Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1430/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Nicole Kwiatkowski, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3A, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću od 23. listopada 2025. broj P-505/2023-25, u sjednici vijeća 19. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se zahtjev tuženice za izuzeće sudaca kao nedopušten.

II. Djelomično se odbija i djelomično prihvaća žalba tuženice te se presuda i rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću od 23. listopada 2025. broj P-505/2023-25:

- potvrđuje u izreci rješenja

- ukida pod toč. III. izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici zateznu kamatu na pojedinačno određene novčane iznose počevši od 1. rujna 2006. do 4. rujna 2015. za razdoblje do 29. rujna 2015., te pod toč. V. izreke presude (u odluci o troškovima postupka) i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

p r e s u d i o  j e

Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice, te se presuda i rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću od 23. listopada 2025. broj P-505/2023-25:

- preinačuje pod toč. I. izreke presude u dijelu kojim je utvrđen ništetnim dio čl. 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103026915 od 13. lipnja 2006. i zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbija

- potvrđuje pod toč. II. izreke presude

- preinačuje pod toč. III. izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 4.993,02 EUR i zateznu kamatu na pojedinačne novčane iznose za razdoblje od 30. rujna 2015. do isplate i zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbija

- preinačuje pod toč. IV. izreke i odbija zahtjev tužiteljice

- potvrđuje pod toč. VI. izreke presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđen je ništetnim dio čl. 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103026915 od 13. lipnja 2006., pod toč. II. izreke utvrđen je ništetnim dio čl. 7. istog Ugovora o kreditu, pod toč. III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 4.993,02 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose, pod toč. IV. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 3.040,80 EUR sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate, pod toč. V. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.650,00 EUR sa zateznom kamatom od 23. listopada 2025. do isplate, dok je pod toč. VI. izreke odbijen prigovor radi prijeboja tuženice s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 105,27 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose i zahtjev za naknadu troškova postupka. U izreci rješenja dopuštena je preinaka tužbe prema podnesku tužiteljice od 1. srpnja 2025.

2. Navedenu presudu i rješenje u cijelosti pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19, 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužiteljice, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Ocjenu osnovanosti zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijelova čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103026915 od 13. lipnja 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i zahtjeva za isplatu novčanog iznosa od 4.993,02 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose, te iznosa od 3.040,80 EUR sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate, kao i ocjenu neosnovanosti prigovora radi prijeboja tuženice prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je temeljem Ugovora o kreditu tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita novčani iznos od 72.498,86 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, da je u čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena obveza otplate kredita uz valutu CHF u kunskoj protuvrijednosti, te da je u čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF

- da je 10. veljače 2016. između stranaka sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103026915 (u daljnjem tekstu: Aneks) temeljem kojeg je provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15.)

- da je ugovaranje načina promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i ispunjenje obveze primjenom valutne klauzule u CHF utvrđen ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., da je tužiteljica ovlaštena u parnici povodom restitucijskog zahtjeva pozvati se na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite prava i za koja je sud vezan u toj parnici primjenom čl. 502.c ZPP

- da tužiteljica u iskazu navodi da je podigla kredit radi kupnje stana i da je navedena vrsta kredita za nju bila u tom trenutku najpovoljnija, a da je službenici tuženice nisu upoznali s načinom promjena kamatnih stopa niti s rizikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, da se radilo o tipskom ugovoru koji je pripremila tuženica i o kojem nije bilo moguće pregovarati

- da je Ugovor o kreditu potrošački ugovor u smislu čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03) jer se radi o stambenom kreditu koji je podignut u nekomercijalne svrhe, te nije u vezi aktivnostima iz obrta, trgovačkog društva ili obavljanja neke samostalne djelatnosti, kao i da tužiteljica ima status potrošača u smislu citirane zakonske odredbe

- da je na temelju nalaza i dopune nalaza vještaka Mladena Pavetića utvrđeno da je radi promjene tečaja u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita, ne uzimajući u obzir tzv. negativnu tečajnu razliku, tužiteljica isplatila tuženici iznos od 4.993,02 EUR, te da razlika nedospjele glavnice na dan konverzije prema početnom tečaju CHF i nedospjele glavnice kredita nakon provedene konverzije iznosi 3.040,80 EUR

- da je provedenom konverzijom tuženica izjednačila obveze tužiteljice s obvezama drugih korisnika kredita u EUR koristeći kamatne stope na kredite u EUR te uračunavajući uplate koje je ista izvršila, ali ne uračunavajući više plaćene iznose po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koje tužiteljica sada potražuje

- da nije osnovan prigovor zastare za potraživanje plaćenih iznosa s osnova promjene tečaja CHF jer je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare, da je zastarni rok od 5 godina nastavio teći nakon pravomoćnosti presude iz tog postupka i da do podnošenja tužbe nije protekao, uzimajući u obzir (i) zaključak Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.

- da tuženica nema pravo na tzv. negativnu tečajnu razliku jer plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od početno ugovorenog tužiteljica ništa nije primila niti stekla bez osnove pa ne postoji obveza vraćanja tuženici nečeg što nije primila, te osim toga tužiteljica nije odgovorna za ništetnost spornih ugovornih odredaba nego upravo tuženica, pa nije osnovan prigovor radi prijeboja u iznosu od 105,27 EUR sa zateznom kamatom, koji bi između ostalog bio i u zastari jer se odnosi na razdoblje zaključno do 2. siječnja 2008.,

na temelju čega zaključuje da su ništetne odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu pozivom na čl. 84. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i isto utvrđuje pod toč. I. i II. izreke presude, te posljedično tome zaključuje da tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa koji je platila temeljem ništetnih odredaba primjenom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima uz zateznu kamatu primjenom čl. 1115. istog Zakona pa je obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici iznos od 4.993,02 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose pod toč. III. izreke presude, kao i razliku između nedospjele glavnice na dan 30. rujna 2015. prema početnom tečaju CHF i nedospjele glavnice nakon provedene konverzije u iznosu od 3.040,90 EUR sa zateznom kamatom pod toč. IV. izreke presude, dok je prigovor radi prijeboja tuženice odbio pod toč. V I. izreke presude. Ujedno je sud izrekom rješenja dopustio preinaku tužbe prema podnesku tužiteljice od 1. srpnja 2025.

6. Tuženica u žalbi prije svega podnosi zahtjev za eventualno izuzeće sudaca, navodeći da ukoliko postoji koja od okolnosti koja dovodi do potrebe za ocjenom subjektivne i objektivne nepristranosti suda na način da - a) sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom u CHF (bez obzira da li kod tuženika ili kod drugih banaka) ili - b) ukoliko bliska osoba suca (prema čl. 71. st. 1. t. 3. ZPP) zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu (bez obzira je li ovdje tuženik ili neka druga banka pasivna strana) se žalba ima smatrati zahtjevom za izuzeće suca u smislu čl. 73. u vezi čl. 71. st. 7. ZPP. Navodi da sud nije utvrdio niti obrazložio na temelju čega se tužiteljica ima smatrati potrošačem, a da se status potrošača ne presumira nego dokazuje u svakom konkretnom slučaju i da je teret dokazivanja te činjenice na tužiteljici. Nadalje, smatra da je sud propustio uzeti u obzir da su stranke 10. veljače 2016. zaključile Aneks kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno Glavi IV.a ZID ZPK/15, pa citirajući odredbe čl. 19.b, c i e ZID ZPK/15 ukazuje da su svi plaćeni iznosi radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u CHF uzeti u obzir prilikom konverzije. Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljičin kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužiteljice je izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pravno pitanje konverzije kredita riješeno je kroz odgovarajuću sudsku praksu Suda Europske unije u predmetu C-567/2020 od 5. svibnja 2022. kao i kroz praksu VSRH počevši od odluke u oglednom postupku Gos-1/2019 pa sve do posljednje objavljene odluke Rev 637/2019 od 15. studenog 2022. VSRH je kroz ogledni postupak riješio pitanje (ne)osnovanosti zahtjeva korisnika kredita prema bankama u situaciji kad je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15, dok je Sud Europske unije u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi. Nastavno na navedeno uslijedila je i odluka VSRH u predmetu broj Rev 637/2019 kojom je VSRH u cijelosti prihvatio reviziju banke, preinačio presudu drugostupanjskog suda te u cijelosti odbio tužbeni zahtjev za isplatu korisnika kredita koji je prihvatio konverziju, izražavajući ključno stajalište pod toč. 17. i 18. obrazloženja. Osim toga iznos od 3.040,80 EUR ne predstavlja iznos koji je tužiteljica više platila tuženici tijekom otplate kredita, nego je isti posljedica sklapanja Aneksa čiju valjanost tužiteljica ne osporava niti dovodi u pitanje te kojim je u čl. 5.2. utvrđen iznos kredita od 40.611,33 EUR, radi čega tužiteljica nema pravo na isplatu tog iznosa. Nadalje, ističe da je nejasno po kojoj osnovi je sud pod točkom I. izreke utvrdio ništetnost dijela članka 2. Ugovora o kreditu kojim se ugovora iznos kredita od 72.498,76 CHF u protuvrijednost u kunama obračunat po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj jer takvo shvaćanje nije zauzeto u kolektivnom sporu, a tuženica je tužiteljici doista isplatila predmetni iznos CHF u kunskoj protuvrijednost, pa je sud pogrešno primijenio materijalno i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pozivajući se na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u odnosu na informiranost tužitelja i provođenje personalnih dokaza u odlukama od 30. lipnja 2022. u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 tvrdi da je trebalo biti omogućeno da se na istu okolnost sasluša i njezina zaposlenica za koju tvrdi da je dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora jer se drukčije tumačenje protivi načelima kontradiktornosti i prava na jednakost oružja. Sud se u obrazloženju niti jednom riječju nije osvrnuo na brojnu dokumentaciju i materijale kojima dokazuje razinu informiranosti tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, pa je s tim u vezi počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. i čl. 8. ZPP. Osporava ocjenu prigovora zastare tvrdeći da je potraživanje tužiteljice u iznosu za koji je povišen tužbeni zahtjev (preko iznosa od 4.621,08 EUR) u podnesku od 1. srpnja 2025. u zastari, povezujući pitanje zastare sa iskazanim dospijećem pojedinačnih iznosa na koje je dosuđena zatezna kamata, osporava utvrđenje suda da je nepoštena stjecateljica novčanih iznosa koji su joj plaćeni, te osporava ocjenu neosnovanosti prigovora radi prijeboja i odluku u tom dijelu smatra manjkavom i neobrazloženom pa je i u tom dijelu počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Zaključno osporava i odluku o troškovima postupka.

7. U odnosu na zahtjev za izuzeće sudaca koji će suditi u ovom predmetu valja istači da prema čl. 73. st. 2. toč 1. ZPP nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekoga suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu. Prema st. 3. citirane zakonske odredbe zahtjev iz st. 2. tog članka odbacit će sudac pojedinac ili predsjednik vijeća pred kojim teče postupak u povodu kojeg je izuzeće zatraženo. Kako tuženica u konkretnom slučaju uopćeno traži izuzeće svih sudaca koji bi mogli suditi u ovom predmetu, to zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 73. st. 2. toč 1. ZPP nije dopušten, zbog čega je ovaj sud zahtjev odbacio kao nedopušten temeljem čl. 73. st. 3. ZPP pod toč. I. izreke ovog rješenja (tako i VSRH u rješenju broj Rev-348/2024-2).

8. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP na koje ukazuje tuženica. Tuženica nije bila onemogućena u dokazivanju da je tužiteljica bila informirana o spornim odredbama u postupku pregovaranja/sklapanja Ugovora o kreditu, s obzirom da je u ravnopravnoj stranačkoj ulozi s tužiteljicom sudjelovala u postupku i imala mogućnosti iznositi činjenice i predlagati dokaze. Prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost, a nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.

8.1. Isto tako nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP jer je sud analizirao i ocijenio sve provedene dokaze sukladno navedenoj odredbi, niti povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP jer je sud u obrazloženju izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, odnosno koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, te je naveo odredbe materijalnog prava koje je primijenio odlučujući o zahtjevu tužiteljice i prigovoru radi prijeboja tuženice.

9. Iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopila kao potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) pa nema dvojbe da se radi o potrošačkom ugovoru posebice kada se isto poveže s činjenicom da je između stranaka sklopljen Aneks temeljem ZID ZPK/15 koji je primjenjiv na potrošačke ugovore u smislu čl. 1. ZID ZPK/15, kako je pravilno zaključio i prvostupanjski sud, pa su stoga žalbene tvrdnje tuženice u pravcu osporavanja tužiteljici statusa potrošača bez ikakvog uporišta u stanju u spisu i materijalnom pravu.

10. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je sporna ugovorna odredba iz čl. 7. Ugovora o kreditu, koju je utvrdio ništetnom pod toč. II. izreke presude, formirana jednostrano od tuženice bila nerazumljiva i da je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice u smislu čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, i da je kao takva ništetna primjenom čl. 87. st. 1. ZZP/03.

10.1. S tim u vezi valja ukazati da kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

10.2. Kako tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužiteljice o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba u predugovornoj fazi nije predložila saslušanje svjedoka – zaposlenika tuženice koji je neposredno sudjelovao u pregovorima koji su prethodili sklapanju Ugovora o kreditu, a da su brošure, letci i reklamni materijali tuženice bili predmetom ocjene u postupku kolektivne zaštite i ne mogu biti dokaz informiranosti tužiteljice u postupku konkretnog pojedinačnog pregovaranja, kao niti pisani iskaz PC (na listu 153 spisa) koja o pojedinačnim pregovorima u konkretnom slučaju nema saznanja, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 7. pravilno utemeljio na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da ista nema direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju iskaza tužiteljice koja jasno navodi da nije dobila odgovarajuće obavijesti o riziku ugovaranja ispunjenja kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF.

11. Međutim, tuženica pravilno navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu pod toč. I. izreke presude.

11.1. U čl. 2. Ugovora o kreditu je navedeno: IZNOS KREDITA "72.498,76 CHF (…) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“

11.2. Navedenom ugovornom odredbom definirana je visina kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita koji je tuženica isplatila tužiteljici. Ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer definira obvezu tuženice (a ne tužiteljice), a kako je iznos kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužiteljica ne navodi razloge na temelju kojih bi čl. 2. Ugovora o kreditu u citiranom dijelu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, pa je stoga pogrešnom primjenom materijalnog prava na koju pravilno ukazuje tuženica usvojen zahtjev za utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe.

12. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetna ugovorna odredba iz čl. 7. Ugovora o kreditu nakon što je sklopljen Aneks proizvodi ikakav pravni učinak na tužiteljicu kao potrošača.

13. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava VSRH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom RH.

14. Nakon što je sklopljen Aneks tužiteljicu ne obvezuje ugovorna odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 7. Ugovora o kreditu s obzirom je ta ugovorna odredba izmijenjena na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ispunjenje kreditne obveze ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR, kao što je (uzgred rečeno jer nije predmetom tužbe) ne obvezuje niti ugovorna kamata koja je mijenjana jednostranom odlukom tuženice iz čl. 8. Ugovora o kreditu s obzirom da je ta nepoštena odredba izmijenjena na način da je za svo ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

15. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Aneksa stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Aneksom. Kako je u konkretnom slučaju konverzija nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, to znači da su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

16. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužiteljica platila tuženici (i) na ime nepoštene ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu iskorištene za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Aneksu, to je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Aneksa postignut restitucijski učinak za tužiteljicu u vezi nepoštene ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se isti vraćaju potrošaču ili da za njega imaju restitucijski učinak.

16.1. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje učinjenih uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR.

17. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Aneksa u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužiteljica je restituirana s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da je iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR (ali i kamatu na EUR kredite), kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njezinu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Aneksom (restitucijsko pravo je de facto konzumirano) pa stoga obračunati iznos s osnova promjene tečaja u CHF nije u imovini tuženice bez pravne osnove nego je u imovini tuženice temeljem ispunjenja obveze tužitelj ice koja proizlazi iz valjane pravne osnove, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu navedenih iznosa temeljem stečenog bez osnove iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO).

18. ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Aneks nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze ugovorene Aneksom (30. rujna 2015.). VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalno pravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

19. Stoga prema ocjeni ovoga suda, ali i prihvaćajući pravno shvaćanje izraženo u navedenoj odluci VSRH, tužiteljica ima pravo na isplatu zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od dana kada su plaćeni pa do 29. rujna 2015.

19.1. Međutim, kako u nalazu vještaka nije utvrđeno kada je tužiteljica plaćala pojedinačne novčane iznose na ime ispunjenja kreditne obveze, nego su u nalazu prikazani samo datumi dospijeća mjesečnih obveza - 1. u mjesecu kako je ugovoreno čl. 7. Ugovora o kreditu i od kojih datuma je prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev u dijelu dosuđene zatezne kamate, to radi nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u tom smislu ovaj sud nije u mogućnosti preinačiti prvostupanjsku presudu.

20. S obzirom da je način izračuna konverzije izričito propisan čl. 19.c ZID ZPK/15 to za isplatu novčanog iznosa s osnova razlike glavnice - koji je vještak izračunao usporedbom neotplaćene glavnice uz valutnu klauzulu u CHF prema početnom tečaju CHF i neotplaćene glavnice utvrđene u postupku konverzije na dan 30. rujna 2015. ne postoji pravna osnova po kojoj bi pripadao tužiteljici.

20.1. Naime, kako 19.c st. 1. toč. 1. ZID ZPK/15 propisuje da se iznos početno odobrene glavnice kredita s valutnom klauzulom CHF i iznos početne glavnice kredita s valutnom klauzulom EUR izračunava po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (ne na dan konverzije), da toč. 4. citirane zakonske odredbe propisuje da se mjesečni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF pretvaraju u EUR prema tečaju na dan uplate mjesečnog anuiteta (ne prema tečaju na dan konverzije) i da takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu, da toč. 7. citirane odredbe propisuje da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015. - kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno toč. 3. toga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno toč. 4. toga stavka, kao i da su u čl. 5.2. Aneksa stranke ugovorile da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosi 40.611,33 EUR u kunskoj protuvrijednosti i da manjak na isti dan iznosi 1.504,37 EUR u kunskoj protuvrijednosti koji se tužiteljica obvezala podmiriti tuženici, kao i da navedena ugovorna odredba predstavlja sporazum vjerovnika i potrošača u smislu čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15 to ne postoji pravna osnova po kojoj bi tužiteljica imala pravo na razliku glavnice koja je izračunata po metodologiji kao da sporazum o konverziji ne postoji.

21. Iako je prvostupanjski sud prilikom ocjene prigovora zastare pogrešno protumačio zaključak Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. jer nije uzeo u obzir Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje je povodom dvojbi i nedoumica koje su se učestalo pojavile u praksi, zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., to i pravilnom ocjenom tog prigovora potraživanje tužiteljice nije u zastari jer od donošenja pravomoćne presude iz postupka kolektivne zaštite Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. broj Pž-6632/2017 do podnošenja tužbe 1. lipnja 2023. nije nastupila zastara u smislu čl. 225. ZOO.

21.1. U vezi preinake tužbe povišenjem zahtjeva u podnesku od 1. srpnja 2025., a koju je sud dopustio pravilnom primjenom čl. 190. st. 2. ZPP jer je tužiteljica određeni zahtjev bila u mogućnosti postaviti (tek) nakon provedenog vještačenja, a koju preinaku tuženica pobija smatrajući da je u zastari povišeni dio zahtjeva, valja istači da je 27. svibnja 2024. VSRH izrazio pravno shvaćanje broj Su-IV-123/2024-5 da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP) da se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, pa prihvaćajući izraženo pravno shvaćanje ovaj sud ocjenjuje žalbene navode tuženice u tom dijelu neosnovanim.

22. Prvostupanjski sud je pod toč. 26. obrazloženja iznio razloge na temelju kojih tuženica nema pravo na isplatu iznosa od 105,27 EUR pa nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer obrazloženje presude u tom dijelu nije manjkavo kako navodi tuženica. Međutim, uz to valja istači da sklapanjem Aneksa kojom je izmijenjena ugovorna obveza o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF (kako je navedeno pod toč. 14. ovog obrazloženja) ne postoji više pravna osnova po kojoj bi tuženica imala pravo na isplatu po osnovu razlike u tečaju CHF, pa iako je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo utvrditi da ne postoji potraživanje koje je tuženica istakla u prigovoru radi prijeboja to niti odbijanjem prigovora radi prijeboja odluka nije donesena na štetu tuženice.

23. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice, te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I I. i VI. izreke, primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP preinačio je presudu pod toč. I. izreke, pod toč. III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 4.993,02 EUR i zateznu kamatu na pojedinačne iznose od 30. rujna 2015. do isplate i pod toč. IV. izreke kojom je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 3.040,80 EUR sa zateznom kamatom i zahtjev tužiteljice odbio, primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio je izreku rješenja, dok je primjenom čl. 370. ZPP ukinuo presudu pod toč. III. izreke u dijelu dosuđene zatezne kamate na pojedinačno određene novčane iznose za razdoblje od određenog dospijeća do 29. rujna 2015., a posljedično tome i odluku o troškovima postupka pod toč. V. izreke i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

24. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će, nakon što utvrdi kada su plaćeni pojedinačni novčani iznosi s osnove otplate kredita (na temelju izjašnjenja stranaka ili vještačenjem), odlučiti o osnovanosti zahtjeva za isplatu zatezne kamate na određene novčane iznose za razdoblje od kada su stvarno plaćeni pa do 29. prosinca 2015., te će ujedno odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Varaždinu 19. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek