Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-582/2022-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KP iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupana po punomoćniku Marinu Kuvaču odvjetniku iz Rijeke, Slaviše Vajnera Čiče 7/I protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10 (čiji je OIB: 92963223473), zastupana po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vrijednost predmeta spora 3.637,57 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 15. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice KP i zamjenice punomoćnika tuženika Zagrebačke banke d.d., dana 19. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 1. i 2. Ugovora o kreditu broj 97/05 sklopljenog između tužitelja u svojstvu korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita dan 05. listopada 2005. solemniziranim od javnog bilježnika Dražena Zime iz Nove Gradiške dana 10. listopada 2005. godine pod poslovnim brojem OU-389/2005, Trg kralja Tomislava 5, u dijelu koji sadržava utvrđenje da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke te u dijelu u kojem je određeno da za slučaj izmjene promjenjive kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz čl. 7. ugovora te da se isti obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate te predmetne odredbe ne proizvode pravne učinke između stranaka.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice KP koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici iznos od 1.486,26 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos anuiteta po kamatnoj stopi propisanoj u čl. 29 st.2., 8. i 9. Zakona o obveznim odnosima( NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 ), a u svezi čl. 22 Zakona o obveznim odnosima, kako slijedi:

- za studeni 2007., 12,71 EUR od 05.11.2007.,

- za prosinac 2007., 12,69 EUR od 05.12.2007.,

- za siječanj 2008., 12,69 EUR od 05.01.2008.,

- za veljaču 2008., 12,67 EUR od 05.02.2008.,

- za ožujak 2008., 23,72 EUR od 05.03.2008.,

- za travanj 2008., 23,70 EUR od 05.04.2008.,

- za svibanj 2008., 23,68 EUR od 05.05.2008.,

- za lipanj 2008., 23,66 EUR od 05.06.2008.,

- za srpanj 2008., 23,64 EUR od 05.07.2008.,

- za kolovoz 2008., 23,62 EUR od 05.08.2008.,

- za rujan 2008., 23,59 EUR od 05.09.2008.,

- za listopad 2008., 23,57 EUR od 05.10.2008.,

- za studeni 2008., 23,55 EUR od 05.11.2008.,

- za prosinac 2008., 23,52 EUR od 05.12.2008.,

- za siječanj 2009., 23,50 EUR od 05.01.2009.,

- za veljaču 2009., 23,48 EUR od 10.02.2009.,

- za ožujak 2009., 23,45 EUR od 09.03.2009.,

- za travanj 2009., 23,43 EUR od 10.04.2009.,

- za svibanj 2009., 23,40 EUR od 18.05.2009.,

- za lipanj 2009., 23,38 EUR od 18.06.2009.,

- za srpanj 2009., 23,35 EUR od 14.07.2009,.

- za kolovoz 2009., 31,52 EUR od 05.09.2009.,

- za rujan 2009., 31,49 EUR od 19.09.2009.,

- za listopad 2009., 31,46 EUR od 05.11.2009.,

- za studeni 2009., 31,42 EUR od 12.11.2009.,

- za prosinca 2009., 31,39 EUR od 10.12.2009.,

- za siječanj 2010., 31,36 EUR od 27.01.2010.,

- za veljaču 2010., 31,32 EUR od 05.02.2010.,

- za ožujak 2010., 31,29 EUR od 05.03.2010.,

- za travanj 2010., 31,25 EUR od 05.05.2010.,

- za svibanj 2010., 31,21 EUR od 05.06.2010.,

- za lipanj 2010., 27,16 EUR od 14.07.2010.,

- za srpanj 2010., 27,14 EUR od 14.07.2010.,

- za kolovoz 2010., 27,10 EUR od 03.08.2010.,

- za rujan 2010., 27,06 EUR od 24.09.2010.,

- za listopad 2010., 27,03 EUR od 02.11.2010.,

- za studeni 2010., 26,99 EUR od 15.11.2010.,

- za prosinac 2010., 18,23 EUR od 01.12.2010.,

- za siječanj 2011., 18,25 EUR od 05.02.2011,

- za veljaču 2011., 18,23 EUR od 11.02.2011.,

- za ožujak 2011., 18,19 EUR od 05.04.2011,

- za travanj 2011., 18,16 EUR od 05.05.2011.,

- za svibanj 2011., 18,14 EUR od 05.06.2011.,

- za lipanj 2011., 18,10 EUR od 05.08.2011.,

- za srpanj 2011., 18,08 EUR od 24.08.2011.,

- za kolovoz 2011., 14,18 EUR od 05.10.2011.,

- za rujan 2011., 14,17 EUR od 31.10.2011.,

- za listopad 2011., 14,14 EUR od 24.11.2011.,

- za studeni 2011., 14,11 EUR od 30.11.2011.,

- za prosinac 2011., 14,08 EUR od 27.12.2011.,

- za siječanj 2012., 14,06 EUR od 26.01.2012..,

- za veljaču 2012.,14,03 EUR od 05.03.2012.,

- za ožujak 2012., 14,01 EUR od 28.03.2012.,

- za travanj 2012., 13,98 EUR od 18.05.2012.,

- za svibanj 2012., 13,95 EUR od 18.05.2012.,

- za lipanj 2012., 13,92 EUR za 05.06.2012.,

- za srpanj 2012., 13,90 EUR za 05.08.2012.,

- za kolovoz 2012., 13,87 EUR od 30.08.2012.,

- za rujan 2012., 13,84 EUR od 03.10.2012.,

- za listopad 2012., 13,81 EUR od 30.10.2012.,

. za studeni 2012., 13,78 EUR od 05.12.2012.,

- za prosinac 2012., 13,76 EUR od 28.12.2012.,

- za siječanj 2013., 13,73 EUR od 31.01.2013.,

- za veljaču 2013., 13,70 EUR od 05.03.2013.,

- za ožujak 2013., 13,67 EUR od 05.04.2013.,

- za travanj 2013., 13,64 EUR od 05.04.2013.,

- za svibanj 2013., 13,60 EUR od 05.05.2013.,

- za lipanj 2013., 13,57 EUR od 05.07.2013.,

- za srpanj 2013., 13,54 EUR od 05.07.2013,.

- za kolovoz 2013., 13,51 EUR od 02.09.2013.,

- za rujan 2013., 13,48 EUR od 21.10.2013.,

- za listopad 2013., 13,45 EUR od 04.11.2013.,

- za studeni 2013., 13,42 EUR od 04.11.2013,.

- za prosinac 2013., 13,39 EUR od 05.12.2013.,

- za siječanj 2014., 13,35 EUR od 0.02.2014.

pa do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici iznos od 1.218,09 eura s naslova razlike glavnice zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama propisanim u čl. 29 st. 2.,8 i 9. Zakona o obaveznim odnosima, a u svezi sa čl. 22 Zakona o obveznim odnosima i to od 30. rujna 2015. pa do isplate sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da naknadi tužiteljici KP iznos od 933,22 € u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću na svaki pojedini iznos anuiteta po kamatnoj stopi propisanoj u čl. 29 st.2., 8. i 9. Zakona o obveznim odnosima( NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 ), a u svezi čl. 22 Zakona o obveznim odnosima od donošenja presude do namirenja tužitelja, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

