Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-777/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja MŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Jariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mišević i Jarić d.o.o. u Osijeku, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupani po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 9. siječnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika parničnih stranaka, 19. veljače 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF Ugovora o namjenskom kreditu broj 3212967588 sklopljenog 9. travnja 2008. između tužitelja MŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora, sadržana u članku 7. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u „u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.„.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužitelju MŽ isplati iznos od 26.897,61 EUR (dvadesetšesttisućaosamstodevedesetsedameurašezdesetjedan cent) zajedno sa zateznom kamatom tekućom na iznos od:

• na iznos od 42,48 EUR od 01. svibnja 2009.g.

• na iznos od 34,61 EUR od 01. lipnja 2009.g.

• na iznos od 27,68 EUR od 01. srpnja 2009.g.

• na iznos od 23,84 EUR od 01. kolovoza 2009.g.

• na iznos od 29,23 EUR od 01. rujna 2009.g.

• na iznos od 26,16 EUR od 01. listopada 2009.g.

• na iznos od 23,18 EUR od 01. studenog 2009g.

• na iznos od 30,05 EUR od 01. prosinca 2009.g.

• na iznos od 36,57 EUR od 01. siječnja 2010.g.

• na iznos od 43,42 EUR od 01. veljače 2010.g.

• na iznos od 41,63 EUR od 01. ožujka 2010.g.

• na iznos od 53,17 EUR od 01. travnja 2010.g.

• na iznos od 50,20 EUR od 01. svibnja 2010.g.

• na iznos od 56,01 EUR od 01. lipnja 2010.g.

• na iznos od 88,69 EUR od 01. srpnja 2010.g.

• na iznos od 81,26 EUR od 01. kolovoza 2010.g.

• na iznos od 109,15 EUR od 01. rujna 2010.g.

• na iznos od 94,45 EUR od 01. listopada 2010.g.

• na iznos od 83,38 EUR od 01. studenog 2010.g.

• na iznos od 117,05 EUR od 01. prosinca 2010.g.

• na iznos od 137,86 EUR od 01. siječnja 2011.g.

• na iznos od 122,78 EUR od 01. veljače 2011.g.

• na iznos od 125,00 EUR od 01. ožujka 2011.g.

• na iznos od 114,17 EUR od 01. travnja 2011.g.

• na iznos od 117,66 EUR od 01. svibnja 2011.g.

• na iznos od 154,37 EUR od 01. lipnja 2011.g.

• na iznos od 159,56 EUR od 01. srpnja 2011.g.

• na iznos od 199,70 EUR od 01. kolovoza 2011.g.

• na iznos od 185,22 EUR od 01. rujna 2011.g.

• na iznos od 162,67 EUR od 01. listopada 2011.g.

• na iznos od 24.326,40 EUR od 27. listopada 2011.g.

