Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Daruvaru

Stjepana Radića 27

43500 Daruvar

P-553/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Daruvaru po sucu toga suda Damiru Palatinuš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Kralik, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon dana 4. veljače 2026. godine održane i zaključene usmene glavne rasprave u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odv. vježbenika CŠ, te zamjenika punomoćnika tuženika odv. vježbenika BŠ, temeljem odredbe članka 335. Zakona o parničnom postupku, dana 19. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 3208549312 od 5. ožujka 2007. godine zaključenog između tužitelja ŽŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 625,00 eura (slovima: šest stotina dvadeset pet eura) uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana, a sve za period od dana 19. veljače 2026. godine kao dana donošenja prvostupanjske presude do dana isplate.

Obrazloženje

1. Kod ovog suda tužitelj ŽŠ podnio je tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, radi utvrđenja.

2. U tužbi se navodi da su dana 5. ožujka 2007. godine tužitelj i tuženik sklopili 0 Ugovor o kreditu br. 3208549312 (kreditna partija br. 7103532929), a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 84.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Kredit je dan na rok otplate od 30 godina. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, a kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužitelj de facto bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit. Predmetna naknada tužitelju je naplaćena u iznosu od 3.838,31 HRK. Spornim člankom 2. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita. Tužitelj navodi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik tužitelju nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja joj je naplaćena prije isplate kredita iz čega proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je tužitelj bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže naslovnom sudu da nakon provedenog postupka odluči kao u izreci ove presude.

3. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi od 28. lipnja 2025. godine. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.327,23 EUR slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Naime, tuženik ističe da je jedina svrha suviše naznačene vrijednosti predmeta spora zlouporaba procesnih prava radi stjecanja veće odvjetniče nagrade prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tuženik ukazuje da je predmet spora utvrđenje ništetnom Ugovorne odredbe kojom je određeno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora te je tužitelj kao prilog predmetne tužbe dostavio potvrdu da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u iznosu od 3.838,31 HRK, a koju visinu tuženik ne spori. Budući da je svrha predmetne tužbe utvrđenje ništetnim Ugovorne odredbe koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena u iznosu od 3.838,31 HRK, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka. 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora u iznosu od 509,43 EUR. Isto tako, tuženik ukazuje i na odredbu članka 10. Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati da se postupak provede sa što manje troškova, dok je zakonodavac posebno naglasio da je obveza suda da spriječi svaku zlouporabu prava u postupku. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe članka 2. Ugovora o kreditu 3208549312 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 5. ožujka 2007. godine. Odredbom članka 2. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Također tuženik se protivi dokaznom prijedlogu za provođenjem financijskog vještačenja iz razloga što tuženik se spori visinu naplaćene naknade. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502c. ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi članka 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom članka 4. stavak 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom članka 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu članka 55. stavka 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput:

-operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

-materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),

-troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),

-povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (ŠŠ protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40.000,00 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu članka 4. stavak 2. i članka 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi:

“Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinčani pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?”

Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem:

„8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje ĆŠ prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak 81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“

S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe članka 53. ZZP-a. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi:

“Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?”

Zaključak Suda EU je da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u članku 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito:

-odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita,

-nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa,

-sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu.

Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

4. Tužitelj je kao vrijednost predmeta spora u tužbi naznačio iznos od 1.327,23 eura, a od strane tuženika izložen je prigovor u pogledu vrijednosti predmeta spora iz razloga što naknada za obradu kreditnog zahtjeva koji je predmet utvrđenja ništavosti iznosi 3.838,31 hrvatskih kuna odnosno 509,43 eura. Na pripremnom ročištu koje je održano 2. listopada 2025. godine sud je utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 509,43 eura radi sprečavanja zlouporabe ovlaštenja, te uzimajući u obzir odredbu članka 10. Zakona o parničnom postupku. Naime, nesporno je između stranaka da je predmet utvrđenja ništavosti u ovom predmetu naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja iznosi 509,43 eura, pa je stoga viši iznos od strane tužitelja postavljen isključivo iz razloga kako bi se ostvarilo pravo na više troškove parničnog postupka. Pri tome je također uzeto u obzir da se vrijednost predmeta spora koja nije manja od 1.327,32 eura sukladno članku 19. Zakona o sudskim pristojbama uzima u obzir samo prilikom utvrđivanja vrijednosti radi naplate pristojbi, te isti nije mjerodavan za vrijednost predmeta spora u pogledu visine troškova parničnog postupka.

5. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u dopis (list 4), ugovor o namjenskom kreditu (list 5-10), sudsku praksu (list 25-39, 41-50, 55-63, 68-115).

6. Koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je u smislu odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku, odlučio prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim odredbe članka 2. Ugovor o kreditu br. 3208549312 od 15. ožujka 2007. godine koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora". Pri tome sukladno podacima tuženika (list 4), a što između stranaka nije sporno, proizlazi da je tužitelj u pogledu prethodno navedenog platio ukupni novčani iznos od 3.838,31 Kn odnosno 509,43 eura i to s danom 20. ožujka 2007. godine.

9. Tijekom postupka bilo je sporno je li navedena odredba predmetnog ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetna.

10. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208549312 od 5. ožujka 2007. godine (list 5-10) utvrđeno je da su isti zaključili tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita, za iznos 84.000,00 CHF. U točki 2. navedenog ugovora određeno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu Odlukom o Tarifi naknada za uslugu Kreditora. Sukladno podacima tuženika (list 4) tužitelj je navedenu naknadu platio u iznosu od 3.838,31 Kn odnosno 509,43 eura.

11. Tužitelj je u svom iskazu (list 127-128) naveo da je predmetni ugovor realiziran u poslovnici tuženika u Okučanima s tim da se ne sjeća da je bilo posebnih opcija koje bi njemu bile ponuđene, već mu je ponuđen upravo onaj kredit koji je realiziran s iznosom koji je tražio. Navedeni kredit korišten je za kupnju i adaptaciju kuće, u pogledu te nekretnine tužitelj nije obavljao nikakvu poduzetničku ili poslovnu djelatnost, već se ta nekretnina koristi isključivo za stanovanje. Prilikom sklapanja ugovora nisu posebno pregovarali oko naknade koja je predmet utvrđenja ništavosti, oko te naknade nije bilo posebnog razgovora i nije mu poznato da li je mogao dobiti kredit bez plaćanja te naknade. Prilikom sklapanja ugovora potpisao je isti, a prvenstveno mu je bilo bitno da dobije iznos koji mu je trebao za kupnju odnosno adaptaciju nekretnine.

12. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja, te predmetni ugovor iz kojeg proizlazi da je namjena kredita kupnja i adaptacija obiteljske kuće, a za koju nekretninu nije utvrđeno da bi služila zanimanju tužitelja, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, proizlazi da tužitelj ima status potrošača sukladno odredbi članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Sud smatra da iz svega navedenog proizlazi da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, tuženik svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o bitnim parametrima u pogledu određivanja naknade za obradu i odobrenje kredita. Tijekom postupka tuženik nije dokazao da se je o toj odredbi prilikom sklapanja ugovora pojedinačno pregovaralo, već je tuženik odredbu unaprijed formulirao, te tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na takvu odredbu. Takvim postupanjem tuženik je je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje su tužitelja stavile u neravnopravan položaj, a koje odredbe stvaraju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, što je suprotno osnovnim načelima obveznog odnosa, savjesnosti i poštenja.

14. Prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. (nadalje u tekstu: Direktiva) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi članka 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

15. Odredbama članka 81. stavak 2. i 3. ZZP/03 i člankom 96. ZZP/09, koji su bili na snazi u spornom periodu, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

16. Stoga, opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje. S obzirom na utvrđenja u ovom postupku iz kojih, po ocjeni ovoga suda, nedvojbeno proizlazi da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu i trajanja ugovornog odnosa postupao suprotno načelima obveznog prava, Zakona o zaštiti potrošača i pravu EU, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, slijedom čega je takvo postupanje tuženika nepošteno, a ugovorna odredba u pogledu određivanja naknade za obradu i odobrenje kredita, nepoštena, a time i ništetna. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti i tu odredbu ugovora kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz nje proizlaze, a o kojoj on, kako je utvrđeno, nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga ova odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

17. Slijedom svega navedenoga, spornu odredbu iz članka 2. predmetnog ugovora o kreditu, sud je utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke.

18. U pogledu zastare o istoj se očitovao tužitelj u svom podnesku od 12. rujna 2025. godine (list 64-65) smatrajući da nema zastare u ovom predmetu. U odnosu na zastaru, sud je uzeo u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

19. S obzirom da je ništetnost predmetne odredbe ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a, nije još niti počeo teći.

20. Punomoćnik tužitelja potraživao je troškove i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav podneska od 3. srpnja 2025. godine 50,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 12. rujna 2025. godine 200,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 10. listopada 2025. godine 200,00 eura, za zastupanje na ročištu 2. listopada 2025. godine 200,00 eura, za zastupanje na ročištu 4. veljače 2026. godine 200,00 eura, za ročište za objavu odluke 100,00 eura, za dopis tuženiku od 3. lipnja 2025. godine s poštarinom 52,10 eura, na ime PDV 300,53 eura, te za troškove sudskih pristojbi 79,64 eura odnosno ukupno 1.582,27 eura.

21. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora koju je sud utvrdio, sud je u pogledu zatraženih troškova tužitelju utvrdio da istome pripada pravo na nagradu za sastav tužbe u iznosu od 100,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 12. rujna 2025. godine 100,00 eura, za sastav obrazloženog podneska 10. listopada 2025. godine 100,00 eura, za zastupanje na ročištu 2. listopada 2025. godine 100,00 eura, za zastupanje na ročištu 4. veljače 2026. godine 100,00 eura, za ročište za objavu odluke 50,00 eura, na ime PDV 137,50 eura, sveukupno 687,50 eura, te je tuženik obvezan da tužitelju temeljem članka 154 stavak 1 Zakona o parničnom postupku isplati navedeni trošak sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, a sve na način kako je to navedeno u točki II izreke ove presude.

22. Punomoćniku tužitelja nije priznato pravo na nagradu za sastav podneska od 3. srpnja 2025. godine iz razloga što obavijest o plaćanju sudske pristojbe nije bila potrebna za vođenje ovog postupka, a također mu nije priznato pravo niti na nagradu za dopis tuženiku od 3. lipnja 2025. godine iz razloga što navedeni dopis nije dostavljen u spis, niti je dostavljen podatak o visini poštarine koja je plaćena za slanje tog dopisa. Tužitelju također nije priznato pravo na naknadu troškova sudskih pristojbi iz razloga što za tužitelja u ovom predmetu ne postoji obveza plaćanja sudskih pristojbi, a sve u smislu odredbe članka 11. stavak 1. točka 20 Zakona o sudskim pristojbama.

23. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Daruvaru 19. veljače 2026.  godine

S U D A C:

Damir Palatinuš

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. odv. AŠ, [adresa]

2. odv. društvo Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, vaš znak: ZP3905