III. Svaka strana snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

1. Dana 29. travnja 2022. zaprimljena je tužba tužiteljice KP koja tvrdi da je sa tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. dana 10. listopada 2005. godine sklopila Ugovor o namjenskom kreditu br. 97/05 solemniziran od javnog bilježnika Dražena Zime iz Nove Gradiške, Trg kralja Tomislava 5, istoga dana pod poslovnim brojem OU-389/ u iznosu od 34.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti kojim se tužiteljica KP obvezala platiti u roku od 276 mjeseci, u mjesečnim anuitetima u iznosu od 197,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti (u daljnjem tekstu: Ugovor). U dokaz navedene tvrdnje tužiteljica KP predlaže uvid u Ugovor o namjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnice kredita broj: 97/05 od 5. listopada 2005. Ističe se da člankom 2. Ugovora o namjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnice kredita broj: 97/05 od 5. listopada 2005., ugovorena je redovna kamata koja je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja Ugovora iznosila je 4,5 % godišnje. Nadalje, Ugovorom je utvrđeno da je iznos kredita kunska protuvrijednost od 34.200,00 CHF, dakle ugovorena je tzv. valutna klauzula pri čemu je glavnica kredita vezana uz valutu CHF. Kreditor je naknadno poduzeo radnju sklapanja Dodatka ugovora o kreditu temeljem zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR jedino u ispunjenju svoje zakonske obveze i u svemu pod uvjetima propisanim odredbama prethodno citiranog zakona u skladu s propisanim i od strane korisnika kredita prihvaćenim izračunom konverzije. Pored već predloženih dokaza predlaže se uvid u u Dodatak ugovoru o kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnice kredita od 28. siječnja 2016., zatim pregled promjena kamatnih stopa po kreditu br. 7102824410 kao i izračun konverzije na dan 30.09.2015. Prema tvrdnjama tužiteljice KP točkom II. pravomoćne i ovršne presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br.: Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine ( u daljnjem tekstu: Presuda VTSRH-a), potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke kojom je između ostalog utvrđeno da je tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (dakle i tužiteljice KP) tako što je u potrošačkim kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika Zagrebačke banke d.d., o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Izneseno je potvrđeno i Presudom Vrhovnog suda republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 09. travnja 2015. godine. Također, pravomoćnom odlukom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 utvrđeno je da su banke, uključujući i tuženika Zagrebačku banku d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da se o odredbama članka 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnice kredita broj: 97/05 od 5. listopada 2005. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojom je tuženik Zagrebačka banka d.d. bio ovlašten povećati ugovoreni anuitet za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno vlastitoj jednostranoj odluci nije pojedinačno raspravljalo i pregovaralo, dok Ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, odnosno nije precizno predviđen način utvrđivanja promjene kamatne stope, to je gore opisana ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nerazumljiva pa je kao takva nepoštena i ništetna temeljem odredbe čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača. Također, čl. 296. Zakona o obveznom odnosima propisuje da su ništetne odredbe općih uvjeta koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očitu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ako ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Također, kod ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora, uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta povezana. Također, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, ništetna je odredba potrošačkog ugovora koja uzrokuje očit nesrazmjer između prava i obveza na štetu potrošača. Slijedom navedenog, razvidno je da je problematika ugovaranja kamatne stope u konkretnom slučaju dvojbena utoliko što stranke nisu ugovorile zakonit način promjene kamatne stope na način da svaka promjena iste bude odrediva u smislu Zakona o obveznim odnosima. Naime, korisnik kredita mora biti u mogućnosti da može izračunati svoju obvezu, ista ne smije biti promjenjiva odlukom banke koja nije utemeljena na egzaktnim podacima te ti podaci moraju biti jasni i korisniku kredita koji mora znati u kojim vremenskim okvirima i na koji način se obveza mijenja. Budući da je obveza koju čini plaćanje kamate ugovorena tako da se kamata mijenja samovoljnom odlukom banke u nepoznatim i neugovorenim vremenskim razdobljima, takva obveza je neodređena i neodrediva. Svako povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe čl. 2. Ugovora, dovelo je do stjecanja bez osnove na strani tuženika Zagrebačke banke d.d., a po pravnoj osnovi koja je ništetna. Slijedom navedenog tužiteljica KP tvrdi da od tuženika Zagrebačke banke d.d. potražuje povrat svih iznosa koje je preplatila temeljem povećane kamatne stope. Ukoliko se iznos neosnovano stečenog utvrđuje kao razlika isplaćenog po kamatnoj stopi 4,50 % kao jedine vrijednosti koja je izrijekom ugovorena i povećavane kamatne stope tijekom otplatnog perioda, tužiteljica CP je preplatila iznos od 18,229,57 kn. Tuženik Zagrebačka banka d.d. je ujedno povrijedio interese i prava tužiteljice KP kao potrošača i korisnika kredita zaključujući s istom ugovor o kreditu u kojem je koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac u cijelosti informirao tužiteljicu KP o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljena na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica KP posebno ističe da joj je u vrijeme pred zaključenje predmetnog Ugovora o kreditu od strane tuženika Zagrebačke banke d.d. sugerirano, odnosno nametnuto, ugovaranje kredita sa valutnom klauzulom vezanom za švicarski, obrazlažući to stabilnijim tečajem, nižom kamatnom stopom u odnosu na euro, tadašnjom poslovnom politikom banke koja je za odobravanje kredita sa valutnom klauzulom u eurima određivala znatno strože uvjete kreditiranja koje većina primatelja kredita u to vrijeme nije mogla ispuniti. Tužiteljica KP smatra da je uzimajući u obzir kretanje tečaja valute CHF prethodno odobrenju predmetnog ugovora o kreditu tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. moglo i moralo biti poznato kako se pro futuro očekivalo jačanje predmetne valute u odnosu na HRK. Tuženik Zagrebačka banka d.d. je svakako raspolagao potrebitim procjenama uoči plasmana kreditnih partija u valuti CHF i logično je da je procijenjeno kako ta valuta neće slabjeti u odnosu na HRK te da može samo ojačati. U opisanom se ogleda neravnopravnost sudionika predmetnog obveznog odnosa utoliko što tužiteljica KP nije raspolagala i nije moga raspolagati bilo kakvim stručnim analizama u tom smislu. Plasman predmetnog kredita ukazuje se stoga nepoštenim i tuženik Zagrebačka banka d.d. je u startu raspolagao realnim procjenama da je jedina strana u riziku isključivo dužnik. Naposlijetku, neovisno o promjenama CHF tečaja i promjenama kamatnih stopa iz CHF postoji i razlika glavnice kredita. Ona je u cijelosti vezana za fiktivni EUR otplatni plan. Nova EUR glavnica u konverziji je utvrđena tako što je izrađen simulirani EUR otplatni plan, na način da je početno isplaćeni iznos u kunama preračunat po početnom EUR tečaju (na dan isplate). Na tu EUR glavnicu primijenjena je redovna EUR kamatna stopa koju je tuženik Zagrebačka banka d.d. primjenjivao u svojim kreditima u eurima. I onda je prema tako formiranom otplatnom planu utvrđeno koliko bi bilo stanje glavnice na dan 30.09.2015.g. i taj iznos predstavlja novu EUR glavnicu. Paralelno zaista postoji CHF glavnica na isti dan kako je zatečena (prema stvarnoj otplati), kada se na nju primjeni početni tečaj (tečaj isplate) dobije se stvarna vrijednost glavnice koja je trebala biti na 30.09.2015. obzirom da je valutna klauzula ništetna. Razlika te dvije glavnice je razlika koju potražujemo na 30.09.2015. kao razliku glavnice. Banke su paralelno prikazivale sve stvarne uplate (kunske) preračunate u EUR po tečaju na dan uplate i s tim uplatama su pokrivane (zatvarane) obveze (anuiteti) po simuliranom otplatnom planu za EUR. Obzirom da su te ukupne uplate bile više od ukupne EUR obveze, tužiteljica KP je imala preplatu u iznosu od 9.177,71 kn. Radi predmetnog nepoštenog ugovaranja valutne klauzule tužiteljici KP je u razdoblju otplate kredita neosnovano naplaćen ukupni iznos od 18,229,57 kn koji isti potražuje uvećan za zakonske zatezne kamate na pojedine specificirane iznose, pa se uz pridržaj prava konačnog uređenja tužbenog zahtjeva po provedenom financijskom vještačenju, predlaže donošenje sljedeće presude: "I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 1. i 2. Ugovora o kreditu broj . 97/05 sklopljenog između tužiteljice CP KP u svojstvu korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. kao davatelja kredita dan 05. listopada 2005. solemniziranim od javnog bilježnika Dražena Zime iz Nove Gradiške dana 10. listopada 2005. godine pod poslovnim brojem OU-389/2005, Trg kralja Tomislava 5, u dijelu koji sadržava utvrđenje da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke te u dijelu u kojem je određeno da za slučaj izmjene promjenjive kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz čl. 7. ugovora te da se isti obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate te predmetne odredbe ne proizvode pravne učinke između stranaka. II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da naknadi tužiteljici KP iznos od 18.229,57 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos anuiteta po kamatnoj stopi propisanoj u čl. 29 st.2., 8. i 9. Zakona o obveznim odnosima( NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 ), a u svezi čl. 22 Zakona o obveznim odnosima, od dospijeća svakog pojedinog specificiranog novčanog iznosa pa do isplate. III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. isplatiti razliku glavnice u iznosu od 9.177,71 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama propisanim u čl. 29 st.2., 8. i 9. Zakona o obveznim odnosima ( NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 ), a u svezi čl. 22 Zakona o obveznim odnosima, tekućim od 01.10.2015 pa do isplate, sve u roku 15 dana. IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da tužiteljici KP naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću na svaki pojedini iznos anuiteta po kamatnoj stopi propisanoj u čl. 29. st.2., 8. i 9. Zakona o obveznim odnosima( NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 ), a u svezi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima od donošenja presude do namirenja tužitelja, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

2. U svom odgovoru na tužbu od 20. ožujka 2023. tuženik Zagrebačka banka d.d. naglašava kako tužiteljica KP ne bi bila aktivno legitimirana zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužiteljice KP, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužiteljica KP mogla samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sama vršila, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužiteljice KP bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. naime iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane OP i UP. U dokaz navedene tvrdnje tuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže uvid u pregled prometa po partiji kredita. Također uz ovaj odgovor tuženik Zagrebačka banka d.d. dostavlja odluku Ustavnog suda RH U-III-3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Iako tuženik Zagrebačka banka d.d. smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi u nastavku daje se detaljni odgovor na tužbu, te tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i to s više osnova, kako je u nastavku i obrazloženo. Tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe kako tužiteljica KP nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužiteljici KP teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Međutim, tužiteljica KP činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočila tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužiteljici KP je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužiteljica KP poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njoj kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na nju doista mogu i trebaju primijeniti. U dokaz navedenog tuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže saslušanje tužiteljice KP. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. U dokaz navedenih tvrdnji tuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže uvid u: a) rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-1748/2021 od 27.05.2021., b) rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-1562/2021 od 05.10.2021. i c) rješenje Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-633/2021 od 14.07.2021. Tuženik Zagrebačka banka d.d. nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužiteljice KP po Ugovoru o kreditu u zastari. Naime, na zahtjev tužiteljice KP za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica CP KP vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 2. svibnja 2022. godine, to tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice KP u zastari. U dokaz prethodno navedenog predlaže se uvid u pregled prometa po partiji kredita. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužiteljice KP dospjela prije 05.06.2014. godine nastupila zastara. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 04.04.2012. došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da bi potraživanje tužiteljice KP opet bilo u zastari. Tuženik Zagrebačka banka d.d. zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.06.2019. godine, odnosno da je tužiteljica KP mogla podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužiteljica CP podnošenjem tužbe na dan 2. svibnja 2022. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. Navedeno nesporno proizlazi i iz stava Vrhovnogi suda Republike Hrvatske izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine na kojoj je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., i na kojoj je donesen slijedeći zaključak: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.” Da je potraživanje tužitelja po osnovi navodne ništetne kamatne stope u zastari potvrdio je i Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici u rješenju poslovnog broja Gž-1252/2021 od 20. listopada 2021. godine, u kojem se navodi: „Naime, zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela bi teći od 13. lipnja 2014. i istekla bi 13. lipnja 2019., dok zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. i istekla bi 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 22. siječnja 2020., to bi zastarom bili obuhvaćeni iznosi više preplaćene kamate.“ Prema tvrdnjama tuženika Zagrebačke banke d.d. odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužiteljica KP i tuženik Zagrebačka banka d.d. dana 28. siječnja 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je kredit tužiteljice KP koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužiteljice KP je izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužiteljica KP prihvatila i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Odredbom čl. 19. d propisano je da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15. Tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da je on u cijelosti postupio u sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika (dostupno na www.zaba.hr). U dokaz navedene tvrdnje tuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže uvid u Mišljenje KPMG Croatia d.o.o. za reviziju od 14.11.2015. Nadalje, tuženik Zagrebačka banka d.d. je tužiteljici KP pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. U dokaz navedenog predlaže se uvid u obavijest o izračunu konverzije. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, ističe se da je tuženik Zagrebačka banka d.d. bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužiteljici KP sklapanje Dodatka, a tužiteljica KP je ta koja je odlučivala o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužiteljica KP je imala pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužiteljica KP slobodnim očitovanjem volje odlučila urediti ugovorni odnos s tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik Zagrebačka banka d.d. smatra u cijelosti neosnovanim tužbu tužiteljice KP, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku, o kojoj se tuženik Zagrebačka banka d.d. očituje u nastavku. Naglašava se da Sud EU je dana 5. svibnja 2022. godine donio odluku u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga: a) što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke); b) što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke) i c) što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – toč. 57. odluke). Tako je Sud EU u prethodnim odlukama iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je Sud EU zaključio u odluci C- 567/20, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Sud EU u svojoj odluci C- 243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. U dokaz prethodno navedenih tvrdnji tuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže uvid u: a) cit. odluka Suda EU u predmetu C-81/19 i b) cit. odluka Suda EU u predmetu C-243/20. Slijedom navedenog, proizlazi da je konverzija kredita tužiteljice KP iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Nadalje tuženik Zagrebačka banka d.d. ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sedmoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022., a iz kojeg pravnog shvaćanja proizlazi: ‘’Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ Ovo pravno shvaćanje potrošačima daje isključivo pravo na zatezne kamate na takozvanu preplatu iz konverzije, odnosno na preplatu koja je nastala kada se radio izračun konverzije sukladno kalkulatoru te kada se sukladno čl. 19.c. ZID ZPK simulirala otplata CHF kredita u EUR-ski kredit. Drugim riječima, tužitelj kao potrošač niti po ovom pravnom shvaćanju nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u, već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a. Budući da tužiteljica KP u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a niti je tijekom postupka na bilo koji način osporavala provedenu konverziju, to je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Naglašava se da Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C- 567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos- 1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Stav Suda EU iz gore navedene odluke C- 567/20 više puta je potvrđen i od strane Vrhovnog suda RH (dalje: VSRH). Prvenstveno je taj stav VSRH već bio iznio u oglednom postupku (rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine, no također je taj stav VSRH i naknadno potvrdio recentim rješenjem posl. broj Rev 1014/18 iz veljače 2022.g. Naime, VSRH je dana 9. veljače 2022. g. objavio rješenje iz listopada 2021. g. kojim rješenjem je potvrdio da je sklapanjem Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita u tom postupku, tuženik kao Banka udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je isti zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Dakle, VSRH je ovom odlukom opetovano iznio svoj pravni stav vezano za konvertirane ugovore o kreditu te je nedvojbeno utvrdio da se ne mogu smatrati osnovanim potraživanja potrošača kao tužitelja i to jasno navodeći da je sklapanjem Dodatka došlo do udovoljenja njihovim tužbenim zahtjevima, dakle istom tužbenom zahtjevu koji je tužitelj postavio u ovom postupku. Osobito se ukazuje na toč. 12. i 13. cit. rješenja u kojima sud ističe: „12. Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. 13. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, po prosudbi tuženika Zagrebačke banke d.d. očito je da tužiteljica KP nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Rješenje VSRH posl. broj Rev 1014/18 je kao što je već ranije navedeno u skladu je s rješenjem koje je VSRH donio u oglednom postupku. Naime, u oglednom postupku koji se vodio pod posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, dana 4. ožujka 2020. godine doneseno je rješenje kojim je VSRH odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Vrhovni sud Republike Hrvatske dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - K) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj. Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužiteljica KP nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. U smislu navedenog, tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da se protivi svim dokaznim prijedlozima tužiteljice KP, osobito prijedlogu radi provođenja financijskog vještačenja s ciljem izračuna navodno preplaćenih iznosa. Zaključno prema tvrdnjama tuženika Zagrebačke banke d.d. iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta VSRH izraženih u odlukama posl.br. Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke Suda EU C-567/20, proizlaze sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj: 1) Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužiteljice KP i tuženika Zagrebačke banke d.d., kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; 2) Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice KP i tuženika Zagrebačke banke d.d. stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; 3) tužiteljica KP kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; 4) tužiteljica KP je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita i 5) zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a i Suda EU, po prosudbi tuženika Zagrebačke banke d.d. jasno je da tužiteljica CP KP nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužiteljica KP uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da se nakon oglednog spora već razvila brojna sudska praksa županijskih sudova RH, koji su sukladno uputama Vrhovnog suda RH, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude kojima su u konačnici odbili deklatorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što su utužili iznose koji su sukladno odredbama ZIDZPK/15 obuhvaćeni provedenom konverzijom. U dokaz navedene tvrdnje tuženik Zagrebačka banka d.d. se poziva na slijedeće odluke i to: 1) presuda Županijski sud u Splitu, Gž- 2460/17 od 04.03.2020., 2) presuda ŽS Pula, Gž-9/19 od 16.03.2020., 3) presuda ŽS Pula, Gž-925/17 od 20.03.2020., 4) presuda ŽS Karlovac, Gž-73/19 od 28.04.2020., 5) presuda Županijski sud u Sisku, Gž-604/17 od 08.05.2020., 6) presuda Županijski sud u Splitu, Gž-2427/18 od 10.06.2020. i 7) presuda Županijski sud u Varaždinu, Gž-1658/18 od 07.12.2020. Dodatno, tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice KP (osnovanost čega se u cijelosti osporava), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužiteljice KP, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi. U tom smislu Županijski sud u Varaždinu u presudi Gž-1780/2019 od 7. srpnja 2020. navodi: „Imajući u vidu da je prema odredbama ZID ZPK/15 o konverziji prilikom izračuna nove obveze potrošača sada po kreditu u valuti EUR bilo potrebno uzeti sve uplate anuiteta koje sadrže i promjenjivu kamatu i utvrditi visinu obveze koliko bi ista iznosila po ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, na koji način se može doći i do pretplate s kojom je vjerovnik dužan postupati na način propisan čl.19.c ZID ZPK/15, jasno je da za utvrđenje da li je tuženica stekla utuženi iznos bez osnove, činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 je odlučna. Obzirom da Aneks ugovora o kreditu predstavlja pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, da je Aneksom ugovora o kreditu definirana kamatna stopa i način njezine promjene, te imajući u vidu činjenicu da su stranke Aneksom ugovora o kreditu u članku 2. istoga utvrdile na dan 30. rujna 2015. manjak u iznosu od 226,2 EUR-a, zahtjev tužitelja za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u ovom konkretnom slučaju ne može biti osnovan.“ Na jednak način prethodne okolnosti potvrđuje isti sud i u odluci broj Gž-1938/2019 od 19. svibnja 2020. (str. 6). Ta stajališta potvrđuje i Županijski sud u Dubrovniku u presudi Gž-706/2019 od 29. travnja 2020., a u kojoj odluci, između ostalog, sud ističe i da tužitelj nije morao pristati na konverziju, prema ponudi koju je tužena morala dati, kao i da je ZIDZPK/15 propisao obračun, proceduru i rok u kojem su banke morale dati ponudu klijentima radi konverzije, pa ako potrošač prihvati konverziju, taj sporazum predstavlja među strankama novu pravnu osnovu zbog čega tužitelj nema osnove za isplatu na temelju stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (utvrđenje koje jest bilo predmetom tužbenog zahtjeva). Slijedom navedenog, stav je tuženika Zagrebačke banke d.d. da tužiteljica KP nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove. Međutim, sve i kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužiteljica KP ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, sukladno gore navedenim odlukama, tužiteljica KP nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužiteljice KP odbiti kao u cijelosti neosnovan. Nadalje, opreza radi, ukoliko bi naslovni sud smatrao da tužiteljica KP ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu i bilo kakvu isplatu s te osnove tuženik Zagrebačka banka d.d. dodatno ističe kako slijedi. Iznos koji tužiteljica KP zahtijeva odnosno 9.177,71 kn ne predstavlja iznos koji je tužiteljica KP tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platila s osnove povećanja tečaja i s osnove povećanja kamatne stope po predmetnom Ugovoru o kreditu već je predmetni iznos posljedica sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu od 28. siječnja 2016. godine. Sklapanjem tog Aneksa, a valjanost kojih odredbi Aneksa Ugovora o kreditu tužiteljica KP u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako člankom 8.1. Aneksa utvrđen iznos kredita od 16.265,52 EUR-a. Dakle, tužiteljica KP je pristala na sklapanje Aneksa Ugovora o kreditu koji je sastavljen sukladno obveznim zakonskim odredbama od strane tuženika Zagrebačke banke d.d. te su tako sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. godine pa nadalje. Radi navedenoga, tužiteljica KP nema pravo od tuženika Zagrebačke banke d.d. zahtijevati isplatu iznosa od 9.177,71 kn za koji iznos je uzimajući u obzir početni tečaj kredita, kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita navodno viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju, slijedom čega je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 9.177,71 kn potrebno odbiti kao neosnovan. Vezano za tužbeni zahtjev tužiteljice KP kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća istih, tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tražbine tužiteljice KP, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužiteljice KP u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ U dokaz prethodno navedene tvrdnje tuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže uvid u zapisnik sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 05.03.2004. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice KP u odnosu na glavnicu, a što tuženik Zagrebačka banka d.d. osporava, tužiteljica KP bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica KP postavila zahtjev prema tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. za povrat stečenog bez osnove, a tuženik Zagrebačka banka d.d. u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. U odnosu na prijedlog tužiteljice KP da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice KP, pa stoga tuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjemtuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: a) (za razliku u kamati) izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i b) (na okolnost konverzije kredita) da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). Slijedom svega navedenog, tuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužiteljice KP i naloži tužiteljici KP da tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid Ugovor o namjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnice kredita broj: 97/05 od 5. listopada 2005. (list sudskog spisa od broja 17 do 25). Dodatak ugovoru o kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnice kredita od 28. siječnja 2016. (list sudskog spisa od broja 24 do 30) kao i svu dokumentaciju koja je dostavljena od strane samih stranka. Nadalje izvršen je uvid u nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo Goranke Šmer Maraš dipl. od 14. lipnja 2024. (list sudskog spisa od broja 323 do 330) kao i dopuna njezinog nalaza i mišljenja od 12. rujna 2024. (list sudskog spisa od broja 345 do 349. Također na ročištu dana 3. studenog 2025. u svojstvu stranke saslušana je tužiteljica KP (list sudskog spisa broj 287) kao i svjedoci MP (list sudskog spisa broj 285 i 286) i ŠP (list sudskog spisa broj 286)

4. Saslušana na ročištu dana 3. siječnja 2024. svjedokinja MP je iskazala da poznaje tužiteljicu KP budući je ona rođena iz istog mjesta kao i ona. Poznato joj je da tužiteljica KP zadnjih 5 godina zajedno sa obitelji živi u [adresa]. Iz pričanja same tužiteljice KP joj je poznato da se ona 2005. godine obratila banci radi ishođenja stambenog kredita za kupnju kuće u [adresa], a radi rješenja svog stambenog pitanja. Prema tvrdnjama tužiteljice KP njoj je ponuđen kredit u valuti CHF na što je ona i pristala. Zna iz pričanja tužiteljice KP da tečaj CHF u odnosu na kunu je tijekom vremena naglo i nekontrolirano porastao zbog čega je suprug tužiteljice IP morao ići raditi u Republiku Njemačku kako bi otplatili kredit. Također joj je poznato da 2015. godine je napravljen i dodatak tom ugovoru, tj. sukladno Zakonu je napravljena konverzija. Nadalje svjedokinja MP tvrdi da joj je poznato iz pričanja tužiteljice KP da ona nije time u potpunosti obeštećenja nego samo u neznatnom dijelu. Ništa drugo joj nije poznato u svezi navedenog ugovora o kreditu. Na kraju svoga iskaza svjedokinja MP je iskazala da ona nije vršila uplate anuiteta za tužiteljicu.

5. Saslušan na ročištu dana 3. siječnja 2024.svjedok ŠP je iskazao da je bio zajedno sa svojom suprugom KP kako bi ishodovali ugovor o kreditu kod tuženika Zagrebačke banke d.d. radi rješavanja njihovog stambenog pitanja. Službenica banke im je priopćila da im može ponuditi ugovor o kreditu u kunama, eurima i CHF. Međutim, objasnila im je da najbolje je da uzmu kredit vezano uz valutu CHF budući se radi o stabilnoj valuti gdje je predvidljivo da tečaj u budućnosti može biti samo niži, a ne viši u odnosu na kunu i da je najmanja kamatna stopa. Što se tiče promjene kamatna stopa odlukom same banke o tome oni nisu ništa niti razgovarali, a niti je njima poznato na temelju čega je banka mijenjala kamatnu stopu. Prema tvrdnjama svjedoka ŠP oni su dobivali obavijesti kada je banka mijenjala kamatnu stopu ali naglašava da oni na to nisu imali nikakvog utjecaja. Prema tvrdnjama svjedoka ŠP on je po struci kvalificirani mesar i zna da strane valute variraju ali je očekivao neke neznatne oscilacije, a niti on, a niti njegova supruga nisu očekivali da bi tečaj CHF u odnosu na kunu mogao naglo i ne kontrolirano porasti. Nadalje svjedok ŠP je učinio nespornim da su bili kod javnog bilježnika koji im je pročitao kako ugovor tako i dodatak ugovoru ali niti on također im nije ništa objašnjavao. Svjedok ŠP je potom ustvrdio da početkom 2016. oni su zaključili dodatak ugovora o kreditu. Naime, oni njegova supruga su radili u Njemačkoj te su pristali na tu konverziju iako naglašava da oni nisu u cijelosti obeštećeni tom konverzijom. Poznato mu je da neke rate kredita je otplaćivao otac njegove supruge OP i to u ime i za račun njegove supruge. Naime, oni su radili u Njemačkoj pa je zbog toga on uplaćivao neke rate koje bi mu kasnije on i supruga refundirali. Kuću u [adresa] na adresi [adresa] oni su kupili isključivo za svoje stambene potrebe te se ta kuća nikada nije koristila u neke poslovne svrhe. Od 2018. godine on i njegova supruga žive u [adresa] te su kupili stan na adresi [adresa]. Nadalje svjedok ŠP je iskazao da je moguće da neke uplate u ime i za račun svoje kćerke je vršila i UP. Naime, kako je prije naglasio oni su tada bili u Njemačkoj pa zbog toga roditelji njegove supruge su znali uplaćivati neke od dospjelih rate u ime i za račun tužiteljice KP. Na kraju svoga iskaza svjedok ŠP je ustvrdio da službenica banke nije tvrdila da u budućnosti će sigurno tečaj CHF u odnosu na kunu biti isti ili čak i niži nego je izričito rekla da se pretpostavlja da će to tako biti u budućnosti.

6. Saslušana na ročištu dana 3. siječnja 2024. tužiteljica KP je iskazala da je slušala iskazivanje svoga supruga ŠP te može potvrditi u cijelosti istinitost njegovog iskazivanja te nema ništa za nadodati. Naglašava da je ona po strci kvalificirani prodavač. U svezi realizacije ugovora o kreditu oni su više puta odlazili u banku budući su trebali priložiti i određenu dokumentaciju. Sam ugovor o kreditu i njegov dodatak nisu čitali iako im je javni bilježnik to pročitao. Naime, oni su imali puno povjerenje u banku. Također nisu pokušavali izmijeniti ugovor o kreditu budući su unaprijed znali da to nije moguće jer od samog starta oni su mogli samo prihvatiti ili ne prihvatiti ponuđene ugovore od same banke.

7. Uvidom u nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo Goranke Šmer Maraš dipl. oec. od 18. listopada 2021. ista konstatira da njezin zadak je bio po datumima utvrditi i to u valuti eur novčane iznose s osnove pretplate zbog promjenjive kamatne stope i to odnosu na početnu kamatnu stopu u iznosu od 4,50% godišnje. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo Goranka Šmer Maraš dipl. oec. konstatira da KP (ovdje: tužiteljica) zaključila je u svojstvu korisnika kredita dana 05.10.2005. godine sa Zagrebačkom bankom d.d. Zagreb (ovdje tuženik) Ugovor o namjenskom kreditu broj 97/05 kreditna partija 7102824410, a koji je solemniziran od Javnog bilježnika Dražena Zime iz Nove Gradiške pod posl. br. OU-389/2005 dana 10.10.2005. godine (Prilog 3. uz tužbu) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: a) U čl. 1. ugovoreno je da banka odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 34.200,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama na način utvrđen ovim Ugovorom, b) U čl. 2. Ugovoreno je da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos od 34.200,00 CHF u anuitetima i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,50% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, c) U čl. 3. ugovoren je rok otplate kredita od 276 mjeseci. Tražbina kreditora dospijeva najkasnije 05.10.2029. godine i d) U čl. 7. ugovorena je otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 197,41 CHF obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog ugovora. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno prvog dana u mjesecu. Prvi anuitet dospijeva na naplatu najranije prvog dana u narednom mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu. Naglašava se da dana 01.01.2014. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 143/2013) čije odredbe su regulirale kamatnu stopu na stambene kredite nominirane u valuti CHF, čime po predmetnom kreditu kamatna stopa od 01.01.2014. godine iznosi 3,23% do dana obračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 9/15) koja je stupila na snagu 27.01.2015. godine utvrđen je tečaj švicarskog franka prema kuni u omjeru 6,39 HRK za 1 CHF. Tečaj se odnosi na ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati. Utvrđeni tečaj primjenjuje se u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno do 27.01.2016. godine. Dana 28.01.2016. godine zaključen je Dodatak br. 97/2015-1/2016, br. računa 7102824410 Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015) na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a koji je solemniziran od Javnog bilježnika Dražena Oreškovića iz Nove Gradiške pod posl. br. OV-2785/16 dana 01.04.2016. godine (Prilog 4. uz tužbu) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: a) U čl. 4. utvrđuje se stanje neotplaćene glavnice kredita u CHF u iznosu od 24.053,00 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30.09.2015. godine iznosi 167.908,51 HRK, b) U čl. 5. utvrđeno je da, prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do dana 30.09.2015. godine. Njihova razlika predstavlja preplatu koja na dan 30.09.2015. godine iznosi 539,44 HRK. Obveza korisnika kredita na plaćanje anuiteta po osnovnom ugovoru za kredit u CHF postoji sve do predaje javnobilježnički potvrđenog Dodatka Ugovoru. Sve uplate od dana 01.10.2015. godine do dana sklapanja javnobilježnički potvrđenog Dodatka Ugovoru kreditor će utvrditi u skladu s čl. 19.f. ZID ZPK te će se njihov učinak povećati ili smanjiti iznos iz prethodnog stavka ovog članka, c) U čl. 6. usuglašeno je da, ukoliko utvrđeni iznos kao preplata ne prelazi ukupni zbroj anuiteta preostalih za otplatu kredita ukupan iznos preplate koristi se za namirenje budućih uzastopnih anuiteta po kreditu na način da se 50% anuiteta, preračunatog u kune na dan dospijeća, namiruje iz te tražbine, sve dok se utvrđeni iznos tražbine u potpunosti ne iskoristi, dok ukoliko je utvrđen iznos preplate veći od ukupnog zbroja anuiteta preostalih za naplatu ali ne prelazi ukupan zbroj anuiteta za naplatu ukupan iznos preplate koristi se za namirenje budućih uzastopnih anuiteta po kreditu na način da se 50% anuiteta, preračunatog u kune na dan dospijeća, namiruje iz te tražbine, dok preostalim iznosom korisnik može raspolagati odmah nakon provedene konverzije. Ukoliko iznos utvrđene preplate prelazi zbroj preostalih anuiteta po kreditu korisnik kredita ima pravo raspolagati njime odmah nakon provedene konverzije i d) U čl. 8. usuglašeno je da na dan 30.09.2015. godine nedospjela glavnica kredita u EUR, utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz čl. 4. iznosi 16.266,52 EUR, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo Goranka Šmer Maraš dipl. oec. ističe da temeljem podatka iz dokumenta Izračun konverzije na dan 30.09.2015. godine (Prilog 5. uz tužbu i Prilog 20. uz Odgovora na tužbu od 21.03.2023. godine) ona je utvrdila da je kredit isplaćen dana 11.10.2005. godine u iznosu od 34.200,00 CHF primjenom tečaja 1 CHF = 4,7795290 HRK, a što je u kunskoj protuvrijednosti iznosilo 163.459,89 HRK. Temeljem podataka iz dokumenta Prometi po kreditu/Specifikacija uplata (Prilog 28. uz Odgovor na tužbu od 21.03.2023. godine) i Izračun konverzije na dan 30.09.2015. godine (prilog 5. uz tužbu) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo Goranka Šmer Maraš dipl. oec. je utvrdila da je kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR temeljem ZID ZPK / 15. Temeljem podatka o uvjetima kredita iz Ugovora o kreditu (Prilog 3. uz tužbu) u Tabeli br. 1 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo Goranka Šmer Maraš dipl. oec. je dala prikaz početnog plana otplate do obračuna konverzije kredita 30.09.2015. godine. Prema početnom otplatnom planu do obračuna konverzije 30.09.2015. godine kredita obveza tužiteljice KP s osnova redovne kamate dospjela bi u iznosu od 12.808,75 CHF, s osnova glavnice 10.572,35 CHF što bi činilo ukupan do tada dospjeli dug od 23.381,10 CHF, dok bi preostala nedospjela glavnica kredita iznosila 23.627,65 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti. U izračunu angažirana vještakinja za financije i bankarstvo Goranka Šmer Maraš dipl. oec. ističe da koristila sljedeće parametre početnih uvjeta kredita: a) Iznos kredita = 34.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, b) početna kamatna stopa = 4,50% p.a. i c) početni tečaj = tečaj na dan isplate kredita = 1 CHF = 4,779529 HRK. Temeljem podataka iz dokumenata Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu br. 7102824410 (Prilog 2. uz tužbu) i Izračun konverzije na dan 30.09.2015. godine (prilog 5. uz tužbu) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo Goranka Šmer Maraš dipl. oec. je utvrdila visinu primjenjivanih kamatnih stopa i razdoblja njihova važenja, te posljedično izmjenama visinu obračunatih anuiteta u valuti kredita CHF. U Tabeli br. 2 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo Goranka Šmer Maraš dipl. oec. je dala pregled kamatnih stopa po kreditu s razdobljima važenja istih i iznosa mjesečnih anuiteta s datumom primjene novog anuiteta za cijelo razdoblje do obračuna konverzije kredita 30.09.2015. godine. Prikaz realiziranog otplatnog plana kredita do obračuna konverzije kredita 30.09.2015. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo Goranka Šmer Maraš dipl. oec. je dala u Tabeli br. 3. Prema utvrđenju angažirane vještakinje za financije i bankarstvo Goranke Šmer Maraš dipl. oec. prema realiziranoj otplati do obračuna konverzije kredita obveza tužiteljice KP s osnova redovne kamate dospjela je u ukupnom iznosu od 14.694,76 CHF, s osnova glavnice u iznosu od 10.147,00 CHF što čini ukupan do tada dospjeli dug od 24.841,76 CHF, dok preostala nedospjela glavnica kredita iznosi 24.053,00 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti. Dakle, uslijed promjena kamatne stope tužiteljičina obveza s osnova redovne kamate s pozitivnim i negativnim razlikama uvećana je za 1.886,01 CHF, dok je manje dospjelo glavnice 425,35 CHF, a u kojem iznosu je veća nedospjela glavnica kredita u odnosu na početni otplatni plan kredita. Datume plaćanja i uplaćene iznose svakog pojedinog anuiteta u izračunu vještak je utvrdio iz dokumenta Prometi po kreditu / Specifikacija uplata (Prilog 28. uz Odgovor na tužbu od 21.03.2023. godine). Primijenjene tečajeve za valutu CHF na dan podmirenja svakog pojedinog anuiteta angažirana vještakinja za financije i bankarstvo Goranka Šmer Maraš dipl. oec. je utvrdila uvidom u arhivu tečajnih lista Hrvatske narodne banke na internet stranici https://www.hnb.hr/statistika/statisticki-podaci/financijski- sektor/sredisnja-banka-hnb/devizni-tecajevi/arhiva-hrk-tecajeva. Dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 9/15) koja je stupila na snagu 27.01.2015. godine utvrđen je tečaj švicarskog franka prema kuni u omjeru 6,39 HRK za 1 CHF. Tečaj se odnosi na ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati. Utvrđeni tečaj primjenjuje se u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno do 27.01.2016. godine. Elemente konverzije kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo Goranka Šmer Maraš dipl. oec. je utvrdila iz dokumenata:

Dodatak br. 97/2015-1/2016, br. računa 7102824410 Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015) od 2801.2016 (Prilog 4. uz tužbu) Prometi po kreditu / Specifikacija uplata (Prilog 28. uz Odgovor na tužbu od 21.03.2023. godine) i dokumenta Izračun konverzije na dan 30.09.2015. godine (Prilog 5. uz tužbu i Prilog 20. uz Odgovora na tužbu od 21.03.2023. godine). Kredit je konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR u poslovnim knjigama tuženika Zagrebačke banke d.d. dana 01.04.2016. godine. Izračuni se odnose na razdoblje otplate kredita s vk u CHF, odnosno do obračuna konverzije kredita 30.09.2015. godine, a tijek poslovnih događaja prikazan je kronološkim redoslijedom po mjesecima. U svezi same metodologije izračuna angažirana vještakinja za financije i bankarstvo Goranka Šmer Maraš dipl. oec. ističe da u otplati kredita s valutnom klauzulom kunska protuvrijednost anuiteta može se promijeniti s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja valute kredita, ukoliko je nepromijenjen rok otplate kredita. Da bi se razlučilo koliko je više ili manje plaćeno s osnova promjene kamatne stope eliminira se utjecaj promjene tečaja, i obrnuto, da bi se razlučilo koliko je plaćeno više ili manje s osnova promjene tečaja isključuje se utjecaj promjene kamatne stope na otplatu. Kod kredita s valutnom klauzulom, ovdje u CHF, promjenom kamatne stope mijenja se iznos anuiteta i u anuitetu se mijenja odnos kamate i otplatne kvote. Kada kamatna stopa raste u anuitetu se otplaćuje više kamate a manje otplatne kvote u odnosu na početni otplatni plan, i obrnuto. Iz tog razloga u slučaju promjene kamatne stope i promjene tečaja valute kunska razlika anuiteta koji je uplaćen i kunskog anuiteta po početnom planu obračunat po tečaju na dan isplate kredita predstavlja zbroj razlike kamate u CHF (između plaćene i kamate po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i razlike otplatne kvote (između plaćene i otplatne kvote po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i tečajne razlike između stvarno plaćenog anuiteta u valuti kredita obračunatog po tečaju na dan plaćanja i stvarno plaćenog anuiteta u valuti kredita obračunatog po tečaju na dan isplate kredita. Dakle razlika plaćenog anuiteta u HRK i početnog anuiteta u HRK po tečaju na dan isplate kredita jednaka je zbroju razlika kamate CHF po tečaju na dan isplate kredita plus razlika otplatne kvote CHF po tečaju na dan isplate kredita plus tečajna razlika (razlika između uplaćenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja i uplaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita). Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22,88/22) u pogledu iskazivanja vrijednosti u valuti EUR vještak će provesti preračunavanje novčanih iskaza vrijednosti bez naknade, primjenom fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. Preračunavanje se vrši primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje, i to na dvije decimale, a na temelju treće decimale. Pri preračunavanju se primjenjuje se sljedeće matematičko pravilo zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan. Fiksni tečaj konverzije iznosi 7,53450 HRK za 1,00 EUR. Npr. preračunati iznosi zaokružit će se na dvije decimale, u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena (primjerice, 100,00 HRK = 13,27228 EUR, zaokruženo 13,27 EUR) i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan (primjerice, 50,00 HRK = 6,63614 EUR, zaokruženo 6,64 EUR). Izračun po datumima i to u valuti eur novčanih iznosa s osnove pretplate zbog promjenjive kamatne stope i to odnosu na početnu kamatnu stopu u iznosu od 4,50% godišnje angažirana vještakinja za financije i bankarstvo Goranka Šmer Maraš dipl. oec. je dala u Tabeli br. 5. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo Goranka Šmer Maraš dipl. oec. utvrdila po datumima i to u valuti EUR novčane iznose s osnove pretplate zbog promjenjive kamatne stope i to odnosu na početnu kamatnu stopu od 4,50% godišnje u ukupnom iznosu od *1.486,26 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4. Na temelju gore navedenih utvrđenja i izračuna angažirana vještakinja za financije i bankarstvo Goranka Šmer Maraš dipl. oec. zaključuje da novčani iznosi s osnove pretplate u anuitetima zbog promjenjive kamatne stope i to odnosu na početnu kamatnu stopu od 4,50% godišnje ukupno iznose *1.486,26 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4.

7.1. U svom podnesku od 28. kolovoza 2024. tužiteljica KP konstatira da angažirana vještakinja za financije i bankarstvo Goranka Šmer Maraš dipl. oec. je u svom nalazu i mišljenju izračunala iznos preplate s osnova promjenjive kamatne stope i to u odnosu na početnu kamatnu stopu od 4,50 % godišnje, i to u iznosu od 1.486,26 EUR (11.198,23 kn). Naglašava se da je nesporno je da su stranke dana 30.09.2015. sklopile Dodatak ugovora o kreditu prema kojem je isti konvertiran iz CHF u EUR valutu, dok je iz tužbe razvidno da tužiteljica KP ujedno potražuje i razliku između glavnice kredita u CHF prema stvarnoj otplati, odnosno iznos od 9.177,71 kn, a koji izračun nije obuhvaćen u predmetnom nalazu i mišljenju. Prije nego tužiteljica KP konačno specificira tužbeni zahtjev, predlaže se da angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FP Maraš dipl. oec. dopuni nalaz i mišljenje na način da se očituje koliko iznosi razlika u preplati između ugovorene i stvarno otplaćene glavnice kredita. Slijedom navedenog, predlaže se pozvati imenovanog vještaka da izračuna i iznos razlike između iznosa glavnice ugovorenih otplatnim planom i stvarno isplaćenih iznosa do dana 30.09.2015. godine, kako bi tužiteljica potom mogla konačno specificirati tužbeni zahtjev.

7.2. U dopuni svoga nalaz i mišljenja od 12. rujna 2024. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo Goranka Šmer Maraš dipl. oec. ističe da je utvrdila razliku u nedospjelim glavnicama kredita u konverziji na dan 30. rujna 2015. godine kao razliku kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF primjenom početnog tečaja kredita. Izračun razlike u nedospjelim glavnicama kredita u konverziji na dan 30. rujna 2015. godine kao razliku između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF primjenom početnog tečaja kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo Goranka Šmer Maraš dipl. oec. je dala u Tabeli br. 1 ove Dopune nalaza i mišljenja. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo Goranka Šmer Maraš dipl. oec. konstatira da u obračunu konverzije tuženik Zagrebačka banka d.d. je umanjio iznos nedospjele glavnice kredita za iznos u kunskoj protuvrijednosti 43.768,79 HRK (sa 167.908,51 HRK na 124.139,72 HRK). Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo Goranka Šmer Maraš dipl. oec. utvrdila, u odnosu na početni tečaj kredita, razliku između nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u EUR definiranoj od strane tuženika Zagrebačke banke d.d. u postupku konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. godine obračunate prema srednjem tečaju i stanja nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF prema realiziranoj otplati, a prema CHF/HRK tečaju isplate kredita u iznosu od *1.218,09 EUR, koliko je viša nedospjela kunska protuvrijednost konvertirane glavnice kredita s valutnom klauzulom u EUR i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Na temelju gore navedenih utvrđenja i izračuna angažirana vještakinja za financije i bankarstvo Goranka Šmer Maraš dipl. oec. zaključuje da u odnosu na početni tečaj kredita, razlika između nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u EUR definiranoj od strane tuženika Zagrebačke banke d.d. u postupku konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. godine obračunate prema srednjem tečaju i stanja nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF prema realiziranoj otplati, a prema CHF/HRK tečaju isplate kredita iznosi *1.218,09 EUR, koliko je viša nedospjela kunska protuvrijednost konvertirane glavnice kredita s valutnom klauzulom u EUR i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Nitko od stranka nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo Goranke Šmer Maraš dipl. oec. te je istoga prihvatio i ovaj sud budući je stekao dojam da je isti stručan i nepristran.

8. U svom podnesku od 19. rujna 2024. tužiteljica KP konstatira da Dopunom nalaza i mišljenja od 12.09.2024. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo Goranka Šmer Maraš dipl. oec. je dodatno izračunala iznos razlike u nedospjelim glavnicama ugovorenih otplatnim planom i stvarno isplaćenih iznosa do 30.09.2015. godine. Međutim, iz drugog odlomka sadržanog u ad 7) tužbe razvidno je da tužiteljica KP ukazuje i na preplaćene iznose s osnove ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojom je regulirana valutna klauzula, a na koju okolnost u konkretnom slučaju još nije obavljen izračun. Nastavno na gore izneseno, tužiteljica KP je predložila naslovljenom sudu da dopunski naloži angažiranoj vještakinji za financije i bankarstvo Goranke Šmer Maraš dipl. oec. da izračuna i preplaćene iznose s osnove primjene valutne klauzule, radi konačnog i potpunog specificiranja tužbenog zahtjeva.

9. Ova sud konstatira da se u konkretnoj parnici radi o ugovoru o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF koji je kasnije konvertiran. U izreci svoga tužbenog zahtjeva od 29. travnja 2022. u točki I. je tužiteljica KP zatražila deklaratorno utvrđenje ništetnosti čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu stranka od 5. listopada 2005. u dijelu koji sadržava utvrđenje da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom samoga tuženika Zagrebačke banke d.d. te u slučaju izmijene promjenjive kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz čl. 7. ugovora te da se isti obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate. U točki II. izreke svoga tužbenog zahtjeva tužiteljica KP je postavila i kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate novčanog iznosa od 18.229,57 kn s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i to od dospijeća svakog pojedinog specificiranog novčanog iznosa pa do isplate. U točki III. izreke tužbenog zahtjeva tužiteljice KP potražuje se razlika glavnice u iznosu od 9.177,71 kn na dana 30. rujna 2015. kada je napravljena konverzija te u točci IV izreke tužbenog zahtjeva tužiteljica KP potražuje parnični trošak. Na pripremnom ročištu zaključenom dana 30. studenog 2023. tužiteljica KP je predložila provesti vještačenje na način da vještak utvrdi po datumima kada je došlo i u kojem novčanom iznosu do pretplate s osnova promjenjive kamatne stope i to odnosu na početnu kamatnu stopu od 4,50 % godišnje. Sukladno takvom prijedlogu tužiteljice KP na ročištu dana 3. siječnja 2024. dat je zadatak angažiranoj vještakinji Goranki Šmer Maraš koja je trebala: a) po datumima utvrditi i to u valuti eur novčane iznose s osnove pretplate zbog promjenjive kamatne stope i to odnosu na početnu kamatnu stopu u iznosu od 4,50 % godišnje i b) utvrditi i negativne razlike u eurima i to po datumima kada je kamatna stopa bila i manja od 4,50 % godišnje. Punomoćnici stranaka nisu imali nikakvih primjedbi na takav zadatak koji je dan financijskoj vještakinji sukladno njihovim primjedbama. Nakon što je angažirana vještakinja Goranka Šemer Maraš dipl.oecc. dana 14. lipnja 2024. napravila svoj nalaz i mišljenje tužiteljica KP je tek svojim podneskom od 28. kolovoza 2024. se sjetila da treba vještačiti razliku u preplati između ugovorene i stvarno otplaćene glavnice kredita. Naime to je točka III. izreke tužbenog zahtjeva tužiteljice KP ali sama tužiteljica KP takav prijedlog za vještačenje nije postavila do zaključenja prethodnog postupka dana 30. studenog 2023. Nakon što je angažirana vještakinja Goranka Šemer Maraš dipl.oecc. napravila dana 12. rujna 2024. dopunu nalaza i mišljenja tj. razlike u preplati između ugovorene i stvarno otplaćene glavnice kredita tužiteljica KP tek svojim podneskom od 19. rujna 2024. sada predlaže novi dokaz tj. da se vještači preplaćene iznose s osnove ništetne valutne klauzule pri čemu to samo općenito navodi bez konkretizacije. Pri tome valja naglasiti da u svoj tužbi u činjeničnom dijelu tužiteljica KP navodi da je ništetna i valutna klauzula u ugovoru stranaka od 5. listopada 2005. ali u svezi ništetne valutne klauzule nije nikada postavila niti neki deklaratorni, a niti kondemnatorni tužbeni zahtjev.

10. Svojim podneskom od 15. siječnja 2026. tužiteljica KP je specificirala svoj tužbeni zahtjev ustrajući u o tome da se sukladno njezinom podnesku od 19. rujna 2024. provede i vještačenje preplaćenih iznosa s osnove ništetne valutne klauzule.

11. Na ročištu dana 15. siječnja 2026. punomoćnik tužiteljice KP je ustrajao u tome da provede financijsko vještačenje s osnove ništetne valutne klauzule budući u točki 7. činjeničnih navoda u tužbi tužiteljice KP od 29. travnja 2022. se između ostaloga i spominje i ništetna valutna klauzula. Iz navedenog razloga tužiteljica KP tvrdi da ona pravovremeno predlaže dopunu vještačenja sukladno čl. 299 ZPP-a, a angažirana vještakinja za financije i bankarstvo Goranka Šmer Maraš dipl. oec. bi trebala izračunati preplaćene iznose zbog ugovaranja ništetne ugovorne odredbe kojom je regulirana valutna klauzula. Pored navedenog ističe se da uređeni tužbeni zahtjev tužiteljice KP u njezinom podnesku od 15. siječnja 2026. koji je predan neposredno prije ovoga ročišta uređen je isključivo ako bi sud odbio provesti dopunu vještačenja na prethodno pojašnjene okolnosti, a koje tužiteljica KP predlaže tijekom cijelog postupka. Naglašava se da tužiteljica KP osim navedenog nema daljnjih dokaznih prijedloga. Zamjenica punomoćnika tuženika Zagrebačke banke d.d. usprotivila se je djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva. Također usprotivila se je i dopuni vještačenja budući neko vještačenje s osnova razlike temeljem ništetne valutne klauzule tužiteljica KP predlaže prvi puta tek u svojem podnesku od 19.09.2024. a prethodni postupak je zaključen dana 30. studenog 2023. U svezi podneska tužiteljice KP od 15. siječnja 2026. koje je zaprimila tek na samom ročištu dana 15. siječnja 2026. zamjenica punomoćnika tuženika Zagrebačke banke d.d. radi ekonomičnosti postupka nije tražila odgodu ročišta. Punomoćnik tužiteljice KP je ustvrdio da je neosnovan prigovor tuženika Zagrebačke banke d.d. u smislu da je umanjen tužbeni zahtjev jer je u točki 9. tužbe jasno je navedeno da tužiteljice KP si pridržava pravo konačnog uređenja tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja. Nadalje se navodi da je omaškom u podnesku tužiteljice KP od 15. siječnja 2026. nije unesena i razlika s osnova uvećane glavnice u iznosu od 1.218,09 eura. Iz navedenih razloga predlaže se da u podnesku od 15. siječnja 2026. iza točke II. Izreke tužbenog zahtjeva dolazi točka III. tužbenog zahtjeva koja glasi: "Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici iznos od 1.218,09 eura s naslova razlike glavnice zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama propisanim u čl. 29 st. 2.,8 i 9. Zakona o obaveznim odnosima, a u svezi sa čl. 22 Zakona o obveznim odnosima i to od 30. rujna 2015. pa do isplate sve u roku od 15 dana." Ovaj sud je odbio prijedlog tužiteljice KP za dopunskim vještačenjem budući je prihvaćeno mišljenje tuženika Zagrebačke banke d.d. da je tužiteljica KP mogla i trebala predložiti neko financijsko vještačenje preplaćene razlike s osnova ništetne valutne klauzule najkasnije do zaključenja prethodnog postupka. U smislu čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019, 80/2022 i 114/2022, 155/2023 i 146/2025 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio punomoćnike stranaka da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 15. siječnja 2026. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga (osim prijedloga tužiteljice KP za dopunskim vještačenjem razlika s osnova ništetne valutne klauzule a što je ovaj sud odbio iz prethodno navedenih razloga) to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U svojoj završnoj riječi punomoćnik tužiteljice KP je predložio usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti. Zamjenica punomoćnika tuženika Zagrebačke banke d.d. je predložila odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice KP u cijelosti kao neosnovanog. U odnosu na pitanje konverzije tuženik Zagrebačka banka d.d. se poziva na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 637/2019 osobito točka 17. i 18. obrazloženja i ustraje u istaknutim prigovorima zastare. Punomoćnik tužiteljice KP u odnosu na navede tuženika Zagrebačke banke d.d. je istaknuo da je iz aktualne sudske prakse razvidna osnovanost tužbe u ovakvim parnicama neovisno o tome što je napravljena konverzija.

12. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužiteljice KP je djelomično osnovan.

13. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica KP i tuženik Zagrebačka banka d.d. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 97/05 od 5. listopada 2005. te kasnije i Dodatak ugovoru o kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnice kredita od 28. siječnja 2016. Između stranka nije sporno da je Dodatak ugovoru o kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnice kredita od 28. siječnja 2016. zaključen sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015). Sporna su između stranaka pravna pitanja tj. da li su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnice kredita broj: 97/05 od 5. listopada 2005. u svezi promjenjive kamatne stope što je u točki I izreke tužbenog zahtjeva postavljeno kao deklaratorni tužbeni zahtjev dok neke deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetne valutne klauzule nikad nije niti postavljen. Prema tvrdnjama tužiteljice KP nije sporno da je zaključen Dodatak ugovoru o kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnice kredita od 28. siječnja 2016. ali ona takvom konverzijom nije u potpunosti obeštećena pa se u ovoj parnici potražuju preplate s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom samog tuženika Zagrebačke banke d.d. budući je iste tuženik Zagrebačka banka d.d. stekao bez pravne osnove. Također je postavljen i kondemnatorni tužbeni zahtjev s osnova nedovoljno umanjene glavnice u provedenoj konverziji. Dakle za razliku od kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva kojim se traži isplata razlika s osnova ništetne ugovorne odredbe u svezi promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom samoga tuženika Zagrebačke banke d.d. i zbog nedovoljne umanjene glavnice u provedenoj konverziji koji je postavljen kako u inicijalnoj tužbi tužiteljice KP dana 2. svibnja 2002. te potom završno specificiran 15. siječnja 2026. neki kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate s osnova ništetne valutne klauzule tužiteljica KP nije niti postavila.

14. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U- III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

15. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik Zagrebačka banka d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

16. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i EURo depozita ili zaduživanja u EURima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EURo, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF-a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na EURo, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i EUR između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na EUR fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Valja također naglasiti da je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit iskaz tužiteljice KP te svjedokinje MP i svjedoka ŠP. Po prosudbi ovoga suda evidentno je da tužiteljica KP nije mogla pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o namjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnice kredita broj: 97/05 od 5. listopada 2005. budući joj je tuženik Zagrebačka banka d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost toga ugovora je bila samo za tužiteljicu KP iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati.

17. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

18. U odnosu na informiranost tužiteljice KP i provođenje personalnih dokaza odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Na navedeni način je promijene raniji pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak kao i samog Ustavnog suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III- 2233/19 od 10. lipnja 2020. Međutim, u ovoj parnici tuženik Zagrebačka banka d.d., na kojem je teret dokaza, ničim nije dokazao da je tužiteljica KP bila u potpunosti informirana u pogledu pravnih posljedica kod zaključenja Ugovora o namjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnice kredita broj: 97/05 od 5. listopada 2005. Uostalom to u svom iskazu tvrdi i sama tužiteljice KP kao i njezin suprug ŠP dok svjedokinja MP o tome niti nema nikakvih osobnih saznanja nego zna samo ono što je čula od tužiteljice KP.

19. Iz sadržaja Ugovora o namjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnice kredita broj: 97/05 od 5. listopada 2005. proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Naime, odredba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 te u daljnjem tekstu ZZP) je određivala da potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. koji ničim nije doveo u sumnju istinitost iskaza tužiteljice KP i njezinog supruga ŠP koji suglasno tvrde da im je kredit bio potreban radi rješenja njihovog stambenog pitanja.

20. Nije sporno da od 01.01.2013. kamatnu stopa je mijenjana u skladu s promjenom javno dostupnog parametra (u konkretnom slučaju: šestomjesečnog LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Međutim, ništetno je da tuženik Zagrebačka banka d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala. Uzgred se napominje da prije 1.1.2013. tuženik Zagrebačka banka d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka.

21. Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga obrazloženo je: „…Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu….“ Potom valja naglasiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim te se u obrazloženju između ostaloga navodi: „…Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.........Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“

22. Nije sporno da je Ugovor o namjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnice kredita broj: 97/05 od 5. listopada 2005. solemniziran od strane javnog bilježnika. Međutim, po prosudbi ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se navodi: "...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka...."

23. Između stranaka nije sporno da je zaključen Dodatak ugovoru o kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnice kredita od 28. siječnja 2016. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15). Tužiteljica KP smatra da sve ono što je ona kao potrošač platila povrh početno ugovorenog anuiteta, mora joj biti vraćeno zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naglašava se da ova konverzija, kakvu je proveo tuženik Zagrebačka banka d.d. njoj kao potrošaču nije omogućila da bude dovedena u položaj kao da takvih ništetnih odredaba nije bilo.

24. Po prosudbi ovoga suda sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnice kredita od 28. siječnja 2016. prijašnji Ugovor o namjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnice kredita broj: 97/05 od 5. listopada 2005. prestao je postojati pa tužiteljica KP kao korisnica kredita na temelju toga ugovora, jer ga više nema, ne može osnovano potraživati bilo što od tuženika Zagrebačke banke d.d. jer su sva plaćanja obuhvaćena novim Dodatkom ugovoru o kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnice kredita od 28. siječnja 2016. Tim Dodatkom ugovoru o kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnice kredita od 28. siječnja 2016. parnične stranke su stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je kredit tužiteljice KP koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužiteljice KP je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Također valja naglasiti da dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ”Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle Vrhovni sud Republike Hrvatske tvrdi da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, Vrhovni sud Republike u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva te navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Slijedom navedenog sukladno obrazloženjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Pri tome valja naglasiti da načelno prema ustaljenoj sudskoj praksi ako tužitelj može postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev tada on niti nema pravni interes da postavlja neki deklaratorni tužbeni zahtjev. Dakle, raniji Ugovor o namjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnice kredita broj: 97/05 od 5. listopada 2005. je bez ikakvog pravno značaja obzirom da zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnice kredita od 28. siječnja 2016. stvorena je nova pravna osnova kojom su tužiteljica KP i tuženik Zagrebačka banka d.d. uredili svoj međusobni odnos. Međutim, nezavisno od ovakvog obrazloženja ovaj sud je točki I izreke ove presude meritorno odlučio da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnice kredita broj: 97/05 od 5. listopada 2005. gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stope sukladno odluci samoga tuženika Zagrebačke banke d.d. Naime, velika većina drugostupanjskih sudova smatra da o tome neizostavno prvostupanjski sud mora donijeti meritornu odluku, a u slučaju odbacivanja toga dijela tužbenog zahtjeva onda se prvostupanjska odluka ukida kako bi prvostupanjski sud donio meritornu odluku.

25. Vrhovni sud ističe da je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera odnosno intervencija zakonodavca. Svrha koju je zakonodavac ZID ZPK/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je postaviti trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti €. S tim u vezi je posebno važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti €. Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje meritorne presude poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. između ostaloga navodi: „... 21. Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s točkom 4. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. 22. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. 23. Imajući na umu sve naprijed navedeno, revizijski sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. 24. Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti. 25. U tom smislu odgovor na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a postavljeno u reviziji glasi: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate. ....“

26. Za tužiteljicu KP bi bilo povoljnije da nije prihvatila ponudu tuženika Zagrebačke banke d.d. da sklopi Dodatak ugovoru o kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnice kredita od 28. siječnja 2016. Međutim tužiteljica KP nije bila dužna sklopiti taj dodatak ugovora te po prosudbi ovoga suda sukladno čl. 19.d ZIDZPK/15 bila je u potpunosti informirana kakve će to pravne i ekonomske posljedice za nju polučiti.

27. U vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 (30. rujna 2015.) još nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, dapače, u to vrijeme, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Revt-249/14-2, odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije ništetna. Tek je nakon intervencije Ustavnog suda Republike Hrvatske presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđena ništetnost navedene odredbe, a to shvaćanje je u ponovljenom postupku prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev- 2221/2018. Međutim, valja naglasiti da prema općem pravnom načelu „Ignorantia iuris nocet“ (nepoznavanje prava škodi). To se naravno odnosi i na sam Vrhovni sud Republike Hrvatske jer kada bi on bio nepogrešiv u tumačenju prava ne bi bio potreban Ustavni sud Republike Hrvatske i Europski sud za ljudska prava. Naime, potrebno je ponovo naglasiti da rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:

U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. nisu prihvaćeni prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (»Narodne novine« broj 102/15.). U obrazloženju svoga rješenja broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. Ustavni sud Republike Hrvatske između ostaloga navodi: „...U odnosu na bit konverzije sadržane u osporenom zakonu, riječ je o ad hoc izvanrednoj i jednokratnoj mjeri kojom se, na zahtjev potrošača – dužnika iz kredita, aktivira mehanizam konverzije detaljno razrađen zakonskim odredbama te se intervenira u već nastale – egzistirajuće – ugovorne odnose zahvaćene eskalirajućom dužničkom krizom i drastičnom ugovornom neravnotežom. Navedena zakonska mjera odnosi se na ograničen broj određenih ugovora sklopljenih prije stupanja na snagu zakona – njih ukupno 58.367 (od kojih je 57.808 konvertirano) s jasno i provjerljivo određenim ugovornim stranama. Zbog navedenih razloga prigovor formalne neustavnosti osporenog zakona na izloženoj osnovi nije utemeljen. ....34.2. U odnosu na izložene prigovore predlagatelja, problematici retroaktivnosti Ustavni sud pristupio je na dvije razine: supstancijalnoj (u odnosu na stvarni i pravni učinak osporene zakonske mjere konverzije na zatečene ugovorne odnose) i formalnopravnoj (s obzirom na zahtjeve koji proizlaze iz članka 90. stavka 5. Ustava kojim je propisano da samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje). U odnosu na prvo navedeni aspekt ovog pitanja, Ustavni sud prije svega primjećuje da u skladu s ranije iznesenim utvrđenjima o njegovom bitnom sadržaju, osporeni zakon kao »novo pravno pravilo« ne zahvaća pravne situacije – konkretno, pravne poslove u vezi s CHF kreditima, koji su u cijelosti dovršeni, odnosno realizirani prije njegova stupanja na snagu. Zakon se, naime, ne odnosi na ugovore konzumirane potpunim namirenjem vjerovnikove tražbine ili njezinom konverzijom u drugu valutu vrijednosti (unit of account) prije stupanja na snagu zakona. Utoliko, sukladno doktrini i sudskoj praksi prava Europske unije koja je ustavnopravno primjenjiva na ovaj slučaj (primjerice, »Temelji prava Europske zajednice« Uvod u ustavno i upravno pravo EZ, II. hrvatsko izdanje/uredio C, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 149. – 150.), nije riječ o »pravoj (actual)« nego o »prividnoj (apparent)«, odnosno »nepravoj ili kvazi- retroaktivnosti« kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje na odnose kreirane pravnim aktima ili poslovima nastalima prije njegova stupanja na snagu, ali nisu dovršeni. Za razliku od prave retroaktivnosti (u smislu gore izloženog konteksta) koja je beziznimno zabranjena, interpretativni pristup Suda EU na bazi teleološkog tumačenja iznimno dopušta kvazi-povratni učinak novog pravnog pravila na zatečene pravne odnose pod bitnim uvjetom da se cilj mjere – zbog čije realizacije je »novo« pravilo i doneseno – ne bi mogao postići na drugi način. Spomenuta iznimka, prema kojoj mjera može djelovati retroaktivno samo ako legitimni cilj nije moguće na drugi način ostvariti, limitirana je primjenom načela razmjernosti koje u ovom kontekstu traži da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegova stupanja na snagu neophodno za postizanje željenoga cilja. Dakle, bitna je ocjena nužnosti takvog povratnog djelovanja za ostvarivanje proklamiranog cilja. U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu u potpunosti zadovoljeni. Cilj osporenog zakona u pravno suštinskom smislu bio je osigurati da kreditne institucije kao davatelji CHF kredita podliježu istom sustavu temeljnih načela obveznog prava kao i potrošači CHF kredita (posebice, načelu jednakosti ugovornih činidaba, kao i načelu ravnopravnosti stranaka u ugovornom odnosu) bez da se pritom naruši ekonomska (euro) supstanca kreditnih institucija, a što nedvojbeno ne bi bio slučaj kad osporena zakonska mjera ne bi djelovala povratno na zatečene ugovorne odnose. Bilo je nužno onemogućiti da valutnom klauzulom u švicarskim francima kreditne institucije ishode dominantan ekonomski položaj u odnosu na potrošače uslijed »ekscesnog« djelovanja valutne klauzule s obzirom na nepovoljnu konstelaciju ekonomsko-monetarnih okolnosti koje su rezultirale drastičnom aprecijacijom valute ugovora u sinergijskom učinku s varijabilnom kamatnom stopom promjenjivom na osnovi jednostrane odluke kreditnih institucija. Opisanu nužnost nije bilo moguće postići bez zahvaćanja u konkretne i egzistentne ugovorne odnose. S obzirom na utvrđenja izložena u točki 29.2. rješenja u vezi sa zakonskom svrhom (ratio legis) valutne klauzule i razumnim te na pravu zasnovanim očekivanjima ugovornih strana, Ustavni sud ocjenjuje da je ispunjen i dodatni uvjet dopuštenog povratnog učinka osporene zakonske mjere – poštovanje legitimnih očekivanja zainteresiranih adresata. ....“ Prema čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 99/1999, 29/2002) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba. Iz navedenih razloga ovaj prvostupanjskom ovaj sud nije u mogućnosti prihvatiti obrazloženja iz ukidnih rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to: a) poslovni broj: Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. godine prema kojima potrošači imaju pravo na puno obeštećenje i b) poslovni broj Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022. godine prema kojima potrošači nakon konverzije imaju pravo samo na zatezne kamate do dana konverzije. Naravno ukoliko u budućnosti sam Ustavni sud Republike Hrvatske promijeni svoj pravni stav (bilo samoinicijativno ili uslijed upliva Europskog suda za ljudska prava) takvu promjenu će respektirati i ovaj prvostupanjski sud.

28. Uzgred valja konstatirati da ukoliko bi se udovoljilo tužbenim zahtjevima onim potrošačima koji su inicijalno sklopili daleko rizičniji kreditni proizvod, a kasnije ga retroaktivno „pretvorili“ u eurski ugovor sukladno ZIDZPK/15 onda bi oni došli u daleko povoljniji položaj nego oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili kredite vezano za valutnu klauzulu u eurima gdje je kamatna stopa bila znatno viša nego kod kredita vezanih za valutnu klauzulu CHF. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kada bi se isto doslovno shvatilo ispada da nema nikakve opasanosti od prigovora zastare tako da i oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili uz valutnu klauzulu eur i gdje su banke također jednostrano mijenjale kamatnu stopu višu od one početno ugovorene kada god to požele mogu podignuti tužbu radi svoga obeštećenja zbog preplaćenih iznosa u vidu razlike između inicijalne kamate i one više sve uz zatezne kamatne na tako izračunate iznosa od dana preplate svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate. Naime, zastara u tom slučaju bi im valjda tekla tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom bi se utvrdila ništetnost ugovorne odredbe kojim je ugovoreno da banka može jednostrano bez nekih egzaktnih kriterija jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Naravno ni tada oni ne bi bili u potpunost obeštećeni jer i ona inicijalna kamata u to vrijeme im je bila viša nego da su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF pa bi ih se valjda i u tom dijelu trebalo obeštetiti. Zaključno valja naglasiti da cilj ZIDZPK/15 je bio pomoći korisnicima kredita koji su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF i kako bi se u startu preventivno zaustavili predvidivi budući brojni sporovi što se očito nije postiglo nego štoviše i sama neujednačena sudska praksa dodatno generira još i veću količinu budućih sporova. Naglašava se da u Republici Hrvatskoj nije riječ o donošenju zakona (u ovom slučaju ZID ZPK-a) na temelju kojega je razlog ništetnosti naknadno otpao. Taj Zakon nije propisao konvalidaciju ugovora s valutnom klauzulom u CHF, nego je propisao da taj ugovor prestaje postojati ako ugovorne strane sklope novi ili izmijenjeni ugovor o kreditu. Budući da se pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (43 Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, proizlazi da te presude nemaju nikakav učinak na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR. Dakle, nesporno je da su stranke sklopile Sporazum o konverziji na temelju ZID ZPK 2015 te kako su odredbe ZID ZPK 2015 prisilne naravi, budući da su banke bile obvezne postupati po njima te je istima beziznimno propisan način provođenja konverzije, kao i sadržaj sporazuma o konverziji. Prema tome, u slučaju sklapanja takvog sporazuma, Dodatka ugovora o kreditu, njegove odredbe i uvjeti su u potpunosti odražavali prisilne zakonske odredbe. Zaključno valja naglasiti da Dodatak ugovoru o kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnice kredita od 28. siječnja 2016., nije sadržavao nepoštene odredbe budući je sadržaj tih odredbi preuzet iz prisilnih pravila ZID ZPK 2015, odnosnom sadržaj istih u cijelosti odražavaju prisilne zakonske odredbe, a koje su nedvojbeno isključene iz područja primjene Direktive 93/13 te nije dopušteno ispitivati njihovo poštenje. Dakle, svako preispitivanje odredbi predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnice kredita od 28. siječnja 2016. od strane tužiteljice KP pozivanjem na Direktivu 93/13 je u potpunosti bespredmetno. Isto tako, Sud EU svojom presudom u predmetu C-19/20 navodi kako se zaštita koju pruža čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 sastoji u isključenju nepoštene odredbe iz primjene te kako takvo isključenje sa sobom u pravilu povlači pravo na povrat (restituciju) potrošača u pogledu svih uplata temeljem nepoštene odredbe jer isključenje nepoštene odredbe nameće i potrebu uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije bilo takve nepoštene odredbe. Dakle, u odnos između tužiteljice KP i tuženika Zagrebačke banke d.d. intervenirao je zakonodavac upravo u svrhu restitucije tužiteljice KP kao potrošača. Intervencija zakonodavca odnosila se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista je regulirana odredbama čl. 19.a - 19.g ZID ZPK 2015. Kako je već više puta istaknuto, tužiteljica KP nije bila obvezna prihvatiti konverziju i sklopiti Dodatak ugovoru o kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnice kredita od 28. siječnja 2016. Naime, nakon što je banka potrošača potpuno informirala, odnosno nakon što su istom bile poznate sve posljedice konverzije, potrošaču je ostalo na volju da slobodno odluči hoće li prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka ugovora o kreditu koji se odnosio na konverziju ili jednostavno ne prihvatiti. Primijenjena metodologija koju je koristio tuženik Zagrebačka banka d.d. pri konverziji kredita određena je odredbama članka 19.b i 19.c. ZID ZPK 2015, tako da kada je tužiteljica KP prihvatila izračun konverzije i sklopila Dodatak ugovoru o kreditu od 28. siječnja 2016. prihvatila je promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na valutu EUR. Tužiteljica KP je dakle prihvatila promjene kamatnih stopa za valutu EUR koje su se već dogodile, dakle nije bilo neizvjesnosti za period koji je već prošao. Utuženi iznosi već su obuhvaćeni u izračunima na temelju kojih je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu. Tuženik Zagrebačka banka d.d. je sve uplate tužiteljice KP evidentirao i preračunao u valutu EUR. Dakle, zatraženi iznosi obuhvaćeni su u novim obračunima i novim otplatnim planovima. Stoga, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva kako ga je postavila tužiteljica KP izgubila bi se svrha intervencije zakonodavca, a kojoj je cilj zaštita potrošača. Ispalo bi da se ZID ZPK 2015 zaobilazi, odnosno da se uopće ne primjenjuje. Ukoliko je navedenim zakonom decidirano propisana metodologija po kojoj se potrošači koji su imali kredite u CHF trebaju obeštetiti i ukoliko je tuženik Zagrebačka banka d.d. primijenio taj zakon i ukoliko je tužiteljica KP prihvatio metodologiju utvrđenu tim zakonom, nejasno je zašto sada tužiteljica KP ustaje sa tužbenim zahtjevom sa potpuno drugačijom metodologijom koja uopće nije propisana, a u trenutku podnošenja tužbe postoji zakon koji propisuje metodologiju izračuna preplate i način korištenja preplate. Naime, tužiteljica KP je kroz konverziju restituirana na jedan način i to na način propisan zakonom, a sada u tužbi traži restituciju na potpuno drugi način. Iz svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom II. Valja naglasiti da da u svojoj tužbi od 2. svibnja 2022. tužiteljica KP je postavila svoj tužbeni zahtjev u ukupnoj visini od 27.407,28 kuna ili 3.637,57 € da bi dana 15. siječnja 2025. svoj tužbeni zahtjev smanjila na iznos od 2.704,35 €. Tuženik Zagrebačka banka d.d. se je odmah usprotivio djelomičnom smanjenje tužbenog zahtjeva te iz navedenog razloga valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice KP i za taj povučeni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 933,22 € te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.

29. U svezi parničnog troška valja citirati obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u njegovoj meritornoj presudi poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. gdje se između ostaloga navodi: „...27. Odluke se o parničnom trošku temelje na odredbi članka 166. stavka 2. ZPP. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, revizijski sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice O i U, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj u cijelosti izgubio u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka provedenog pred nižestupanjskim sudovima. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena pred drugostupanjskim sudovima, a o spornom se pitanju revizijski sud još nije izjašnjavao. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh....“ Ovaj prvostupanjski sud u potpunosti prihvaća takvo obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.

U Rijeci 19. veljače 2026.

Sudac:

Damir Vinketa

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Dostaviti:

- pun. tužiteljice KP i

- pun. tuženika Zagrebačke banke d.d.