Poslovni broj: UsI-2858/2024-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan-Harambašić, sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Lidije Trogrlić, u upravnom sporu tužitelja UN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Mihovilu Grubišiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Župić & partneri d.o.o., Pisarnica Split, Split, Trg hrvatske bratske zajednice 8, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, OIB: 66486182714, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV. br. 1, radi priznavanja statusa hrvatskog branitelja - dragovoljca iz Domovinskog rata, 19. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, KLASA: UP/II 561-01/11-01/368, URBROJ: 512-2501-24-31 od 23. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/II 561-01/11-01/368, URBROJ: 512-2501-24-31 od 23. listopada 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Split, KLASA: UP/I 561-01/11- 01/104, URBROJ: 512M2-6510-24-85 od 16. kolovoza 2024., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za priznavanje statusa hrvatskog branitelja - dragovoljca iz Domovinskog rata za razdoblje od 10. listopada 1990. do 5. listopada 1991.

2. Tužitelj je podnio tužbu protiv osporenog rješenje tuženika pobijajući zakonitost istog zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredbi postupka. Navodi da tuženik u žalbenom postupku nije uvažio žalbene navode te da je zanemario da je upravo drugostupanjsko tijelo rješenjem od 3. listopada 2023. poništilo ranije prvostupanjsko rješenje i predmet vratilo na ponovni postupak. Ističe da je u tom rješenju tuženik dao jasnu i detaljnu uputu prvostupanjskom tijelu da postupi sukladno uputi iz presude ovog suda, poslovni broj: Usl-1784/21 od 11. lipnja 2021. na način da uzme izjavu tužitelja, predoči mu izjave svjedoka i omogući mu da iznese primjedbe na te izjave, kao i da mu omogući predlaganje saslušanja drugih svjedoka i da pozove tužitelja da se izjasni je li osim stražarenja obavljao i druge aktivnosti koje imaju borbeni karakter, da zatraži ratni put i ostalu relevantnu dokumentaciju kako bi utvrdilo materijalnu istinu i postupilo u skladu s načelom zakonitosti, kao i s načelom pružanja pomoći neukoj stranci te ostalim odredbama Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", 47/09. i 110/21., dalje: ZUP). Smatra da tuženik potvrđuje neosnovane navode prvostupanjskog tijela te tvrdi da se ne osvrće na jasno i precizno elaboriran žalbeni navod tužitelja da je činjenica da je prvostupanjsko tijelo propustilo provesti ispitni postupak, a što je u suprotnosti s člankom 120. stavkom 3. ZUP-a. U tom smislu ističe da je prvostupanjsko tijelo samo saslušalo tužitelja, ali u bitnom nije obavilo niz radnji navedenih u uputi drugostupanjskog tijela, kao i ranijim presudama upravnih sudova, čime je je postupljeno protivno članku 8. ZUP-a. Ističe da je u presudi ovog suda od 11. lipnja 2021., između ostalog, ukazano na to da treba navesti o kojem točno zahtjevu podnositelja se rješava i koje materijalno pravo treba primijeniti, pri čemu je presudno vremensko važenje norme, odnosno da je potrebno uzeti u obzir što je navedeno u prijelaznim i završnim odredbama zakona koji je na snazi i obrazložiti zašto se primjenjuje određeno materijalno pravo, te pozvati i saslušati sve predložene svjedoke. S tim u vezi navodi da je podneskom od 6. kolovoza 2021., a sukladno dopisu prvostupanjskog tijela od 12. srpnja 2021. predložio saslušanje sedam svjedoka, a 9. travnja 2024. saslušan je jedan svjedok, o čemu nije obaviješten, niti je pozvan na usmenu raspravu. Nadalje navodi da su 30. travnja 2024. saslušana tri svjedoka u njegovoj prisutnosti, a 4. lipnja 2024. i 3. srpnja 2024. saslušana su još dva svjedoka, a o čemu on nije bio obaviješten i pozvan na usmenu raspravu. Nadalje navodi da je prvostupanjsko tijelo dopisom od 30. travnja 2024. od njega zatražilo dostavu adresa za dva svjedoka (HN i FN), čemu je udovoljio podneskom od 9. svibnja 2024., a iz obrazloženja pobijanog rješenja od 16. kolovoza 2024. razvidno je da predloženi svjedoci nisu saslušani u njegovom prisustvu već su od istih uzete izjave, o čemu također nije bio obaviješten. Ističe da je iz navedenog razvidno da nije ispoštovana uputa suda kojom je određeno da sve svjedoke treba saslušati, a ne uzeti izjave svjedoka bez usmene rasprave i njegove prisutnosti. Smatra nelogičnim to što je dopisom prvostupanjskog tijela od 8. travnja 2024. pozvan na saslušanje svjedoka za dan 30. travnja 2024., dok je prvostupanjsko tijelo propustilo obavijestiti ga i pozvati na raspravu za dan 9. travnja 2024. kada je uzeta izjava svjedoka ZN, kako se to navodi u obrazloženju osporenog rješenja. Smatra neprihvatljivim navode tuženika prema kojima nije sazvana rasprava, te da je prvostupanjsko tijelo povrijedilo članke 30., 52. i članak 54. stavak 3. ZUP-a prema kojima mu treba osigurati pravo sudjelovanja u postupku. Navodi da ni u ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo nije provelo cjelovitu i zakonitu usmenu raspravu, nije navelo o kojem zahtjevu je odlučilo i primjenom kojeg materijalnog prava. Smatra da je iz navedenog razvidno da prvostupanjsko tijelo arbitrarno odbija postupiti po uputama iz pravomoćnih presuda upravnih sudova i to presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us-12181/2011 od 17. rujna 2014. i presude ovog suda, poslovni broj: Usl-1784/2021. od 11. lipnja 2021., koje su obvezujuće za upravno tijelo. Nadalje navodi da je kod primjene materijalnog prava osobito razvidno kako upravno tijelo ne navodi da postoji (niti da bi bio primijenjen) članak 197. stavak 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji ("Narodne novine", 121/17., 98/19., 84/21. i 156/23. - dalje: ZHBDR), kojim je propisana obveza primjene povoljnijeg prava za podnositelje zahtjeva čiji zahtjevi su podneseni po ranijem Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, a koji nisu riješeni do stupanja na snagu sada važećeg ZHBDR-a. Predlaže da ovaj sud pribavi ratni put te ostalu relevantnu dokumentaciju službenim putem od prvostupanjskog i drugih tijela za njega, HN, FN, KN, MN, AN i ZN, navodeći da se radi o činjenično istovjetnim slučajevima. Predlaže da se pribavi popis pripadnika Narodne zaštite MZ Tijarica za njega i navedene osobe. Nadalje navodi da su uzimanjem izjava svjedoka bez provođenja usmene rasprave i njegovog pozivanja na raspravu povrijeđena sljedeća načela: načelo zakonitosti, kontradiktornosti, jednakosti oružja, neposrednosti i pravičnosti postupka. Stoga predlaže da se u ovom upravnom sporu saslušaju u svojstvu svjedoka HN, FN, KN, MN, AN, ZN, LN, ČN, ON, IN i BN te on. Navodi da se tuženik ne osvrće na žalbeni navod da prvostupanjsko rješenje ne sadrži obrazloženje u skladu s člankom 98. stavkom 5. ZUP-a, pri čemu se izjave svjedoka koji su saslušani 30. travnja 2024. zanemaruju. Ističe da na temelju dokumentacije koju je dostavio u spis ispunjava uvjete iz ZHBDR-a za priznanje traženog statusa, a što potvrđuju usmeno saslušani svjedoci. Pojašnjava da je svojim djelovanjem i izravnom angažiranošćupružao oružani otpor agresoru, a osobito djelovanjem u izravnoj svezi s tim otporom jer je bio spreman na pružanje oružanog otpora i na taj način sudjelovao je u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti i suvereniteta Republike Hrvatske u vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske unutar zakonom određenog vremenskog razdoblja. Navodi da to proizlazi i iz potvrde Ministarstva obrane od 12. travnja 1992. kojom se potvrđuje da je bio pripadnik 3. bojne 115. brigade u vremenu od 10. listopada 1990. do 5. listopada 1991., potvrde Mjesnog odbora Tijarice od 21. listopada 2005. kojom se potvrđuje njegova pripadnost 3. bojnoj 115. brigade u vremenu od 10. listopada 1990. do 5. listopada 1991., kojoj je svrha pravilno evidentiranje pripadnika obrane suvereniteta Republike Hrvatske, uvjerenje Ureda za obranu Sinj od 4. studenoga 1992. kojim je potvrđena njegova pripadnost postrojbama NZ MZ Tijarica od 15. kolovoza 1991. do 31. prosinca 1991. gdje se dragovoljno javio u kolovozu 1990. kao maloljetnik te iz uvjerenja MZ Tijarica od 4. studenoga 1992. kojim se također potvrđuje njegova uključenost kao dragovoljca u NZ Domobransku satniju u MZ Tijarica od 25. listopada 1991. sve do njegovog odlaska na služenje vojnog roka 4. kolovoza 1992. Ističe da je iz spisa razvidno da je nedvojbeno utvrđeno da je, između ostalog, stražario te ukazuje na to da je Pravilnikom o stražarskoj službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", 47/13. - dalje Pravilnik) u članku 2. definirano da je stražarska služba oblik unutarnje službe namijenjen za fizičko osiguranje objekata, materijalnih sredstava i ljudi, a provodi se mjerama, radnjama i postupcima stražarskog osiguranja; istovjetna je u miru i ratu te se smatra borbenom zadaćom, a što tuženik i prvostupanjsko tijelo u potpunosti zanemaruju. U odnosu na navode iz obrazloženja pobijanog rješenja da je predmet ovog upravnog postupka pojedinačni zahtjev tužitelja te da se ne utvrđuje opravdanost utvrđivanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata drugom osobama. Smatra da prvostupanjsko tijelo navedenim dijelom pobijanog rješenja na posredan način priznaje da je u činjenično istovjetnim slučajevima usvajalo zahtjeve za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja - dragovoljca iz Domovinskog rata te ističe da nije podnio zahtjev za utvrđivanje tog statusa drugim osobama već za sebe. Navodi da je nejasno na temelju čega prvostupanjsko tijelo smatra da on ne ispunjava uvjete za stjecanje statusa hrvatskog branitelja - dragovoljca iz Domovinskog rata, dok istovremeno taj status priznaje drugim pojedincima iz iste skupine, a kao primjer navodi ČN i poziva se na potvrdu Ministarstva obrane od 4. listopada 2007., navodeći da je iz potvrde razvidno da se odnosi na isto razdoblje za koje je on podnio zahtjev. Nadalje navodi da su ostali predmeti u kojima je priznat status hrvatskog branitelja - dragovoljca opterećeni nezakonitostima pa je u njima potrebno koristiti izvanredne pravne lijekove (koji za svoje razloge podrazumijevaju počinjena određenih kaznenih djela) ili, što smatra vjerojatnijim, prvostupanjsko tijelo u ovom predmetu postupa nezakonito pa se njegovo rješenje poništava više puta. Posebno ukazuje da je svojim djelovanjem i izravnom angažiranošću pružao oružani otpor, odnosno djelovao u izravnoj svezi s tim otporom. Tvrdi da je bio pripadnik odreda Narodne zaštite, pripremljen i opremljen za odlazak na bojište, djelovao je na bojištu s potpunom spremnošću na pružanje oružanog otpora i na taj način bio je u funkciji obrane suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno sudjelovao je u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno u vrijemene neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske. Predlaže da ovaj sud poništi osporeno 010rješenje tuženika, prvostupanjsko rješenje i prizna mu predmetni status. Traži naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je u ovoj upravnoj stvari predmet rješavanje o zahtjeva tužitelja za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata - dragovoljca za razdoblje od 10. listopada 1990. do 5. listopada 1991., a što je razvidno iz izjave tužitelja od 6. kolovoza 2021. kojom traži utvđivanje spornog razdoblja kao maloljetnik koji zbog svoje dobi u to vrijeme još nije odslužio vojni rok, pa nije mogao biti drugo nego dragovoljac. Navodi da je iz spisa vidljivo da tužitelj ima status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata te da je služio vojni rok početkom kolovoza 1992. te traži utvrđivanje statusa dragovoljca za razdoblje prije odlaska na služenje vojnog roka, odnosno na temelju pripadnosti postrojbama HV. Ističe da je iz spisa razvidno da je prvostupanjsko tijelo putem opunomoćenika tužitelja tražilo izjavu i ratni put od tužitelja. Ukazuje na to da je iz njegove izjave, koju je dostavio i izradio u suradnji s opunomoćenikom, razvidno da navodi kako je u razdoblju od 5. kolovoza 1990. pa nadalje sudjelovao u oružanom otporu agresoru te organizirano djelovao i vršio nebrojene borbene zadaće i radnje koje su u izravnoj vezi s tim otporom kao na primjer: odlazak u postrojbu, na borbeni položaj, obuka i daljnje pripreme za odlazak na bojište, izvršavanje svih borbenih zadaća. Naveo je da je u tom razdoblju, kao i svi u ONZ, između ostalog, pucao u helikoptere JNA koji su nadlijetali područje na putu Mostar - Split, te povremeno u vojne avione koji su bili u izviđanju. Naveo je i da su osnovali MIO službu koja je izvještavala nadređene o kretanju svih letjelica. Naveo je da su pucali po avionima JNA, branili ulazak postrojbi JNA kao i drugih, njemu nepoznatih, paravojnih i neprijateljskih postrojbi na teritorij Republike Hrvatske. Također je naveo da su redovno pregledavali vozila te vršili pljenidbu neprijateljskog oružja. Prvostupanjsko tijelo je provelo ispitni postupak, saslušalo svjedoke i pribavilo je izjave svjedoka radi potpunog i točnog utvrđivanja činjeničnog stanja. Navodi da su svjedoci saslušavani ili u prisutnosti tužiteljevog opunomoćenika ili su uzete njihove izjave, ovisno o mogućnostima odazivanja svjedoka, što ne predstavlja povredu odredaba upravnog postupka koja bi bila od značaja za pravo utvrđivanje činjeničnog stanja i materijalne istine. Ističe da je izjava tužitelja dana u ponovljenom postupku, a koju je dao u nazočnosti opunomoćenika, sadržajno identična odredbama zakonskog teksta članka 3. stavka 2. ZHBDR-a, koji propisuje što se podrazumijeva oružanim otporom agresoru i djelovanjem u izravnoj svezi s tim otporom. Uz tu izjavu dodao je aktivnost pucanja po helikopterima i avionima, što je neprovjerljiv i neuvjerljivi navod, bez ikakvih detalja po čijoj zapovjedi, gdje i kada, niti o tome ima materijalnih dokaza. Ističe da je ta izjava kontradiktorna ranijim izjavama u kojima se ne opisuje borbena aktivnost, već se aktivnosti opisuju kao straže, ophodnje u selu te dežurstva. Suprotno navodima iz tužbe, smatra da držanje straža po selu i ophodnje kao i dežurstva, bez izravnog borbenog djelovanja prema neprijateljskim snagama nisu borbene aktivnosti, što je već uvriježeno u ustaljenoj praksi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Osim toga navodi da izjava tužitelja kao i nekih svjedoka koji navode navodno pucanje prema helikopterima i avionima, za koje nema nikakvih dokaza, izgledaju neuvjerljive i prilagođene potrebama i zakonskom opisu traženog statusa te su kontradiktorne ranije danim izjavama navedenih svjedoka. Napominje da sukladno članku 9. ZUP-a službena osoba u javnopravnom tijelu samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti u postupku te na temelju utvrđenih činjenica i okolnosti rješava upravnu stvar. Koje će činjenice i okolnosti uzeti za dokazane utvrđuje službena osoba slobodnom ocjenom na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Smatra da je prvostupanjsko tijelo provelo detaljan i cjelovit ispitni postupak, pravilno utvrdilo činjenično stanje, te uzevši svaki dokaz pojedinačno, sa svim dokazima u cjelini, utvrdilo materijalnu istinu u smislu članka 8. ZUP-a. Navodi da je prvostupanjsko tijelo ispravno zaključilo da se aktivnosti koje je obnašao tužitelj u spornom vremenu ne mogu podvesti pod članak 3. stavak 2. ZHBDR-a. Što se tiče navoda tužitelja o primjeni povoljnijeg prava smatra da je prvostupanjsko tijelo pravilno primijenilo materijalno pravo budući da se pojam hrvatskog branitelja - dragovoljca iz Domovinskog rata prema odredbama ZHBDR-a i prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", 174/04.), koji obuhvaća Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", 92/05. i 2/07.), Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", 107/07.), Zakon o izmjeni Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", 65/09.), Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", 137/09.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", 146/10.), Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", 55/11.) i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", 140/12.), u kojima je utvrđeno vrijeme njihova stupanja na snagu, te Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine", 121/17., 98/19. i 84/21.) definira na isti način. Ističe da aktivnosti tužitelja nemaju elemenata direktnog borbenog djelovanja, oružanog otpora prema agresoru, odnosno za tako nešto nema valjanih dokaza, niti dokumentacije koja bi bila potpora tih tvrdnji, pa se ne može svrstati u borbeni sektor u spornom vremenu od 10. listopada 1990. do 5. listopada 1991. ni po kojem zakonu kao dragovoljac. Tužitelj ni u tužbi nije ponudio pravno relevantne razloge zbog kojih bi ova upravna stvar bila drugačije riješena. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

4. Tijekom spora održane su rasprave 19. prosinca 2025. i 3. veljače 2026. na kojima je strankama dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

5. Koristeći navedeno pravo opunomoćenica tuženika istaknula je da je rješavano o zahtjevu tužitelja od 1. kolovoza 2011., a budući da je tužitelj podnosio više zahtjeva uzet je u obzir i predmet koji je okončan presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us-2393/2006-5 od 18. rujna 2008.

6. Na temelju provedenih dokaza, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, u skladu s člankom 114. stavkom 3. ZUS-a, sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

7. Sud je odbio prijedloge opunomoćenice tužitelja za provođenjem dokaza saslušanjem predloženih svjedoka te pribavom opisa ratnog puta za tužitelja i osobe navedene u tužbi te pribavom popisa pripadnika Odreda narodne zaštite mjesna zajednica Tijarica kao suvišne, jer se zakonita i pravilan odluka može donijeti na temelju podataka spisa tuženika. Iz navedenog razloga sud nije proveo ni dokaz saslušanjem tužitelja u ovom upravnom sporu.

8. Člankom 3. stavkom 1. točkom a) ZHBDR-a propisano je da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga). Prema stavku 2. navedenog članka ZHBDR- a, pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: obrana suvereniteta Republike Hrvatske), u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva se oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

9. Prema članku 5. stavku 1. ZHBDR-a, dragovoljac iz Domovinskog rata je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata koji je sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 15. siječnja 1992. Stavkom 2. navedenog članka ZHBDR-a propisano je da je dragovoljac iz Domovinskog rata i hrvatski branitelj iz Domovinskog rata koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske kao pripadnik borbenog sektora: a) najmanje 30 dana u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 15. siječnja 1992. ili b) najmanje 100 dana u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 31. prosinca 1995. Prema stavku 4. članka 5. ZHBDR-a status dragovoljca iz Domovinskog rata iz tog članka dokazuje se potvrdom ministarstva nadležnog za obranu odnosno ministarstva nadležnog za unutarnje poslove.

10. Predmetni postupak pokrenut je zahtjevom tužitelja od 1. kolovoza 2011. kojim je tražio izdavanje potvrde o priznavanju statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na temelju pripadnosti 3. bojnoj 115 brigade HV-a, a koji je izmijenio izjavom na zapisnik 5. ožujka 2019. te podnescima od 11. ožujka 2019. i 6. kolovoza 2021. tražeći da mu se izda potvrda o statusu dragovoljca iz Domovinskog rata.

11. Presudom ovog suda, poslovni broj: Usl-1784/2021. od 11. lipnja 2021. poništeno je ranije rješenje tuženika, KLASA: UP/II 561-01/11-01/368, URBROJ: 512-2501-21-16 od dana 12. ožujka 2021. i prvostupanjsko rješenje, KLASA: UP/I 561-01/11-01/104, URBROJ: 512M2-6510-20-38 od dana 23. prosinca 2020. i predmet je vraćen prvostupanjskom upravnom tijelu na ponovni postupak jer je sud ocijenio da upravna tijela u postupku koji je prethodio upravnom sporu nisu utvrdila pravo stanje stvari te da su na naprijed opisani način povrijedili članke 5., 8., 9. i 47. ZUP-a. Između ostalog, navedeno je da šest od osam predloženih svjedoka u ponovljenom postupku nije niti pozvano radi saslušanja, a što je što je dovelo do toga da nisu na točan, jasan i nedvojben način utvrđene odlučne činjenice u upravnom postupku koji je prethodio tom sporu. Pri tome je ukazano da spisu prileže dva zahtjeva i to jedan iz 2008., a drugi iz 2011. te da je nejasno jesu li primijenjene relevantne odredbe materijalnog propisa.

12. Iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj ostvario status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za razdoblja od 14. prosinca 1992. do 20. svibnja 1993. (111. brigada HV), od 20. lipnja 1993. do 31. listopada 1994. (126. pukovnija domobranska Sinj) i od 21. veljače 1995. do 30. lipnja 1996. (Zapovjedništvo III. ZP OSRH Knin), osobni čin narednik.

13. Tijekom postupka na zapisnik je 26. rujna 2018. i 5. ožujka 2019. saslušan tužitelj. U ponovnom postupku, u prisutnosti opunomoćenika tužitelja 30. travnja 2024. saslušani su u svojstvu svjedoka BN, ON i LN, Osim toga na zapisnik su 24. svibnja 2022. uzete izjave ON i IN, a 9. travnja 2024. na zapisnik je uzeta izjava ZN. Tijekom ponovljenog postupka pribavljene su pisane izjave FN, HN, BN, kao i tužitelja. Imajući na umu navedeno, po ocjeni ovog suda, tužitelju je adekvatno omogućeno sudjelovanje u predmetnom upravnom postupku te je pravilno i potpuno utvrđeno relevantno činjenično stanje.

14. Naime, sama činjenica da je tužitelj u ponovnom postupku predlagao provođenje određenih dokaza, ne znači da je upravno tijelo dužno provesti sve dokaze, kao ni ovaj sud. Također se napominje da u situaciji kada tužitelj nema priznat status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata u spornom razdoblju za njega se ne može pribaviti ratni put za navedeno razdoblje.

15. Tuženik je u obrazloženju osporenog rješenja naveo sadržaj izjava saslušanih svjedoka i razloge zbog kojih prvostupanjsko tijelo nije provelo koncentrirani ispitni postupak, navodeći starosnu dob pojedinih svjedoka i pozivajući se na ekonomičnost postupka, koje razloge kao valjane prihvaća ovaj sud. Ukazao je na različitost sadržaja pojedinih potvrda o sudjelovanju tužitelja u ON MZ Tijarica, te je istaknuo da je MZ Tijarica 7. prosinca 1991. dobila dozvolu RSNZ-a za osnivanje naoružane jedinice Narodne zaštite na lokalnom području, a ne od listopada 1990. (od kada je tužitelj tražio priznavanje statusa dragovoljca iz Domovinskog rata), kao i na različit sadržaj izjava tužitelja danih u predmetnom upravnom postupku u odnosu na aktivnosti koje je obnašao u spornom razdoblju. Tuženik stoga nije cijenio vjerodostojnom naknadnu izjavu tužitelja smatrajući da je dana s ciljem ispunjenja zakonskih uvjeta iz članka 3. stavka 2. ZHBDR-a. Potvrdio je zakonitim prvostupanjsko rješenje kojim je ocijenjeno da se aktivnosti tužitelja u predmetnom razdoblju ne mogu smatrati direktnim borbenim djelovanjem u smislu članka 3. stavka 2. ZHBDR-a, a to su: stražarenje, motrenje i čuvanje sela. Ujedno je utvrđeno da tužitelj ima revers o zaduženju oružja od 19. prosinca 1991., uz napomenu da je 115. brigada HV službeno ustrojena dana 29. srpnja 1991., iako spisu prileži popis pripadnika navedenoj postrojbi u razdoblju od 10. listopada 1990. do 5. listopada 1991.

16. Imajući na umu izneseno, po ocjeni ovog suda, u predmetnom upravnom postupku pravilno su tuženik i prvostupanjsko tijelo cijenili vjerodostojnim ranije izjave tužitelja i saslušanih svjedoka u odnosu na aktivnosti koje je tužitelj obavljao u spornom razdoblju, kao što su: stražarenje, motrenje i čuvanje sela, a koje se ne mogu smatrati izravnim borbenim djelovanjem u smislu članka 3. stavka 2. ZHBDR-a. Osim toga, navedeno je u skladu s ostalom materijalnom dokumentacijom, pa tako i s podacima o tome kada je predmetna postrojba službeno osnovana, kao i s činjenicom da tužitelj nema dokaz o zaduženju naoružanjem prije 19. prosinca 1991. Isto tako, valja reći da je iz opisa ratnog puta izdanog od Ureda za obranu Sinj za ŠN, KLASA: 562-01/07-01/146, URBROJ: 512M2-163-072 od 31. prosinca 2007. razvidno da se odnosi na razdoblje od 10. listopada 1990. do 5. listopada 1991. (za koje razdoblje tužitelj traži da mu se prizna status hrvatskog branitelja - dragovoljca iz Domovinskog rata) i da u tom razdoblju pripadnici dragovoljačkih oružanih skupina nisu djelovali na crti bojišnice u smislu izravnog oružanog otpora te da je imenovani evidentiran kao sudionik Domovinskog rata u navedenom razdoblju, a ne kao pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske ili Ministarstva obrane Republike Hrvatske.

17. Pogrešno tužitelj smatra da se njegova aktivnost stražarenja može smatrati borbenim djelovanjem u smislu članka 3. stavka 2. ZHBDR-a, pozivajući se na članak 2. Pravilnika, jer se prema članku 3. Pravilnika ta aktivnost odnosi na stražarenje u vojnim objektima, što u konkretnom predmetu nije slučaj, pri čemu je ovdje lex specijalis ZHBDR. Pri tome tuženik pravilno ukazuje na to da se prema dosljednoj praksi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske aktivnost stražarenja ne može smatrati izravnim oružanim otporom agresoru, s kojim utvrđenjem je suglasan i ovaj sud.

18. U obrazloženju tuženika izneseni su detaljni i valjani razlozi za odbijanje žalbe tužitelja, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Tuženik je pravilno naveo da su odredbe Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata sadržajno identične ZHBDR-u u odnosu na razdoblje za koje se može priznati traženi status, s tim da su i odredbe koje propisuju način djelovanja na temelju kojih se taj status može priznati ostale iste. Ostali prigovori tužitelja istaknuti u tužbi nisu od utjecaja na drugačije odlučivanje u ovom upravnom sporu.

19. Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

20. Kako tužitelj nije uspio u predmetnom upravnom sporu na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a valjalo je odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora te odlučiti kao u točki II. izreke.

U Splitu 19. veljače 2026.

S U T K I N J A

Mirela Valjan-Harambašić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (članak 126. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja

- tuženiku

- u spis