Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama – Buie

Buje, Istarska 1

Repubblica di Croazia

Tribunale comunale di Pisino

Sezione distaccata di Buje – Buie

Via dell'Istria 1, 52460 Buie

Posl. br. P-594/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama – Buie, po sutkinji Pavici Gulišiji Brečević, u pravnoj stvari tužitelja ELVISA COCOLA iz Umaga, Kmeti, Karpijan 43 G, OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Livio Marcan i Vedran Marcan, odvjetnici iz odvjetničkog ureda Vedrana Marcana u Umagu, 1. svibnja 4/I, protiv tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217 (pravne slijednice Nove hrvatske banke d.d., ranije Volksbank d.d.), radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 26. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Vedrana Marcana, odvjetnika u Umagu, 19. veljače 2026., objavio i

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.702,36 eura (tritisućesedamstodva eura i tridesetšest centi) sa zakonskim zateznim kamatama, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja odgovara, za svako polugodište, eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po kamatnoj stopi koja odgovora, za svako polugodište, prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja odgovora, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, koje teku:

- na iznos od 0,34 eura od 18.02.2008. do isplate,

- na iznos od 12,52 eura od 17.03.2008. do isplate,

- na iznos od 8,00 eura od 17.04.2008. do isplate,

- na iznos od 1,10 eura od 20.08.2008. do isplate,

- na iznos od 6,13 eura od 20.10.2008. do isplate,

- na iznos od 13,08 eura od 18.11.2008. do isplate,

- na iznos od 27,52 eura od 19.01.2009. do isplate,

- na iznos od 27,62 eura od 17.02.2009. do isplate,

- na iznos od 12,79 eura od 18.03.2009. do isplate,

- na iznos od 13,84 eura od 20.04.2009. do isplate,

- na iznos od 15,96 eura od 18.05.2009. do isplate,

- na iznos od 11,63 eura od 18.06.2009. do isplate,

- na iznos od 17,42 eura od 16.07.2009. do isplate,

- na iznos od 11,54 eura od 19.08.2009. do isplate,

- na iznos od 9,09 eura od 18.09.2009. do isplate,

- na iznos od 6,93 eura od 20.10.2009. do isplate,

- na iznos od 17,74 eura od 18.11.2009. do isplate,

- na iznos od 12,37 eura od 17.12.2009. do isplate,

- na iznos od 18,53 eura od 18.01.2010. do isplate,

- na iznos od 25,40 eura od 17.02.2010. do isplate,

- na iznos od 21,68 eura od 18.03.2010. do isplate,

- na iznos od 24,92 eura od 20.04.2010. do isplate,

- na iznos od 30,74 eura od 19.05.2010. do isplate,

- na iznos od 34,98 eura od 17.06.2010. do isplate,

- na iznos od 47,16 eura od 15.07.2010. do isplate,

- na iznos od 43,25 eura od 18.08.2010. do isplate,

- na iznos od 51,74 eura od 17.09.2010. do isplate,

- na iznos od 44,52 eura od 19.10.2010. do isplate,

- na iznos od 47,53 eura od 19.11.2010. do isplate,

- na iznos od 61,97 eura od 17.12.2010. do isplate,

- na iznos od 58,77 eura od 17.01.2011. do isplate,

- na iznos od 63,14 eura od 17.02.2011. do isplate,

- na iznos od 68,31 eura od 16.03.2011. do isplate,

- na iznos od 57,46 eura od 18.04.2011. do isplate,

- na iznos od 63,98 eura od 16.05.2011. do isplate,

- na iznos od 76,73 eura od 16.06.2011. do isplate,

- na iznos od 85,24 eura od 12.07.2011. do isplate,

- na iznos od 110,60 eura od 16.08.2011. do isplate,

- na iznos od 82,74 eura od 16.09.2011. do isplate,

- na iznos od 74,45 eura od 17.10.2011. do isplate,

- na iznos od 74,72 eura od 17.11.2011. do isplate,

- na iznos od 77,95 eura od 19.12.2011. do isplate,

- na iznos od 84,55 eura od 17.01.2012. do isplate,

- na iznos od 86,69 eura od 16.02.2012. do isplate,

- na iznos od 83,51 eura od 16.03.2012. do isplate,

- na iznos od 83,57 eura od 16.04.2012. do isplate,

- na iznos od 85,75 eura od 17.05.2012. do isplate,

- na iznos od 86,77 eura od 18.06.2012. do isplate,

- na iznos od 84,62 eura od 12.07.2012. do isplate,

- na iznos od 83,53 eura od 17.08.2012. do isplate,

- na iznos od 78,39 eura od 17.09.2012. do isplate,

- na iznos od 83,10 eura od 16.10.2012. do isplate,

- na iznos od 85,40 eura od 16.11.2012. do isplate,

- na iznos od 83,51 eura od 17.12.2012. do isplate,

- na iznos od 78,25 eura od 16.01.2013. do isplate,

- na iznos od 80,82 eura od 18.02.2013. do isplate,

- na iznos od 80,40 eura od 18.03.2013. do isplate,

- na iznos od 85,80 eura od 16.04.2013. do isplate,

- na iznos od 74,66 eura od 16.05.2013. do isplate,

- na iznos od 75,81 eura od 17.06.2013. do isplate,

