Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-541/2019-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R VA T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Jadranki Orlović, u pravnoj stvari tužiteljice KN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnici KNR u [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Leko & partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 28. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 19. veljače 2026. kao dana donošenja i objave presude,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužiteljici KN OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 9.336,34 eura (devet tisuća tristo trideset šest eura i trideset četiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana nakon uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta i to do 31. srpnja 2015. obračunatoj po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, nadalje, tekućom od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. obračunatoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, tekućom od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. obračunatoj po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a tekućom od 31.12.2023. do isplate obračunatoj po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja ne na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, , u roku od 15 (petnaest) dana, i to na:

- iznos od 181,28 euro od dana 28.09.2010.g. do isplate,

- iznos od 131,37 euro od dana 13.10.2010.g. do isplate,

- iznos od 131,37 euro od dana 11.11.2010.g. do isplate,

- iznos od 131,37 euro od dana 11.12.2010.g. do isplate,

- iznos od 131,37 euro od dana 11.01.2011.g. do isplate,

- iznos od 131,37 euro od dana 11.02.2011.g. do isplate,

- iznos od 156,84 euro od dana 11.03.2011.g. do isplate,

- iznos od 156,84 euro od dana 12.04.2011.g. do isplate,

- iznos od 156,84 euro od dana 11.05.2011.g. do isplate,

- iznos od 84,25 euro od dana 11.06.2011.g. do isplate,

- iznos od 184,16 euro od dana 12.07.2011.g. do isplate,

- iznos od 228,19 euro od dana 11.08.2011.g. do isplate,

- iznos od 228,19 euro od dana 10.09.2011.g. do isplate,

- iznos od 24,84 euro od dana 15.09.2011.g. do isplate,

- iznos od 191,46 euro od dana 12.10.2011.g. do isplate,

- iznos od 191,46 euro od dana 11.11.2011.g. do isplate,

- iznos od 191,46 euro od dana 13.12.2011.g. do isplate,

- iznos od 191,46 euro od dana 11.01.2012.g. do isplate,

- iznos od 204,47 euro od dana 11.02.2012.g. do isplate,

- iznos od 204,47 euro od dana 10.03.2012.g. do isplate,

- iznos od 204,47 euro od dana 11.04.2012.g. do isplate,

- iznos od 204,47 euro od dana 11.05.2012.g. do isplate,

- iznos od 103,01 euro od dana 13.06.2012.g. do isplate,

- iznos od 204,47 euro od dana 11.07.2012.g. do isplate,

- iznos od 204,47 euro od dana 07.08.2012.g. do isplate,

- iznos od 204,47 euro od dana 11.09.2012.g. do isplate,

- iznos od 204,47 euro od dana 11.10.2012.g. do isplate,

- iznos od 204,47 euro od dana 10.11.2012.g. do isplate,

- iznos od 204,47 euro od dana 08.12.2012.g. do isplate,

- iznos od 204,47 euro od dana 10.01.2013.g. do isplate,

- iznos od 204,47 euro od dana 09.02.2013.g. do isplate,

- iznos od 204,47 euro od dana 12.03.2013.g. do isplate,

- iznos od 204,47 euro od dana 11.04.2013.g. do isplate,

- iznos od 204,47 euro od dana 11.05.2013.g. do isplate,

- iznos od 102,81 euro od dana 11.06.2013.g. do isplate,

- iznos od 204,47 euro od dana 11.07.2013.g. do isplate,

- iznos od 204,47 euro od dana 10.08.2013.g. do isplate,

- iznos od 204,47 euro od dana 12.09.2013.g. do isplate,

- iznos od 204,47 euro od dana 11.10.2013.g. do isplate,

- iznos od 204,47 euro od dana 13.11.2013.g. do isplate,

- iznos od 204,47 euro od dana 13.12.2013.g. do isplate,

- iznos od 204,47 euro od dana 09.01.2014.g. do isplate,

- iznos od 101,09 euro od dana 11.02.2014.g. do isplate,

- iznos od 101,09 euro od dana 11.03.2014.g. do isplate,

- iznos od 101,09 euro od dana 11.04.2014.g. do isplate,

- iznos od 101,09 euro od dana 13.05.2014.g. do isplate,

- iznos od 100,21 euro od dana 12.07.2014.g. do isplate,

- iznos od 101,09 euro od dana 08.08.2014.g. do isplate,

- iznos od 101,09 euro od dana 12.09.2014.g. do isplate,

- iznos od 101,09 euro od dana 11.10.2014.g. do isplate,

- iznos od 101,09 euro od dana 12.11.2014.g. do isplate,

- iznos od 101,09 euro od dana 12.12.2014.g. do isplate,

- iznos od 101,09 euro od dana 13.01.2015.g. do isplate,

- iznos od 101,09 euro od dana 11.02.2015.g. do isplate,

- iznos od 101,09 euro od dana 12.03.2015.g. do isplate,

- iznos od 101,09 euro od dana 11.04.2015.g. do isplate,

- iznos od 101,09 euro od dana 12.05.2015.g. do isplate,

- iznos od 100,31 euro od dana 10.07.2015.g. do isplate,

- iznos od 101,09 euro od dana 08.08.2015.g. do isplate,

- iznos od 91,19 euro od dana 10.09.2015.g. do isplate.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužiteljici KN OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.702,55 EUR (dvije tisuće sedamsto dva eura i pedeset pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja ne na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova odbija se u cijelosti.

r i j e š i o  j e

1. Dopušta se preinaka tužbe sadržana u podnesku tužiteljice od 25. studenoga 2025. u kojem je postavljen konačni tužbeni zahtjev izražen u eurima, kojim se od tuženika potražuje isplata iznosa od 9.336,34 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu pod točkama 1. 2. 3. 4 i 5. tužbenog zahtjeva kojim se traži da se utvrde ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i u CHF.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 3. lipnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te isplate novčanog iznosa koji je prema navodima tužbe više platila tuženiku zbog primjene tih ugovorih odredbi za koje tvrdi da su ništetne. U tužbi navodi da je kao korisnica kredita dana 11.5.2006. sklopila s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj: 9011305571 kojim joj je stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 94.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Tužiteljica i tuženik su dana 13.1.2016. sklopili dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011305571 kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, sve temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Odredbom toč.4.1. Ugovora je određeno da se Korisnik kredita obvezuje Banci platiti kamatu po godišnjoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja toga Ugovora iznosi 4,75% godišnje. Odredbom toč. 4.2. Ugovora je određeno da visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita. Odredbom toč. 7.2. Ugovora između ostalog je određeno da se kredit i kamata iz toč.4. Ugovora o otplaćuju u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio toga Ugovora. Također je određeno da u slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Navedene odredbe, u dijelu u kojemu je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, kao i pristanak i prihvat promjene anuiteta od strane korisnika kredita u slučaju promjene kamatne stope, bez da se o istom pregovaralo i bez da je isto bilo predočeno tužiteljici kao potrošaču, dakle samo odlukom Banke,te odredba istog Ugovora u dijelu kojim je ugovorena vezanost glavnice uz valutnu klauzulu CHF o čemu se također nije pregovaralo i o kojoj tuženik nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti vezane uz valutu CHF, su temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ništetne. Ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti propisima i to odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme potpisivanja predmetnog Ugovora, a kojom odredbom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu svjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Navedena zakonska odredba sukladna je Direktivi 93/13 (čl.3. st.2.). Ugovor tuženika je standardi ugovor banke. O odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke, tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali kao ni o rizicima koje sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, te tužiteljica ni na koji način nije mogla na takve ugovorne odredbe utjecati obzirom su bile unaprijed formulirane od strane tuženika. Obzirom da je ugovor tuženika standardi ugovor banke na koji tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati, a u ugovoru tuženik nije izričito i egzaktno utvrdio parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara te obzirom da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti posebno o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu švicarskog franka, takvim ugovornim odredbama tuženik je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, u takvim uvjetima neizvjestan je iznos kredita kojeg tužiteljica mora vratiti. Ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope bez da se istovremeno precizno odredi referentna stopa koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu kao i uvjeti i način promjene kamatne stope, kod čega ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, ovdje na štetu tužiteljice kao potrošača jer tuženik kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Osim toga takva ugovorna odredba je nerazumljiva jer kriteriji na koje se veže se ne mogu podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze. Isto tako, zbog nedostatka dostatne informacije od strane tuženika kao trgovca i profesionalca, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, tužiteljica uz svu dužnu pažnju i oprez, kao prosvjetni radnik i prosječni potrošač, nije ni na koji način mogla predvidjeti rizike vezane uz valutu švicarski franak i ekonomske posljedice koje proizlaze iz odredbi ugovorima kojima je kao zaštitna klauzula ugovoreno vezanje glavnice uz valutu švicarski franak, a što je tuženiku bilo poznato. Navedena činjenica i takve ugovorne odredbe također čini nerazumljivima od strane tužiteljice. Nadalje, ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope veže isključivo uz odluku jednog ugovaratelja bez unaprijed utvrđenih kriterija, a što je u konkretnoj situaciji bio slučaj jer tužiteljica nije bila upoznata o tome pod kojim će uvjetima banka jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, kao i neinformiranost tužiteljice od strane tuženika o prirodi i specifičnostima valute švicarski franak, što je nedvojbeno tužitelju kao banci poznato, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, pa prema tome ne može biti svjestan rizika koji preuzima, protivna je jednom od temeljnih načela obveznog prava i to načelu savjesnosti i poštenja utvrđenim odredbom čl. 4. ZOO-a, a kojom odredbom je propisano da su se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza tih odnosa dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Prema odredbi čl. 83. ZZP prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se procjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Bitni sastojci ugovora o kreditu su predmet i cijena, a cijena podrazumijeva i kamatu pa je kamata bitan element ugovora o kreditu i kao takva mora biti određena odnosno odrediva. Ugovorna odredba koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena (kamata) određuje odnosno mijenja prema njegovoj odluci, dakle jednostrano, bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu i na koju tužiteljica nije mogla ni na koji način utjecati, protivno je načelu savjesnosti i poštenja. Nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne su od samog početka tj. trenutka kad su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača čitavo vrijeme dok se koriste, dakle od trenutka kad su ugovorene pa nadalje, što sve proizlazi iz samog pojma ništetnosti, koja je posljedica toga što su nepoštene. Upravo stoga dodatkom ugovoru o kreditu broj 9011305571 od 13.1.2016. kojim je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, nije nestao uzrok ništetnosti. Isto tako prihvaćena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR ne predstavlja osnovu za gubitkom pravnog interesa tužiteljice. Tužiteljica se poziva na primjenu pravnog utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.g., i Pž- 6632/2017-10 od 14.6.2018., obzirom su navedenim presudama prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pri čemu je sud temeljem odredbe čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku vezan za pravno utvrđenje u parnici u kojoj se tužitelj na njih poziva. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. istog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Na dan sklapanja Ugovora o kreditu broj: 9011305571 od 11.05.2006.g. kamatna stopa je iznosila 4,75% godišnje, a tuženik je protivnu načelu savjesnosti i poštenja svojom odlukom na koju tužiteljica ni na koji način nije mogla utjecati, mijenjao kamatnu stopu, na koji način je mijenjao i visinu mjesečnih anuiteta u odnosu na prvi otplatni plan kredita protivno odredbi toč.7.2. Ugovora kojom je bila ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio toga ugovora. Tužiteljica smatra da je tuženik u ugovaranjem ništetnih odredbi, doduše samo u dijelu, a vezanih uz promjenu kamatne stope sukladno svojoj odluci te ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, na štetu tužiteljice stekao bez osnove značajan iznos. Tužiteljica je izvršila izračun više plaćenog po Ugovoru o kreditu broj: 9011305571 od 11.5.2006. za razdoblje od isplate kredita do prihvaćanja konverzije 30.09.2015. uz primjenu kamatne stope ugovorene na dan isplate kredita i tečaja CHF na dan isplate kredita, kao jedinim poznatim parametrima prilikom sklapanja Ugovora, te je utvrđeno da je tužiteljica u pretplati 94.761,31 kn, no kako je tuženik prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR priznao tužiteljici pretplatu u visini od 29.024,71 kn to je ukupna visina utvrđene preplate umanjena za navedeni iznos i iznosi 65.736,60 kuna. Slijedom svega navedenog, tužiteljica smatra da su ništetni dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj: 9011305571 od 11.5.2006. u kojima je ugovorena zaštitna klauzula u CHF i način na koji se mijenja kamatna stopa, pa uzimajući u obzir presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.g., i br: Pž- 6632/17-10 od 14.06.2018, te rješenje Vrhovnog suda RH br: Rev-2868/2018-2 od 12.2.2019. kao i činjenicu da je tuženik ugovaranjem ništetnih odredbi povrijedio načelo savjesnosti i poštenja te prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama između tužiteljice kao potrošača i tuženika, na štetu tužiteljice, tužiteljica predlaže naslovnom sudu da usvoji postavljene tužbene zahtjeve,

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužba je, povrh svega navedenog, neuredna i nepodobna za postupanje obzirom da visina tužbenog zahtjeva za isplatu ne proizlazi iz dokumentacije priložene uz tužbu. Tužba i tužbeni zahtjev su neuredni nepodobni za postupanje budući da su utemeljeni na ugovoru koji više nije na snazi. Ističe kako je u ovom slučaju sklopljen Dodatak ugovora kojima je provedena konverzija iz kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, pa posljedično tužitelj niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. Naime, budući da konverzija ima retroaktivni učinak, to treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit s valutnom klauzulom u EUR. Sklapanjem konverzije za potrošače koji su istu prihvatili otpao je pravni interes za postavljanjem bilo deklaratornog, bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran iz razloga što je upravo sklapanjem konverzije za potrošače nastupila potpuna restitucija kakvu su isti dobrovoljno prihvatili na temelju zakona. S obzirom na to da se konverzija odnosi i na period od trenutka sklapanja ugovora o kreditu pa nadalje te obuhvaća i utuženo razdoblje predlaže odbiti tužbe ni zahtjev u cijelosti. Protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja, a posebno prijedlogu za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost utvrđivanja visine preplate po osnovi promjene kamata i tečaja CHF, jer bi provođenje takvog dokaznog postupka bilo protivno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2025). budući da je tim zakonom jasno i detaljno određen način konverzije koju je tuženik proveo u skladu s odredbama tog zakona. Stoga smatra da tužitelji nema pravnu osnovu zahtijevati bilo kakvo dodatno obeštećenje. Osporava i tvrdnje tužitelja da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. Iste su zakonom dopuštene, a tužitelj prilikom sklapanja ugovora niti jednu od tih klauzula nije izdvojio kao spornu ili tražio dodatna pojašnjenja u vezi s tim, a bile su podvrgnute provjeri službenika banke pa konačno i javnog bilježnika. Tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama ocijenivši kako mu sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Tužitelju se te odredbe bile jasne i razumljive. Tužitelj je kao poslovno sposobna osoba koja je od tuženika prije sklapanja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije što je i potvrdio svojim potpisom na ugovoru, a to mu je bilo dodatno pojašnjeno i kod javnog bilježnika. Zaključno tuženik ističe kako je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija tužitelju su priznate sve uplate po osnovnom kreditu koji je predmet ovog postupka, te mu je za iznos istih umanjena ukupna masa kredita, stoga postavljanjem ovakvog tužbenog zahtjeva tužitelj ide za tim da dva puta naplati jedan te isti iznos, jednom po osnovi konverzijskog obračuna, a drugi puta po osnovi ove tužbe), iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Tvrdi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa ista nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu, konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva, nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorne varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu, konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva, nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula, pa ne može biti predmet bilo kakvog preispitivanja, a posebice ne može biti predmet preispitivanja zakonska odredba kojom je strogo reguliran način provođenja konverzije koja je u konkretnom slučaju sklopljena, sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija tužitelju su priznate sve uplate po osnovnom kreditu koji je predmet ovog postupka, te mu je za iznos istih umanjena ukupna masa kredita, stoga postavljanjem ovakvog tužbenog zahtjeva tužitelj ide za tim da dva puta naplati jedan te isti iznos, jednom po osnovi konverzijskog obračuna, a drugi puta po osnovi predmetne tužbe te je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. Tužiteljica je u podnesku od 15. rujna 2020. djelomično povukla tužbu i to u odnosu na utvrđenje ništetnosti, dok je u odnosu na isplatu i naknadu troška ostala kod tužbe. Tuženik je u podnesku od 21. prosinca 2020. pristao na djelomično povlačenje tužbe , ali je zatražio naknadu troška prema troškovniku sadržanom u tom podnesku. Sud je rješenjem sadržanim u izreci ove odluke utvrdio da je tužba povučena u odnosu na postavljene deklaratorne tužbene zahtjeve po točkama 1-5. tužbenog zahtjeva.

4. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica u podnesku od 25. studenoga 2025. postavila svoj konačni tužbeni zahtjev izražen u eurima, usklađen s Nalazom vještakinje kojim potražuje isplatu iznosa od 9.336,34 eura. Konačno postavljeni tužbeni zahtjev je u odnosu na prethodni veći. O tom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu je sud i odlučivao.

5. U podnesku od 4. prosinca 2025. tuženik navodi da se protivi preinaci tužbe, odnosno povišenju tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljice od 25. studenoga 2025.

6. U vezi s tim se napominje da je sud rješenjem sadržanim u ovoj odluci dopustio takvu objektivnu preinaku tužbe iako se tuženik tome protivi na temelju čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku prema kojem iznimno od odredbe stavka 1. tog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, kao što je ovdje slučaj. Tužitelj je naime tek nakon tijekom glavne rasprave provedenog vještačenja u skladu s nalazom vještaka koji sadrži izračun više plaćenog, mogao postaviti svoj konačni tužbeni zahtjev za isplatu, pa je dakle tužba bez krivnje tužitelja preinačena tek u fazi glavne rasprave. Pored navedenog se napominje da je takva preinaka svrsishodna za konačno rješenje među strankama.

7. Napominje se da u odnosu na preinačeni povećani dio tužbenog zahtjeva, zastara nije nastupila iako je tužbeni zahtjev u skladu s Nalazom vještaka povećan nakon 13. lipnja 2014., pa ni onda ako se povećanje odnosi na preplatu po osnovu primjene kamatne stope, jer je podnošenjem same tužbe došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO, a sve cijeneći da preinačenim zahtjevom tužitelj nije zahtijevao isplatu po nekoj drugoj činjenično pravnoj odnosno materijalno pravnoj osnovi, već je tom preinakom samo povećao svoj zahtjev u odnosu na ranije postavljen, a koji proizlazi iz iste činjenično pravne i materijalno pravne osnove, koji do podnošenja tužbe nije bio u zastari. Takav stav je o tom pitanju zauzeo i Županijski sud u Puli u svojoj presudi poslovni broj : Gž-636/2021-2 od 24. svibnja 2021. U vezi s tim se napominje da je Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. donio pravno shvaćanje Su-IV-123/2024-5 pod točkom 2. prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. To znači da svi potrošači tužitelji koji su na vrijeme tužili banke zbog nepoštene kamate i nepoštene valutne klauzule u slučaju franak, imaju sljedeća dodatna prava u svojim postupcima: pravo nakon vještačenja povećati zahtjev za obeštećenje u skladu s izračunom sudskog vještaka te pravo i dobiti povećani dio tužbenog zahtjeva, jer zastare potraživanja za povećani dio obeštećenja nema.

8. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija u spisu predmeta: dokumentacija predana uz tužbu u omotnici (na stranici 11 spisa), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo i bankarstvo Vlasti Santo Olđa, pročitani su nalaz vještakinje Vlaste Santo-Olđa od 10. veljače 2025. (na stranici 69-100 spisa), dopuna nalaza vještakinje od 31. srpnja 2025. (na stranicama 120-129 spisa). te je saslušana i tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja. Napominje se da je tuženik na ročištu održanom 8. svibnja 2023. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka, Javne bilježnice Melanije Duić i zaposlenika tuženika.

9. Neosnovani su navodi tuženika iz odgovora na tužbu da su tužba i tužbeni zahtjev neuredni i nepodobni za postupanje jer se ne temelji na dokumentaciji priloženoj uz tužbu niti osnovanost istoga ne proizlazi iz argumantacije iznesene u historijatu tužbe budući da prvi tužbeni zahtjev iz tužbe od 3. lipnja 2019. sadržava sve što je potrebno u skladu s čl. 186. stavak 1. ZPP-a prema kojem tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (članak 106), pa je bio podoban za postupanje, a naknadno je u podnesku od 25. studenoga 2025. postavljen i konačni tužbeni zahtjev usklađen s nalazom vještakinje, koji je također podoban za postupanje.

10. Predmet ovog spor je povrat stečenog bez osnove zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi za koje tužiteljica tvrdi da su ništetne. S obzirom na to da je tužiteljica djelomično povukla tužbu u odnosu na postavljene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj kaluzuli u CHF, sud je o pitanju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a što je pretpostavka za odlučivanje o kondemnatornom tužbenom zahtjevu, odlučivao kao o prethodnom pitanju.

11. Između stranaka nije sporno:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom 11. svibnja 2006. zaključila Ugovor o kreditu broj 9011305571, kojim je tuženik tužiteljici kao korisnici kredita stavio na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 94.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita,

- da ugovor sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbu o valutnoj klauzuli u CHF te da je početna kamatna stopa 4,75 % godišnje

- da je na temelju odluke o promijenjenoj kamatnoj stopi tuženik jednostrano uvećavao anuitete za iznos povećane kamatne stope.

- da su zbog promjene tečaja CHF i povećanja kamatnih stopa anuiteti kredita znatno porasli tijekom otplate,

- da je 13. siječnja 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu kojim su odredbe Ugovora izmijenjene u pogledu valute obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita

12. Sporno je između stranaka da li su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenje ove tužbe, da li je nastupila zastara tražbine, da li je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj riješeno temeljem Dodatka Ugovora sklopljenog između stranaka sukladno ZIDZPK.

13. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

14. Prema čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema čl. 324. st. 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema čl. 323. st. 1. tog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15. Sud smatra da u ovom slučaju ugovor može opstati i bez tih ništetnih odredbi, jer ako se ne primjeni promjenjiva kamatna stopa, ostaje početna, a ako se ne primjeni valutna klauzula u CHF, anuiteti kredita se izračunavaju u kunama, a i odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je ovaj sud vezan su utvrđene ništetnima samo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

16. Spor proizlazi iz navedenog ugovora o kreditu koji su zaključili tuženik kao davatelj kredita i tužiteljica kao korisnica kredita, a već iz sadržaja ugovora proizlazi da ih je tužiteljica s tuženikom sklopila kao fizička osoba za stambene potrebe, adaptaciju stambenog objekta pa je ista u tom pravnom poslu potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ( „NN 96/03"). Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

17. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2014. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja. Presudom Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. (Pž-7129/13) potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjska presuda je preinačena i tužbeni zahtjev je odbijen. Pravna shvaćanja Visokog trgovačkog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope kao i ona o valjanosti valutne klauzule podržao je Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je presudom od 9. travnja 2015. (Revt-249/14) odbio revizije stranaka. Nakon što je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U- III/2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. djelomično usvojena ustavna tužba "Potrošača" te je ukinuta presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 u dijelu kojim je odbijena revizija "Potrošača" protiv pravomoćne presude kojem je odbijen zahtjev koji se odnosi na poštenost valutne klauzule, Vrhovni je sud ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te je predmet vraćen na ponovljeni žalbeni postupak Visokom trgovačkom sudu. Presudom od 14. lipnja 2018. (Pž-6632/17), Visoki trgovački sud je, u ponovljenom postupku, potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te im naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim.

18. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke poslovni broj: 24 P-47/19-10. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći i to da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti, jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i ovaj sud. I prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Kako se u konkretnom slučaju tužiteljica poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužiteljice kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF, nepotrebno je analizirati tvrdnje tuženika o tome da su te ugovorne osobe jasne i dovoljno uočljive te da su potrošači, pa tako i tužitelj bili u dovoljnoj mjeri informirani o promjeni kamatne stope o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu te o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, kao i tvrdnje da tim odredbama nije uspostavljena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te da korisnik kredita glede toga nije bio u zabludi, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu utvrdio ništetnima.

20. Potrošač je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane ne uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Pritom je nevažno koliko je znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, jer se u smislu zaštite prava potrošača koji su korisnici kredita, na jednak način trebaju tretirati potrošač koji je pravnik ili ekonomski stručnjak i učitelj ili liječnik. Prema praksi ES-a na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu se osobu ne isključuje kao „potrošača” u smislu Direktive jer je odlučan njegov podređeni položaj. Neovisno o tome je li korisnik kredita liječnik, učitelj ili ekonomist, nitko od njih nema mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke koji se primjenjuju ne kredite koje sklapaju pa svi oni, neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, dijele u odnosu na banku jednaki podređeni položaj. Također nije odlučna niti okolnost, koja je svrha sklapanja ugovora, je li to kupnja automobila ili jedine nekretnine za stambeno zbrinjavanje ili treće nekretnine za odmor. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta kako je postavlja Direktiva 93/13 ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora. Dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti, riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora, kao niti njegova financijska vrijednost nisu odlučne.

21. Valutna klauzula i promjenjive kamatne stope su zakonom dopuštene, ali iste ipak mogu biti utvrđene nepoštenima i slijedom toga ništetnima, ako nisu bile transparentne, a pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu je presuđeno da nisu bile transparentne, što je na temelju provedenih dokaza utvrđeno i u ovom postupku. S obzirom na to da se prema praksi ES-a odredbe o tečajnom riziku imaju smatrati odredbama koje definiraju glavni predmet ugovora, poštenost odredbi o tom riziku ne bi se mogla procjenjivati da je odredba transparentna. Kako su odredbe o valutnoj klauzuli uglavnom formalno jasno i razumljivo sastavljene, upravo zaključak o tome da prilikom sklapanja ugovora potrošaču nisu bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoje obveze, ocijenjeno je da nisu transparentne u materijalnom smislu, odnosno da u suštini nisu jasno i razumljivo sastavljane. To je otvorilo put mogućnosti da se testiraju na poštenje, odnosno na dobru vjeru i ravnotežu. Pritom je ES naglasio da zahtjev transparentnosti „treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske institucije da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. U tom smislu je na nacionalnom sudu da, prilikom razmatranja okolnosti sklapanja ugovora, provjeri jesu li potrošaču priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoga zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruju dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti. Pritom nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da primjerice tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute; taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, ES zahtijeva da se provjeri uključuju li informacije koje su pružene potrošaču barem utjecaj koji na rate ima znatna deprecijacija zakonskog sredstva plaćanja u državi članici u kojoj korisnik kredita ima prebivalište u odnosu na stranu valutu. Konkretno, korisnik kredita mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. S druge strane, pružatelj usluge, u ovom slučaju bankarska institucija, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti. Naposljetku, kao što je to pojašnjeno u dvadesetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Naime, pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući odredbama koje je ovaj prethodno sastavio. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjenjiva kamatna stopa, odlučne informacije u svrhu ispitivanja koje nacionalni sud u tom pogledu mora provesti predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne svima koji su željeli ugovoriti kredit te, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava.

22. Kao što je već rečeno odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je sud vezan u ovom postupku je već utvrđeno da navedene ugovorne odredbe koje je i ovdje tuženik uključio u predmetni ugovor o kreditu nisu bile transparentne, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo da banke s korisnicima kredita nisu ugovorile parametre na osnovu kojih će se mijenjati kamatna stopa te da nisu bili upozoreni na rizike Hrvatska narodna banka ne drži pod kontrolom te da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

23. U vezi s tim se napominje da je Republika Hrvatska postala članica Europske unije 1. srpnja 2013. te da se na pravne odnose i sporove proizašle iz potrošačkih ugovora, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, ali u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

24. Tuženikov prigovor zastare također je neosnovan. Zastarni rok za potraživanja po osnovu stjecanja bez osnove je 5 godina, a teče od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu. Kako se tužiteljica poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., zastara potraživanja za preplaćene kamate nastupila 14. lipnja 2019. za sve banke, osim za Sberbank (Volksbank), za koju zastara preplaćenih kamata nastupa u lipnju 2023., dok zastara potraživanja preplaćenog tečaja CHF nastupa za svih 8 osuđenih banaka u lipnju 2023. Budući da je tužba u ovom predmetu zaprimljena 3. lipnja 2019., to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži povrat stečenog bez osnova na temelju primjene ništetnih ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da ni u tom slučaju nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. odlučujući o izvanrednoj reviziji, zauzeo pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici Odjela 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastrani rok kod restitucijskog zahtjeva, a to je zahtjev prema kojemu su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora. Taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tim pravnim shvaćanjem je pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Pravno shvaćanje služi ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse. Ono je obvezno za sve suce Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Po prirodi stvari, odnosno snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, pravno je shvaćanje važno i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Prema recentnoj praksi ES-a u tom smislu, pravno uređenje zastare restitucijskih učinaka u Hrvatskoj, kako po pitanju početka tijeka zastarnog roka tako i po pitanju njegova trajanja, usklađeno je s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13. Sud europske unije u svojoj odluci navodi da se "pravu Unije ne protivi nacionalni propis koji, propisujući nezastarivost tužbe za utvrđenje ništavosti nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača, podvrgava roku zastare tužbu radi isticanja restitucijskih učinaka tog utvrđenja, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti." S obzirom na to da je početak tijeka zastarnog roka za iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe od dana ispunjenja ništetnog ugovora, odnosno od dana sklapanja ugovora, u praksi ES-a ocijenjen protivnim EU pravu, novo tumačenje početka tijeka zastarnog roka u hrvatskoj sudskoj praksi (od dana utvrđenja ništetnosti odgovara) u cijelosti odgovara zahtjevima načela djelotvornosti zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi kako to zahtijeva Direktiva 93/13.

25. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 te u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

26. Iz samog Ugovora o kredita koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tužiteljicom kao fizičkom osobom za potrebe kupnje stambenog objekta, dakle s tužiteljicom kao potrošačem, da je to potrošački ugovor te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora sastavljenog od tuženika na koji tužiteljica nije mogla utjecati. Taj zaključak potvrđuje i činjenica da je taj kredit tretiran kao potrošački kad se provodila konverzija, odnosno kad je 8. prosinca 2015. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakon o potrošačkom kreditiranju, kojim su odredbe ugovora izmijenjene u pogledu valute obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, budući da su se takvi dodaci ugovora prema tom zakonu sklapali sami za potrošačke ugovore. Nadalje, iz predmetnog ugovora o kreditu je nadalje razvidno da je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno da su glavnica kredita i anuiteti vezani uz tu valutu, da je ugovorena početna kamatna stopa od 4,75 % godišnje te da je ista promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, a iz Nalaza i mišljenja vještaka je razvidno da je tečaj CHF tijekom otplate kredita znatno porastao te da su se kamatne stope povećavale sukladno odlukama tuženika.

27. Tuženik nije predložio dokaze na okolnost da se predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo te da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora bila upozorena na rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, odnosno odustao je od dokaznog prijedloga da se na tu okolnost saslušaju zaposlenici banke kao svjedoci, a na njemu je teret dokaza da to dokaže, dok je tužiteljica na tu okolnost predložila saslušanje tužiteljice.

28. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je 11. svibnja 2006. s tuženom bankom sklopila ugovor o stambenom kreditu jer joj je trebao novac za renovaciju kuće, da joj je u banci u kojoj sam već imala jedan kredit ponuđen kredit u švicarskim francima uz obrazloženje da je to najpovoljnije za nju i da odgovara njezinoj kreditnoj sposobnosti pa je na to pristala, da joj prilikom sklapanja ugovora u banci nije bilo objašnjeno značenje švicarskog franka u bankarskom sustavu, nisu spominjali termin valute utočišta, da je početna rata bila oko 2.600,00 kn koju je plaćala putem sustege od plaće, da joj je plaća iznosila oko 5.200,00 kn, da se rata stalno povećavala tijekom otplate a u trenutku konverzije je iznosila oko 4.600,00 kn, da je znala je da će se rata kredita budući da je ugovorena valutna klauzula možda mijenjati, ali nije očekivala da će tako jako porasti, da je to znala takav kredit ne bi uzela, da joj je 2015. ponuđena konverzija koju je prihvatila a tada joj je bilo rečeno da ima preplatu od oko 20.000,00 kn i da će se rata zbog toga smanjiti, ali nije bilo baš tako kao što je rečeno, da joj tom prilikom nije bilo rečeno da potpisivanjem konverzije gubi neko svoje drugo pravo na obeštećenje, da joj nije rečeno kako je izvršen obračun preplate, da na taj obračun nije mogla utjecati, da joj prilikom solemnizacije javni bilježnik nije objasnio značaj valutne klauzule u CHF i promjenljive kamatne stope već joj je rekao samo koliko joj iznosi glavnica kredita, koliko rate da ih mora redovito plaćati jer će u protivnom ostati bez nekretnine.

29. Na temelju iskaza tužiteljice koji je prihvaćen kao vjerodostojan sud je utvrdio da da je tužiteljica s tuženikom sklopila predmetni ugovor o kreditu u kojem se navodi da je namjena kredita renovacija stambenog objekta za što je i utrošila sredstva kredita, da se o odredbama kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je riječ o tipskom ugovorima na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, da nije bila upozorena na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF niti su joj bili predočeni kriteriji po osnovu kojih će se mijenjati kamatna stopa te da su se početne rata kredita zbog porasta tečaja i kamatne stope znatno povećale pa je tužiteljica zbog toga bila primorana sklopiti Dodatak ugovora kojima je valutna klauzula u CHF zamijenjena valutnom klauzulom u eurima.

30. Ocjenom svih provedenih dokaza sud zaključuje da tužiteljici od strane bankarskog službenika nije detaljno objašnjen predmetni kreditni odnos, da joj nisu predočeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope te da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o valuti obveze i nije postupao u dobroj vjeri, odnosno da nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

31. Iz Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora je razvidno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali da nisu ugovoreni i parametri po osnovu kojih će se ista mijenjati, pa se mijenjala jednostrano na osnovu odluka tužene banke kao što proizlazi iz Nalaza i mišljenja vještakinje Vlaste Santo Olđa. Za ovaj spor odlučno je to da prilikom sklapanja ugovora nisu ugovoreni kriteriji, odnosno parametri po osnovu kojih bi se mijenjala kamatna stopa, već se ista mijenjala jednostrano prema odlukama tuženika koji je o tome samo obavještavao tužiteljicu kao korisnicu kredita, budući da ugovor o kreditu ne sadrže precizne kriterije za određivanje promjenjive kamatne stope, pa tužiteljica ni na koji način nije mogla znati na koji način i po kojim parametrima će se mijenjati kamatna stopa, u tom slučaju je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, jer se o tome nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem kao korisnikom kredita niti su s njim ugovoreni parametri o kojima ovisi promjena prvotno ugovorene kamatne stope, pa se slijedom toga budući da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, u ovom slučaju se može primijeniti samo ona prva, početno ugovorena kamatna stopa od 4,75%.

32. S obzirom na to da je zbog primjenom spornih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF o kojima se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaj EUR-a ne drži pod kontrolom i koja je takozvana "valuta utočišta", što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni, a odlukama donesenima u kolektivnom sporu i na temelju dokaza provedenih u ovom postupku je utvrđeno da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena, stoga ne može imati učinak u odnosu na potrošača pa slijedom toga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Stoga ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u ovom slučaju ništetne. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Slijedom svega navedenog sud zaključuje da predmetni Ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,75 % godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

33. Okolnost da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku ne dovodi u pitanje taj zaključak, jer su prethodno navedeni sudovi to imali u vidu kad su odlučili da su ugovorene odredbe o klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, a uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, u smislu odredbi iz tih članaka ocijeniti je ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i činili.

34. S obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, povrat razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2006., kao i na povrat onoga što je isplatila kao razliku između kamatne stope od 4,35% prilikom sklapanja Ugovora i onih kamatnih stopa koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužiteljice proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).

