REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-971/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Ribičić, kao predsjednice vijeća, Branimira Miljevića kao izvjestitelja i člana vijeća i Renate Marić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OVG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Fabijanović, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Domagoj Petrinović, odvjetnik u odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženice protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P-666/2019-40, od 27. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika Addiko bank d.d., odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P-666/2019-40, od 27. kolovoza 2025.

II. Tuženik Addiko bank d.d., odbija se s zahtjevom za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P-666/2019-40, od 27. kolovoza 2025., u točki I. izreke, utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 266-69/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je zaključen između tužiteljice kao korisnika kredita i prednice tuženice kao banke 22. veljače 2005., solemniziran 23. veljače 2005. kod Nikše Viđena, javnog bilježnika u Dubrovniku, pod brojem OU- 264/05-1, glede promjenjive kamatne stope.

1.1. U točki II. izreke naloženo je tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 1.450,51 eura sa zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2013. do isplate.

1.2. U točki III. izreke naloženo je tuženici u roku od 15 dana nadoknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 2.451,25 eura sa zateznom kamatom tekućom od 28. kolovoza 2025. do isplate.

2. Protiv presude žalbu je uložila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka s prijedlogom da se žalba uvaži, a pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i dosudi tuženici troškove postupka, ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1. Bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku tuženica vidi u tome što presuda ima nedostatke iz razloga što se prvostupanjski sud poziva na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja i što je bez valjanog razloga odbio provođenje dopune nalaza i mišljenja vještaka. Tuženica smatra i da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, jer su neosnovano i neobrazloženo odbijeni svi prigovori na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka.

2.2. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 186.b st. 1. ZPP-a, tuženica nalazi u tome što je prvostupanjski sud dopustio da tužbeni zahtjev tužitelja bude neodređen sve do pred sami kraj postupka točnije do 2. lipnja 2025.g. kada je tuženik u nedopuštenoj fazi postupka, u glavnoj raspravi, nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, odredio visinu tužbenog zahtjeva.

2.3. U sadržaju žalbe tuženica je dodatno obrazložila svoj stav o tome zašto smatra da odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nepoštene navodeći da su Metodologijom promjene kamatnih stopa s fizičkim jasno definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika.

2.4. Prigovara se u žalbi i nalazu vještaka glede načina izračuna ukupnog duga i pri tom navodi da vještak nije odgovorio na sve argumentirane prigovore tuženika. Također se ističe da je neosnovano prvostupanjski sud usvojio izračun vještaka imajući u vidu samo pozitivne razlike, a ne i negativnu razliku vrijednosti valutnog tečaja, obzirom da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, sukladno članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.

2.5. Tuženik ponavlja i prigovor zastare potraživanja koji je iznosio i u prvostupanjskom postupku, jer smatra da je prvostupanjski sud materijalno pravo smatrajući kako je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida tijeka zastarnog roka, jer je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku.

2.6. Glede početka tijeka zateznih kamata, tuženik smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, obzirom da bi dan od kada teku zatezne kamate trebao biti dan podnošenja tužbe, jer se tuženika ne može obvezati na isplatu zakonskih zateznih kamata i prije nego je tužitelj postavio zahtjev za isplatu na temelju ništetnosti.

2.7. U žalbi protiv odluke o troškovima postupka navodi se da je prvostupanjski sud pravilno primijenjeno materijalno i odbio tužbeni zahtjev i odluka o troškovima sadržana bila bi drugačija, odnosno bilo bi naloženo tužitelju da naknadi tuženiku prouzročene troškove postupka. Posebno se tuženica protivi dosuđenom trošku sudske pristojbe za tužbu budući je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristoje sukladno odredbi čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskih pristojbama.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, utvrdio je da sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude nije počinio bitne povredu postupka iz članka 354. st. 2. točka 6. i 11. ZPP-a, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

5.1. Nije počinjena povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, da tuženiku nezakonitim postupanjem nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom, jer su neosnovano i neobrazloženo odbijeni svi prigovori na nalaz i mišljenje stalnog sudskog. Naime, prigovori tuženika odnose se na prigovore pravne prirode i na pitanja o kojima odlučuje sud koji je i postavio pravni okvir po kojem je vještak izradio svoj nalaz i mišljenje i koji prihvaća i drugostupanjski sud.

5.2. U svemu ostalom, u razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude, tako da nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku.

5.3. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 186.b st. 1. ZPP-a, a glede navoda da je prvostupanjski sud dopustio da tužbeni zahtjev tužiteljice bude neodređen sve do pred sami kraj postupka točnije do 2. lipnja 2025.g. kada je tuženik u nedopuštenoj fazi postupka, u glavnoj raspravi, nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, odredio visinu tužbenog zahtjeva. Naime, postupak prvostupanjskog suda nije po mišljenju drugostupanjskog suda bio od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te isplata preplaćenog iznosa od 1.450,51 eura sa zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2013. do isplate.

7. Činjenično stanje koje proizlazi iz dokumentacije priložene spisu i nije sporno među strankama je:

- da su tuženik Addiko bank d.d., kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita, 22. veljače 2005. sklopili ugovor o stambenom kreditu temeljem kojeg joj je odobren kredit u iznosu od 35.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize tuženice važećem na dan korištenja kredita, uz primjenu promjenjive kamatne stope od 5,25 % godišnje.

– da je za razdoblje od 1. siječnja 2014. primijenjena temeljem zakonske odredbe kamatna stopa od 3,23 % godišnje.

- da je kredit u cijelosti otplaćen i da stranke nisu zaključile sporazum o konverziji.

7.1. U drugostupanjskom postupku je sporno da li su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene odredbe, odnosno, da li tužiteljici pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa u visini razlike u obračunatim anuitetima, da li treba uzeti u obzir i razdoblja kada je anuitet bio niži od početnog, te da li je nastupila zastara potraživanja.

8. Drugostupanjski sud smatra da je pitanje ništetnosti pojedinih ugovornih stavaka, koje istovremeno ne dovode do ništetnost cijelog ugovora o kreditu budući ugovor može opstati i bez tih odredbi, prethodno pitanje glede osnovanosti zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa kredita temeljem takvih ništetnih (nepoštenih) odredbi. Pri tome sudovi o ništetnosti (nepoštenju) pojedinih odredbi mogu odlučivati temeljem deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva, (kao u konkretnom slučaju), bilo kao o prethodnom pitanju, ali svakako o tome trebaju odlučiti i na toj odluci temeljiti odluku o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva.

9. Iako je točno da se subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

9.1. Naime, presudom donesenom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4., između ostalog je zaključeno da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, zaključio je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

10.1. U tom smislu drugostupanjski sud naglašava i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., i U-III- 4424/21, zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U takvom slučaju u pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču.

10.2. Ustavni sud na kraju je u tom predmetu dao ocjenu da je odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanjem zaposlenice pravne prednice podnositeljice koja je navodno dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno odbijanjem izvođenja dokaza na ovu okolnost obaviještenosti potrošača kao jedinu odlučnu okolnost koja se utvrđuje u pojedinačnom potrošačkom sporu (jer su ostale okolnosti /ne/poštenosti osporenih ugovornih odredaba pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu), povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava u aspektu prava na jednakost oružja.

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud pravilno se pozvao na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018, Rev-249/14 i Rev-2245/2017 te Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017., i saslušao tužiteljici u svrhu dokazivanja, te na osnovu dokumentacije u spisu i iskaza tužiteljice pravilno zaključio da tužiteljica kao korisnik kredita nije bila od strane banke informirana o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na bilo koji drugi način izuzev standardnog ugovora sastavljenog po tuženiku i javno dostupnim informacijama koje su uzete u obzir u tzv. "kolektivnom sporu".

11.1. Bitno je za naglasiti da je upravo na tuženiku bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik je tijekom postupka nije predložio dokaze na okolnost pregovora sa tužiteljicom i pojašnjavanja spornih ugovornih odredbi, već je odustao od saslušanja predloženih svjedoka na te okolnosti.

11.2. S druge strane tužiteljica je u svom iskazu potvrdila da je tekst ugovora bio pripremljen, da nije bilo mogućnosti mijenjanja sadržaja ili pregovaranja i da je uzela kredit u CHF za adaptaciju stana.

11.3. Kako je i drugostupanjski sud zaključio da se intervencijski efekt presude iz kolektivnog spora može primijeniti na predmetni ugovor o kreditu, u tom dijelu žalba tuženika nije osnovana.

12. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 22. veljače 2005.

12.1. Ključne odredbe Zakona o zaštiti potrošača su:

- Odredba čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st.4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

- Odredba članka 82.Zakona propisuje da ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

- Odredba članka 87. koja propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- dalj ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, i to:

-odredba članka 96. ZZP-a, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

-odredba članka 99. ZZP-a, kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

-odredba članka100. ZZP-a, kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.

-odredba članka 101. ZZP-a kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

-odredba članka 102. ZZP/07, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

14. Prvostupanjski sud izvršio je analizu spornih odredbi Ugovora o kreditu i utvrdio kako Ugovor ne sadrži informacije o specifičnosti i mogućim rizicima ugovorene promjenjive kamatne stope.

15. Iz Ugovora o kreditu utvrđeno je da se radi o tipskom ugovoru u kojem je unaprijed izrađen model Ugovora.

16. Da su tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03 ), proizlazi iz činjenice da ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njihovom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnost, već je kredit podignut kao potrošački kredit za kupnju adaptaciju stana.

17. Temeljem analize dokaznog postupka drugostupanjski sud smatra da tuženik u Ugovoru o kreditu, kao kreditor koji je samostalno sastavio ugovor, nije utvrdio egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate stope, koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču, niti je posebno o mogućim rizicima upozorio korisnike kredita.

17.1. Jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužiteljima nametnuo ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni kamatne stope ovisi isključivo o volji banke, jer pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, što je u suprotnosti sa odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

18. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., prema kojem, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

19. Slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

20. Visinu preplaćene kamate, odnosno razlika između iznosa redovnih ugovorenih kamata obračunatih po Ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, utvrđena je sukladno nalazu knjigovodstveno-financijskog vještaka.

21. Iz financijsko-knjigovodstvenog vještačenja provedenog po sudskom vještaku financijske struke Romanu Dedoviću proizlazi da je razlika između plaćene kamate po ugovoru o kreditu koju bi tužiteljica bila u obvezi platiti primjenom tečaja kreditora na dan isplate kredita, zbog jednostranog povećanja kamatne stope od strane tuženice tijekom otplate kredita platila ukupno 1.450,51 eura više od onog što bi platila da tuženica nije jednostrano povećala kamatnu stopu tijekom otplate kredita

21.1. Kako je nalaz vještaka sačinjen po pravilima struke i kako su u nalazu izneseni jasni parametri temeljem kojih je nalaz sastavljen, a vještak se dodatno argumentirano očitovao o svim primjedbama na nalaz i mišljenje, drugostupanjski sud smatra da je pravilno na takvom nalazu vještaka prvostupanjski sud temeljio svoju odluku.

22. Imajuću u vidu i da i drugostupanjski sud smatra da su odredbe Ugovora kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke nepoštene, i prema tome ništetne, pravilno je u tom dijelu (točke I. i II. izreke), prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice. Pravilno je tuženik presuđen i na isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po zaključenom Ugovoru o kreditu u iznosu od 1.450,51 eura, sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 i 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO).

23. Pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio prigovor tuženika metodologiji izračuna preplaćenih iznosa, na način da se uračunaju i anuiteti plaćeni po tečaju nižem od početno ugovorenog.

23.1. Naime, plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno ugovorenog tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za tužiteljice za vraćanjem nečega što nije primila, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužiteljici nepodmireno potraživanje, odnosno, da bi bio osnovan prigovor prijeboj u smislu odredbe članka 195, Zakona o obveznim odnosima, jer je osnovni uvjet za prijeboj postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema.

24. Pravno pitanje o kojem ovisi nastupanje zastare pojedinih potraživanja iz predmetnog Ugovora, vezano je uz intervencijski efekt tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., i mogućnost prekidanja zastarnog roka u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, odnosno, da li podnošenje takve tužbe predstavlja radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine.

24.1. Drugostupanjski sud smatra identično stavu koji je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev 2245/17-2, da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a., te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

24.2. Prema tome kako je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012., rok zastare računa se od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to od 14. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što znači da je tužba je u ovom predmetu podnijeta je prije nego je protekao opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, za sve utužene iznose.

25. Zatezna kamata pravilno je dosuđena sukladno članku 29. ZOO-a, računajući od 31. prosinca 2013., kao dana do kada je obračunat ukupan iznos preplaćenih anuiteta.

26. Nije osnovana žalba stranaka ni glede odluke o troškovima postupka o kojima je odlučeno sukladno odredbi članka 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a, jer je tužiteljica u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom.

26.1.Troškovi postupka sastoje se od troškova zastupanja tužiteljice po punomoćniku i određeni su primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23;– dalje OT), prema vrijednosti spora, a sastoje se od troška za sastav tužbe u iznosu od 250,00 eura (tbr. 7. t. 1. sastava obrazloženih podnesaka od 19.11.2019., 2.9.2021. i 2. lipnja 2025. u ukupnom iznosu od 750,00 eura (tbr. 8. toč. 1. i tbr. 46. OT-a) te zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 25.11.2019., 27.10.2021., 10.6.2025. i 3.7.2025. u ukupnom iznosu od 1.000,00 eura (tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. OT-a), što uvećano za trošak predujma za vještačenje u iznosu od 398,16 eura i sudske pristojbe u iznosu od 53,09 eura, daje ukupni trošak postupka u iznosu od 2.451,25 eura.

26.2. Nije osnovan prigovor da tužiteljici ne pripada trošak sudske pristojbe za tužbu budući je oslobođenje plaćanja sudske pristoje sukladno odredbi čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskih pristojbama, stupilo na snagu nakon što je već nastala obveza plaćanja pristojbe na tužbu.

26.3. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi postupka budući je izgubio spor, a žalba mu je odbijena kao neosnovana.

27. Zbog svega iznesenog, temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud odlučio je kao u izreci ove presude.

U Požegi 19. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Branka Ribičić