- na iznos od 75,15 eura od 11.07.2013. do isplate,

- na iznos od 76,82 eura od 16.08.2013. do isplate,

- na iznos od 78,74 eura od 16.09.2013. do isplate,

- na iznos od 80,66 eura od 16.10.2013. do isplate,

- na iznos od 82,10 eura od 15.11.2013. do isplate,

- na iznos od 85,21 eura od 13.12.2013. do isplate,

- na iznos od 80,78 eura od 17.01.2014. do isplate,

- na iznos od 85,66 eura od 19.02.2014. do isplate, u roku 15 dana.

r i j e š i o je

I. Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak isplatom iznosa od 691,74 eura (šestodevedesetjedan euro i sedamdesetčetiri centa) uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 19. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. U preostalom dijelu se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 31. svibnja 2023. podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika radi isplate.

1. 1. U tužbi se navodi da su parnične stranke sklopile ugovor o kreditu koji sadrži ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli i ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo između parničnih stranaka, a niti je tužitelj razumio sadržaj istih odredbi. Tužitelj skreće pažnju sudu na obrazloženja presude Suda Europske unije broj: C-26/13 30. travnja 2014., presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13-4, u dijelu kojom se potvrđuje prvostupanjska odluka (u odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi), presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojom se potvrđuje prvostupanjska odluka (u odnosu na ugovornu odredbe o valutnoj klauzuli), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., te odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III-251/2015 i dr. od 13. prosinca 2016.

1. 2. Nadalje, navodi se kako je općepoznata činjenica, koju ne treba dokazivati, da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. pravomoćno presuđeno: „Utvrđuje se da je četvrtotužena R. A. d.d. u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvrtotužena R. A. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotužena R. A. d.d postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82 .i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene R. A. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotužena R. A. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotužene R. A. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time četvrtotužena R. A. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje , protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1. 3. Pri tom činjenica što nije zatraženo tužbenim zahtjevom utvrđenje ništetnosti, odredbe članka 4. Ugovora nije relevantno, već je tužbeni zahtjev postavljen samo za isplatu, s obzirom na to da je ništetnost navedenih odredbi prvostupanjski sud pravilno riješio kao prethodno pitanje u ovoj pravnoj stvari. (Županijski sud u Splitu, presuda Gž 281/2017-2 od 1.2.2018. Prema rješenju Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž 2443/2018-2 od 15.11.2018., prvostupanjski sud, na individualnoj razini tužitelja, treba samo utvrditi, kao prethodno pitanje, ništetnost ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, pa potom odlučiti o osnovanosti tužbenih zahtjeva tužitelja, pritom ne treba posebno raspravljati o prethodnom pitanju, na individualnoj razini tužitelja, već samo izvršiti uvid u javnu isprave - ugovor o kreditu i izreku pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, te odlučiti o prethodnom pitanju, na individualnoj razini tužitelja, na način utvrdi da su ukazane odredbe ugovora o kreditu između parničnih stranaka ništetne. Tuženiku je eventualno dopušteno dokazivati da su u navedenoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu neistinito utvrđene činjenice ili da je ista javna isprava nepravilno sastavljena, pa je teret dokaza suprotnog, na individualnoj razini tužitelja, na tuženiku. Teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja… potrošača je na banci... (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14.6.2018. godine, stranica 56.) Sud Europske Unije, Presuda Suda (drugo vijeće) od 20. rujna 2018. (zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio EE – [adresa]) – OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt protiv Teréz Ilyés, E: „Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da po službenoj dužnosti, umjesto potrošača kao tužitelja, istakne eventualno nepošteni karakter ugovorne odredbe, kada raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima u tu svrhu“.

1. 4. U odnosu na pravnu osnovu, tužitelj se poziva na odredbu čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kojima je propisan institut stjecanja bez osnove.

1. 5. Tužitelj ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (stranica 67., prvi odlomak) gdje se navodi:“ Ništetnost ugovorene valutne klauzule vezane uz CHF i promjenjive kamatne stope utvrđena u ovom postupku rezultira istim postupkom kojeg je ovaj sud već primijenio u slučaju jednostrane valutne klauzule, dakle iznos koji je klijentu isplaćen u kunama bit će iznos koji ujedno predstavlja iznos kredita u kunama – glavnicu, a koju treba vratiti s redovnim (fiksnim) kamatama kakve su bile na snazi u trenutku potpisivanja ugovora, a koja je u ugovorima najčešće i izrijekom navedena, obračunatim na takav kunski iznos, a što je ujedno i jedino moguće provesti kao zajednički nazivnik – posljedicu ništetnosti u svim identičnim slučajevima nevaljanosti valutne klauzule i/ili promjenjive kamatne stope.“

1. 6. Tužitelj je, nakon povećanja tečaja CHF-a prema HRK (aprecijacije CHF- a) plaćao mjesečno veće anuitete kako će financijsko- knjigovodstveni vještak odrediti. Temeljem navedenoga tužitelj predlaže da svojim izračunom financijsko knjigovodstveni vještak odredi razliku uplaćenih iznosa za anuitete te iznosa koje bi tužitelj uplatio za anuitete po početnom anuitetu i to po početnom tečaju i kamatnoj stopi određenima na dan zaključenja Ugovora o kreditu. Izračun započinje od sklapanja Ugovora o kreditu i traje do posljednje uplate odnosno do otplate kredita. Tužitelj predlaže sudu da rješenjem naloži vještaku financijsko knjigovodstvene struke da utvrdi razliku uplaćenih iznosa za anuitete te iznosa koje je tužitelj trebao uplatiti za anuitete po početnom anuitetu i to po početnom tečaju u kunama i kamatnoj stopi određenima na dan zaključenja Ugovora o kreditu.

1. 7. Tužbeni zahtjev se odnosi isključivo na povrat iznosa stečenog temeljem ništetne valutne klauzule. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kojom će naložiti tuženiku da mu isplati iznos od 3.702,36 eura sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je pobliže navedeno u izreci presude.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravljanje o predmetu spora, istakao prigovar mjesne nadležnosti ovog suda zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Navodi da je u čl. 11. 5. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Prema odredbi čl. 70. Zakona o parničnom postupku među strankama je dozvoljena prorogacija mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Ugovor o prorogaciji, odnosno sporazum o mjesnoj nadležnosti (arg. ex. čl. 70. ZPP-a) ujedno je i ugovor o isključivanju zakonom određene nadležnosti. S obzirom na to da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud. Tuženik dostavlja odluku Vrhovnog suda RH broj Gr1 238/12-2 od 2. travnja 2012. prema kojoj postojanje sporazuma o mjesnoj nadležnosti determinira mjesno nadležan sud u prvom stupnju. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu.

2. 1. Tuženik osporava tužbu te smatra tužbeni zahtjev neosnovanim u cijelosti. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Ističe da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 2. lipnja 2023. pa prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 – 29/18, dalje: ZOO), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku pet godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu br. 204138 sklopljen 2007. za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom jer petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja.

