REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Splitu

Gundulićeva 29 a, Split

Poslovni broj Gž-3213/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ankice Matić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Krešimiru Medvedu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Mariji Radelji, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-422/2021-33 od 16. listopada 2024, dana 19. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-422/2021-33 od 16. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu br. 5140030240-60010439992/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog dana 24.01.2005. godine između tužiteljice KČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, potvrđenog od strane javnog bilježnika Lidije Perić pod brojem OU-97/2005 dana 25.01.2005. godine, i to u dijelu u kojem se korisnik kredita (tužiteljica) obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a koji dio odredbe glasi „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici KČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 723,18 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17.03.2018. pa do isplate i to po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici KČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi ovom parnicom prouzročene joj troškove u iznosu od 2.631,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude, odnosno od 16. listopada 2024. godine, pa sve do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana pod prijetnjom ovrhe".

2. Protiv navedene presude žali se tužena te presudu pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu: ZPP) predlažući pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti te vratiti sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora čini zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 5140030240-60010439992/2005 od 24. siječnja 2005. u dijelu kojim je ugovoreno da je tužitelj dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate te zahtjev za isplatu iznosa od 723,11 eura s osnova naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

5. Suprotno žalbenim prigovorima tuženika donoseći pobijanu presudu i u postupku koji je prethodio, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 6. i 11. ZPP-a, jer je tuženoj dana mogućnost raspravljanja pred sudom te presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i ista se može ispitati. Također, nisu počinjene ni druge bitne povrede na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Između stranaka u postupku nije bilo sporno:

- da su stranke sklopile ugovor o kreditu broj 5140030240-60010439992/2005 od 24. siječnja 2005. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženi kao kreditor,

- da je istim ugovorom ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 56.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (članak 1.), s rokom otplate 25 godina (članak 3. stavak 1.) te da je ugovoreno kako korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 8. stavak 2. ugovora u cijelosti ili djelomično, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti banku te u tom slučaju korisnik kredita je dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenim aktima banke važećim na dan prijevremene otplate.

7. Među strankama je sporno je li odredba članka 8. stavak 2. predmetnog ugovora o kreditu ništetna te je li tuženik dužan vratiti i ono što je ono po predmetnom odabiru ugovora primio na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i je li nastupila zastara takvog potraživanja tužitelja.

8. Po provedenom postupku sud prvog stupnja, u bitnom, utvrđuje sljedeće relevantne činjenice:

- da iz iskaza tužiteljice koji je taj sud u cijelosti prihvatio kao istinit jer je u skladu s drugim provedenim dokazima u postupku (ugovorom o kreditu, otplatnim planom, potvrdom tuženika o plaćanju naknade), a tuženik nije dokazao suprotno, proizlazi utvrdio da je isti potrošač u smislu odredbe članka 3. t. 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine cnn 96/03 – dalje ZZP/03) jer je kod tuženika realiziran stambeni kredit i to isključivo kao fizička osoba (a ne u svrhu poslovne djelatnosti, niti je takva djelatnost tužitelja dokazana), dok je tuženik trgovac u smislu odredbe članka 3. t. 2 ZZP/03 budući je kao bankarska institucija nudio kredite koja je jedna od njegovih osnovnih djelatnosti.

- da iz navoda tužiteljice proizlazi da joj prilikom potpisivanja predmetnog ugovora ništa nisu govorili o tome da bi trebala platiti nekakve naknade, da je ugovor o kreditu pročitala ali da ništa nije razumjela niti joj je netko to posebno objašnjavao pa da proizlazi da isti nije mogao pregovarati o odredbama ugovora te da nije bio od strane tuženika informiran o visini naknade vezane za prijevremenu otplatu kredita niti na što se ta naknada točno odnosi, a tuženik nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno.

- da je predmetni ugovor sastavljen od strane tuženika na unaprijed formuliranom obrascu na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati. U spornoj odredbi o prijevremenoj otplati kredita da se navodi da je u slučaju prijevremene otplate korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate, a o kojim aktima banke se po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, pa se onda nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj ugovornoj odredbi. U ugovoru da nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka predmetnom naknadom podmiruje, niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom predmetne naknade, što tužitelja kao korisnika kredita dovodi u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora jer je odluka o visini naknade na samom tuženiku kao kreditoru, a tužitelj kao korisnik kredita na to nema nikakav utjecaj.

9. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita nije unaprijed pregovaralo, da tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, kao i da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika te da tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, sud je utvrdio da je sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, a posljedično i ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03. Ovo proizlazi i iz iskaza svjedoka – sudionika ZČ, a djelatnica banke LČ nije jasno navela da je tužiteljici detaljno objašnjen pojam prijevremene otplate i njeni učinci.

10. Odredbom članka 323. stavak 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

11.1. Iz priložene dokumentacije priložene spisu da proizlazi da je tužiteljica tuženiku platila jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 723,18 eura S obzirom da tuženik u postupku nije osporio visinu tužbenog zahtjeva, sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijskog vještačenja kao nepotreban.

11.2. Stoga je tužiteljici dosuđen traženi iznos naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 723,18 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana koji slijedi danu naplate naknade (17. ožujka 2018.) do isplate primjenom odredbe članka 1115. ZOO kojom odredbom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema ocjeni prvostupanjskog suda tuženik je bio nepošten jer je već prilikom sklapanja samoga ugovora kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti morao znati da je sporna odredba ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i to s obzirom na način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) te da je time ta odredba ugovora i ništetna zbog čega je tuženik dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja predmetne naknade.

11.3. Nadalje, da je neosnovan tuženikov prigovor zastare s obzirom da se radi o restitucijskom zahtjevu, a na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje broj: Su-IV- 47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju u odnosu na spornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita donošenjem ove presude.

12. Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a.

13. S gore navedenim zaključcima prvostupanjskog suda suglasan je i ovaj žalbeni sud i to iz sljedećeg razloga:

- kako se sa tužiteljicom prema rezultatima dokaznog postupka nije pregovaralo oko naknade za prijevremenu otplatu kredita, jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba ugovora o kreditu (članak 8. stavak 2.), očito tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj odredbi spornog ugovora.

14. Iako tuženik zasigurno ima određene troškove kod obrade kredita, pravilno je sud zaključio da je, unatoč tome, ništetna odredba članka 10. spornog ugovora.

15. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

16. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 243,69 eura. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kao bi ista mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja .

18. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. Pitanje zastare sud prvog stupnja je razjasnio i u potpunosti ga prihvaća ovaj žalbeni sud. Tako je za prigovor zastare sud utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga: Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj SuIV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

20. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO).

21. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu u visini kredita utvrđenoj aktima banke vežećim na dan prije vremena otplate kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

22. Žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi o stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

23. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to i u ovom dijelu žalbeni navodi nisu osnovani.

24. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

25. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH ugovorena odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. ZPP-a, može biti utvrđenom ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja što prihvaća i žalbeni sud.

26. Posebno u odnosu na žalbu tužene odgovoriti je da prema odredbi članka 1024. stavak 2. i 4. ZPP/05 propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku te u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebala vratiti. Odredba članka 10. predmetnog ugovora – o prijevremenom otplati kredita je utvrđena ništetnom i presudom VSRH broj REv-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., a koji pravni stav toga suda izražen u navedenoj presudi, prihvaća i ovaj žalbeni sud. Prema istoj pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete odnosno troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi) tuženik bi imao pravo ali se naknada, imajući u vidu zakonske odredbe ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koje je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate.

27. Tijekom postupka tuženik nije naveo niti dokazao da je naplatio tužitelju naknadu za prijevremenu obradu kredita radi objektivno nastalih troškova. Obzirom na navedeno odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je suprotna čl. 102. st. 2. i 4. ZOO-a te je navedena odredba nepoštena i stog kao i iz gore navedenih razloga a time i ništetna.

28. U odnosu na tijek zatezne kamate odgovoriti je da je sud pravilno odredio istu jer je odredbom članka 1115. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužiteljica je zatražila zatezne kamate s obzirom na datum naplate naknade za prijevremenu obradu kredita, obzirom da je na taj datum nastalo potraživanje i da je s navedenim datumom tuženik navedenu naknadu i naplatio. Nepoštenost tuženika je utvrđena u ovom postupku te je ista utvrđena ranije gore citiranom odlukom VSRH i potvrđena odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3231/2022, U-III-236/2023 i U- III-597/2023 od 13. srpnja 2023. kada su odbačene ustavne tužbe protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., čime je potvrđena ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

29. Pravilna je i zakonita odluka o troškovima postupka te žalbenim prigovorima tuženika ni u tom dijelu nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude.

30. Radi svega iznesenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu potvrditi presudu prvostupanjskog suda, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a kao i odluku o troškovima postupka (članak 380. točka 2. ZPP-a).

U Splitu, 19. veljače 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Dragica Samardžić