REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Požega, Sv. Florijana 2

Poslovni broj: Gž-156/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, predsjednika vijeća, Renate Marić izvjestiteljice i članice vijeća i Branke Ribičić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BĆ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d. (OIB. 87939104217) iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, zastupanog po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tužene protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu poslovni broj P-594/2025-15 od 16. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Žalba tužene Hrvatske poštanske banke d.d. iz Zagreba djelomično se prihvaća kao osnovana, a djelomice odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu poslovni broj P-594/2025-15 od 16. prosinca 2025.

- potvrđuje u točki I, II i V izreke

- preinačava u točki III i IV izreke u pogledu dosuđenih troškova parničnog postupka tako da ista sada glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura zajedno za zakonskim zateznim kamatama tekućima od 16. prosinca 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana, te se odbija tužitelj s preostalim dijelom zatraženog troška, kao neosnovanim.“

II Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu poslovni broj P-594/2025-15 od 16. prosinca 2025. u točki I utvrđena je ništetnost odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj: 207434 od 10. svibnja 2007. zaključenog između stranka, u točki II naloženo je tuženiku da plati tužitelju iznos od 110,70 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 15.svibnja 2007. do isplate, u točki III naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.106,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 15. prosinca 2025. do isplate, u točki IV odbijen je tužitelj s preostalim dijelom zatraženog troška, a u točki V odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

2. Protiv presude tužena je pravovremeno podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima postupka. Ukazuje na bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku obzirom presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. U konkretnom predmetu sud nije utvrdio da je među ugovornim stranama zbog ugovaranja predmetne naknade nastala značajna neravnoteža. Ukazuje na odredbu čl. 81.st.1. ZPP, te ističe da je predmetna odredba uočljiva i lako razumljiva. Osporava pravni stav suda u pogledu zastare, osporava dosuđene kamate, ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, osporava utvrđeni vps, dosuđene troškove i priznati trošak sudske pristojbe. Predlaže sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev , naložiti tužitelju da plati troškove tuženiku, podredno ukinuti odluku. Traži troškove žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužene nije osnovana.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o potrošačkom kreditu u dijelu ugovorene naknade za obradu kredita, te zahtjev za vraćanje te naplaćene naknade tužitelju.

5.1. Nesporno je da je tužitelj s prednikom tuženika zaključio dana 10. svibnja 2007. Ugovor o kreditu, broj 207434 za kupnju osobnog automobila, u kojem je u čl. 1 ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 12.460,2900 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.

5.2. U žalbenom postupku sporna je osnova tužbenog zahtjeva, tijek zakonskih zateznih kamata, zastara, vps i dosuđeni troškovi.

6. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a, budući su u obrazloženju navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se ista presuda može ispitati. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. Činjenično stanje je pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, osim u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka.

7. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit digao za kupnju automobila, da mu je ponuđen ugovor o kreditu u CHF kao najpovoljniji, da je ugovor pročitao ali nije bio u mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama već se radilo o principu uzmi ili ostavi. Ne sjeća se da je tražio da mu se pojasni što znači plaćanje ulazne naklade.

7.1. Pravilno se prvostupanjski sud zaključuje temeljem izvedenih dokaza da tužena nije dokazala da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovara la o spornoj odredbi. Tužena je propustila razjasniti tužitelju odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, odnosno strukturi i načinu obračuna tzv. ulazne naknade te isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tužena informirala tužitelja, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu, o strukturi naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Isto tako nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita, dovelo je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženu te se ne može smatrati zabranom manjeg značaja. Budući da je tužena povrijedila interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je ugovorna odredba čl. 6.1. Ugovora nepoštena, a time i ništetna.

8. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je pravilno utvrdio da je isti neosnovan. Naime, Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

9. Sud je pravilno temeljem odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), ocijenio kao osnovan i zahtjev tužitelja da mu tužena vrati trošak obrade kredita u iznosu od 110,70 eur kojeg je tuženik naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora i to kao nepošten stjecatelj sa zateznim kamatama koje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO počinju teći drugog dana iza dana plaćanja pa do isplate.

9.1. Kako svojim žalbenim navodima tužena nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude sud je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a odbio žalbu tužene i potvrdio točke I, II i V izreke osporene presude.

10. U pogledu troškova postupka žalba tuženika je djelomice osnovana. Sud je pravilno odlučio sukladno odredbama čl. 154. st. 1. ZPP-a, ali nije dobro primijenio materijalno pravo i nije dobro odredio vrijednost predmeta spora.

11. Što se tiče žalbe tuženika u pogledu vps ista je osnovana. Tužitelj je istakao deklaratorni i kondemnatorni zahtjev, te označio vps 1.437,93 eura.

12. Deklaratorni zahtjev je istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu samo radi ocjene osnovanosti kondemnatornog zahtjeva, pa se kao vrijednost predmeta spora računa vrijednost zahtjeva za isplatu, a to je 110,70 eura. Isto tako odredba čl. 35. ZPP-a propisuje da kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda i u drugim slučajevima mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir vrijednost glavnog zahtjeva, a glavni zahtjev u konkretnom slučaju je upravo kondemnatorni zahtjev.

13. Zbog navedenog, sud u tom dijelu nije pravilno primijenio materijalno pravo, pa je sud djelomice prihvatio žalbu tuženika i preinačio presudu, te dosudio tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 250,00 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka odbijen kao neosnovan.

13.1. Tužitelju koji je u cijelosti uspio u sporu priznati su troškovi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku- odvjetniku u skladu sa vrijednosti predmeta spora zahtjeva za isplatu i to za sastava tužbe prema Tbr. 7/1 25 bodova, troška sastava podneska od 14. srpnja 2025. Tbr. 8/1 25 bodova, troška zastupanja na ročištima 24. listopada 2025. i 13. studenog 2025., prema Tbr. 9/1 25 bodova za svako, što uz vrijednost boda od 2,00 eura i PDV-a u iznosu od 50,00 eura, sveukupno iznosi 250,00 eura.

13.2. Nadalje, sud je neosnovano tužitelju priznao trošak sudskih pristojbi. Prema članku 4. točka 4. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18,51/23) obveza plaćanja sudske pristojbe nastaje na tužbu u trenutku kad se predaje, a na presudu u trenutku dostave presude stranci. Pravo na naknadu troškova postoji samo za stvarno učinjene izdatke, a ne za one koji nisu plaćeni. Budući da tužitelj do danas nije platio zatraženi trošak pristojbi, takav trošak nije niti nastao (čl.151.st.1. ZPP-a). Zbog navedenog tužitelj nema pravo na iste troškove.

14. Slijedom iznijetog, presuda je u točki III i IV izreke preinačena su skladu sa odredbom čl. 380.st.1. točka 3. ZPP-a.

15. Tužena je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer je s istom uspjela samo u neznatnom dijelu, temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 5. ZPP-a.

U Požegi, 19. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević