Poslovni broj: UsI-2060/2025-19

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan-Harambašić, sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Lidije Trogrlić, u upravnom sporu tužiteljice CO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po opunomoćeniku Ivanu Miroševiću, odvjetniku u Odvjetničkom uredu Stjepana Grubišića, odvjetnika u Solinu, Kralja Zvonimira 81, protiv tuženika Državnog sudbenog vijeća Republike Hrvatske, OIB: 66951444283, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, radi privremenog udaljenja od obavljanja sudačke dužnosti, 19. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja Državnog sudbenog vijeća Republike Hrvatske, KLASA: 711-28/25-01/01, URBROJ: 453-01/03-25-2 od 3. srpnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Odlukom tuženika, KLASA: 711-28/25-01/01, URBROJ: 453-01/03-25-2 od 3. srpnja 2025. u točki I. izreke određeno je da se CO, ovdje tužiteljica, sutkinja Općinskog suda u Splitu, privremeno udaljuje od obavljanja sudačke dužnosti na rok od tri mjeseca računajući od 4. srpnja 2025., a točkom II. izreke tog rješenja određeno je da za vrijeme privremenog udaljenja s dužnosti tužiteljica ima pravo na jednu polovinu plaće.

2. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv osporene odluke tuženika navodeći da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je postupak pokrenut zahtjevom predsjednika Općinskog suda u Splitu sukladno članku 73. stavku 3. Zakona o državnom sudbenom vijeću ("Narodne novine", 116/10., 57/11., 130/11., 13/13., 28/13., 82/15., 67/18., 126/19., 80/22., 16/23., 83/23., 155/23., dalje: ZDSV) te ističe da joj nije poznato kada je zahtjev podnesen, niti je upoznata sa sadržajem tog zahtjeva i nije joj omogućeno da se izjasni o zahtjevu, a posljedično tome nije upoznata niti s navodima o trenutku saznanja za postojanje razloga za privremeno udaljenje, a time niti je li zahtjev pravovremen. S tim u vezi navodi da joj nije poznato da li predmetni zahtjev sadrži i zahtjev za pokretanje stegovnog postupka i je li pokrenut stegovni postupak protiv nje, a ako je, kada i iz kojeg razloga, pozivajući se na članak 65. u svezi s člancima 70. i 72. ZDSV-a. Navodi da se u svim predmetima udaljenja sudaca od obavljanja sudačke dužnosti moraju primijeniti zakonske odredbe i ustavne norme koje osiguravaju zakonitost (i nepristranost) stegovnog postupka. Ukazuje na važnost dostatnosti obrazloženja rješenja o udaljenju od obavljanja sudačke dužnosti, koje mora biti u skladu sa zakonom, što se procjenjuje na temelju konkretnih činjenica, pri čemu je relevantna okolnost opasnost od štete ugledu suda. Smatra da je tuženik u konkretnom predmetu nepotpuno utvrdio i cijenio činjenično stanje i da je pogrešno primijenio članke 70., 72. i 75. ZDSV-a. Navodi da je u širem kontekstu tuženik postupio protivno članku 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", 56/90., 135/97, 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), kao i sadržajno istovjetnom članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", 18/97., 6/99., 14/02., 13/06., 1/06., 2/10., 13/17. i 6/24. - dalje: Konvencija). Nadalje navodi da je u obrazloženju osporenog rješenja pogrešno navedeno da postoje dvije optužnice, jer postoji samo jedna optužnica broj: KOz-DO- 16/2023 od 1. lipnja 2023. koja obuhvaća dva kaznena djela i to iz članka 177. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 10/17. - dalje: KZ) i članka 139. stavka 2. KZ-a. Nadalje navodi da tuženik pogrešno konstatira da je za kazneno djelo iz članka 139. stavka 2. KZ-a zaprijećena kazna zatvora do pet godine, iako je za to kazneno djelo propisana kazna zatvora do tri godine te smatra da zbog toga to ne može biti pravna osnova za donošenje osporenog rješenja. Ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u odnosu na presumpciju nevinosti, navodeći da je takvu praksu prihvatio i Ustavni sud Republike Hrvatske te se poziva na pravno shvaćanje tog suda izraženo u odluci broj: U-IX/3812/2022 od 26. listopada 2022. Iznosi mišljenje da osporeno rješenje ne sadrži valjano obrazloženje te ukazuje na povredu ustavnog prava na obrazloženu odluku. Navodi da iz rješenja nije razvidno koju je štetu do sada nanijela ugledu suda i sudačke dužnosti, odnosno koja je to konkretna (buduća) opasnost od daljnjeg nanošenja štete ugledu suda i sudačke dužnosti i zbog čega je opravdano stajalište tuženika da je treba privremeno udaljiti od obavljanja sudačke dužnosti, osobito imajući u vidu kvalifikaciju kaznenih djela te u kojim to konkretno okolnostima kaznena djela kompromitiraju njezino obavljanje sudačke dužnosti. Ističe da Ustavni sud pruža zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela, a