2. 2. Tuženik smatra da se utvrđenja iz parnice „Potrošač“ ne mogu primijeniti na konkretan predmet U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i presude Visokog trgovačkog suda RH (u nastavku odgovora na tužbu: VTS). Smatra da nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet parnice „Potrošač“ (CHF valutna klauzula), poziva na utvrđenja iz presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda VTS-a. Sve i kada bi presuda iz parnice „Potrošač“ bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a.

2. 3. Tuženik čini nespornim da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 25.363,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Čini nespornim i da je u čl. 4. ugovorena valutna klauzula, kao i to da je u čl. 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize HNB-a važećem na dan dospijeća.

2. 4. Smatra da čak i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Tuženik ističe da je od ključne važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju parnice „Potrošač“, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu s konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Također, u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz parnice „Potrošač“, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 502.c ZPP-a, tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredba navedenog članka stupila je na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeća) odredba spomenutog članka mogla biti primjenjive u ovom postupku (a ne može) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenjima iz parnice „Potrošač“. Sve i kada bi presuda iz parnice „Potrošač“ bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici „Potrošač“.

2. 5. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz parnice „Potrošač“, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz parnice „Potrošač“ zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u parnici „Potrošač“. Naime, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti presude VTS-a. e. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ističe da je tužitelj dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 1111. st. 3. ZOO-a.

2. 6. Tuženik smatra da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom trenutku mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca.2008., na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, tuženik ističe da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, tuženik smatra bitnim napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanog ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik posebno naglašava da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti.

2. 7. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Slijedom navedenog, a iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti u predmetnom postupku smatra nesvrsishodnim izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj. Bez obzira na navedeno, tuženik ne prigovara visini istaknutog tužbenog zahtjeva i, posljedično, smatra da nema mjesta provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

2. 8. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja da mu naknadi troškove ovog postupka.

3. U dokaznom postupku pročitan je povijesni izvadak iz sudskog registra (str. 9-62), ugovor o kreditu (str. 72-80), knjigovodstvena kartica po kreditu (str. 82-90), otplatna tablica po kreditu (str. 91-93), plan otplate u jednakim anuitetima (str.94-96), obračun razlike valute (str. 97-105) i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Tt- 23/25802-2 (str.154-155). Pored toga je izveden dokaz saslušanjem tužitelja na ročištu od 26. studenog 2025.

3. 1. Nije izveden dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem predložen po tužitelju, jer tuženik nije osporio obračun visine tužbenog zahtjeva, pa izvođenje tog dokaza nije bilo potrebno za donošenje odluke u predmetu.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu 3.702,36 eura, iznosa koji je tužitelj uplatio tuženiku kao „višak“ na ime ništetne odredbe ugovora o kreditu br. 204138, sklopljenog 7. ožujka 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora, kojom je ugovorena glavnica kredita vezana za švicarski franak. Tužitelj prethodno, kao o prethodnom pitanju, traži utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli (i promjenjivoj kamatnoj stopi).

6. Nesporno je u ovom postupku (jer to stranke nisu osporile, a proizlazi i izvedenih dokaza) da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu i da je njime tužitelju odobren kredit u iznosu 25.363,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize, na dan isplate, za kupnju vozila (čl. 3.), uz ugovorenu kamatnu stopu 5,10 % godišnje, s time da je kamata promjenjiva u skladu s odlukom o kamatama i naknadama kreditora (čl. 2.), uz obvezu otplate kredita u roku 84 mjeseca (čl. 5.), u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 359,67 CHF obračunati po srednjem tečaju za CHF HNB-a na dan dospijeća. Nesporan je i status potrošača tužitelja.

7. Sporno je pitanje je li prilikom sklapanja navedenog ugovora tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja te je su li navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je posljedično tome sporno i ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog novčanog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio temeljem takvih nepoštenih, a onda i ništetnih odredbi (konkretno odredbe o valutnoj klauzuli). Sporno je i pitanje zastare.

8. Prvenstveno je valjalo odlučiti o prigovoru mjesne nenadležnosti ovog suda istaknutom po tuženiku. Naime, tuženik smatra da je za suđenje u konkretnom sporu nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, a sve sukladno odredbi čl. 11. 5. predmetnog Ugovora (kojom je određeno da je za sve eventualne sporove iz predmetnog ugovora mjesno nadležan sud u Zagrebu).

8. 1. Kako predmetni Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, za odlučivanje o spornom pitanju ugovorene mjesne nadležnosti, valja primijeniti Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje u tekstu: ZZP/07) koji je usklađen s pravnim aktima Europske unije, među ostalim s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama - čl. 1.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne novine“ broj 78/12, dalje ZIDZZP). Iako je ugovor o kreditu, čije odredbe su predmet ovog spora, sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Republika Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise.

8. 2. Osim toga, obveza je sudova da prate europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, a kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, a kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da se o njoj nije posebno pregovaralo te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8. 3. Odredbom čl. 96. ZZP/07 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), s time da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), a odredba čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Sadržajno istovjetne odredbe sadržane su i u čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ("Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), kao i čl. 53. i 59. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22, dalje u tekstu: ZZP).

8. 4. Dakle, da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom, ona mora biti protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i uzrokovala je znatnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama.

8. 5. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu između tužitelja i prednika tuženika sklopljen je u Puli (jer je potvrđen kod javnog bilježnika iz Pule, a i tužitelj je u svom iskazu naveo da je ugovor sklopljen u Poslovnici tuženika u Puli), te je i solemniziran pred javnim bilježnikom u Puli (prilikom potpisivanja ugovora prednika tuženika zastupao je punomoćnik iz Podružnice Pula kako to proizlazi iz ovjere javnog bilježnika), a ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu formulirao je unaprijed tuženik, kao trgovac, što proizlazi iz formuliranog obrasca, a o njoj se nije pojedinačno pregovaralo (suprotno nije dokazano). Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja, kao korisnika kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena (preko 250 km u jednom pravcu), što bi za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sud, a time značilo i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana.

8. 6. Kako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, ona je u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07 ništetna.

8. 7. Iz navedenog proizlazi da je odredba čl. 11. 5. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, ništetna, a tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan. Stoga je odlučeno kao u t. I. izreke rješenja.

9. Osnovanost zahtjeva tužitelja na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (koje budući da je postavljeno kao prethodno pitanje nije sadržano u izreci odluke, već samo obrazloženju) proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnoj odluci donesenoj u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojima je odlučeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana; kao i da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima.

9. 1. Vrhovni sud RH je u odluci posl. br. Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. potvrdio utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. U odluci posl. br. broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud RH potvrdio je utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008.

10. I u konkretnom slučaju ispunjeni su svi uvjeti za takvo utvrđenje, uzimajući pritom u obzir sadržaj citirane odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, ili i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 41/2014., 110/2015. i 14/2019., odnosno čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača iz 2022.) i čl. 502.c ZPP-a koji propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa (na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi), a iz kojih proizlazi da je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka (donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača), kao i činjenicu da je sklapanja predmetnog ugovora o kreditu došlo je u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama. Ova je zakonska odredba dodana u tekst ZPP-a odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 57/2011.), stupila je na snagu danom prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju, dakle 1. srpnja 2013. te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena u 2021.

10. 1. Svi navodi tuženika kojima osporava ništetnost neodlučni su, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u odluci Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

10. 2. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da je bila riječ o unaprijed pripremljenom, tipskom ugovoru i kreditu, i da tužitelj nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora. Nije posebno iskazivao o tome da bi mu prilikom sklapanja ugovora niti solemnizacije ugovora bili pojašnjeni rizici fluktuacije tečaja CHF (samo da tečaj može oscilirati, ali nikako u tolikoj mjeri) ili parametri za promjenu kamatne stope. Prije potpisivanja, ugovor je pročitao ali ga je razumio onoliko koliko je mogao kao financijski laik, jer je po struci hotelijersko-turistički tehničar.

