Posl. broj: P-292/2021-22

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

STALNA SLUŽBA U LABINU

Labin, G. Martinuzzi br. 2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, po sutkinji Erici Golja u pravnoj stvari tužiteljice ŠL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupane po punomoćniku Ivanu Tomljanoviću, odvjetniku u odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, nakon glavne rasprave zaključene 22. siječnja 2026. godine u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika Josipa Valića, odvjetnika u Puli, te u nenazočnosti tuženika, 19. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 316-51/2005 kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 25. travnja 2005.god. i solemnizirali kod javnog bilježnika Tanje Ferenc iz Poreča, br. OU-519/05 – a koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita obvezuje se snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina “

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.819,89 eura (tisuću osamsto devetnaest eura i osamdeset devet centi), uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana 1. srpnja 2010. god. pa do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu od 1.033,18 eura (tisuću trideset tri eura i osamnaest centi), uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi određenoj po referentnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana

IV. U preostalom dijelu, za iznos od 1.218,82 eura (tisuću dvjesto osamnaest eura i osamdeset dva centa) odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog postupka.

V. Odbija se u cijelosti kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnim i isplate. U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom, odnosno njegovim prednikom Hypo Alpe Adria Bank d.d. ( koja banka je 11. srpnja 2016.godine promijenila naziv tvrtke u Addiko Bank d.d.), dana 25. travnja 2005.godine zaključio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, broj 316-51/2005, a koji ugovor je tužitelj zaključio u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika. Tužitelj je iskoristio svoje pravo iz članka 8. stavka 2. citiranog Ugovora te je dana 1. srpnja 2010. godine izvršio prijevremenu otplatu kredita, a tuženik joj je temeljem odredbe članka 8. stavka 2. istog Ugovora zaračunao i naplatio izlaznu naknadu u iznosu od 2.507,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika u iznosu od 13.711,92 kuna. žitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna iz više razloga, a koje razloge će iznijeti u nastavku. Prvenstveno, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ističe da se, sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna). Osim što je ništetna temeljem naprijed citiranih odredbi ZZP/03, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz ranije navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva. Naime, odredbom čl. 269. st. 2. ZOO/05 jasno je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje, sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO/05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi – a što ovdje nipošto nije slučaj. Obzirom da je – opetovano se ističe - spornom ugovornom odredbom određeno samo da visinu naknade određuje, tj. zaračunava Banka sukladno svojoj jednostranoj odluci, tužiteljeva obveza je i u trenutku zaključenja Ugovora i u trenutku prijevremene otplate kredita bila neodređena i neodrediva. S tim u vezi, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 270. st. 1. ZOO/05. Osim toga, predmetna odredba je suprotna kogentnoj zakonskoj normi sadržanoj u odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO/05, kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naime, nije sporno da davatelj kredita – sukladno st. 3. predmetnog članka – ima pravo od korisnika kredita zahtijevati naknadu štete, ali samo AKO je štetu zaista i pretrpio. Međutim, tuženik u konkretnom slučaju nije pretrpio bilo kakvu štetu pa je za zaključiti da sporna naknada zapravo predstavlja naknadu izmakle dobiti radi „gubitka“ kamate, a što je suprotno naprijed citiranoj kogentnoj odredbi ZOO/05, kojom je propisano da davatelj kredita na takvo što nema pravo Tužitelj u ovom postupku predlaže, dakle, utvrditi ništetnom odredbu čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 316-51/2005 kojom je ugovoreno da je tuženik, u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, ovlašten zaračunati naknadu sukladno svojoj jednostranoj odluci. Stoga, tužitelj - temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO/05 – od tuženika potražuje iznos od 13.711,92 kn, koji iznos je tuženiku isplatio na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita. Osim toga, tužitelj – temeljem odredbe čl. 1115. ZOO/05 – potražuje i zakonsku zateznu kamatu koja na naprijed navedeni iznos teče od 1. srpnja 2010. god. pa do isplate. Tužitelj se obratio tuženiku za zahtjevom radi mirnog rješenja spora ali nažalost bezuspješno. Predlaže da sud prihvati tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice, a tuženika obveže na naknadu troškova postupka tužiteljici.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da tužiteljica nije dokazala da bi platila naknadu za prijevremenu otplatu kredita tuženiku. Naime, iz specifikacije uplata razvidno je da je posljednja uplata na ime podmirenja spornog Ugovora o kreditu, a temeljem koje je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita izvršena od strane ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. S obzirom da postoji mogućnost kako posljednja uplata po spornom Ugovoru o kreditu nije izvršene od strane tužitelja, nego od strane drugih osoba, tuženik ističe prigovor promašene aktivne legitimacije budući da tužitelj ima pravo potraživati samo navodno preplaćene iznose koje je sam izvršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Nadalje, da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Naime, predmetnom odredbom Ugovora o kreditu, ugovorne strane su suglasno ugovorile mogućnost da tužitelj, i jedino tužitelj, u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje, jednostrano, učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim. Dakle, da jednostrano izmijeni rok dospijeća i način otplate kredita, neovisno o odredbama Ugovora o kreditu koje uređuju navedeno. Kako uslijed prijevremene otplate, odnosno dospijeća kredita suprotno izvorno ugovorenom, tuženiku nastaje šteta i trpi određene troškove, ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova, jer bi utvrđivanje stvarno nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Dodatno, naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Naime, banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama te ih pritom uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita, kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu

3. Proveden je dokazni postupak u kojem je pročitan ugovor o kreditu broj 316-51/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 25.4.2005., sklopljen između tužiteljice i pravnog prednika tuženika Hypo Alpe – Adria – bank d.d., solemniziran po javnom bilježniku Tanji Ferenc sa službenim sjedištem u [adresa], broj OU-519/05 od 25.4.2005., izvod po kreditu za razdoblje od 1.1.2009. do 31.12.2009., obavijest o prijevremenom zatvaranju od 29.6.2010., potvrda banke o prestanku obveza po kreditu od 2.7.2010. otplatni plan, specifikacija uplata, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje 1.5.2005. do 4.3.2021., arhiva tečajnih lista, opomena pred tužbu (listovi 6-28), specifikacija uplata (str 42-58 spisa), aneksi na str 59-123 spisa, zahtjev na str 131, ugovor o kupoprodaji nekretnina 132-134, izvadak iz odluke o visini aktivnih kamatnih stopa u poslovanju sa građanstvom (230-240), trošak financiranja za razdoblje od 8/2011 do 12/2017 i od 12/2017 do 9/2019, Simulacija EUR otplatnog plana za kredit kojeg je tuženik nudio u trenutku prijevremene otplate kredita do ugovorenog datuma dospijeća, izvadak iz odluke o aktivnim kamatnim stopama tuženika, Izvadak iz odluke o aktivnim kamatnim stopama tuženika – simulacija otplatnog plana do ugovorenog roka dospijeća, izvadak iz odluke o naknadama za usluge banke koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i u trenutku prijevremene otplate kredita, Aneks broj 3 uz bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU i mišljenje Europskog socijalnog i gospodarskog odbora o dokumentu "Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU", (listovi 42-124), simulacija EUR otplatnog plana za kredit kojega je tuženik nudio u trenutku prijevremene otplate kredita do ugovorenog datuma dospijeća i izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa u poslovanju sa građanstvom (listovi 230-240),pregled prometa za klijenta (str. 250- 259), te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke.

4. Sud nije odredio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po prijedlogu tuženika iz razloga što se visina naknade mogla utvrditi na temelju potvrde tuženika na str. 16 i 23 spisa. Nadalje, tuženik je predložio financijsko- knjigovodstveno vještačenje na okolnost nastalih troškova likvidnosti, te visine štete koju je pretrpio prijevremenom otplatom kredita (str. 223 spisa), ali tuženik nije predložio niti dostavio potrebnu dokumentaciju na temelju koje bi sud utvrdio visinu štete koju je tuženik trpio u upravo tužiteljevom prijevremenom otplatom kredita, stoga sud i iz navedenog razloga nije prihvatio prijedlog tuženika za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Pri tome ovaj sud napominje da vještačenje po prijedlogu tuženika u stvari ima za cilj utvrđivanje štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate koje je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate, a po ocijeni ovoga suda on nema pravo na naknadu po ovome osnovu, već samo na stvarno pretrpljenu štetu, odnosno objektivno nastale troškove, a što uopće ne dokazuje bilo kakvom dokumentacijom.

5. Podneskom od 10. travnja 2024. (str. 228 spisa) tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka DL, dok je podneskom od 26. rujna 2025. (str. 267 spisa), odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka PL i SL.

6. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan u cijelosti.

7. Tužiteljica je u svojem iskazu navela da je ugovor o kreditu zaključila 2005. godine radi rješavanja stambenog pitanja. Kredit je bio ugovoren u valuti CHF, tada joj je to bio najisplativiji kredit. Ugovor je sastavila banka te ona na bilo koji način nije mogla utjecati na sastav ugovora i odredbe koje je banka uglavila u kredit. Ugovor je potpisala na standardnom obrascu banke. Kredit je solemniziran i doista joj je i pročitan, ali nije na koji način mogla utjecati na odredbe ugovora. Također rečeno joj je da će za prijevremenu otplatu kredita biti dužna platiti određenu naknadu. Nije joj objašnjeno na što se naknada odnosi i zašto bi je bila dužna platiti. Kredit je zatvorila 2010. godine. Kontaktirala je sa bankom vezano za prijevremenu otplatu i zaračunata joj je naknada u iznosu od 13.711,92 kn. Pojasnila je da su ona i suprug prodali stan pa je kupac ugovorio kredit kod druge banke i ta banka je zatvorila njihov kredit.

8. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio u cijelosti istinitim i vjerodostojnim, te je istog u cijelosti prihvatio jer je logičan, uvjerljiv i u skladu s dokumentacijom koja se nalazi u spisu.

9. Nakon provedenog dokaznog postupka sud među parničnim strankama nalazi činjenično nespornim:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita dana 25.4.2005.godine sa prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria bank sklopila Ugovor o kreditu broj: 316-51/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine,

- da je dana 25.4.2005. izvršena solemnizacija predmetnog ugovora kod javnog bilježnika Tanje Ferenc

- da je čl. 8. st.2. predmetnog ugovora o kreditu određeno da u slučaju prijevremene, konačne ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria banke,

- da iz obavijesti o prijevremenom zatvaranju kredita proizlazi da je na dan 29.06.2010. ukupno dugovanje tužiteljice iznosilo 83.573,02 CHF, a da je naknada za prijevremeni povrat iznosila 2.507,19 CHF (str. 16 spisa)

- da je temeljem citirane ugovorne odredbe tuženik tužiteljici zbog prijevremene otplate kredita obračunao i naplatio iznos od 13.711,92 kune / 1.819,89 eur (stranica 23 spisa), što je tužiteljica platila 1. srpnja 2010. (str. 17 i 23 spisa)

10. Između stranaka je sporna aktivna legitimacija tužiteljice za podnošenje ove tužbe, sporno je i je li ugovaranjem i naplate naknade za prijevremeni povrat kredita od strane tužitelja u iznosu od 13.711,92 kuna / 1.819,89 eura, tuženik povrijedio zakon na štetu tužitelja, da li je tuženiku prijevremenom otplatom kredita nanesena šteta, u čemu se ona sastoji, da li ta povreda povlači ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

11. Istaknuti prigovor aktivne legitimacije nije osnovan. Kako je tužiteljica ugovorna stranka Ugovora o kreditu br. 316-51/2005, to ona jest aktivno legitimirana ustati s tužbom kod suda protiv tuženika radi potraživanja iz tog Ugovora. Činjenica da je zadnju uplatu izvršila Erste banka d.d. po nalogu tužiteljice, koju uplatu je tuženik primio, ne utječu na aktivnu legitimaciju tužitelja. Sukladno čl. 161. ZOO-a obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba. Ukoliko bi neka druga osoba ispunila obvezu tužitelja, a tuženik je prihvatio kao ispunjenje obveze tužitelja jer je unio uplaćeni iznos u knjigovodstvenu karticu koja ima svojstvo vjerodostojne isprave i zatvorio tom uplatom dospjeli anuitet, tada se samo može raditi o pravnom odnosu između tužitelja i treće osobe, a koji iznos se tuženika kao kreditora ne tiče jer je on priznao uplatu tužitelju. S obzirom na navedeno, istaknuti prigovor je u cijelosti neosnovan.

12. Odredbom čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05 – dalje ZOO) kao mjerodavnog prava obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Prema st. 3. istog članka korisnik kredita u tom slučaju je dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, time da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, a kako je to propisano odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a.

13. Dakle, odredba čl. 1024. ZOO-a propisuje dužnost naknade štete samo ako je davatelj kredita pretrpio štetu zbog vraćanja kredita prije dospjelosti, time da kod prijevremene otplate kredita banka nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, iz čega slijedi zaključak da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamate (neostvarene kamate).

14. U konkretnom slučaju tuženik tvrdi da iznos koji je naplatio tužitelju upravo odgovara iznosu štete koju je pretrpio zbog prijevremene otplate kredita sukladno čl. 1024. st. 3. ZOO-a, time da odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu pretpostavlja i unaprijed ugovoreni iznos naknade štete sukladno čl. 345. st. 3. ZOO-a.

15. Da bi tuženiku kao davatelju kredita pripadalo pravo na naknadu štete potrebno je da postoji uzročna veza između prijevremene otplate kredita od strane tužitelja kao korisnika kredita i nastale štete tuženiku kao davatelju kredita. Dakle, pretpostavka za primjenu pravila o ugovornoj odgovornosti za štetu (a u konkretnom slučaju povreda obveza iz ugovora se sastoji u prijevremenoj otplati kredita) je nastanak štete, odnosno ako dužnik povrijedi obvezu ispunjenja, a iz toga ne nastane vjerovniku nikakva šteta tada nema pravo na naknadu iste.

16. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpjele štete odnosno onih troškova koji bi mu kao vjerovniku nastali prijevremenom otplatom kredita ( objektivno nastali troškovi) ali se ta naknada ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela kamate, niti na troškove likvidnosti. Tuženik se poziva na troškove likvidnosti, odnosno negativne kamate koje je platio i koje dalje plaća inozemnim bankama na sredstva koja je zaprimio prilikom prijevremene otplate kredita odnosno troškovi likvidnosti predstavljaju štetu koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate kredita, a koja je tužitelju uz administrativne troškove uračunata u naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Troškovi likvidnosti koje tuženik navodi po stavu ovoga suda nisu osnova za tzv. izlaznu naknadu, na što upućuje i recentna sudska praksa ( Odluka U-III-3231/2022).

17. Potrebno je napomenuti da je Vrhovni sud RH zauzeo stav u identičnoj pravnoj situaciji, vezano za zakonitost naplate naknade za prijevremeno zatvaranje kredita od strane banke. Tako isti u svojoj odluci Rev/2018-2 od 09. ožujka 2022. kojom preinačuje presudu Županijskog suda u Osijeku i potvrđuje prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Osijeku kojom je utvrđena ništetnom odredba ugovora o kreditu kojom se korisnik obvezuje platiti naknadu za prijevremnu otplatu kredita, te naloženo banci da vrati tužitelju iznos naknade za prijevremnu otplatu kredita koju je ovaj platio prilikom vraćanja kredita,sve pozivom na odredbe Zakona o obveznim odnosima.

18. Ujedno shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu za prijevremeno ispunjenje obveze klijenta iz Ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kao što je ovdje slučaj potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ( NN 101/17), a kojim zakonom se u pravni poredak RH prenijela Direktiva 2014/17 EU Europskog parlamenta Vijeća od 4.2.2014. o Ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene kredite, i o izmjeni Direktive 2008/48 EZ, 2013/36 CU i Uredbe EU broj: 1093/10. Iako se taj zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj s obzirom na dan sklapanja ugovora o kreditu evidentno je da su istim otklonjeni nedostatci do tada važećeg zakonskog uređenja, te je onemogućeno bankama da penaliziraju potrošače za prijevremeno ispunjenje ugovornih obveza. Banka bi imala pravo na naknadu troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova, ali ne i na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik je nesporno naveo da postoje administrativni troškovi vezani uz prijevremenu otplatu kredita, međutim, iste nije specificirao na način da točno navede o kojim troškovima se radi i koliko koji administrativni trošak iznosi.

19. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju naknada za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamate koju je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja kredita ( neostvarene kamate), a na koje prema odredbi čl. 1024. st.4. ZOO nema pravo. Stoga je odredba čl. 8. st. 3. predmetnog ugovora o kreditu suprotna prisilnim propisima kao i gore navedenom zakonu i odlukama radi čega sud smatra da je ista ništetna (o tome VSRH, Rev- 1020/2021.). Naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik je povrijedio zakon na štetu tužitelja, a koja povreda povlači ništetnost dijela predmetne ugovorne odredbe, a ugovor može opstati bez iste koja očito nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

20. Prema odredbi čl. 232.st.1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora. Nesporna je činjenica da je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe primio od tuženika iznos od 1.819,89 eura, to je isti taj iznos dužan vratiti tužitelju. U smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan tužitelju platiti i zatezne kamate od dana stjecanja tj. od 1. srpnja 2010.. Odluka o kamatama temelji se na čl. 29.st.1. i 2. ZOO/05 s obzirom da se tuženik smatra nepoštenim stjecateljem jer je on kao financijska institucija morao znati da je naknada za prijevremenu otplatu kredita nadoknađivanjem dijela kamate koju je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora radi čega je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

21. U odnosu na prigovor zastare, sud isti smatra neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako je ništetnost spornih odredbi temeljem utvrđena ovom odlukom utuženo potraživanje nije u zastari.

22 .Slijedom svega navedenog tužbeni zahtjev je usvojen u cijelosti, uz zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja, prema stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

23. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP- a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr.

7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, (NN 138/2023, dalje Tarife), trošak sastava podneska od 5.1.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima 15.4.2024. i 22.1.2026. u iznosu od po 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. t. 1. Tarife), odnosno ukupno 800,00 eura, uvećano za 25% PDV-a, što ukupno iznosi 1.000,00 eura. Priznat joj je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura. Dakle, tuženik je dužan naknaditi tužiteljici ukupno 1.033,18 eura na ime troškova postupka, u roku od 15 dana.

24. U preostalom dijelu, za iznos od 1.218,82 eura odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka iz razloga kako slijede. Uvidom u financijsku karticu predmeta utvrđeno je da tužiteljica nije uplatila predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 500,00 eura kojeg potražuje troškovnikom, pa joj taj iznos nije priznat. Nije joj priznat ni trošak pristupa na ročište za objavu presude jer prema shvaćanju ovoga suda traženi trošak nije osnovan budući isti nije potreban u smislu čl. 155. ZPP-a, a nije priznat ni trošak sastava opomene pred tužbu jer poduzimanje te radnje nije bilo pretpostavka za podnošenje tužbe, niti je taj podnesak bio od ikakvog utjecaja na ishod ovog parničnog postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a). Nisu priznati zatraženi materijalni troškovi za izdavanje dokumentacije u iznosu od 70,00 eura budući da su isti zatraženi paušalno, bez dokaza da su isti nastali, a nisu priznati ni troškovi izbivanja punomoćnika iz pisarnice radi pristupa na ročišta, te putni troškovi. Naime, putni troškovi punomoćnika tužitelja, te cestarine, troškovi poštarine i troškovi izbivanja punomoćnika iz kancelarije, padaju na teret stranke koja je odvjetnika angažirala, a sve iz razloga što je tužitelj mogao za zastupanje opunomoćiti odvjetnika sa sjedištem pisarnice na području suda koji vodi postupak. Dakle, radi se o trošku koji pada na teret samog tužitelja, budući da njegovim odabirom punomoćnika iz udaljenog sjedišta pisarnice nastali trošak ne može pasti na teret protivne strane.

25. S obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio ovu parnicu, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

Labin, 19. veljače 2026.

S u t k i nj a:

Erica Golja

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi u tri pisana primjerka putem ovog suda u roku 15 dana od dostave odluke.

DNA:

1.Tužiteljica putem punomoćnika

2.Tuženiku putem punomoćnika