REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Popović, predsjednice vijeća, te Davorka Kučana i Drage Klasnića, članova vijeća, uz sudjelovanje Matee Sačević u svojstvu sudske savjetnice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog OM, zbog prekršaja iz članka 282. stavka 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama i dr. („Narodne novine“ broj: 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20.; dalje: ZSPC), rješavajući o žalbi okrivljenika protiv presude Općinskog suda u Gospiću od 4. veljače 2026., broj: Pp-1812/2023-10, u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba okrivljenog OM kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.
II. Na temelju odredbe članka 139. stavka 3. u vezi članka 138. stavka 2. točke 3.c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22; PZ) okrivljeni OM je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 50,00 EUR (pedeset eura) u roku od 15 (petnaest) dana od primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Uvodno citiranom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Gospiću okrivljeni OM proglašen je krivim za prekršaj iz članka 282. stavka 9. ZSPC-a za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 eura u koju se temeljem članka 40. PZ-a uračunava vrijeme zadržavanja kao jedan dan zatvora odnosno kao 39,82 eura tako da mu je preostalo za platiti novčanu kaznu u iznosu od 1.460,18 eura. Istom presudom okrivljeniku je temeljem članka 58. PZ-a izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima B kategorije u trajanju od 3 mjeseca i naloženo mu je platiti troškove prekršajnog postupka u iznosu od 20,00 eura.
2. Protiv prvostupanjske presude okrivljeni OM je pravodobno podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o prekršajnopravnim sankcijama. Tako u žalbi u bitnome navodi da je kritične zgode pristao na alkotestiranje i da prilikom prvog pokušaja alkometar nije reagirao, a zbog ponašanja policijskih službenika je tražio vađenje krvi i urina što mu nije dopušteno pa je odbio daljnje testiranje. Također ističe kako smatra da mu je izrečena prestroga kazna, a vozačka dozvola mu je neophodna za posao. Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, njegova žalba prihvati.
3. Žalba nije osnovana.
4. Rješavajući predmet te ispitujući prvostupanjsku presudu sukladno odredbi članka 202. stavka 1. PZ-a po službenoj dužnosti, vijeće Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske (dalje: Suda) je utvrdilo da pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. tog Zakona, da nisu povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava na štetu okrivljenika te da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona.
5. Razmatrajući navode žalbe, vijeće ovog Suda nalazi da je prvostupanjski sud nakon provedenih svih potrebnih dokaza, pravilnom ocjenom obrane okrivljenika i cjelokupnog dokaznog materijala predmeta, utvrdio sve odlučne činjenice, te izveo na zakonu osnovan zaključak o krivnji okrivljenika za djela prekršaja za koja se tereti, koji je prihvatljiv i ovom Sudu, a za koji je prvostupanjski sud iznio valjane i dostatne razloge.
6. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, ovaj je Sud mišljenja da su isti neosnovani iz razloga kako slijedi. Naime, u postupku su, između ostalog, kao svjedoci ispitani policijski službenici EM i RM, a koji su u svojim iskazima bili podudarni u odnosu na odlučne činjenice. Tako su naveli da su inkriminiranog dana zaustavili vozilo kojim je upravljao okrivljenik i primijetili su da je vozač u vidno alkoholiziranom stanju zbog čega su mu ponudili alkotest, da se okrivljenik raspravljao i nije htio postupati prema uputama za obavljanje alkotestiranja, zbog čega je upozoren kao i da odbijanjem čini prekršaj, te su zaključili kako isti odbija testiranje i sačinili zapisnik, koji je također pročitan u dokaznom postupku, a u kojem je navedeno da je okrivljenik izjavio da je konzumirao alkoholna pića te da odbija testiranje.
6.1. S obzirom na navedeno, pravilno je prvostupanjski sud obranu okrivljenika ocijenio kao neosnovanu, a ista je neuvjerljiva i usmjerena ka otklanjanju prekršajne odgovornosti od okrivljenika. Pravilno su i potpuno utvrđene sve odlučne činjenice u postupku, a to su da je okrivljenik upravljao vozilom u prometu na cesti te se odbio podvrgnuti preliminarnom testiranju na prisutnost alkohola u organizmu koji mu je ponuđen od strane za to ovlaštenih policijskih službenika, čime je počinio prekršaj iz članka 282. stavka 9. ZSPC-a.
6.2. Valja naglasiti da sukladno članku 282. stavku 1. ZSPC-a policijski službenik može, obavljajući poslove iz svoje nadležnosti, podvrgnuti vozača i druge sudionike u prometu, ispitivanju pomoću odgovarajućih sredstava i uređaja radi utvrđivanja prisutnosti u organizmu alkohola, droga ili lijekova koji utječu na psihofizičke sposobnosti i na sposobnosti upravljanja vozilima, a potom po potrebi i odvesti u zdravstvenu ustanovu radi uzimanja uzoraka krvi i urina ili na liječnički pregled.
6.3. U stavku 9. istog članka propisano je da onaj tko se odbije testirati na zahtjev policijskog službenika čini prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim. Dakle, iz navedenog je razvidno da je okrivljenik kao vozač koji upravlja vozilom u prometu na cesti, bio dužan podvrgnuti se preliminarnom testu koji mu je ponudio policijski službenik, a odbijanjem postupanja prema zahtjevu i uputama policijskog službenika, počinio je predmetni prekršaj. Policijski službenik nije dužan okrivljenika voditi u zdravstvenu ustanovu na vađenje krvi i urina, već je ovlašten to učiniti po potrebi ukoliko smatra da je to iz nekog razloga nužno ili opravdano, a okrivljenik nema pravo birati na koji će način biti alkotestiran.
6.4. Zbog svega navedenog, nedvojbeno je utvrđeno da je okrivljenik svojim postupanjem ostvario bitna obilježja prekršaja iz članka 282. stavka 9. ZSPC-a zbog čega je valjalo u tom dijelu odbiti žalbu okrivljenika kao neosnovanu te potvrditi pobijanu presudu.
7. Razmatrajući odluku o kazni, ovaj Sud smatra da je izrečena novčana kazna u granici zakona, primjerena težini počinjenog prekršaja, stupnju krivnje počinitelja te svim okolnostima konkretnog slučaja mjerodavnim za vrstu i mjeru kazne, u smislu članka 36. PZ-a, a nije prestrogo odmjerena.
7.1. Naime, prvostupanjski sud je u dovoljnoj mjeri imajući na umu ukupnost svih otegotnih i olakotnih okolnosti na strani okrivljenika, za predmetni prekršaj izrekao novčanu kaznu u iznosu od 1.500,00 eura, a koja je neznatno viša od zakonom propisanog minimalnog iznosa (zakon za taj prekršaj propisuje novčanu kaznu od 1.320,00 do 2.650,00 eura ili kaznu zatvora do 60 dana). Stoga je takva kazna prvenstveno blaža vrsta kazne, a imajući u vidu da se radi o jednom od najtežih prometnih prekršaja, ovaj Sud smatra da je ista adekvatna za ispunjenje svrhe kažnjavanja i buduće odvraćanje okrivljenika od ponovnog činjenja novih djela prekršaja.
8. Ispitujući u povodu žalbe odluku o zaštitnoj mjeri zabrane upravljanja motornim vozilima B kategorije u trajanju od 3 mjeseca, ovaj Sud je mišljenja da je ista na zakonu utemeljena, s obzirom na odredbu članka 58. PZ-a, a imajući na umu težinu i značaj djela, budući da opisano postupanje okrivljenika predstavlja teški oblik kršenja prometne discipline i u potpunosti opravdava procjenu prvostupanjskog suda o postojanju opasnosti od ponavljanja djela i potrebe otklanjanja uvjeta koji mu omogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje novog prekršaja, posebice imajući na umu težinu djela i potrebitost specijalne prevencije. Trajanje mjere određeno je u zakonom propisanim granicama (od jednog mjeseca do dvije godine), dakle u gotovo minimalnom trajanju, razmjerno pravilnoj ocjeni osobina ličnosti okrivljenika i težini prekršaja, dok žalitelj navodima žalbe nije doveo u pitanje osnovanost odluke suda prvog stupnja niti se okolnosti koji isti ističe u žalbi u konkretnom slučaju mogu smatrati naročito olakotnima i primjerenim za preinačenje odluke o zaštitnoj mjeri, a iste nisu niti dokumentirane. Zbog svega navedenog, i u ovom dijelu je valjalo odbiti žalbu okrivljenika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.
9. Troškovi žalbenog postupka temelje se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c PZ-a koji propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Stoga je paušalni iznos tog postupka odmjeren u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (NN 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (ekvivalent u eurima), s obzirom na složenost i trajanje tog postupka.
10. Zbog navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 19. veljače 2026.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Matea Sačević, v.r.
Renata Popović, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Gospiću u 4 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.
