REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 3
P-784/2025-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TL OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, Ferde Rusana 4, protiv tuženika OTP banka d.d. OIB:52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupane po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici Odvjetničkog društva Vukina & Partneri d.o.o., Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 30, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 07. siječnja 2026. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 19. veljače 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, (kao pravnom sljedniku HVB Splitske banke d.d., Split, Domovinskog rata 61), da tužitelju TL OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos 115,00 Eura (slovima: stotinupetnaest Eura) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/94) koja je iznosila 15% godišnje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine, do 29. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine, do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koje teku na od 08. svibnja 2004. godine, pa do isplate, kao i nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 210,03 Eura, sa zateznim kamatama, tekućim od dana 19. veljače 2026. godine, do isplate, prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u vezi naknade parničnih troškova preko dosuđenog iznosa od 210,03 Eura, do zatraženog iznosa od 327,98 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 117,95 Eura.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 144,90 Eura.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika, podneskom od 01. listopada 2025. godine, radi isplate novčanog iznosa od 115,00 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos od 08. svibnja 2004. godine, pa sve do isplate.
2. U tužbi je naveo kako je sa prednikom tuženika, HVB Splitskom bankom d.d. Split (koja banka je bila kreditor tužitelja), sklopio dana 06. svibnja 2004. godine, Ugovor o kreditu broj 68233/04 (u daljnjem tekstu: Ugovor), prema kojem je u čl.4. b., bilo ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1%, od iznosa odobrenog kredita, zbog čega je tužitelj bio primoran platiti tu naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit, a tvrdi da mu je naplaćena naknada u iznosu od 115,00 Eura.
3. Nadalje, tužitelj je naveo da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru broj P-46/2025 od 01. kolovoza 2025. godine, utvrđeno da je navedena odredba Ugovora o naknadi za obradu kredita, ništetna, zbog čega je navedeni prednik tuženika nezakonito naplatio tužitelju iznos od 115,00 Eura u vezi naknade za obradu kredita. Shodno tome, tužitelj predlaže da se tuženiku naloži da isplati tužitelju iznos od 115,00 Eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 08. svibnja 2004. godine, pa sve do isplate i da mu tuženik nadoknadi parnične troškove.
4. U pisanom odgovoru na tužbu, datiranom sa 04. studenim 2025. godine, tuženik je priznao iznesene činjenice u vezi sklapanja navedenog Ugovora , te tuženik nije uopće osporavao niti činjeničnu osnovu tužbenog zahtjeva, niti istaknutu visinu tužbenog zahtjeva, ali nije priznao osnovanost tužbenog zahtjeva, ne navodeći ujedno zbog čega to ne priznaje osnovanost tužbenog zahtjeva. Vezano za zahtjev tužitelja u pogledu naknade parničnih troškova, tuženik je naglasio kako je tužitelj već podnio tužbu protiv tuženika u vezi tužbenog zahtjeva koji se odnosio isključivo na utvrđenje ništetnosti navedene odredbe Ugovora iz čl. 4.b., dok ovom tužbom zahtjeva isplatu iznosa od 115,00 Eura, zbog navedene utvrđene ništetne odredbe Ugovora. Shodno tome, tuženik smatra kako je pokretanje dvaju parničnih postupaka, očito usmjereno na stvaranje neopravdano visokih parničnih troškova, koji nisu potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. ZPP, a ujedno su nastali isključivo krivnjom tužitelja u smislu čl. 156. ZPP. Po tuženiku se radi o očitoj zlouporabi prava na pr istup sudu, odnosno obijesnom parničenju, gdje je tužiteljev primarni cilj nanijeti što veću financijsku štetu tuženiku, odnosno bezrazložno se obogatiti na parničnim troškovima. Tužitelj smatra da je tužitelj mogao u jednoj tužbi istaći i zahtjev za utvrđenjem ništetnim navedene odredbe Ugovora, ali i zahtjev za isplatom novčanog iznosa temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita , a kako to nije učinio tuženik smatra da tužitelj nema pravo na naknadu troškova ovog postupka, unatoč eventualnom uspjehu u parnici, obzirom da su po tuženiku svi troškovi u ovom postupku nastali radi tužiteljeve zlouporabe procesnih ovlaštenja.
5. Shodno tome, tuženik je predložio da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti (iako nije pojasnio zbog čega bi to sud uopće odbio glavni zahtjev tužitelja u kontekstu činjenice da je tužitelj priznao u cijelosti sve iznesene činjenice tužitelja u historijatu tužbe, te je unatoč tome iz nerazumljivih - nejasnih i neobrazloženih razloga odlučio osporiti osnovanost tužbenog zahtjeva), te da se tužitelju naloži da tuženiku nadoknadi parnične troškove.
6. Radi razrješenja spornih i odlučnih činjenica, izvedeni su dokazi uvidom u dopis tužene banke od 24.12.2024.g. (list 3), Ugovor (list 4-7), pravomoćnu presudu Općinskog suda u Bjelovaru broj P-46/2025-12 od 01. kolovoza 2025. g. (list 8-19), te potvrdu pravomoćnosti za navedenu presudu (list 20).
7. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.
8. Tužbeni zahtjev tužitelja je ocijenjen osnovanim u cijelosti u vezi glavnog zahtjeva i sporednog koji se odnosi na zateznu kamatu na utuženi iznos glavnog duga .
9. Između stranaka nije bilo sporno da je tužitelj sa navedenim pravnim prednikom tuženika, zaključio Ugovor temeljem kojeg mu je odobren kredit u iznosu od 11.500,00 Eura, te da je tim Ugovorom i to u čl. 4.b., bilo ugovoreno da je tužitelj, kao korisnik kredita, dužan platiti predniku tuženika (kreditoru) naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,00% od iznos odobrenog kredita, niti je bilo sporno da je prednik tuženika naplatio tužitelju iznos od 115,00 Eura, dana 07. svibnja 2004. godine, temeljem te odredbe Ugovora (na to upućuje i materijalni dokaz – list 3 spisa). Također, nije bilo sporno između stranaka da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru broj P - 46/2025-12 od 01. kolovoza 2025. godine, utvrđena ništetnom navedena odredba Ugovora iz čl. 4.b., kojom je bilo ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita u iznosu od 1% od iznosa odobrenog kredita.
10. Između stranaka je sporno da li je pravno osnovan zahtjev tužitelja, obzirom da nije bila sporna niti visina istaknutog tužbenog zahtjeva.
11. Odredbom čl. 323.st.1 Zakona o obveznim odnosima je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.
12. Kako u ovom slučaju navedenom pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru broj P-46/2025-12 od 01. kolovoza 2025. godine, nije utvrđen ništetnim cijeli Ugovor, pa nije bilo moguće da svaka ugovorna strana vraća drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, već je bila utvrđena ništetnom samo navedena odredba Ugovora u plaćanju novčane naknade za obradu kredita, pravna posljedica pravomoćnog proglašenja navedene odredbe Ugovora, ništetnom, na temelju sudske odluke jest da tuženik, kao pravni sljednik kreditora tužitelja iz navedenog Ugovora, treba vratiti ili isplatiti tužitelju iznos od 115,00 Eura, zajedno sa zateznom kamatom od slijedećeg dana u odnosu na dan kada je prednik tuženika stekao navedeni iznos, a sve u smislu čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.
13. Naime, po uvjerenju suda u ovom slučaju se radi o tome da je navedeni prednik tuženika, koji je bio kreditor tužitelja, temeljem Ugovora, stekao novčani iznos od 115,00 Eura, na temelju pravne osnove koja je otpala pravomoćnošću presude ovoga suda broj P-46/2025-12 od 01. kolovoza 2025. godine, pa je u smislu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, dužan platiti tužitelju i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od slijedećeg dana u odnosu na dan stjecanja jer je upravo tuženik odgovoran za sastavljanje nepoštene odredbe Ugovora i kao takav se svakako treba smatrati nepoštenim stjecateljem.
14. Zbog toga je valjalo udovoljiti osnovnom novčanom tužbenom zahtjevu tužitelja i obvezati tuženika da mu isplati utuženi iznos i to zajedno sa zateznom kamatom od prvog slijedećeg dana u odnosu na dan kada je prednik tuženika, stekao tu novčanu svotu na temelju ništetne odredbe Ugovora.
15. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.1. ZPP.
16. Tuženik je naime, izgubio ovu parnicu i dužan je zbog toga nadoknaditi sve opravdane parnične troškove tužitelju, a sud će naravno ovisno o okolnostima slučaja odlučiti koji su to opravdani troškovi, bez obzira što tuženik čak smatra da je tužitel j odgovoran za nastanak svih parničnih troškova jer nije primjerice prilikom podnošenja tužbe koja je zavedena kod ovoga suda pod brojem P-46/2025-12 od 01. kolovoza 2025. godine, podnio i ovaj predmetni novčani zahtjev nego je u toj parnici samo podnio deklaratorni zahtjev.
17. Tuženik je u pravnom smislu potpuno u krivu jer njega prije svega nitko nije niti „tjerao“ ili na bilo koji način “prisilio“, da angažira odvjetnika za zastupanje i da uopće osporava deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja u ovosudnom predmetu broj P-46/2025, niti u ovom predmetu kondemnatorni zahtjev tužitelja, a jasno je isto tako, da nitko nije tjerao prednika tuženika da sastavlja ništetne odredbe Ugovora i da na taj način uprihodi pored ugovorene kamate u vezi spornog kredita još i „nazovi naknadu za obradu kredita“ u trenutku kada je trebalo samo na smislen način sačiniti ugovor o kreditu. Nadalje u situaciji kada je sudska praksa, kao u ovom slučaju jednosmjerna i kada jasno upućuje da je potpuno legitimno podnositi tužbe samo sa deklaratornim zahtjevom (kao što je tužitelj to učinio), a tek nakon pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnom odredba ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita, novu tužbu sa kondemnatornim zahtjevom, ideje koje tuženik iznosi o tome što je tužitelj trebao učiniti (tipa, da podnesene jednu tužbu u kojoj će istaći i deklaratorni i kondemnatorni zahtjev), a što nije trebao učiniti, ne ovise o tuženiku i jasno zadiru u stranačku dispoziciju oštećenog tužitelja u ovom slučaju.
18. Svaka banka, pa tako i tuženik bi po logici stvari (u situaciji kada se na tisuće tužbi podnosi na nivou Republike Hrvatske sa istovrsnim tužbenim zahtjevima), a što bi bilo postupanje u interesu banke ili postupanje dobrog privrednika, trebala sama ponuditi tužiteljima u ovakvim situacijama isplatu novčanog iznosa kojeg je banka stekla na temelju ništetne odredbe odmah po pravomoćnosti sudske presude kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita (ako već ne i prije podnošenja takvih tužbi) ili čak i prije navedene pravomoćnosti, tijekom sudskog postupka, pogotovo kao u ovom slučaju, kada tužena banka čak nije niti pokušala podnošenjem žalbe pobiti presudu ovoga suda broj P-46/2025-12 od 01. kolovoza 2025. godine, a ne smatrati da tužitelj zloupotrebljava procesna ovlaštenja ili davati nekakve ideje o podnošenju jedne tužbe sa deklaratornim i kondemnatornim zahtjevima, te pogrešno tvrditi da je troškove ovoga postupka prouzročio tužitelj.
19. Nasuprot tome, tuženik koji je za zastupanje angažirao odvjetnika, kojeg sasvim jasno treba platiti, osporavao je ranije podnesenu tužbu tužitelja i početno podneseni deklaratorni zahtjev, a kada se udovoljilo takvom zahtjevu tužitelja od strane suda, nije podnio žalbu protiv te presude i nije tražio tužitelja broj računa da mu izvansudski u postupku mimo suda isplati iznos od 115,00 Eura sa zateznom kamatom, koji je njegov prednik stekao nakon otpadanja pravne osnove na temelju koje je stečen taj iznos, a nakon podnošenja nove tužbe sa kondemnatornim zahtjevom, ponovo iz razloga poznatih samo odvjetniku tuženika, koji razlozi inače nisu niti navedeni u odgovoru na tužbu, osporava pravnu osnovu kondemnatornog zahtjeva i time samo tuženiku nanosi direktnu štetu u vezi povećanja predmetnih parničnih troškova. Valja ovdje naglasiti da je za razliku od opisanog postupanja tuženika, pravno stajalište pojedinih banaka u ovoj istovrsnoj pravnoj situaciji, bitno evoluiralo, obzirom da neke banke uopće ne dostavljaju odgovore na tužbu i ne osporavaju tužbene zahtjeve, pa na taj način same svojim smislenim postupanjem u ovim okolnostima slučaja, minimaliziraju parnične troškove i dopuštaju da se donesu presude zbog ogluhe.
20. Dakle, potpuno su promašene ideje tuženika kojim je bio osporen zahtjev tužitelja u vezi naknade parničnih troškova, a svaka banka, pa tako i tuženik iz ove parnice, treba na nivou svoju uprave, odnosno odgovornih osoba, razmisliti i odlučiti ima li smisla u ovakvim predmetima unedogled u tisućama predmeta, osporavati tužbe sa deklaratornim zahtjevima, pa potom opet osporavati i one tužbe, sa kondemnatornim zahtjevima u istovrsnim slučajevima u kojima je sudska praksa potpuno jednostrana ili je smislenije u startu priznavati takve tužbene zahtjeve, makar samo deklaratorne i tražiti od takvih tužitelja broj računa radi isplate novčanog iznosa koji je banka stekla na temelju osnove koja je otpala ili podredno oglušiti se na takve podnesene tužbe, a čime ne da bi se samo i sudovi rasteretili u Republici Hrvatskoj sa tisućama i tisućama sudskih predmeta, nego bi i pojedine banke imale znatno manje parnične troškove, nego li ih imaju sada kada osporavaju i podnesene tužbe sa deklaratornim zahtjevom i podnesene tužbe sa kondemnatornim zahtjevom.
21. Opravdan parnični trošak je tužitelju odmjeren prema vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tužitelja, a primjenom odredaba važeće Odvjetničke tarife.
22. To ne znači da je kao opravdan trošak ocijenjen potrebnim za parnicu sasvim suvišan trošak tužitelja u vezi sastavljanja podneska datiranog sa 28. studenim 2025. godine, kojim se ničim izazvan, dakle bez posebnog poziva od strane suda za očitovanje o tuženikovom odgovoru na tužbu ili bez traženja dopuštenja za očitovanje o tuženikovom odgovoru na tužbu, tužitelj posredstvom odvjetnika očitovao o odgovoru na tužbu. Taj trošak je u smislu čl. 155. ZPP, ocijenjen nepotrebnim za ovu parnicu, pa je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troška za sastav tog podneska, kao i zahtjev za naknadom troška koji se odnosi na porez na dodanu vrijednost u vezi troška za sastavljanje tog podneska.
23. Opravdani parnični troškovi tužitelja se odnose na trošak za sastavljanje tužbe u iznosu do 50,00 Eura, trošak za sastavljanje podneska od 25. studenog 2024. godine (list 39 spisa) u iznosu od 52,10 Eura (koja svota obuhvaća i materijalni, dokumentirani trošak u vezi poštarine od 02,10 Eura - list 40 spisa) jer se svakako radi o trošku nastalom u povodu ovog parničnog postupka, trošak za zastupanje tužitelja na ročištu održanom dana 07. siječnja 2026. godine, posredstvom punomoćnika, u iznosu od 50,00 Eura, odnosno pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 38,02 Eura, obračunatog na navedene troškove.
24. Prema tome u ovome dijelu su opravdani troškovi tužitelja bili utvrđeni u iznosu od 190,12 Eura, ukupno, a kojem iznosu je valjalo pribrojiti i opravdane troškove u vezi plaćenog dijela polovice sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 Eura, koju svotu je i zatražio, te 13,27 Eura u vezi sudske pristojbe na presudu.
25. Zbog toga je za sada utvrđen ukupan opravdan parnični trošak u iznosu od 210,03 Eura, koji iznos je tuženik obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade opravdanih parničnih troškova sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja ove odluke u smislu čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.
26. Kako je bila buduća neizvjesna činjenica hoće li odvjetnik tužitelja pristupiti na ročište na kojem će biti objavljena presuda, ova odluka o trošku ne sadrži odluku o zahtjevu tužitelja u vezi naknade parničnog troška u iznosu od 25,00 Eura u vezi zastupanja tužitelja, na ročištu za objavu presude, sa pripadajućim porezom na dodanu vrijednost u vezi tog troška. Tek nakon održavanja navedenog ročišta za objavu presude, ukoliko budu ispunjeni uvjeti da se udovolji i navedenom zahtjevu tužitelja u vezi naknade parničnih troškova, odlučiti će se o tom zahtjevu tužitelja , posebnim rješenjem.
27. Neosnovanim je ocijenjen u smislu čl. 155. ZPP, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška za sastavljanje podneska od 06. listopada 2025. godine (jer je tim podneskom odvjetnik tužitelja samo obavijestio sud da je tužitelj očito nepravovremeno
- suprotno čl. 7.st.1. Zakona o sudskim pristojbama, dakle sa zakašnjenjem, tek nakon podnošenja tužbe platio polovicu novčanog iznosa kojeg je bio dužan platiti u vezi sudske pristojbe na tužbu, premda nije uopće trebao takav podnesak sastavljati, već je mogao i morao u smislu čl. 7.st.1. Zakona o sudskim pristojbama, još uz podnošenje tužbe dostaviti dokaz sudu o plaćanju pristojbe na tužbu u vezi ovoga predmeta), te za sastavljanje podneska od 28. studenog 2025. godine iz razloga koji su već navedeni u točci 22., obrazloženja ove odluke.
28. Preko dosuđenog do zatraženog iznosa je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška, dok je u cijelosti odbijen kao neosnovan i tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova jer ne postoji osnova za donošenje drugačije odluke.
29. Naime, za tuženika koji je izgubio ovu parnicu nakon osporavanja tužbenog zahtjeva, nema pravne osnove za donošenje odluke po kojoj bi tužitelj tuženiku trebao nadoknaditi parnične troškove, a potpuno je neosnovana tvrdnja tuženika da se u ovom slučaju radi o zlouporabi prava od strane tužitelja ili odvjetnika tužitelja, ali i obijesnom parničenju jer obijesno parničenje u pravnom smislu predstavlja nešto sasvim drugo, te nema apsolutno baš nikakve veze sa podnošenjem sasvim osnovane tužbe i tužbenog zahtijeva od strane tužitelja, koju tužbu i tužbeni zahtjev je tuženik u ovoj parnici, ali i onoj koja je prethodila ovoj sasvim neosnovano osporavao. Da je kojim slučajem, tuženik po primitku presude ovoga suda broj P-46/2025-12 od 01. kolovoza 2025. godine, odmah pozvao tužitelja osobno ili posredstvom njegovog odvjetnika, da dostave tužiteljev broj računa otvorenog kod neke banke, tuženiku radi izvansudske isplate iznosa od 115,00 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos od 08. svibnja 2004. godine, pa sve do isplate, jasno je da do ove parnice ne bi niti došlo, ali i da bi tuženik sam sebi uštedio predmetni parnični trošak u iznosu od 210,03 Eura, koji je tek za sada nastao, ne računajući svotu koju mora platiti svom odvjetniku za zastupanje u smislu Odvjetničke tarife.
30. Ukoliko se ta svota u vezi ovog parničnog postupka koju tuženik treba podmiriti tužitelju u vezi naknade parničnih troškova, a eventualno i ona koju treba platiti svom odvjetniku samo površno pomnoži sa velikim brojem mnogobrojnih istovrsnih tužbi kakve građani Republike Hrvatske podnose protiv tužene banke, kao pravnog sljednika HVB Splitske banke u istovrsnim slučajevima, razvidno je da se radi o enormno velikim novčanim iznosima, a isplata kojih iznosa sama za svaki pojedini predmet povlači pitanje je li možda nakon bezuspješnih pokušaja da se ospore ovakvi zahtjevi u mnogobrojnim sudskim postupcima, sazrjelo vrijeme da tužena banka kroz odgovorne poteze svoje uprave, sama uzme u svoje ruke isplate novčanih iznosa koje je njezin prednik stekao na temelju pravne osnove koja je otpala ili će tužena banka i dalje, kao i u ovom slučaju, sasvim nepotrebno osporavati tužbene zahtjeve mnogobrojnih tužitelj posredstvom odvjetnika koje će angažirati za zastupanje , odnosno čekati da ih oštećeni potrošač ponovo tuži za isplatu iznosa plaćenih za obradu kredita, nakon što je prethodno već uspio sa svojom tužbom i deklaratornim zahtjevom kojim je utvrđena ništetnom odredba ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita, pa će potom morati platiti i tužiteljima uz glavni dug i još veću svotu u vezi parničnih troškova, ali još i podmiriti troškove svom odvjetniku.
U Bjelovaru, 19. veljače 2026. godine.
Sudac
Sanjin Milošević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 20. veljače 2026. godine, a putem ovoga suda. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