11. Ugovorne odredbe su, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, odnosno načelno su mi bile jasne obveze koje njime preuzima. Međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije na temelji kojih se mogu procijeniti ekonomske posljedice koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze. Takve informacije dužan je dati kreditor, a tuženik nije dokazao da je tako postupio pri sklapanju predmetnog ugovora.

12. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, ona je ništava od svog početka (ex tunc). Institut ništetnosti reguliran je odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

12. 1. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, utvrđenje ništetnosti ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene 6 P-427/2021-11 odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle sve što je naplaćeno povrh iznosa glavnice utvrđene u trenutku sklapanja ugovora.

13. Budući da je tuženik ovdje sporni iznos primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, dakle bez valjane pravne osnove, njegova obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO-a koji regulira institut stjecanja bez osnove, a zastara potraživanja stečenog bez osnove nastupa u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO-a). Pokretanjem parničnih postupaka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u ovom slučaju 14. lipnja 2018. za valutu. Kako je tužitelj podnio tužbu 31. svibnja 2023. zastara nije nastupila, pa je prigovor tuženika neosnovan.

14. Tužitelju, osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, pripada pravo i na isplatu zateznih kamata (sukladno čl. 1115. ZOO-a kao nepošteni stjecatelj) od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je navedeno u izreci presude. Tuženik i nije osporio tijek zateznih kamata.

14. 1. Stopa zateznih kamata određena je prema čl. 29. st. 2. ZOO-a, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

15. Slijedom svega iznijetog naloženo je tuženiku da tužitelju isplati 3.702,36 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako je pobliže navedeno u izreci presude.

16. Obje stranke su podnijele zahtjeve za naknadu troškova postupka (tuženik je zatražio trošak u odgovoru na tužbu dok ga je zastupao punomoćnik).

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 155. ZPP. Tužitelj je s tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti pa mu je tuženik dužan naknaditi trošak.

18. Tužitelj je zatražio naknadu troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku kod sastava tužbe te zastupanja na ročištima od 27. listopada 2025. i 26. studenog 2025., za svaku radnju po 200,00 eura, sve uvećano za PDV u iznosu 50,00 eura (ukupno 650,00 eura). Zatražio je i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosima po 663,61 eura, sveukupno 1.977,22 eura.

18. 1. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023., nadalje OT) i čl. 155. ZPP-a priznati su mu troškovi zastupanja kod sastava tužbe u visini 100 bodova (tar. br. 7. t. 1. OT), zastupanja na ročištima od 27. listopada 2025. i 26. studenog 2025., za svaku radnju u visini po 100 bodova (tar. br. 9. t. 1. OT), ukupno 300 bodova uvećano za PDV u iznosu 50,00 eura (koliko je tužitelj zatražio, iako bi PDV od 25 % prema tar. 46. OT ukupno iznosio 150,00 eura), što prema tar. br. 54 OT, sveukupno iznosi 650,00 eura (iako bi mu zbrojem pripadao iznos od 750,00 eura).

18. 2. Priznat mu je i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 41,74 eura, a u preostalom dijelu trošak sudske pristojbe na tužbu je odbijen kao previsoko zatražen. Nije mu priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer nije u obvezi plaćanja te sudske pristojbe u skladu s čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) niti će biti pozvan na plaćanje te sudske pristojbe.

18. 3. Prema tome troškovi tužitelja iznose 691,74 eura.

19. Na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju na odmjerene troškove postupka pripadaju zatezne kamate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO/23) uvećanoj za tri postotna poena.

20. Stoga je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom 691,74 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 19. veljače 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO/23 uvećanoj za tri postotna poena, a u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odbijen je kao neosnovan (t. II. i III. izreke rješenja).

21. Tuženik je izgubio parnicu pa nema pravo na naknadu troškova (nastalih i zatraženih dok ga je zastupao punomoćnik).

U Bujama 19. veljače 2026.

Sutkinja

Pavica Gulišija Brečević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude/rješenja.

DNA:

1. tužitelju p.p.

2. tuženiku