35. U ovom slučaju je 13. siječnja 2016. sklopljen Dodatak ugovora o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), kojim je u promijenjena ugovorena valutna klauzula u CHF u valutnu klauzulu u euru slijedom čega i to treba uzeti u obzir. U odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

36. Iz Aneksa Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos neotplaćenog kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Spomenuti Aneksi Ugovora o kreditu nisu ništetni kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako je Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15). U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZIDZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

37. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019. na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužiteljica ima pravni interes i ovlaštena je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogla ostvariti neka eventualna prava koja joj pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

38. Sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR. Kamatna stopa određena Dodatkom od 16. prosinca 2015. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

39. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom od 8. prosinca 2015. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Dakle, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, pa je tužiteljica i nakon sklapanja Dodataka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećena, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

40. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda izraženoj u predmetu C-186/16 kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

41. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

42. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Prema istoj Odluci potrošač ima pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da sam čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtijeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža ništetnih ugovornih odredaba. Donesena je i odluka broj C-260/2018 gdje je navedeno da potrošač ima pravo na punu restituciju, ako ona nije postignuta konverzijom. Također je donesena i odluka od 9.7.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

43. Slijedom svega navedenoga po stavu ovog suda tužiteljica se sklapanjem Dodataka nije odrekla tih prava, nije dala, niti je mogla dati slobodan i informirani pristanak na to, pa se dodatkom (aneksom ) o konverziji nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristala na isto, a čak da je i dala takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), pa tužiteljica nije bila informirana niti je mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekla. To zato jer se u Dodatku (Aneksu) uopće ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope ugovorne kamate, niti pak on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se nakon njegova sklapanja odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu. Nadalje, tim dodatkom (aneksom) nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužiteljici tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliki bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužiteljica sklapanjem aneksa odrekla, niti je ona to mogla znati. Dakle, tužiteljica prema stavu ovog suda ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

44. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN RH broj 102/15 – dalje ZIDZOPK), valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

45. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva, jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi te razliku po osnovi promjene tečaja CHF.

46. Kao što je prethodno već rečeni i obrazloženo tužiteljica ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužiteljici ponudio sklapanje Dodataka i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istoj je priznao svojstvo potrošača. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.09.2015. tužiteljica više uplatila određeni iznos koji je u Dodatku nazvan pretplatom.

47. Korisnici kredita koji su proveli konverziju ne smiju biti u nepovoljnijem položaju od korisnika CHF kredita koji nisu proveli konverziju. Pravo na punu restituciju tužiteljica kao potrošač ima prema citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i to pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom na potrošača bilo prividno dobrovoljnim, bilo u okviru zakonskog rješenja. Stoga je u pravu je tužiteljica kada ističe da unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Slijedom navedenog slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenom valutnom klauzulom na temelju koje se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta, a to ne predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, već je i nadalje riječi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.

48. Sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvan ugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvan ugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se to osnovno pravo potrošača na potpunu restituciju ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju trebalo bi biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, mora biti restriktivno. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Kako to zakonodavac nije učinio, ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

49. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. U trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

50. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.) Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 LN protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju tužiteljica kao korisnica kredita u CHF, mogla se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su joj bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

51. Kako je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope ništetan, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima - stjecanje bez osnove kojom je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

52. U svrhu utvrđenja koliko je tužiteljica više platila tuženiku zbog primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF do dana konverzije, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo Vlasti Santo Olđa. Sud je vještakinji dao zadatak da izračuna koliko je tužiteljica više platila tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na početnu i tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate, odnosno korištenja predmetnog kredita sklopljenog između tužiteljice i tuženika, pri čemu treba uzeti u obzir da je između stranaka sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu, odnosno provedena je konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, pa je potrebno očitovati se i o tome da li je konverzija provedena sukladno navedenom zakonu, a nakon toga od prethodno izračunate preplate oduzeti iznos koji je tužiteljici priznat kao preplata u postupku konverzije iz CHF u EUR, a naknadno joj je dan i zadatak da zadatak da izradi dva izračuna, jedan s uključenim negativnim tečajnim razlikama, a drugi bez njih.

53. U Nalazu i mišljenju od 10. veljače 2025. vještakinja je prema nalogu suda izradila izračun preplate umanjen za negativne tečajne razlike i to dva izračuna, prvi iz toč. 6.1 prema kojem ako se obračuna kamate na preplatu utvrđenu u točki 5. Nalaza tabela 12. za razdoblje od 10.4.2008. do 10.11.2010. (djelomično) te se prvenstveno namiri obračunata kamata i dio glavnice do iznosa preplate utvrđena konverzijom, tužiteljica je više platila radi promjene kamatnih stopa i promjene tečaja CHF, nakon umanjena za preplatu iz konverzije utvrđenu od strane tuženika, ukupno 67.086,41 kn, odnosno 8.903,90 €, a zatezne kamate u tom slučaju teku od svakog pojedinog iznos preplate prikazane po mjesecima u u tabeli od toč. 6.1. nalaza te drugi prema kojem ako se obračuna zatezna kamate na preplatu utvrđenu u točki 5. Nalaza tabela 12. za razdoblje od dana preplate do 30.9.2015.,koja iznosi kuna 33.385,28, te se iznos obračunate kamate doda iznosu prepleta i od tog iznosa oduzme preplata utvrđena od strane tuženika u konverziji preplata iznosi kuna 88.590,97, odnosno 11.758,04 €, u kom slučaju zatezna kamata ne teče od svakog pojedinog iznosa preplate, već od 1. listopada 2015.

54. U povodu primjedbi tužiteljice na nalaz koje se u bitnome svode na to da je vještakinja izračunate preplate u oba izračuna umanjila za negativne tečajne razlike, vještakinja je nakon što je bila saslušana na ročištu održanom 13. lipnja 2025. izradila dopunu nalaza koja sadrži i izračune s uključenim negativnim tečajnim razlikama,. Tužiteljica je nakon toga u podnesku od 25. studenoga 20265. postavila svoj konačni tužbeni zahtjev na temelju izračuna sadržanog u dopuni nalaza, i to onog u kojem su zatezne kamate izračunate djelomično na pojedine iznose preplata do 10. studenoga 2010. i prebijene s iznosom priznatom tužiteljici u konverziji prema kojem je tužiteljica više platila radi promjene kamatnih stopa i tečaja CHF sa uključenim tečajnim razlikama, nakon umanjena za preplatu iz konverzije utvrđenu od strane tuženika, ukupno 70.344,69 kn, odnosno 9.336,34 €, a iznosi pojedinih preplata su prikazani u točki 3.2.1. Dopune nalaza. U vezi s tim se napominje da su pravilna oba izračuna, prvi u kojem zatezne kamate teku od svakog pojedinog iznosa preplate pa do isplate, a i drugi u kojem su zatezne kamate obračunate do dana konverzije 30.9.2015., u kojem zatezne kamate ne te od svake pojedine preplate do isplate, već od 1. listopada 2015. do isplate. Tuženik je na nalaz vještakinje i njegove dopune istaknuo samo primjedbe prave naravi prema kojima je nalaz irelevantan jer je po njemu tužiteljica obeštećena preplatom priznatom u konverziji dok ne osporava sam matematički izračun.

55. Nakon očitovanja vještaka o primjedbama tužiteljice u povodu kojih je u dopuni nalaza izrađen i izračun preplate koji nije umanjen za negativne tečajne razlike, sud je nakon pomne analize nalaza vještakinje i dopune nalaza, njezin Nalaz prihvatio kao stručan i objektivan te kao takav podoban za donošenje odluke u ovom sporu. Sud je kao mjerodavan za donošenje odluke u ovom sporu prihvatio izračun vještakinje iz dopune nalaza bez prijeboja s negativnim tečajnim razlikama budući da je na tom izračunu utemeljen konačno postavljeni tužbeni zahtjev. U vezi s tim se napominje da prema Odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 549/2023-4 od 11. siječnja 2024. poslovni broj Rev 549/2023-4 donesenoj u proširenom vijeću od 13 sudaca sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP. 10. kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima te je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tužene banke da se razlika umanji za negativne tečajne razlike to da je ista istakla protu tužbeni zahtjev, procesno pravni prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO, a u ovom slučaju tuženik u pogledu negativnih tečajnih razlika nije postavio konkretan zahtjev za isplatu s tim da sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP).

56. S obzirom na to da je sud utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Budući da je provedenim vještačenjem po vještakinji Vlasti Santo Olđa utvrđeno da je tužiteljica do konverzije, dakle do 30. rujna 2015. ako se primjeni tečaj na dan korištenja kredita i početna kamatna stopa po kreditu broj 3204971054 nakon odbitka iznosa priznatog u konverziji više uplatila 9.336,34 eura, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznom kamatom koja prema nalazu vještakinje teče od svakog pojedinog iznosa preplate po mjesecima pa do isplate, odnosno odlučeno je kao u toč. I. izreke ove odluke.

57. Napominje se da dokazi i dostavljena sudska praksa koji se ne analiziraju u ovoj odluci nisu od značaja za rješavanje ovog spora, pa ih sud stoga posebno ne obrazlaže.

58. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO sukladno kojem čl. 29. st. 1. ZOO prema kojem dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate i to do 31.7.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022 po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

59. Budući da se prema čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj, zatezne kamate teku od svakog pojedinog iznosa preplate do isplate kao što se navodi u dijelu nalaza vještakinje na kojem je utemeljen konačni tužbeni zahtjev, odnosno od dana kad je tuženik kao nepošteni stjecatelj to stekao.

60. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, prema st. 5. tog članaka sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužiteljica prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu potražuje 9.336,34 eura, pa je taj iznos mjerodavan za određivanje visine nastalih troškova. Kako je parnicu u izgubio tuženik, iako je tužiteljica tijekom postupka djelomično povukla tužbu i to u odnosu na postavljene zahtjeve za utvrđenje ni9štetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, sud je obvezao tuženika da joj nadoknadi nastale troškove postupka u cijelosti. To iz razloga što je iako je zahtjev za utvrđenje ništetnosti povučen sud ipak odlučivao o tome kao o prethodnom pitanju, a i zbog toga što time nije došlo do promjene vrijednosti predmeta spora, a prema stavu iz odluka Vrhovnog sud Republike Hrvatske Rev-461/2022-2 od 10. rujna 2024., Rev- 337/2025-2 od 11. lipnja 2025., Rev- 80/2022 od 5. rujna 2023. i Rev 941/2022 od 18. srpnja 2023. u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva tuženiku pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu, jer smanjenje tužbenog zahtjeva u biti predstavlja povlačenje tužbe u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, ali to samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva. Sud je tužiteljici u skladu s čl. 155. Zakona o parničnom postupku dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Tužiteljici je priznat zatraženi trošak sastava tužbe od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/2023, u daljnjem tekstu Tarifa), trošak sastava obrazloženog podnesaka od 4.3.2025. od 20,00 EUR na temelju Tbr. 8/1 Tarife Tarife, trošak zastupanja na ročištima 8.9.2020., 8.5.2023. i 15.9.2023., 13.6,2023. i 28.1.2025. za svako ročište po 200,00 EUR na temelju Tbr 9/1 Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 133,65,00 EUR, trošak izračuna preplate za potrebe sastava tužbe od 238,90 EUR koji po stavu suda predstavlja trošak ovog parničnog postupka budući da je izračun preplate po stručnoj osobi bio potreban za postavljanje tužbenog zahtjeva i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka u iznosu od 530 EUR, što sve daje ukupno dosuđeni trošak od 2.702,55 EUR. Na sve dosuđene troškove je sud dosudio i zakonsku zateznu kamatu također prema stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a tekućom od dana donošenja ove odluke, a to u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, o čemu sud odlučuje na zahtjev stranke, koji je u ovom slučaju podnesen.

61. S obzirom na to da je tuženik izgubio parnicu, sukladno citiranom propisu, njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova je odbijen.

U Varaždinu 19. veljače 2026.

Sutkinja

Jadranka Orlović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku). Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnici Kseniji Boršek-Ptiček, odvjetnici u Varaždinu, 2. Tuženiku po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Leko & partneri u Zagrebu,