike tečaja kod valutne klauzule, odnosno bez prebijanja s pozitivnim razlikama) i to razlike zbog promjene tečaja u iznosu od 21.411,81 kn, odnosno 2.841,84 eura, odnosno razlike zbog promjenjive kamatne stope od 6.357,35 kn, odnosno 843,76 eura, odnosno ukupno 3.585,60 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa razlike (razlike anuiteta) do isplate, sve prema odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO-a i 29. st. 2. ZOO-a. Pritom je zaključio kako je tužiteljica potrošač i kako nije nastupila zastara njene tražbine.

6.1. Dopunskom presudom djelomično je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 54,53 eur / 410,84 kn zajedno sa zatraženim zateznim kamatama na taj iznos.

7. Protivno žalbi tuženika, nije mu povrijeđeno pravo na pošteno suđenje jer presuda sadrži obrazložene razloge zbog kojih je donesena (čl. 338. st. 4. ZPP), a time što nisu prihvaćeni neki njegovi dokazni prijedlozi, njemu nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje, već to za posljedicu može imati pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Međutim, u konkretnom slučaju ni o tome nije riječ. Tuženik se u žalbi neosnovano poziva na pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske izražena u Odlukama poslovni broj: U-III-5038/2015 od 12. srpnja 2018., U-III-3874/2008 od 4. travnja 2012. i U-III-4150/2020 od 12. siječnja 2015. jer su ta pravna shvaćanja izražena u odnosu na drugačija činjenična i pravna utvrđenja.

7.1. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP na koju ukazuje žalitelj jer su u presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a njeno obrazloženje nije proturječno niti nejasno. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost.

7.2. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 193. ZPP na koju također ukazuje žalitelj jer, time što sud prvog stupnja pogrešno smatra da smanjenjem tužbenog zahtjeva nije došlo do djelomičnog povlačenja tužbe, nego usklađenja njegovog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke, nije ostvarena ta bitna povreda odredaba parničnog postupka. Naime, prvostupanjskom dopunskom presudom je prvostupanjski sud odlučio i o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva, a tuženik ni njenom pravilnom primjenom ne bi u ovom postupku mogao ostvariti povoljnije pravo, tako niti glede odluke o troškovima postupka.

7.3. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP na koju također ukazuje tuženik jer je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude u dovoljnoj mjeri, sumarno, izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, kao i činjenice koje je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnio se je i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima pa je i u tom dijelu žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

7.4. Sud prvog stupnja nije počinio niti preostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Protivno žalbenim navodima tuženika, nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama (čl. 7. i 8. ZPP) pravilno utvrdio odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, za što je dao u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi.

9. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio i materijalno pravo.

10. U ovom postupku nije sporno da je tužiteljica, kao korisnica kredita, s tuženikom, kao kreditorom, 17. travnja 2007. zaključila Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 188-50-4038997, a kojim joj je tuženik odobrio kredit u iznosu od 18.155,66 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (valutna klauzula u CHF), uz rok otplate od 84 mjeseca i redovnu kamatu po stopi od 2,95 % godišnje, promjenjivu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika (promjenjiva kamatna stopa); da je otplata kredita ugovorena na način da je tužiteljica glavnicu bila dužna otplaćivati u 84 jednaka mjesečna anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, kao i da je tužiteljica 9. svibnja 2014. otplatila kredit.

11. Sporna je ništetnost ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi i, posljedično, ima li tužiteljica pravo zahtijevati isplatu traženog novčanog iznosa što ga je tuženik od nje naplatio na temelju takvih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove prema odredbi čl. 1111. st. 1. i 1115. ZOO-a.

12. Sud prvog stupnja je, odlučujući o spornim pitanjima, time i o osnovanosti zahtjeva tužiteljice, nakon ocjene izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP), pravilno prihvatio njezin zahtjev zaključivši, u bitnome, da je predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena i zato ništetna jer je tuženik kamatne stope mijenjao bez ugovorenih parametara, svojom jednostranom odlukom, na način da se o promjenama nije pojedinačno pregovaralo pa je time došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, zbog čega su navedene odredbe nepoštene, odnosno ništetne, kao i da je i predmetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena i zato ništetna, budući da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, nego je bila unaprijed formulirana po tuženiku i na njen sadržaj tužiteljica, kao potrošač, nije imala utjecaja. Ocjenjuje kako je takvo postupanje zato protivno načelu savjesnosti i poštenja, da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača (čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ broj: 96/2003, dalje ZZP/03, odnosno potom čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 78/2012. i 56/2013., dalje: ZZP/07), a sve pri tome cijeneći i pravna shvaćanja izražena u navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača na koje se i tužiteljica poziva (čl. 502.c st. 1. ZPP). Zato sud prvog stupnja zaključuje da tužiteljici pripada pravo zahtijevati isplatu onog što je od nje tuženik naplatio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi i to po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i 1115. ZOO) te je tuženika obvezao isplatiti tužitelju navedeni novčani iznos. Pritom je odbio i tuženikov prigovor zastare.

13. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i primjenu materijalnog prava na pravilno utvrđeno činjenično stanje (čl. 8. ZPP) prihvaća u cijelosti i ovaj sud, jer je za to sud prvog stupnja dao u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije dovedena u dvojbu ni žalbom tuženika.

13.1. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima ukazuje na zaključke suda prvog stupnja u vezi s utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, sadržanih u spomenutom ugovoru, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.2. Na temelju odredbe čl. 138.a ZZP/07 (isto i čl. 118. ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice.

13.3. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP pa je zato sud prvog stupnja, već i cijeneći ove zakonske odredbe, mogao svoju odluku utemeljiti na navedenim odlukama donesenim u postupcima kolektivne zaštite potrošača u kojima je kao tuženik sudjelovao i tuženik, a na kojima je tužiteljica i temeljila svoj tužbeni zahtjev, bez posebne potrebe da o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi i sam odlučuje. Stoga, imajući u vidu i činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, ocjena je i ovog suda da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

13.4. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, budući da prema čl. 502.c ZPP, čl. 118. ZZP, ali i čl. 106. st. 1. ZZP/14 postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ocijenio osnovanim pa je žalba žalitelja i u ovom dijelu ocijenjena neosnovanom.

14. U konkretnom se slučaju zapravo radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope pa, i slijedom toga, o povećanom riziku za tužiteljicu, kao korisnicu kredita i potrošača, a koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva, time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka, kao valute za koju je vezana glavnica kredita, uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojeg treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. Zato su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac, banka, nije dao tužiteljici, kao korisnici kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa se i po ocjeni ovog suda radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

15. Osim toga, žalba žalitelja nije osnovana niti u dijelu u kojem smatra da tužiteljica nema pravni interes zahtijevati navedenu isplatu i da je prekludirana zahtijevati je (čl. 326. st. 2. ZOO), budući da se u konkretnom slučaju ne radi se o uzroku ništetnosti koji bi bio manjeg značaja. Radi se o sudskoj zaštiti prava potrošača, a zaštita potrošača je prema ZZP od javnog interesa za Republiku Hrvatsku te je tim zakonom (ali i drugim zakonima, određen i sustav zaštite potrošača te tijela koja su nadležna za provođenje te zaštite. Zato nije osnovano pozivanje žalitelja na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke na koju se u žalbi poziva, radi čega je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

16. Protivno žalbi tuženika, u dijelu kojim ukazuje da su odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15, dalje: ZID ZPK/15) od njegove primjene bili isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu tog zakona (čl. 19. st. 3. ZID ZPK/15), budući da je zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili i banaka kao vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, zbog čega smatra da ni žaliteljica u ovom postupku ne može osnovano zahtijevati tu isplatu, valja reći kako u okolnostima konkretnog slučaja na pravni odnos stranaka u postupku nisu primjenjive ni odredbe ZID ZPK/15, budući da je u konkretnom slučaju kreditna obveza tužitelja ispunjena prije stupanja na snagu ovog Zakona i tužiteljica, kako je to i prethodno navedeno, ima osnovano pravo zahtijevati od tuženika ono što joj je više naplatio na temelju navedenih ništetnih odredbi i to sve po pravilima o stjecanju bez osnove.

17. Sud prvog stupnja je, i po ocjeni ovog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošteni stjecatelj i da je, kao takav, na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa (čl. 1115. ZOO) jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli nepoštene, time i ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.

18. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je, pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO u vezi s odredbama čl. 1111. i 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenog novčanog iznosa, pravilno zaključivši da je na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora tuženik naplatio više od onog što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je zato taj iznos s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužiteljici, a za što je ovom sudu dao jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

19. Neosnovano žalitelj ustraje i na prigovoru zastare. Sud prvog stupnja je i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio taj prigovor tuženika. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ove ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., odnosno Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019., to sud prvog stupnja, i po ocjeni ovog suda, pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju nije protekao opći zastarni rok od pet godina (čl. 225. ZOO) u kojem zastarijevaju predmetne novčane tražbine utemeljene na restitucijskom zahtjevu pa je žalba tuženika neosnovana i u tom dijelu.

20. Protivno žalbenim navodima tužiteljice, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (,,Narodne novine,, broj: 138/2023., dalje: Tarifa) pravilno odlučio o njenim troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge. Pravilno je tako tužiteljici za sastav podnesaka od 23. veljače 2022. i 9. ožujka 2023. nagradu za zastupanje priznao prema Tbr. 8.3. Tarife. Naime, na nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica se je očitovala podneskom od 19. listopada 2021. i za njega joj je priznata nagrada prema Tbr. 8.1. Tužiteljica se podneskom od 23. veljače 2022. očituje na navode iz podneska tuženika dostavljenog nakon zaprimanja nalaza i mišljena sudskog vještaka, odnosno podneskom od 9. ožujka 2023. usklađuje tužbeni zahtjev sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/2022. i 88/2022.) pa se ne smislu nije osnovana.

20.1. Nije osnovana ni žalba tuženika kojom tvrdi da je sud pogrešno odlučio o trošku postupka odbivši zahtjev za naknadu troškova tuženika, iako se sud pogrešno pozvao na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a. Naime, cijeneći odbijeni dio tužbenog zahtjeva (kako je to presuđeno dopunskom presudom), tužiteljica s tužbenim zahtjevom nije uspjela tek s razmjerno neznatnim dijelom (u pogledu osnovanosti uspjela je sa 100 %, dok je s visinom bila neuspješna tek u 1,5 % zahtjeva), a zbog njega nisu nastali posebni troškovi pa je pravilno odlučeno kako joj je tuženik dužan nadoknaditi nastale troškove u cijelosti, ali prema odredbi čl. 154. st. 5. u vezi s čl. 155. ZPP-a.

21. Slijedom svega navedenog, odbijene su žalbe stranaka i potvrđene presuda i dopunska presuda suda prvog stupnja, sve na temelju odredbe čl. 368. ZPP.

U Puli, 19. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Zoran Šarić