i to za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužitelju MŽ prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.650,00 EUR (tritisućešestopedeseteura) s pripadajućim zateznim kamatama od 19. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Djelomično se odbija zahtjev tužitelja MŽ za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 1.565,44 EUR (tisućupetstošezdesetpeteuraičetrdesetčetiri centa), zajedno sa zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je 9. travnja 2008. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3212967588 s tuženikom kao kreditorom, a u podružnici tuženika u Osijeku. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3212967588 je solemniziran i ovjeren od strane javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka, dana 19. travnja 2008. pod brojem: OV- 10135/08. Predmetnim Ugovorom je tuženik odobrio i potom isplatio tužitelju kredit za kupnju kuće u kunskoj protuvrijednosti od 116.800,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, dok se tužitelj obvezao naznačeni iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Ugovoren je poček otplate kredita od 12 mjeseci, dok je ugovoreni rok otplate kredita bio 26 godina u koje razdoblje je uključeno i razdoblje počeka otplate kredita. Predmetni ugovor je sklopljen kao tipski (adhezijski) potrošački ugovor. Spornim Ugovorom o namjenskom kreditu br.: 3212967588 ugovorena je valutna klauzula vezana uz švicarski franak na način: Člankom 1. Ugovora je utvrđeno da tuženik stavlja na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 116.800,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te da se korisnik kredita, odnosno tužitelj, obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama. Odredbom članka 2. Ugovora je utvrđeno da je tužitelj dužan tuženiku platiti u anuitetima iznos kredita od 116.800,00 CHF i redovnu kamatu …. sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Odredbom članka 7. Ugovora je utvrđeno da tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF te da prvi anuitet iznosi 738,34 CHF. Ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula u spornom Ugovoru o kreditu je kao takva, utvrđena nepoštenom i ništetnom. Kako je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa došlo do aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK, tako je uslijed navedenog došlo i do povećanja novčane obveze tužitelja u odnosu na početno ugovoreni anuitet, a što je posljedično, uzimajući u obzir činjenicu da je ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak utvrđena nepoštenom i ništetnom, dovelo i do nepripadnog stjecanja na strani tuženika, odnosno preplate u ovom ugovornom odnosu po navedenom osnovu. Činjenica da je tuženik sudjelovao u postupku kao kolektivnom sporu te da je naznačenom presudom odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za ugovore o kreditu koje je upravo i tuženik zaključivao sa svojim klijentima, pa i s tužiteljem, daje tužitelju pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz navedene presude u pogledu tužbenog zahtjeva kojim traži isplatu temeljem predmetnih utvrđenja, dok je istovremeno sud vezan za ista ta pravna utvrđenja u ovoj konkretnoj parnici. Upravo je smisao tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava u budućnosti imati određene reperkusije na fizičke i pravne osobe čija su prava zaštićena kolektivnim interesom, kao što je to i u ovom slučaju. Zaključno navedenom, evidentno je da je uslijed nepoštene i ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu br.: 3212967588 sklopljenog između tužitelja i tuženika, kojom je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i činjenice da je u međuvremenu od podizanja kredita došlo do aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK te porasta tužiteljevih mjesečnih anuiteta, tuženik od tužitelja bez ikakve pravne osnove stekao novčana sredstva koja se ostvaruju u razlici anuiteta koje je tužitelj plaćao u odnosu na početno ugovoreni anuitet, a koja razlika je nastala uslijed porasta tečaja CHF u odnosu na HRK.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo da potraživanje tužitelja nije postavljeno kako to nalaže odredba članka 186. ZPP. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., Rev 2221/18, kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO- a. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. Primjenjujući stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje, tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa stoga tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže ovom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.

3. U tijeku dokaznog postupka, sud je izvršio uvid i pročitao cjelokupan spis i svu priležeću materijalnu dokumentaciju i to ugovor o kreditu (stranice 8-16 spisa), odabir valute (stranica 36 spisa), izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5.3.2004. (stranica 37 spisa), rješenje Agencije za zaštitu osobnih podataka od 22.5.2019. (stranice 49-62 spisa), obvezne radnje pri odobravanju kredita (stranice 74-75 spisa), manifestacijska stupnjevita tužba i tužba vjerovnika prije dospjelosti njegove tražbine (stranice 87-108 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji NŽ, dipl.oec., čiji nalaz i mišljenje od 11.8.2025. (stranice 109-114 spisa) je pročitan. Saslušao je vještakinju NŽ, dipl.oec. i tužitelja MŽ.

4. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po vještakinji NŽ, dipl.oec., punomoćnik tužitelja je svojim podneskom od 18. rujna 2025. uredio tužbeni zahtjev na način da je potraživao preostalu preplatu nastalu temeljem promjene tečaja CHF za tijek ovog ugovornog odnosa i to u ukupnom iznosu od 26.897,61 eura.

5. Sud je na glavnoj raspravi održanoj kod ovog suda 16. siječnja 2026. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva na način kako je to naznačeno u podnesku tužitelja od 18. rujna 2025., budući da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev, a na način kako je to propisano člankom 186.b stavkom 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. – dalje u tekstu: ZPP) i to nakon provedenog vještačenja, a prije nego je tužitelja pozvao sud da postavi određeni tužbeni zahtjev.

6. Saslušan na raspravi, tužitelj MŽ iskazao je kako je on 2008. godine podignuo stambeni kredit kod tuženika radi kupnje kuće u kojoj i danas živi, a sve za osobne potrebe. Ističe kako je pristupio u prostorije tuženika radi realizacije predmetnog kredita iz razloga jer je već ranije bio njihov klijent, pa je zbog svega toga razgovarao sa zaposlenikom tuženika radi mogućnosti dobivanja kredita, te ističe kako je bilo u ponudi više vrsta kredita, međutim zaposlenik tuženika mu je sugerirao da uzme kredit u valuti CHF budući da se radi o najisplativijem kreditu, pri tome ga nije upozoravao na promjene valute, odnosno mogućnosti rasta tečaja, već mu je zaposlenik tuženika davao samo izračun rata, ali mu taj izračun bio samo u odnosu na prvotni plan, ali nije prezentirao kolika bi bila rata u slučaju povećanja. Iskazuje kako je potom pribavio tražene papire od strane zaposlenika tuženika radi realizacije predmetnog kredita i nakon što je iste pribavio, samo je ostavio te papire u prostorijama zaposlenika tuženika, gdje mu je rečeno da će ga za dalje sve kontaktirati. Nakon toga je dobio telefonski poziv da je ugovor pripremljen i da može pristupiti u prostorije tuženika radi potpisivanja i sklapanja ugovora o kreditu, pa je pristupio ponovno u prostorije tuženika gdje ga je dočekao unaprijed sastavljeni ugovor, te mu tom prilikom zaposlenik tuženika nije čitao i objašnjavao pojedine odredbe ugovora o kreditu, već mu je samo davao upute što treba raditi s tim ugovorom, odnosno gdje ga odnijeti i ovjeriti i da ga potom mora vratiti u prostorije tuženika. Također, iskazuje kako nije u cijelosti pročitao predmetni ugovor o kreditu, već samo prvih par stranica je čitao, a iz razloga jer se radilo o puno stranica i to je sve bilo pred kraj radnog vremena, nije razumio ugovor, pa je zbog svega toga pitao zaposlenika tuženika da mu objasni par stvari koje su stavljene u predmetni ugovor, ali se ne sjeća točno o čemu su razgovarali. Nakon toga je s tim ugovorom otišao kod javnog bilježnika koji mu nije posebno objašnjavao niti čitao ugovor o kreditu, već ga je samo ovjerio, a on ga je nakon što ga je potpisao i ovjerio, vratio u prostorije tuženika. Za nekretninu koju je kupio temeljem predmetnog ugovora o kreditu, istu nikada nije iznajmljivao, a nikada ne bi sklopio takav ugovor o kreditu da je znao kolika bi mu rata mogla narasti.

7. Iz ugovora o kreditu (stranice 8-16 spisa) proizlazi kako je tuženik odobrio namjenski kredit tužitelju za kupnju kuće, a u iznosu od 116.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, uz rok otplate kredita od 26 godina, s kamatom od 5,80% godišnje, promjenjivom, koje se obračunavaju u CHF, a naplaćuju po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, s time da je člankom 7. propisano kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.

8. Iz odabira valute (stranica 36 spisa) proizlazi kako je u obrascu navedeno kako je kod prodajnog razgovora s klijentom pri odabiru valute potrebno upoznati klijenta s valutnim rizikom, a u vezi kretanja tečajeva, izvore prihoda klijenta kao i da razlika u tečaju može „pojesti“ razliku u kamati, pa i s time da klijent sam odlučuje o valutnom riziku koji preuzima.

9. Iz obvezne radnje pri odobravanju kredita (stranice 74-75 spisa) proizlazi kako se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno odluci o tarifi naknada za usluge, a prilikom isplate kredita, dok korisnici paket-računa 1 za sve imaju popust u naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Inače predmet ovoga spora nije utvrđenje da li je naknada za obradu kredita ništetna.