kao primjer navodi odluku broj: U-III- 4818/2025. U tom smislu ističe da je tuženik naveo razlog koji je uzeo u obzir pri donošenju rješenja, ali nije obrazložio razloge na kojima temelji odluku o privremenom udaljenju kao neophodnoj, razmjernoj i opravdanoj mjeri. Ističe da kaznena djela koja su predmet kaznenog postupka protiv nje nisu povezana s obnašanjem sudačke dužnosti, odnosno s odlukama koje je donosila kao sudac niti s povjerenjem stranaka u njezine službene postupke, već je posljedica prijave njezinog bivšeg supruga za obiteljsko nasilje. Zaključuje da pravna priroda inkriminiranih djela ne uključuje zlouporabu službene dužnosti niti korištenje institucionalne moći, a što bi moglo dovesti u pitanje integritet pravosudne funkcije te da nema dokaza da bi to utjecalo na njezinu nepristranost, zakonitost ili profesionalnost u radu. Navodi da zbog opisane manjkavosti nije moguće ispitati zakonitost i pravilnost pobijane odluke čime je povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo. Smatra da privremeno udaljenje, koje je isključivo utemeljeno na optužnici, bez konkretnog dokaza da bi kazneni postupak utjecao na objektivnost, neovisnost ili zakonitost njezinog rada kao sutkinje, bez obrazloženja o šteti za službu, predstavlja pretjerano zadiranje u njezina temeljna prava kao sutkinje, uključujući pravo na rad, pravo na obranu i presumpciju nevinosti. Ističe da pobijana odluka ne sadrži nikakvo obrazloženje zašto bi pravomoćna optužnica automatski kompromitirala njezino obavljanje sudačke dužnosti. Dodaje da odluka o suspenziji na temelju pokrenutog kaznenog postupka nije u skladu s postupcima prema sucima koji imaju pravomoćne prekršajne presude te iako ZDSV-u ne normira suspenziju sudaca u tom slučaju, ukazuje na to da prekršajna presuda ima pravnu snagu i utvrđenu odgovornost suca, čime narušava njegov moralni integritet i pravnu utemeljenost postupanja osuđene osobe koja tu dužnost obnaša. Ističe da, za razliku od toga ona nije osuđena, već je u odnosu na nju potvrđena optužnica. Smatra da postupanje u ovom slučaju dovodi do pravne nesigurnosti jer nema jasnih kriterija kada se narušavanje ugleda suda smatra dovoljnim za udaljenje. Tvrdi da to predstavlja nerazmjerno i neujednačeno postupanje unutar iste profesionalne skupine (sudaca), gdje se jedan dio sudaca stavlja u nepovoljniji položaj bez jasnog kriterija. Iznosi mišljenje da to pokazuje da pravosudni sustav različito tretira suce bez pravno opravdane razlike, a što može predstavljati oblik institucionalne diskriminacije. Smatra da kazneni postupak nije po automatizmu osnovan razlog koji opravdava odluku o udaljenju od obavljanja sudačke dužnosti. Ističe da ZDSV-u, koji regulira takve situacije, propisuje da sudac u tom slučaju može (ali ne mora) biti privremeno udaljen od obavljanja sudačke dužnosti. Navodi da se odluka o udaljenju ne može drugačije protumačiti nego kao prejudiciranje njezine odgovornosti za kaznena djela koja joj se optužnicom stavljaju na teret. Ističe da pravo na učinkovitu pravnu zaštitu obuhvaća i pravo stranke da dobije jasnu, razumljivu i činjenično utemeljenu odluku, a ne tek formalno pozivanje na zakonske odredbe, što je Ustavni sud Republike Hrvatske naveo u odluci broj: U-I-248/1994 od 13. studenoga 1996. Predlaže da ovaj sud poništi rješenje tuženika i predmet vrati tuženiku na ponovni postupak. Traži naknadu troškova upravnog spora sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Tuženik u dostavljenom odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbene navode te ističe da je pobijana odluka zakonita i osnovana. Navodi da je predsjednik Općinskog suda u Splitu sukladno članku 73. stavku 3. ZDSV-a podnio zahtjev broj: 23 Su- 1193/2025-1 od 16. lipnja 2025. za privremeno udaljenje tužiteljice s dužnosti budući da je protiv nje potvrđena optužnica za kaznena djela iz članka 139. stavka 2. i članka 177. stavka 2. KZ-a, za koje je propisana kazna zatvora od jedne do pet godina odnosno do tri godine. Iz navedenog proizlazi da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za odlučivanje o zahtjevu za privremenim udaljenjem tužiteljice od obavljanja dužnosti. Navodi da je prije donošenja odluke razmatrao potrebu privremenog udaljenja od obavljanja sudačke dužnosti tužiteljice s obzirom na članak 73. stavak 2. alineju 1. ZDSV-a prema kojem udaljenje nije obligatorno. Prilikom donošenja odluke posebno je uzeo u obzir vrstu kaznenih djela koja se tužiteljici stavljaju na teret (stjecaj kaznenog djela protiv osobne slobode - prijetnjom iz članka 139. stavak 2. KZ-a i kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece povredom djetetovih prava iz članka 177. stavka 2. KZ-a i sam činjenični opis kaznenih djela (...kada joj je suprug rekao da ima novu vezu i da želi razvod, počela vikati, te u cilju da ga ustraši, iz kuhinje uzela kuhinjski nož dužine 12 do 13 centimetara i krenula prema suprugu, te držeći u ruci nož rekla mu da će ubiti najprije njega pa onda sebe ako joj ne kaže ime osobe s kojom je u vezi, a potom stavljala nož na svoju ruku i govorila da će si prerezati vene, sve to u prisutnosti kćerke oštećenog djeteta (rođene. **.**.2007.), koja se bacila na pod, plakala i molila je da prestane...), te spojivost obnašanja sudačke dužnosti s podizanjem optužnice za navedena kaznena djela. Ističe da odluka ne prejudicira njezinu odgovornost za kaznena djela, kako navodi u tužbi, već je preventivna mjera kojom se štiti ugled suda i pravosuđa, te sprječava daljnje narušavanje povjerenja građana u pravosudni sustav. Navodi da je tužiteljica kao sudac svjesna da sukladno Kodeksu sudačke etike ("Narodne novine", 131/06.) mora čuvati svoj ugled i ugled suda, ne samo u obnašanju dužnosti, nego i u privatnom životu, tako da nije odlučno što kaznena djela koja su predmet kaznenog postupka nisu počinjena u sklopu profesionalne sudačke dužnosti, a što tužiteljica ističe u tužbi. Vezano uz navode tužiteljice da je nejasno koja je to konkretna buduća opasnost od daljnjeg nanošenja štete ugledu suda i sudačke dužnosti, tuženik navodi da suci uživaju posebnu društvenu ulogu, zbog čega je povjerenje javnosti u njihov moralni integritet jednako važno kao i njihova stručnost. Ukazuje na to da sama činjenica da je protiv tužiteljice pokrenut kazneni postupak za navedena kaznena djela može dovesti u pitanje to povjerenje i prije okončanja kaznenog postupka te je u ovim okolnostima trebalo i bilo primjereno privremeno udaljiti tužiteljicu od obavljanja sudačke dužnosti. Ističe da je u obrazloženju odluke jasno naveo da kvalifikacija kaznenih djela kompromitira njezino obavljanje sudačke dužnosti iz čega je nedvojbeno razvidan razlog za donošenje odluke, odnosno zašto je potrebno i primjereno tužiteljicu privremeno udaljiti od obavljanja sudačke dužnosti. Ističe da ako se protiv osobe koja bi trebala odlučivati o pravima drugih vodi kazneni postupak za navedena kaznena djela kojima se ugrožavaju nečija prava i slobode, to stvara ozbiljnu kontradikciju, narušava ugled pravosuđa i povjerenje građana u rad tužiteljice. Navodi da tužiteljica pogrešno pravno tumači da kazneno djelo iz članka 139. stavka 2. KZ-a ne može biti osnova za donošenje odluke i da je pogrešno konstatirao da je za to kazneno djelo zapriječena kazna zatvora do pet godina, jer je za to kazneno djelo zapriječena kazna zatvora do tri godine. Pojašnjava da članak 73. stavak 2. alineja 1. ZDSV-a obuhvaća mogućnost privremenog udaljenja od obavljanja sudačke dužnosti zbog pokretanje kaznenih postupaka za sva kaznena djela za koje je zapriječena kazna zatvora do pet godina, pa tako i za kazneno djelo iz članka 139. stavka 2. KZ-a za koje je zapriječena kazna zatvora do tri godine. Ističe da, suprotno navodima tužiteljice, iz navedenog proizlazi da odluka ima svoje uporište u ZDSV-u, odnosno da je donesena sukladno zakonskim odredbama, na temelju činjenica koje opravdavaju njezino donošenje. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. U podnesku od 20. siječnja 2026. tužiteljica je, u bitnom, navela da je tuženik nepravilno sudu dostavio odgovor na tužbu te je prigovorila načinu održavanja sjednice tuženika na kojoj je donesena osporena odluka. Istaknula je da je tuženik postupio protivno načelu kontradiktornosti postupka, te da je povrijeđeno njezino pravo na obranu zajamčeno člankom 8. Konvencije jer joj tuženik nije omogućio da usmeno iznese svoje argumente. Navela je da su granice diskrecijske odluke tuženika određene člankom 121. Ustava Republike Hrvatske. Istaknula je važnost obrazloženosti odluke kao i prava na pošteno suđenje pozivajući se na praksu ESLJP- a i Ustavnog suda Republike Hrvatske. Navela je da udaljenje od obavljanja sudačke dužnosti predstavlja ozbiljnu sankciju koja ima stigmatizirajuće učinke te je istaknula da sudac nije zaposlenik u klasičnom smislu. Iznijela je mišljenje da tuženik nije donio diskrecijsku odluku, već da je odluku utemeljio isključivo na okolnosti da je protiv nje pokrenut kazneni postupak tvrdeći da tuženik prejudicira njezinu kaznenu odgovornost. Navela je da tek pisani otpravak obrazložene odluke stvara pravne učinke, slijedom čega je izreke odluke protuzakonita jer pravni učinak ne nastupa objavljivanjem te odluke. Smatra da postoji rizik od nepristranosti i neovisnosti upravnog suda u institucionalnom okviru jer tuženik odlučuje i o stegovnoj odgovornosti kao i o napredovanju sudaca.

5. Tijekom spora održana je rasprava 20. siječnja 2026. na kojoj je strankama dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

6. Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju tuženika na temelju koje je donesena osporena odluka kao i dokumentaciju u spisu upravnog spora. Na temelju provedenih dokaza, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, u skladu s člankom 114. stavkom 3. ZUS-a, sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Koristeći navedeno pravo opunomoćenik tužiteljice u bitnom je naveo da tužiteljici nije omogućeno sudjelovanje u postupku udaljenja od obavljanja sudačke dužnosti sukladno članku 10. stavku 4. Poslovnika Državnog sudbenog vijeća jer nije bila upoznata da se protiv nje vodi stegovni postupak niti postupak udaljenja od obavljanja sudačke dužnosti. Ukazuje na to da tužiteljica nije obaviještena o sjednici DSV-a o davanju odobrenja za pokretanje kaznenog postupka. Smatra da je time oslabljena njezina pravna pozicija, a slijedom čega je bio nepošten i kasniji stadij postupka udaljenja od obavljanja sudačke dužnosti. Tužiteljica je postavila pitanje u kojem trenutku je odluka tuženika postala izvršna, odnosno je li danom donošenja 3. srpnja 2025. ili danom uručenja, pozivajući se na presudu Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1989/13 od 12. svibnja 2015. Navela je da joj nije jasno kakvu daljnju štetu može nanijeti ugledu službe ako nije obrazloženo kakva bi šteta mogla nastati njezinim ne udaljenjem od obavljanja sudačke dužnosti, tim više što je optužnica od strane Općinskog suda u Šibeniku djelomično potvrđena rješenjem tog suda od 21. lipnja 2024., a odluka o udaljenju je donesena na 46. sjednici od 3. srpnja 2025.

8. Člankom 73. stavkom 2. alinejom 1. ZDSV-a propisano je da sudac može biti udaljen s dužnosti ako je protiv njega započet kazneni postupak zbog kaznenog djela za koje je predviđena kazna zatvora do pet godina. Prema stavku 3. navedenog članka ZDSV-a zahtjev za udaljenje s dužnosti Vijeću podnosi predsjednik suda u kojem sudac obnaša sudačku dužnost, predsjednik neposredno višeg suda, nadležno sudačko vijeće ili predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a prema stavku 4. tog članka odluku o udaljenju s dužnosti u slučajevima iz stavka 2. ovoga članka donosi Vijeće bez odgode.

9. Prema članku 74. stavku 1. ZDSV-a odluka o privremenom udaljenju mora biti u pisanom obliku i s obrazloženjem. Člankom 75. stavkom 1. ZDSV-a propisano je da se privremeno udaljenje od obavljanja dužnosti određuje na rok od tri mjeseca, a po proteku toga roka može ga Vijeće zbog opravdanih razloga na jednak način produljiti za daljnja tri mjeseca, a prema stavku 3. navedenog članka ZDSV-a za vrijeme privremenog udaljenja s dužnosti sudac ima pravo na jednu polovinu plaće.

10. Predmet ovog upravnog spora je ocjena zakonitosti odluke tuženika od 3. srpnja 2025. kojom je tužiteljica privremeno udaljenja od obavljanja sudačke dužnosti na rok od tri mjeseca, dok predmet ovog upravnog spora, kao ni odluke tuženika, nije bila stegovna odgovornost tužiteljice, jer se radi o zasebnim postupcima. Stoga prigovor tužiteljice da ne zna je li protiv nje pokrenut stegovni postupak nije od utjecaja na rješavanje ovog upravnog spora.

11. Iz podataka spisa proizlazi da je predsjednik Općinskog suda u Splitu tuženiku podnio zahtjev broj: 23 Su-1193/2025-1 od 16. lipnja 2025. za privremeno udaljenje tužiteljice od obavljanja sudačke dužnosti na rok od tri mjeseca pozivom na članak 73. stavak 2. alineju 1. i stavak 3. tog članka ZDSV-a navodeći da je protiv nje Općinski sud u Šibeniku, rješenjem: 41 Kovm-23/2023 od 21. lipnja 2024. potvrdio optužnicu za kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članka 177. stavka 2. KZ-a (za koje je predviđena kazna zatvora od jedne do pet godina), a rješenjem tog suda iste oznake od 1. listopada 2024. potvrđena je optužnica za kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ-a (za koje je predviđena kazna od jedne do tri godine zatvora), a o kojim odlukama je sudska uprava obaviještena 13. lipnja 2025. Uz navedeni zahtjev tuženiku su 16. lipnja 2025. dostavljena rješenja Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj: 41 Kovm-23/2023 od 21. lipnja 2024. i 1. listopada 2024.

12. Tuženik je osporenom odlukom od 3. srpnja 2025. tužiteljicu, sutkinju Općinskog suda u Splitu, privremeno udaljio od obavljanja sudačke dužnosti na rok od tri mjeseca navodeći da je protiv nje pokrenut kazneni postupak i da je prije donošenja odluke razmatrao potrebu njezinog privremenog udaljenja od obavljanja dužnosti sutkinje te je, imajući na umu kaznena djela zbog kojih je potvrđena optužnica protiv tužiteljice, ocijenio da je potrebno i primjereno privremeno udaljiti je od obavljanja dužnosti sutkinje s obzirom na kvalifikaciju kaznenih djela, zaključivši da u navedenim okolnostima to kompromitira njezino obavljanje sudačke dužnosti, a radi otklanjanja daljnjeg nanošenja štete ugledu suda i sudačke dužnosti.

13. S obzirom na to da je protiv tužiteljice započet kazneni postupak za dva kaznena djela i to za kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ-a te za kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članka 177. stavka 2. KZ-a, za koja kaznena djela je kao najviša propisana kazna zatvora do pet godina, zakonito je tuženik donio osporenu odluku o privremenom udaljenju tužiteljice od obavljanja dužnosti na temelju članka 73. stavka 4. ZDSV-a.

14. Tuženik je u obrazloženju osporene odluke naveo valjane i dostatne razloge zbog kojih je donio osporenu odluku. Iz obrazloženja osporene odluke razvidno je da je tuženik prije donošenja odluke razmotrio potrebu privremenog udaljenja tužiteljice od dužnosti, dakle nije automatizmom donio osporenu odluku, pri čemu je cijenio vrstu kaznenih djela zbog kojih je protiv tužiteljice započet kazneni postupak te je polazeći s aspekta zaštite ugleda suda i sudačke dužnosti zaključio da tužiteljicu treba privremeno udaljiti od obavljanja sudačke dužnosti ocijenivši da pokrenuti kazneni postupak za navedena kaznena djela narušava njezin ugled kod obavljanja sudačke dužnosti.

15. Vezano za prigovor tužiteljice da kaznena djela zbog kojih je pokrenut kazneni postupak protiv nje nisu počinjenja pri obavljanju sudačke dužnosti radi čega smatra da nema mjesta njezinom privremenom udaljenju od obavljanja sudačke dužnosti, pravilno tuženik u odgovoru na tužbu upućuje na Kodeks sudačke etike jer se ugled sudaca ne procjenjuje samo kroz obnašanje sudačke dužnosti.

16. Po ocjeni ovog suda bespredmetni su navodi tužiteljice o institucionalnoj diskriminaciji, a u kojima u isti kontekst dovodi institut privremenog udaljenja od obavljanja sudačke dužnosti zbog pokrenutog kaznenog postupka s pravomoćno osuđenim sucima za počinjeni prekršaj, jer se ne radi o činjenično i pravno usporedivoj situaciji.

17. Treba reći da se u postupku privremenog udaljenja suca od obavljanja sudačke dužnosti ne provodi ispitni postupak. Suprotno tome iz članka 74. stavka 4. ZDSV-a slijedi da tuženik odluku iz članka 73. stavka 2. ZDSV treba donijeti bez odgode, na koji način je u konkretnom slučaju i postupljeno. Naime, predmetni zahtjev za privremeno udaljenje ovlašteni podnositelj tuženiku je dostavio 16. lipnja 2025., a o kojem je tuženik odlučio 3. srpnja 2025. na 46. sjednici i koja je tog dana stupila na snagu, a koju odluku je javno objavio istog dana na svojoj internetskoj stranici.

18. Zaključno, valja reći da se upravni spor ne može voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne (diskrecijske) ocjene, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana (članak 4. stavak 2. ZUS-a). Zakonitost donesene odluke u upravnom se sporu ocjenjuje na način da se sudskom kontrolom utvrđuje je li pojedinačni akt donesen pravilnom primjenom zakonske norme, što je u konkretnom predmetu slučaj. U obrazloženju osporene odluke navedeni su odlučni razlozi za privremeno udaljenje tužiteljice od dužnosti, te je odluka donesena u granicama ovlasti tako da je privremeno udaljenje određeno na razdoblje od tri mjeseca, kako je to propisano člankom 75. stavkom 1. ZDSV-a, kao i u skladu sa svrhom radi koje je to ovlaštenje dano, a to je očuvanje ugleda suda i sudačke dužnosti.

19. Neosnovano tužiteljica ukazuje na institucionalni rizik od moguće pristranosti i ovisnosti upravnog suda u odnosu na tuženika, jer je Ustavom Republike Hrvatske zajamčena neovisnost i samostalnost sudske vlasti, što je ujedno i dužnost sudaca. Također valja reći da tužiteljica izrijekom upitana na raspravi nije tražila izuzeće uredujuće sutkinje, kao niti bilo kojeg suca upravnog suda.

20. Tužiteljica razlozima navedenim u tužbi nije dovela u sumnju zakonitost pobijane odluke koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih relevantnih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok bitne povrede pravila postupka kao ni povrede ustavnih ni konvencijskih prava tužiteljice ovaj sud nije našao.

21. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

22. Kako tužiteljica nije uspjela u predmetnom upravnom sporu na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a valjalo je odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora te odlučiti kao u točki II. izreke.

U Splitu 19. veljače 2026.

S U T K I N J A

Mirela Valjan-Harambašić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (članak 126. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužiteljice Ivanu Miroševiću, Solin, Kralja Zvonimira 81

- tuženiku Državnom sudbenom vijeću Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49

- u spis