Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Kž-206/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Bešenskog, kao predsjednika vijeća, Gorana Miličevića i Klaudije Grubišić, kao članova, uz sudjelovanje Melite Tandara kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika AB, zbog kaznenog djela iz članka 117. stavka 1. Kaznenog zakona (Narodne novine, broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19 - dalje: KZ/11) i dr., povodom privatne tužbe privatnog tužitelja PB, odlučujući o žalbama optuženika AB i privatnog tužitelja PB, podnesenih protiv presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj; K- 100/2024-9., od 27. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 19. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe optuženika AB i privatnog tužitelja PB, kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj; K-100/2024-9., od 27. veljače 2025., optuženik ČB, proglašen je krivim zbog dva kaznena djela i to pod točkom 1. presude - kazneno djelo protiv života i tijela – tjelesnom ozljedom, opisano i kažnjivo po članku 117. stavku 1. KZ/11, a pod točkom 2. presude - kazneno djelo protiv časti i ugleda – uvredom, opisano i kažnjivo po članku 147. stavku 1. KZ/11, te ga je sud za kazneno djelo iz članka 117. stavku 1. KZ/11, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) mjeseca, a za kazneno djelo iz članka 147. stavka 1. KZ/11, uz primjenu odredbe članka 42. stavaka 1. i 2. KZ/11, osudio na novčanu kaznu u iznosu od 30 (trideset) dnevnih iznosa, što s obzirom na visinu dnevnog iznosa optuženika od 25,00 eura (dvadeset pet eura) ukupno iznosi 750,00 eura (sedamsto pedeset eura), da bi mu potom temeljem članka 56. KZ/11, bila izračena uvjetna osuda, na način da se kazna zatvora i novčana kazna na koje je osuđen neće izvršiti ako u vremenu od 1 (jedne) godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Temeljem članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17,126/19, 80/22 i 36/24 - dalje: ZKP/08) u svezi člankom 145. stavka 1. točaka 1., 6. i 7. ZKP/08, sud je optuženika ČB obvezao da privatnom tužitelju PB naknadi troškove kaznenog postupka u iznosu od 361,67 eura, te plati paušalnu svotu u iznosu od 150,00 eura, sve u roku od 15 dana, kao i da naknadi nužne izdatke privatnog tužitelja PB, te nagradu i nužne izdatke punomoćnika privatnog tužitelja, o čemu će sud donijeti zasebno rješenje.

1.2. Temeljem članka 453. točke 3. ZKP/08, sud je optuženika ČB oslobodio od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv osobne slobode – prijetnjom, opisano i kažnjivo po članku 139. stavku 1. KZ/11.

2. Protiv oslobađajućeg dijela presude pravodobno je podnio žalbu privatni tužitelj PB, po opunomoćeniku Nataliji Jančevski, odvjetnici iz Virovitice, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu preinači i optuženik proglasi krivim ili podredno u tom dijelu presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

3. Protiv navedene presude pravodobno je podnio žalbu optuženik ČB, po branitelju Ivani Stojić, odvjetnici iz Slatine, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje, podredno preinači pobijana presuda i oslobodi optuženika kaznene odgovornosti.

4. Odgovor na žalbu podnio je privatni tužitelj, s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

5. Žalbe privatnog tužitelja i optuženika, nisu osnovane.

U odnosu na žalbu privatnog tužitelja.

6. Privatni tužitelj u svojoj žalbi navodi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, međutim, iste tek formalno navodi, dok obrazloženje u potpunosti izostaje, već iz sadržaja žalbe proizlazi samo žalbena osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Nije u pravu privatni tužitelj kada navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u ovom predmetu, jer iz sadržaja spisa, prikupljenih dokaza, dokaza izvedenih na raspravi, te interpretacije istih ovaj drugostupanjski sud utvrdio je upravo suprotno.

9. Za svoju odluku prvostupanjski sud dao je valjane, logične, uvjerljive, provjerljive, jasne i iscrpne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud kao drugostupanjski, te se žalitelj zbog nepotrebnog ponavljanja upućuje na razloge prvostupanjske presude, no ipak potrebno je istaknuti slijedeće. U konkretnoj situaciji prvostupanjski sud je pravilno zaključio, na temelju provedenog dokaznog postupka, da su između optuženika i privatnog tužitelja od ranije teško i trajno poremećeni međusobni odnosi, te da očevidci predmetnog događaja nisu potvrdili dio iskaza privatnog tužitelja u kojem navodi da mu je optuženik kritične zgode prijetio inkriminiranim riječima. Nadalje, ovdje postoje dva proturječna dokaza. Iskaz privatnog tužitelja koji sadrži sastavnice kaznenog djela koje je optuženiku stavljeno na teret, te iskaz optuženika koji poriče počinjenje djela. Postoji dakle, proturječan dokazni materijal, pa ga je potrebno valjano ocijeniti. Kada postoje proturječni dokazi, dakle i oni čiji sadržaj upućuje, kao i oni čiji sadržaj ne upućuje na postojanje neke odlučne činjenice, tada prvostupanjski sud mora ocijeniti koji je od tih dokaza vjerodostojan i na temelju te ocjene donijeti odluku. Takvo postupanje suda slijedi iz dužnosti svestranog raspravljanja predmeta (članak 393. stavak 2. ZKP/08) i dužnosti savjesne ocjene dokaza „pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima“ (članak 450. stavak 2. ZKP/08). U ispunjavanju te dužnosti sud nije vezan niti ograničen nekim formalnim dokaznim pravilom, već primjenom načela slobodne ocjene dokaza (članak 9. stavak 3. ZKP/08) i ako nakon takvog postupanja nije moguće otkloniti dvojbe oko (ne)postojanja neke odlučne činjenice, sud će primijeniti pravilo „in dubio pro reo“.

10. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno postupio kada je optuženika, temeljem članka 453. točke 3. ZKP/08, oslobodio od optužbe, nalazeći da nije dokazano da je optuženik počinio djelo za koje se optužuje.

11. Privatni tužitelj u žalbi ističe žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, no istu ne argumentira, pa je pobijana presuda ispitana u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08 i drugostupanjski sud nije utvrdio da bi kazneni zakon bio povrijeđen na štetu privatnog tužitelja, a na što je dužan paziti po službenoj dužnosti.

U odnosu na žalbu optuženika.

12. Optuženik u svojoj žalbi navodi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka o postojanju koje obrazlaže da pogrešno utvrđeno činjenično stanje prelazi u bitnu povredu kaznenog postupka, a što posljedično rezultira donošenjem osuđujuće presude iz pogrešnih razloga, bez dokaza. Time se žalitelj stvarno žali samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je stoga u povodu žalbe, po službenoj dužnosti, ispitana pobijana presuda u smislu članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08. Takvim ispitivanjem nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, a također i da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

13. Ne stoji tvrdnja obrane da su u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvar (res iudicata), jer su pravomoćnom presudom Općinskog suda u Virovitici, Prekršajnog odjela, posl.br. Pp J-379/2020-19 od 27. siječnja 2021., optuženik ČB i privatni tužitelj PB proglašeni krivi što su dana 28.8.2020., u petak u 19,50 sati, u Crncu, Zrinska 3, narušavali javni red i mir, na način da je ispred trgovine „NTL“ prvookrivljenik PB prilikom ulaska u trgovinu zbog prijašnjih nesuglasica na naročito drzak način verbalno napao drugookrivljenog OB koji je sjedio na stepenicama riječima „makni se mrcino, pička ti materina“, nakon čega se drugookrivljeni ustao, te je došlo do međusobnog naguravanja prilikom čega su rastavljeni od osoba koji su se nalazili ispred trgovine, nakon čega je PB otišao u trgovinu. Po izlasku iz trgovine PB ponovno je verbalno napao ČB, psujući mu bosansku mater, te je pljunuo na AB nakon čega je došlo do međusobnog naguravanja gdje su potom obojica pali na tlo, a daljnje narušavanje spriječeno je od strane osoba koji su se nalazili ispred trgovine…“, dakle počinili prekršaj iz članka 6. i 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ( Narodne novine, broj: 47/90, 55/91, 29/94, 114/22, i 47/23 Zakona o prekršaju protiv javnog reda i mira).

13.1. Iako citirani opis ovoga dijela događaja uistinu uglavnom odgovara opisu radnji optuženika, koji su sadržani u prvostupanjskoj presudi, ne stoji tvrdnja obrane da je optuženi prekršajno za činjenično potpuno isto djelo već presuđen, jer u citiranoj presudi Prekršajnog suda u Virovitici nije opisana namjera optuženika da tjelesno ozlijedi i uvredi privatnog tužitelja. Ta namjera sastojak je krivnje i subjektivni element kaznenog djela tjelesne ozljede iz članka 117. stavku 1. KZ/11 i kaznenog djela uvrede, iz članka 147. stavka 1. KZ/11, a ne i element prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršaju protiv javnog reda i mira, zbog čega ona u prekršajnom postupku nije niti utvrđivana, niti je njezino postojanje pretpostavka kažnjivosti za navedeni prekršaj.

13.2. Osim toga, u konkretnom slučaju valja ukazati i na sadržaj presude Europskog suda za ljudska prava od 23. srpnja 2009. donesene u predmetu M. protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 55759/07). U toj presudi navedeno je slijedeće: „U utvrđenoj praksi suda postavljena su tri mjerila koja su opće poznata kao „mjerila A“ (vidi predmet A and Others v. the Netherlands, 8. lipnja 1976., Series A br. 22), koja treba razmotriti pri utvrđivanju radi li se o „optužbi za kazneno djelo“. Prvo mjerilo je pravno razvrstavanje djela prema nacionalnom pravu, drugo je sama narav djela, a treće stupanj težine kazne kojoj je dotična osoba moguće izložena. Drugo i treće mjerilo je alternativno, ne nužno kumulativno. To, međutim, ne isključuje kumulativni pristup kad odvojena analiza svakog mjerila ne omogućuje postizanje jasnog zaključka glede postojanja optužbe za kazneno djelo.“

13.3. Niti po jednom od navedena tri „mjerila A“ radnje optuženika opisane u citiranoj presudi Prekršajnog suda u Virovitici ne mogu se podvesti pod pojam optužbe za kazneno djelo tjelesne ozljede i uvrede, za koje je optuženi oglašen krivim predmetnom presudom.

13.4. Naime, nedvojbeno je da u pravnom sustavu Republike Hrvatske prekršaji u usporedbi s kaznenim djelima predstavljaju manji stupanj povrede vrijednosti koje se njima štite, a te vrijednosti nisu „osobne slobode i prava čovjeka, te druga prava i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom Republike Hrvatske i međunarodnim pravom“ koje su predmet zaštite kaznenopravnom prisilom usmjerenom prema ponašanjima sankcioniranim kaznenim materijalno pravnim odredbama. Na supsidijarnost prekršajnog prava jasno upućuje i odredba članka 1. Prekršajnog zakona (Narodne novine, broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22 - dalje: PZ) prema kojoj se „Prekršaji i prekršajno pravne sankcije propisuju samo za ona ponašanja kojima se tako povređuje ili ugrožava javni poredak, društvena disciplina i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom Republike Hrvatske, međunarodnim pravom i zakonima čija zaštita nije moguća bez prekršajno pravnog sankcioniranja, a njihova se zaštita ne ostvaruje kazneno-pravnom prisilom“, ali to proizlazi i iz odredbe članka 10. PZ, kojom je propisano da se „ako je protiv počinitelja prekršaja započeo kazneni postupak zbog kaznenog djela kojim je obuhvaćen i prekršaj, ne može se za taj prekršaj pokrenuti prekršajni postupak, a ako je postupak pokrenut ne može se dalje voditi“.

13.5. U odnosu na narav djela valja istaći da se Zakonom o prekršajima protiv javnog reda i mira određuje pojam prekršaja protiv javnog reda i mira. Člankom 1. tog Zakona određeno je da; "prekršaji protiv javnog reda i mira su djela kojima se na nedozvoljen način remeti mir, rad ili normalan način života građana, stvara nemir, neraspoloženje, uznemirenost ili ometa kretanje građana na ulicama i drugim javnim mjestima ili ometa ostvarivanje njihova prava i dužnosti, vrijeđa moral, ometa vršenje zakonskih mjera državnih organa i službenih osoba, ugrožava opću sigurnost ljudi i imovine, vrijeđa državne organe ili se na drugi način narušava javni red i mir građana". Usporedba ovog oblika prekršaja s elementima kaznenog djela tjelesne ozljede iz članka 117. stavak 1. KZ/11, čiji zaštitni objekt je tijelo i zdravlje pojedinca, te kaznenog djela uvrede, iz članka 147. stavka 1. KZ/11, čiji zaštitni objekt je čast i ugled pojedinca, jasno upućuje na zaključak da je narav prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnoga reda i mira, bitno različita od naravi gore navedenih kaznenih djela.

14. Isto tako nije u pravu optuženik kada navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u ovom predmetu, jer iz sadržaja spisa, prikupljenih dokaza, dokaza izvedenih na raspravi, te interpretacije istih ovaj drugostupanjski sud utvrdio je upravo suprotno. Naime, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je na takvo pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženika krivim zbog predmetnih kaznenih djela počinjenih na način kako mu je to stavljeno na teret privatnom tužbom, pa je neosnovana njegova žalba i iz osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

15. Potpunom i pravilnom analizom izvedenih dokaza, sud s pravom nije prihvatio obranu optuženika kao istinitu i objektivnu jer isti nastoji relativizirati i umanjiti svoju odgovornost, isključivo u cilju umanjenja kaznenopravne odgovornosti.

16. Naime, suprotno žalbenim navodima optuženika pravilno je prvostupanjski sud zasnovao svoj pravni stav o odgovornosti optuženika na iskazu privatnog tužitelja ujedno i oštećenika PB, pri tome nalazeći da je isti vjerodostojan, istinit i usuglašeni s prikupljenim materijalnim i personalnim dokazima provedenim tijekom dokaznog postupka, napose nalazom i mišljenjem medicinskog vještaka, iz čega je potom izveo pravilan zaključak da je optuženi tjelesno ozlijedio i uvrijedio oštećenog, a to iz razloga jer ni nakon kontradiktornog ispitivanja svjedoka ŽB, SB, FB, DB i JB, čijim iskazima je sud u cijelosti poklonio vjeru našavši da su isti uvjerljivi i logični, nije pronašao razloga ne povjerovati njihovim iskazima.

17. Dakle, pravilno vrednujući obranu optuženika, te posebno uzimajući u obzir da su odnosi optuženika i privatnog tužitelja od ranije poremećeni, da se medicinski vještak jasno i decidirano očitovao o mehanizmu nastanka tjelesnih ozljeda kod privatnog tužitelja, prigovor optuženika vezano za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja je i po ocjeni drugostupanjskog suda, neosnovan, te se ničim ne dovodi u sumnju pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda.

18. Budući da je prvostupanjski sud dao jasne i određene razloge vezano za vrijednosnu ocjenu izvedenih dokaza, te postojanje bitnih elemenata terećenih kaznenih djela, a te razloge u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud, to se u ostalom, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, optuženik upućuje na iste.

19. Optuženik u žalbi ističe žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, no istu ne argumentira, pa je pobijana presuda ispitana u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08 i drugostupanjski sud nije utvrdio da bi kazneni zakon bio povrijeđen na štetu optuženika, a na što je dužan paziti po službenoj dužnosti.

20. Žalitelj u žalbi navodi da se žali i zbog odluke o kazni, no istu ne argumentira, te je pobijana presuda ispitana i u tom pravcu.

21. Neosnovana je žalba optuženika zbog odluke o visini kazne. Prvostupanjski sud je valjano utvrdio sve okolnosti o kojima ovisi vrsta i visina kazne, pa je tako od olakotnih okolnosti optuženiku cijenio dosadašnju neosuđivanost, dok otegotnih okolnosti nije našao.

22. Drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda u dijelu u kojem obrazlaže postojanje otegotnih i olakotnih okolnosti, stoga je mišljenje ovoga suda, kao drugostupanjskog suda, da je kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) mjeseca, te novčana kazna u iznosu od 750,00 eura (sedamsto pedeset eura), uz primjenu članka 56. KZ/11, primjerena ostvarenju svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11, u smislu izricanja društvene osude zbog počinjenih kaznenih djela, jačanja povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, te da će ujedno utjecati na ovoga optuženika i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja, te resocijalizacije optuženika.

23. Uzevši u obzir prethodno izneseno, neosnovana je žalba optuženika, zbog odluke o kazni, jer je ista u svemu adekvatna utvrđenim olakotnim, ali i otegotnim okolnostima.

24. S obzirom na gore izneseno, kako drugostupanjski sud ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 476. stavak 1. točke 1. i 2. ZKP/08, nije naišao na povrede zakona na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, shodno tome je temeljem članka 482. ZKP/08, valjalo odbiti žalbu optuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Vukovar, 19. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Bešenski