10. Iz provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po vještakinji NŽ, dipl.oec. od 11. kolovoza 2025. utvrđeno je kako je temeljem usporedbe obračuna kredita, odnosno anuiteta prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i važećem tečaju za CHF na dan korištenja kredita u Ugovoru o kreditu u periodu od svibnja 2008. godine do listopada 2011. godine, odnosno prijevremene otplate kredita i obračuna anuiteta prema kamatama koje je Banka primijenila po stopama koje je usvojila naknadnim Odlukama i prema tečajevima koji su bili važeći na dan plaćanja anuiteta utvrđene su razlike prikazane u privitku (Tablica). Iz Tablice je vidljivo da je u promatranom razdoblju od 2.5.2008. do 27.10.2011. banka uzimajući u obzir promjene kamatnih stopa i promjene tečaja obračunala i naplatila anuitete u iznosu 808.914,81 kn (kolona 20). U izradi vještačkog nalaza i mišljenja, izvršen je obračun kredita prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i važećem tečaju za CHF na dan korištenja kredita za period od 02.05.2008. godine do 27.10.2011. godine, u ukupnoj vrijednosti anuiteta od 600.626,18 kn, koji su iskazani u Tablici (kolona 21). Razlika između obračuna anuiteta koje je banka obračunavala sukladno važećim tečajevima na dan valute i anuiteta obračunatih prema početno ugovorenom tečaju za CHF na dan korištenja kredita za period od 2.5.2008. do 27.10.2011. iznosi 202.660,04 kn (kolona 24.1) odnosno 26.897,61 EUR (prema tečaju konverzije 1 EUR=7,53450 HRK). Razlika više obračunatih i naplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF od strane Banke iznosi 202.660,04 HRK (kolona 24.1), odnosno 26.897,61 EUR (prema tečaju konverzije 1EUR = 7,53450 HRK).

10.1. Nalaz i mišljenje vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke, prihvaćen je u cijelosti jer je dan jasno, potpuno i sukladno pravilima znanosti, iskustva i struke, te njegova vjerodostojnost nijednom okolnošću nije dovedena u pitanje.

11. Saslušana na ročištu održanom kod ovog suda 16. siječnja 2026., vještakinja NŽ, dipl.oec., iskazala je kako u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 11.8.2025., te nije imala ništa drugo za dodati.

12. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

13. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu kojeg je tužitelj učinio tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 3212967588, zaključen 9.4.2008.

14. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 3212967588, kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, te je li tužitelj platio tuženiku iznos za koji tuženik nije imao pravnu osnovu, kao i je li nastupila zastara utuženog iznosa.

15. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik 9.4.2008. zaključili Ugovor o kreditu broj 3212967588, kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 116.800,00, a da je ugovorena kamata stopa 5,80% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

16. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, obvezuje stranke u ovom postupku.

16.1. Naime, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.- dalje u tekstu: ZZP/03.), u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.-dalje u tekstu: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje u tekstu: ZOO).

16.2. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 19/22. – dalje u tekstu: ZZP/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom članka 126. ZZP/22, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

16.3. Naime, odredbom članka 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu članka 502.c ZPP- a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c, na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

16.4. Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev- 18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nije potrošač upravo na banci, a ne na tužitelju).

16.5. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 4. tog ugovora, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/03, članka 126. ZZP/22 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

16.6. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

17. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

17.1. Tuženik nije dokazao okolnosti jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu. Naime, tužitelj u svom iskazu navodi da je banka imala unaprijed sastavljen, tipski ugovor, odnosno, ugovor je već bio sačinjen i unosili su se podaci i iznos kredita. Ugovor je pročitao, ali nije te struke te ga nije baš mogao pratiti, pa i zbog nerazumijevanja istog nije mogao u cijelosti pročitati, odnosno shvatiti ga. Nije razumio da bi mu rata kredita mogla baš toliko narasti, ali je razumio da diže kredit u CHF. Nisu ga u banci kod tuženika upozorili na to da HNB ne štiti tečaj CHF, a da to čini u odnosu na EUR-o. Pri tome treba reći da prema stavu ovoga suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač, odnosno tužitelj bio u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviještena o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka.

17.2. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da ima status potrošača jer je kredit kod tuženika podigao radi kupnje kuće u kojoj on i danas živi i koristi ju za osobne potrebe. Slijedom navedenog, a budući da na tuženiku, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, to se nedvojbenim utvrđuje status potrošača (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).

17.3. Dakle, slijedom svega navedenog, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.

17.4. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 9.4.2008., dakle, u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenom presudom s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF, to se tužiteljica na spomenutu odluku i pozvala, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.). Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

18. Dakle, budući da je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Stoga, a sukladno odredbi članka 323. stavka 1. i 1111. stavka 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi po osnovi porasta tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

19. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji NŽ, dipl.oec., iz kojeg proizlazi kako je pretplata po osnovi tečajne razlike od 26.897,61 EUR.

20. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

21. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužitelja po osnovi tečaja u iznosu od 26.897,61 EUR-a, koje su tekle na svaki preplaćeni mjesečni iznos i to po stopi određenoj članka 29. stavka 2. ZOO-a, te je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

22. Tužitelju na preplaćeni iznos pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1114. u vezi članka 1115. i članka 29. ZOO-a. Navedeno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da joj taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim, potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (članak 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta, odnosno od dana stjecanja (naplate naknade) jer je tuženik za istu bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbu o valutnoj klauzuli u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo koji pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.

23. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bila nepošteni stjecatelj (članak 1115. ZOO-a), tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a.

24. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog valutne klauzule, potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.0.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013.:

- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.6.2014. jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.6.2014., broj Pž-7129/13,

- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.6.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 1406.2018., to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.6.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.6.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.

25. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Ovdje je potrebno navesti da tužitelj tužbenim zahtjevom ne zahtjeva isplatu pretplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope, nego po osnovi valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.6.2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 12. lipnja 2023., odnosno unutar zastarnog roka od 5 godina.

26. Tužitelj je u uspio u sporu u cijelosti, pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

27. Tužitelju je priznata naknada troška postupka i to naknada troška sastava tužbe u visini od 250 bodova sukladno Tbr. 7. točci 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. -dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podnesaka od 18.2.2025. (kojim se očituje na odgovor tuženika na tužbu), 19.9.2025. (kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka) za svaki u visini od po 250 bodova sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, pristupa na ročišta od 5.3.2025. i 16.1.2025. za svako u visini od po 250 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, te pristupa na ročište za objavu odluke u visini od 50 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, odnosno ukupno 1300 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV 25% ukupno iznosi 3.250,00 eura. Tužitelju je priznata i naknada troška predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura, odnosno ukupno mu je dosuđen trošak od 3.650,00 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, odnosno od 19. veljače 2026. pa do isplate, sukladno članku 29. stavku 1. i 2. ZOO-a, stoga je odlučeno kao u točci III. izreke ove presude.

28. Tužitelj je djelomično odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 1.565,44 eura, zajedno sa zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate, a koji se odnosi na trošak sastava podneska od 25.6.2025. kojim se očituje na navode iz podneska tuženika od veljače 2025., a na isto se mogao očitovati i na ročištu održanom 5. ožujka 2025., i za trošak sastava podneska od 10.11.2025. budući da se istim samo očituje na podnesak tuženika kojim se tuženik očitovao na nalaz i mišljenje, dok u dijelu odredbi o preinaci tužbe se već djelomično i ponavljao, pa je ovaj sud stoga mišljenja kako oba podneska nisu bila potrebna za vođenje ove parnice, sukladno članku 155. ZPP-a, pa je valjalo odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadu tih troškova. Također tužitelj je i odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova sudske pristojbe na tužbu i presudu, u iznosu od po 157,72 eura, a to sve iz razloga jer pristojbe nisu niti plaćene. Stoga je valjalo odlučiti kao u točci IV. izreke ove presude.

29. Tuženik je u cijelosti odbijen za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 3.125,00 eura, budući da je isti u cijelosti izgubio parnicu, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP.

30. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Osijek, 19. veljače 2026.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika