Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg B.J.Šokčevića 17

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-383/2025-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Ivani Božić Pišćak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoć. Ivanu Kalauz, odvj. u Vinkovcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupan po punomoć., odvj. iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 13.siječnja 2026. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ivana Kalauz, odvj. u Vinkovcima i zamjenika punomoćnika tuženika Davora Petrović, odvj. u Osijeku, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 19.veljače 2026. godine, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 19.veljače 2026 godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ĆB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.345,09 EUR (slovima: petitisućatristočetrdesetpet eura i devet centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01.10.2015. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se od 01. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ĆB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.287,08 EUR (slovima: tisućudvejstoosamdesetsedam eura i osam centi) sa zateznim kamatama, tekućim od dana 17. studenog 2025. godine (kao dana podnošenja ovog podneska sudu) do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ĆB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 507,45 EUR (slovima: petstosedam eura i četrdesetpet centi) sa zateznim kamatama, tekućim od dana 01. listopada 2015. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se do 31. prosinca 2022. Godine određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da naknadi tužitelju ĆB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.625,00 eura (slovima: dvijetisućešestodvadesetipet eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19.veljače 2026. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate dana 09. lipnja 2023.g., koja tužba je zaprimljena kod ovog suda 31. srpnja 2023 g., zbog štrajka službenika. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 07.06.2005.g. sklopio Ugovor o kreditu, broj ugovora: 198-50-2874186 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) temeljem kojega je tužitelj koristio kredit u iznosu od 46.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, s rokom otplate kredita od 144 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Prema Ugovoru o kreditu anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta koji je dospijevao na naplatu u mjesecu koji je slijedio iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten.

1.1. Nadalje navodi, da su tužitelj i tuženik naknadno zaključili dana 29. siječnja 2016. godine Dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu broj 198-50-2874186 kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

1.2. Predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Prema odredbi čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je u predmetni Ugovor o kreditu ugradio nepoštenu/ništetnu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a tuženik nije na adekvatan i transparentan način informirao tužitelja da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, usprkos tome što je priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i tužitelju koji kao prosječan potrošač ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem i nije bio svjestan rizika kojeg preuzima, odnosno, nije mogao znati za mogućnost aprecijacije valute CHF u odnosu na kunu, kao što nije mogao ni procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje je odredba o valutnoj klauzuli u CHF mogla imati za njegove financijske obveze, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.3. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4.7.2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. Odredbom čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19), a identična je i odredba čl. 138.a (ranijeg) Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09), propisana je obvezujuća snaga sudske odluke, donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za ostale sudove u restitucijskim postupcima koji potrošač osobno pokrene zbog postupanja tuženika.

1.4. Tužitelj smatra da se sklapanjem Dodatka nije odrekao tražbine prema tuženiku, koju ima temeljem ništetnosti odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF do dana konverzije, a također sklapanjem Dodatka nije otklonjena ništetnost odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF do dana konverzije. Imajući u vidu ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate kredita do dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), odnosno, dana konverzije Ugovora u valutu euro, za cijelo vrijeme primjenjivala otplata kredita bez valutne klauzule. Naime, tuženik je do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), odnosno, dana konverzije Ugovora u valutu euro, uzimajući u obzir ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, tužitelju obračunavao anuitete u kunama, uz primjenu enormnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu i time stekao nepripadnu imovinsku korist.

1.5. Osim gore navedenog, postoji i razlika između neotplaćene glavnice koju je tuženik priznao Aneksom i onog iznosa neotplaćene glavnice koji bi bio izračunat da se od početka otplate kredita do dana konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita, pa bi i navedeni iznos predstavljao tražbinu tužitelja u ovom postupku, za koji iznos je tuženik tužitelja kao potrošača dužan obeštetiti.

1.6. Tužitelj kao korisnik kredita ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama odnosno njihovim stopama (jednostrane odluke banke), kao niti svim drugim dokumentima i podacima (otplatni planovi uz svaku odluku o promjeni kamatne stope, sve obavijesti o promjenama kamatnih stopa, tablični prikaz svih uplata po kreditu iz kojeg bi bio vidljiv datum svake pojedine uplate, iznos uplate u CHF i u HRK, važeća redovna kamatna stopa na dan svake pojedine uplate, podatak o tome koliki dio od iznosa svakog anuiteta se odnosi na glavnicu a koliko na kamatu, te podatak o tečaju za CHF na dan svake uplate) bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji tuženik mora vratiti, dok tuženik raspolaže svom potrebnom dokumentacijom za izračun visine preplaćenog iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu. Stoga, kako tužitelj ne raspolaže dokumentacijom potrebnom za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva s osnova novčanog potraživanja koje mu mora vratiti tuženik, to isti podnosi tzv. stupnjevitu tužbu iz čl. 186 b. ZPP-a. Naime, tužitelj se dana 02.06.2023. obratio tuženiku sa prijedlogom za mirno rješenje spora, a kojim je između ostalog od tuženika tražio dostavu potrebne dokumentacije koju zbog proteka vremena više ne posjeduje. Na navedeni prijedlog za mirno rješenje spora tuženik se nije očitovao i nije dostavio traženu dokumentaciju a koja je potrebna kako bi tužitelj mogao postaviti određeni tužbeni zahtjev.

1.7. Stoga tužitelj ustaje tužbom protiv tuženika sa zahtjevom da mu tuženik isplati iznose koje će tužitelj odrediti nakon što tuženik dostavi svu dokumentaciju odnosno sve potrebne podatke za potpuno određivanje novčane tražbine koja je predmet ovog spora i nakon što se provede knjigovodstveno-financijsko vještačenje.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenog zahtjevu, te ističe prigovor zastare. Nadalje ističe, da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena jodredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.1. Nadalje ističe, da je izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Dodatkom broj KONV-01/2016 ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodataka tužitelj je priznao dug. Provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu i dodatak (list 7- 18 spisa), zahtjev (list 23-24 i 32 spisa), dodatak (list 33-37 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 13.listopada 2025. (list 177-192 spisa), dopuna nalaza i mišljenja vještaka od 10.studenog 2025. (list 210-215 spisa), te se čita iskaz tužitelja sa ročišta od 9.prosinca 2025. (list 225-226 spisa).

4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

5. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 07.06.2005. godine sklopio Ugovor o kreditu, broj ugovora: 198-50-2874186 temeljem kojega je tužitelj koristio kredit u iznosu od 46.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, s rokom otplate kredita od 144 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Nesporno je da se radi o stambenom kreditu. Nesporno je i da su stranke dana 29.siječnja 2016. g. sklopile Dodatak br. KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 198-50-2874186 kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR.

6. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

6.1. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nesporno je da je naprijed navedena prvostupanjska presuda u odnosu na tuženika u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule i načina promjene kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. U pogledu dosega ovako pravomoćne presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača nesporno je da se u tom postupku utvrđivalo i ocjenjivalo da li su tužene banke, pa tako i ovdje konkretno tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano da li je pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne.

6.2. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

7. Između stranaka je sporno pitanje zastare, ima li tužitelj pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli s obzirom da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15), da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika.

8. Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora izveden je dokaz saslušanjem tužitelja. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je Ugovor o kreditu sklopio 2005. godine. Kredit je bio namjenski za gradnju kuće u kojoj stanuje sa obitelji. Kredit u CHF podigao je iz razloga što je to tada bilo najpovoljnije, odnosno u banci mu je tako ponuđeno, a tužena banka je u to doba bila njegova banka. Nitko mu nije objasnio rizike vezane za sam ugovor, u banci mu nije ponuđen kredit u drugoj valuti, objašnjeno mu je da uzme ovaj kredit budući je u to doba bio najpovoljniji. Prilikom sklapanja ugovora donekle je razumio značaj valutne klauzule, i promjenjive kamatne stope, u smislu da bi mu rate mogle malo varirati, međutim nije znao da bi mogle toliko narasti koliko su narasle, niti mu je itko objašnjavao odredbe ugovora, nikako mu nije bilo poznato da bi banka mogla mijenjati uvjete a bez da se njega to pita. Naime, on je ugovor pročitao, a ovaj kredit mu je ponuđen kao kredit s najpovoljnijim uvjetima i najpovoljnijom kamatom. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, niije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, niti na njih imao utjecaj. Nadalje navodi, da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio zaposlen u Spačva d.d.. Navodi, da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao obrt niti bio član trg.društva. Nadalje navodi, da su početne rate kredita bile oko 2000 kn, a kasnije rate su rasle do 2700 kn, anuitete je plaćao redovno, osobno, skidali su mu se s plaće, a kredit je otplaćen. Ističe da mu javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora, nije objašnjavao pojedine odredbe ugovora kao niti rizike istog. Završno ističe da je ovaj kredit konvertiran u kredit sa valutnom klauzulom u euru a ne može se sjetiti točnog iznosa koji mu je priznat na ime pretplate u konverziji, koliko se sjeća ovaj iznos korišten je za umanjivanje narednih rata. Ističe da smatra da nije obeštećen iznosom koji mu je priznat prilikom konverzije. Aneks ugovoru o kreditu kojim je došlo do konverzije bio je na pripremljenom obrascu kao i osnovni ugovor bio je uzmi ili ostavi, nije mogao mijenjati uvjete navedene u dodatku. Nije u potpunosti razumio što znači konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR. Što se tiče konverzije ovaj dodatak sklopio je budući je dobio poziv od banke. U vrijeme sklapanja aneksa nije znao postoje li presude u kolektivnom sporu o kreditima u CHF niti su mu u banci o tome govorili. Nitko mu u banci nije rekao što bi se dogodilo u slučaju da ne sklopi aneks. Ne može se sjetiti imena bankarice s kojom je sklapao ugovor o kreditu, jedino se sjeća da je bila ženska osoba, ističe da se ne može sjetiti imena ĆBP.

8.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 6. istog Ugovora određeno da isti kredit stambeni za kupnju bez počeka.

8.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

8.3. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 VB i BB od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

8.4. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

8.5. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

8.6. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

8.7. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužitelju trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužitelju da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.

8.8. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).

9. Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik provedenim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga su po shvaćanju ovoga suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su ništetne, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

9.1. Neutemeljeni su navodi tuženika da je sklapanjem konverzije za potrošače pa tako i za tužitelja otpao pravni interes za postavljanje bilo deklaratornog bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran. Naime, sklapanjem Dodatka Ugovora nisu otklonjene posljedice eventualne ništetnosti spornih ugovornih odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a to stoga jer je predmetni Dodatak Ugovora samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi bio da je ugovorio kredit u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZID ZPK na temelju kojih je zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same i nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Dodatkom Ugovora (konverzijom) nije riješeno pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije. ( stav je Županijskog suda Rijeci u odluci posl.br. Gž-3948/2020 od 08.11.2023.).

9.2. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu , to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu ĐB protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bila proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je u odluci Vrhovnog suda Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Slijedom navedenog ništetne su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,95 %, kao i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF.

9.3. Za donošenje odluke o zahtjevu za plaćanje novčane svote na ime restitucije relevantno je je li tužiteljevo pravo na restituciju prestalo stupanjem na snagu ZIDZPK/15 i sklapanjem Aneksa ugovora i treba li svotu dobivenu u konverziji odbiti od tužiteljeve preplate.

9.4. Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO).

9.5. Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi. Cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

9.6. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

9.7. Ako sud nađe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Aneksa ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. Pravo na restituciju proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

9.8. Iako Aneks ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14. Dakle, kada bi odredbe Aneksa ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.

9.9. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo.

9.10. Shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koji su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

9.11. Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu Ć protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo " da banka potpisivanjem aneksa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

9.12. Sklapanjem aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita prema odredba ZID ZKP/15 tužitelj nije izgubio pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa s obzirom na izvršenu konverziju ima pravo na eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i svote koju je dobio u konverziji.

10. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope provedeno je vještačenje po vještaku Mati Ivanović iz Županje, koji u svom nalazu navodi da su tužena banka kao kreditor i tužitelj ugovorili stambeni kredit za kupnju bez počeka u iznosu od 46.500,00 CHF sa rokom otplate 144 mjeseca i kamatnom stopom 4,95 %, a početni iznos anuiteta 428,91 CHF primjenom srednjeg tečaja Banke na dan korištenja kredita, odnosno dana 20.06.2005. godine u visini 4,731079 kuna za 1 CHF iznosi 2.029,21 kuna.

10.1. Ukupna razlika koju je tužitelj pretplatio otplatom kreditu i to od početka otplate kredita do dana 31.12.2013. godine u odnosu na iznose koje bi tužitelj plaćao po početno određenoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu odnosno početno otplatnom planu, a imajući u vidu mjesečne iznose koje je tužitelj plaćao tijekom kreditnog razdoblja do 31.12.2013., a koji mjesečni anuiteti su se povećavali zbog promjene kamatne stope koja se mijenjala u skladu sa jednostranim odlukama banke iznosi 3.261,58 kuna, odnosno 433,00 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Ukupna razlika koju je tužitelj pretplatio i to od početka otplate kredita do dana konverzije 30.09.2015. godine u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivao tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 40.272,86 kuna, odnosno 5.345,09 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.

10.2. Iznos nedospjele glavnice na dan konverzije, odnosno dana 30.09.2015. godine prema početnom otplatnom planu uz Ugovor o kreditu iznosio bi 8.610,74 CHF, a primjenom srednjeg tečaja Banke na dan korištenja kredita, odnosno dana 20.06.2005. godine u visini 4,731079 kuna za 1 CHF iznosio bi 40.738,09 kuna, odnosno 5.406,87 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Iznos preostale neotplaćene, odnosno nedospjela glavnica na dan konverzije, odnosno dana 30.09.2015. godine prema Dodatku broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 198-50- 2874186 iznosi 7.828,85 EUR i to prije provedbe konverzije. Iznos preplate koju je tuženik priznao tužitelju Dodatkom broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 198-50- 2874186 prilikom izračuna konverzije iznosi 14.424,99 kuna, odnosno 1.914,53 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.

10.3. Razlika između preostale neotplaćene, odnosno nedospjele glavnice prije provedbe konverzije prema Dodatku broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 198- 50-2874186 i nedospjele glavnice na dan konverzije, odnosno dana 30.09.2015. godine prema početnom otplatnom planu i primjenom srednjeg tečaja Banke na dan korištenja kredita iznosi 2.421,98 EUR. Ukupan iznos zakonskih zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose temeljem ništetnih odrebi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji ukupno iznose 43.534,44 kuna, odnosno 5.778,09 EUR i to od dana svakog pojedinog anuiteta do dana konverzije 30.09.2015. godine iznosi 11.677,19 kuna, odnosno 1.549,79 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Ukupan iznos preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odrebi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te zakonskih zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose temeljem ništetnih odrebi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to od dana svakog pojedinog anuiteta do dana konverzije 30.09.2015. godine iznosi 55.211,63 kuna, odnosno 7.327,88 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.

10.4. Iznos preplate koju je tuženik priznao tužitelju Dodatkom broj KONV- 01/2016 Ugovoru o kreditu br. 198-50-2874186 prilikom izračuna konverzije iznosi 14.424,99 kuna, odnosno 1.914,53 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Primjenom pravila o uračunavanju iz čl. 172. ZOO-a razlika kad se od navedenog više obračunatog iznosa potraživanja tužitelja pod točkom Ad. 4. -obračun i Ad. 3.- nedospjela glavnica, oduzme iznos pretplate koju je tuženik priznao Dodatkom Ugovoru o kreditu prilikom izračuna konverzije iznosi ukupno 5.413,35 EUR i odnosi se na kako slijedi: - 0,00 EUR – obračunate zakonske zatezne kamate obračunate na preplaćene iznose iz Ad. 1 razlike zbog promjene kamatne stope i Ad. 2 razlike zbog promjene tečaja, umanjene za iznos priznat prilikom konverzije; - 5.413,35 EUR – preplaćeni iznosi iz Ad. 1 razlike zbog promjene kamatne stope i Ad. 2, razlike zbog promjene tečaja, odnosno preplaćene razlike zbog promjene kamatne stope i tečaja umanjene za iznos priznat prilikom konverzije.

10.5. Navedenim Dodatkom utvrđeno je prihvaćanje izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiraju, a dokaz da je konverzija izvršena u skladu sa istim je mišljenje revizora koje je svaka banka morala pribaviti, a kojim je potvrđeno da je kalkulator za simulaciju konverzije točan. Iznos koji tužitelj potražuje tužbom nije uzet u obzir prilikom konverzije i to iz razloga jer je u konverziji uspoređivan otplatni plan u EUR i uplate, a predmet vještačenja je izračun razlika između plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojemu je kredit isplaćen tužitelju, a sve kao posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF-a u utuženom razdoblju.

11. Vještak nadalje, u dopuni nalaza i mišljenja od 10. studenog 202.g., vezano za primjedbe tužitelja, navodi da je ukupan iznos zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose koji su posljedica primjene ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koje kamate teku od dana svake pojedine uplate do dana konverzije 30.09.2015. godine iznosi 1.979,70 kuna, odnosno 262,79 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Ukupan iznos zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose koji su posljedica povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu, a koje kamate teku od dana svake pojedine uplate do dana konverzije 30.09.2015. godine iznosi 9.697,53 kuna, odnosno 1.287,08 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.

12. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 17. studenog 2025.g. uskladio sa nalazom vještaka. Tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun vještaka.

13. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mate Ivanović, cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude. Iz nalaza vještaka utvrđen je iznos od 5.345,09 EUR po osnovi više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja, iznos od 1.287,08 EUR po osnovi zateznih kamata, obračunatih na više plaćene razlike anuiteta s osnove povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu do dana konverzije, iznos od 2.421,98 EUR po osnovi razlike preostale neotplaćene glavnice (prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita, umanjena za razliku glavnice iz konverzije). Tužitelj je tražbinu po osnovi razlike preostale glavnice umanjio za iznos priznate preplate iz konverzije (1.914,53 EUR), tako da po toj osnovi potražuje iznos od 507,45 EUR (2.421,98 EUR -1.914,53 EUR). Imajući u vidu gore izneseno, ukupna tražbina tužitelja u ovom postupku iznosi 7.139,62 EUR (5.345,09 EUR + 1.287,08 EUR + 507,45 EUR).

14. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

15. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO- a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

16. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnijeta 09. lipnja 2023 g. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.

17. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS, i važećoj Odvjetničkoj tarifi, tužitelju je za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.625,00 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na tri ročišta kod suda svako po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav prijedloga za mirno rješenje spora od 02.06.2023.g. u iznosu od 100 bodova, sastav tri obrazložena podneska u iznosu od 100 bodova svaki (Tbr. 8. toč. 1 OT), pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9. toč. 3 OT), koje radnje ukupno nose 850 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura, iznosi 1.700,00 eura što uz 25% PDV-a u iznosu od 425 eura, te uz odobren trošak plaćenog vještačenja u iznosu od 500,00 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 2.625,00 eura.

18.1. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Vinkovcima, 19.veljače 2026. godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. Punomoć. tužitelja ŠB, odvjetnik iz [adresa]

2. Punomoć.tuženika, odvj. iz OD Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu