Republika Hrvatska
Općinski sud u Virovitici
Virovitica, Tomaša Masaryka 8
Poslovni broj: P-119/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Virovitici po sutkinji Željki Jurić, u pravnoj stvari tužitelja DP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o. iz Virovitice, protiv tužene Addiko Bank d.d., [adresa], zastupani po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, Maksimirska 25, radi isplate, 19. veljače 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030242- 69800005477/2005 sklopljenog dana 8. lipnja 2005. godine između tužitelja DP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, i SLAVONSKE BANKE d.d., kao pravnog prednika tužene ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
II. Nalaže se tuženoj ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877 da tužitelju ĆP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.455,77 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja se obračunava
na iznos od 4,82 EUR počam od dana 5.9.2005 pa do isplate
na iznos od 0,04 EUR počam od dana 1.10.2005 pa do isplate
na iznos od 2,74 EUR počam od dana 5.10.2005 pa do isplate
na iznos od 0,04 EUR počam od dana 1.11.2005 pa do isplate
na iznos od 2,50 EUR počam od dana 4.11.2005 pa do isplate
na iznos od 0,05 EUR počam od dana 1.12.2005 pa do isplate
na iznos od 2,74 EUR počam od dana 5.12.2005 pa do isplate
na iznos od 0,01 EUR počam od dana 1.1.2006 pa do isplate
na iznos od 1,10 EUR počam od dana 5.1.2006 pa do isplate
na iznos od 8,81 EUR počam od dana 1.11.2008 pa do isplate
na iznos od 10,89 EUR počam od dana 1.1.2009 pa do isplate
na iznos od 13,51 EUR počam od dana 1.2.2009 pa do isplate
na iznos od 15,35 EUR počam od dana 1.3.2009 pa do isplate
na iznos od 12,33 EUR počam od dana 1.4.2009 pa do isplate
na iznos od 11,62 EUR počam od dana 1.5.2009 pa do isplate
na iznos od 6,66 EUR počam od dana 1.6.2009 pa do isplatena iznos od 0,32 EUR počam od dana 5.6.2009 pa do isplate
na iznos od 3,87 EUR počam od dana 6.7.2009 pa do isplate
na iznos od 0,04 EUR počam od dana 1.8.2009 pa do isplate
na iznos od 5,38 EUR počam od dana 4.8.2009 pa do isplate
na iznos od 0,11 EUR počam od dana 1.9.2009 pa do isplate
na iznos od 6,95 EUR počam od dana 4.9.2009 pa do isplate
na iznos od 0,08 EUR počam od dana 1.10.2009 pa do isplate
na iznos od 4,18 EUR počam od dana 5.10.2009 pa do isplate
na iznos od 0,09 EUR počam od dana 1.11.2009 pa do isplate
na iznos od 4,08 EUR počam od dana 5.11.2009 pa do isplate
na iznos od 0,26 EUR počam od dana 1.12.2009 pa do isplate
na iznos od 6,76 EUR počam od dana 4.12.2009 pa do isplate
na iznos od 0,40 EUR počam od dana 1.1.2010 pa do isplate
na iznos od 10,63 EUR počam od dana 5.1.2010 pa do isplate
na iznos od 0,33 EUR počam od dana 1.2.2010 pa do isplate
na iznos od 15,08 EUR počam od dana 5.2.2010 pa do isplate
na iznos od 14,04 EUR počam od dana 5.3.2010 pa do isplate
na iznos od 19,96 EUR počam od dana 6.4.2010 pa do isplate
na iznos od 19,62 EUR počam od dana 5.5.2010 pa do isplate
na iznos od 23,57 EUR počam od dana 4.6.2010 pa do isplate
na iznos od 37,59 EUR počam od dana 5.7.2010 pa do isplate
na iznos od 30,55 EUR počam od dana 4.8.2010 pa do isplate
na iznos od 45,98 EUR počam od dana 6.9.2010 pa do isplate
na iznos od 47,49 EUR počam od dana 5.10.2010 pa do isplate
na iznos od 38,87 EUR počam od dana 5.11.2010 pa do isplate
na iznos od 55,33 EUR počam od dana 6.12.2010 pa do isplate
na iznos od 27,56 EUR počam od dana 13.12.2010 pa do isplate na iznos od 66,28 EUR počam od dana 5.1.2011 pa do isplate
na iznos od 59,90 EUR počam od dana 4.2.2011 pa do isplate
na iznos od 62,59 EUR počam od dana 4.3.2011 pa do isplate
na iznos od 54,53 EUR počam od dana 5.4.2011 pa do isplate
na iznos od 61,11 EUR počam od dana 5.5.2011 pa do isplate
na iznos od 77,92 EUR počam od dana 6.6.2011 pa do isplate
na iznos od 72,52 EUR počam od dana 5.7.2011 pa do isplate
na iznos od 101,28 EUR počam od dana 4.8.2011 pa do isplate
na iznos od 99,51 EUR počam od dana 5.9.2011 pa do isplate
na iznos od 61,38 EUR počam od dana 16.9.2011 pa do isplate
na iznos od 95,34 EUR počam od dana 5.10.2011 pa do isplate
na iznos od 5,63 EUR počam od dana 6.10.2011 pa do isplate
na iznos od 0,03 EUR počam od dana 1.11.2011 pa do isplate
na iznos od 87,86 EUR počam od dana 4.11.2011 pa do isplate
na iznos od 7,73 EUR počam od dana 1.12.2011 pa do isplate
na iznos od 74,10 EUR počam od dana 5.12.2011 pa do isplate
na iznos od 88,54 EUR počam od dana 5.1.2012 pa do isplate
na iznos od 8,48 EUR počam od dana 1.2.2012 pa do isplate
na iznos od 86,65 EUR počam od dana 6.2.2012 pa do isplate
na iznos od 94,24 EUR počam od dana 5.3.2012 pa do isplate
na iznos od 6,73 EUR počam od dana 1.4.2012 pa do isplate
na iznos od 84,44 EUR počam od dana 5.4.2012 pa do isplate
na iznos od 92,16 EUR počam od dana 4.5.2012 pa do isplate
na iznos od 7,51 EUR počam od dana 1.6.2012 pa do isplate
na iznos od 87,56 EUR počam od dana 5.6.2012 pa do isplate
na iznos od 13,98 EUR počam od dana 1.7.2012 pa do isplate
na iznos od 77,97 EUR počam od dana 6.7.2012 pa do isplate
na iznos od 92,69 EUR počam od dana 3.8.2012 pa do isplate
na iznos od 7,05 EUR počam od dana 1.9.2012 pa do isplate
na iznos od 83,56 EUR počam od dana 5.9.2012 pa do isplate
na iznos od 86,67 EUR počam od dana 5.10.2012 pa do isplate
na iznos od 8,68 EUR počam od dana 1.11.2012 pa do isplate
na iznos od 82,88 EUR počam od dana 6.11.2012 pa do isplate
na iznos od 89,69 EUR počam od dana 7.12.2012 pa do isplate
na iznos od 7,98 EUR počam od dana 1.1.2013 pa do isplate
na iznos od 85,53 EUR počam od dana 8.1.2013 pa do isplate
na iznos od 86,22 EUR počam od dana 7.2.2013 pa do isplate
na iznos od 8,70 EUR počam od dana 1.3.2013 pa do isplate
na iznos od 78,32 EUR počam od dana 8.3.2013 pa do isplate
na iznos od 93,20 EUR počam od dana 5.4.2013 pa do isplate
na iznos od 6,82 EUR počam od dana 1.5.2013 pa do isplate
na iznos od 82,77 EUR počam od dana 6.5.2013 pa do isplate
na iznos od 82,95 EUR počam od dana 5.6.2013 pa do isplate
na iznos od 8,47 EUR počam od dana 1.7.2013 pa do isplate
na iznos od 72,12 EUR počam od dana 5.7.2013 pa do isplate
na iznos od 81,24 EUR počam od dana 6.8.2013 pa do isplate
na iznos od 9,52 EUR počam od dana 1.9.2013 pa do isplate
na iznos od 76,44 EUR počam od dana 5.9.2013 pa do isplate
na iznos od 2,00 EUR počam od dana 1.10.2013 pa do isplate
na iznos od 88,39 EUR počam od dana 4.10.2013 pa do isplate
na iznos od 9,34 EUR počam od dana 1.11.2013 pa do isplate
na iznos od 79,16 EUR počam od dana 8.11.2013 pa do isplate
na iznos od 1,75 EUR počam od dana 1.12.2013 pa do isplate
na iznos od 82,93 EUR počam od dana 6.12.2013 pa do isplate
na iznos od 94,07 EUR počam od dana 8.1.2014 pa do isplate
na iznos od 1,58 EUR počam od dana 1.2.2014 pa do isplate
na iznos od 90,01 EUR počam od dana 7.2.2014 pa do isplate
na iznos od 10,50 EUR počam od dana 1.3.2014 pa do isplate
na iznos od 82,48 EUR počam od dana 7.3.2014 pa do isplate
na iznos od 90,97 EUR počam od dana 7.4.2014 pa do isplate
na iznos od 8,71 EUR počam od dana 1.5.2014 pa do isplate
na iznos od 81,81 EUR počam od dana 7.5.2014 pa do isplate
na iznos od 88,32 EUR počam od dana 6.6.2014 pa do isplate
na iznos od 9,37 EUR počam od dana 1.7.2014 pa do isplate
na iznos od 80,77 EUR počam od dana 7.7.2014 pa do isplate
na iznos od 93,02 EUR počam od dana 7.8.2014 pa do isplate
na iznos od 0,25 EUR počam od dana 1.9.2014 pa do isplate
na iznos od 94,97 EUR počam od dana 10.9.2014 pa do isplate
na iznos od 93,81 EUR počam od dana 7.10.2014 pa do isplate
na iznos od 97,13 EUR počam od dana 11.11.2014 pa do isplate na iznos od 97,32 EUR počam od dana 10.12.2014 pa do isplate na iznos od 97,58 EUR počam od dana 9.1.2015 pa do isplate
na iznos od 595,76 EUR počam od dana 15.1.2015 pa do isplate na iznos od 3,97 EUR počam od dana 29.1.2015 pa do isplate,
sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023. godine, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana. III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.
III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tužene prema tužitelju istaknuto na ime plaćenih anuiteta po nižem tečaju u iznosu od 399,69 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
IV. Nalaže se tuženoj nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.750,00 EUR, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana presuđenja po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1.1. Tužitelj je podnio je tužbu radi isplate protiv tužene Addiko bank d.d. U tužbi i tijekom postupka navodi da je on s tadašnjom Slavonskom bankom d.d. Osijek, koja je pravni prednik tužene, 8. lipnja 2005. zaključio Ugovor o kreditu br. 5140030242- 69800005477/2005 na iznos kunske protuvrijednosti za 42.000,00 CHF.
1.2. Tužitelj u tužbi navodi da je u predmetnom Ugovoru ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogao utjecati ili pregovarati s tuženom, pa su tako i kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na štetu tužitelja.
1.3. Tužitelj se u tužbi poziva i na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g. u toč. I. kojima je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena koja je tada poslovala pod nazivom HYPO ALPE ADRIA BANK d.d. u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008.godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
1.4. Podneskom od 9. rujna 2025. (str. 390-393), tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev, u skladu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje, tako da na ime pretplate po osnovi ugovorne odredbe o promjeni tečaja CHF potražuje iznos od 5.455,77 EUR, sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući iste od dana uplate svakog anuiteta, pa do konačne isplate.
2. U odgovoru na tužbu tužena Addiko bank d.d. tužitelju osporava status potrošača jer je kredit služio za refinanciranje postojećeg kredita u Erste banci d.d. zbog čega nije poznata namjena kredita, ističe prigovor zastare, te osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima i u cijelosti se protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja s obzirom na to da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva.
2.1. Tužena banka smatra da se tužitelj neosnovano poziva i na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku, te da se na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 dopušteno pozivati samo u parnicama za naknadu štete, dok tužitelj ovdje potražuje stečeno bez osnove. Stoga po tuženoj, ne postoji pravna osnova niti pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe, te se poziva na odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007, 19/22, 59/23 – dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu.
Tužena smatra da iako odredbe čl. 138.a. ZZP-a i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/2022, 155/23 – dalje ZPP) predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, da u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete.
2.2. U odgovoru na tužbu tužena tvrdi i da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako niti minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne, a da apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava, pri čemu ponovno osporava da bi sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14), odnosno čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i čl. 502.c ZPP-a. Tvrdi da je tužbeni zahtjev neodređen, a da je manifestacijski zahtjev neosnovan. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te smatra da tužitelj nije potrošač. Tvrdi da su odluke donesene u kolektivnim sporovima, a na koje se poziva tužitelj, nepravilne i nezakonite. Tvrdi da je tužitelj bio informiran o svim bitnim parametrima ugovora i o valutnoj klauzuli u CHF, te da je promjene kamatne stope tužena izvršila sukladno važećim propisima. Poziva se i na tzv. negativne razlike, a predlaže da sud tužbu odbaci, odnosno podredno da ju odbije kao neosnovanu.
2.3. Tužena još ističe i da je tužitelj propustio navesti da je pravni prednik tužene Slavonska banka d.d. s kojim je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu, koja banka nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, te da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda, obzirom da za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF.
2.4. Zaključno tužena tvrdi da su tužitelj i tužena pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF, a da je tužitelj donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Tvrdi i da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti, a da u trenutku sklapanja ugovora tužena nije mogla predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu.
2.5. Slijedom navedenog tužena osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja, poziva se na odredbe čl. 2. ZPP-a, te odredbe čl. 7. ZPP-a, a protivi se i da sud usvaja dokaz financijskim vještačenjem a da tužitelj prethodno ne navede na koji način predlaže postaviti zadatak u financijskom vještačenju, te osporava i zatraženi tijek kamata tvrdeći da je tužena cijelo vrijeme trajanja ugovora postupala sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška tuženoj.
2.6. Tužena je na pripremnom ročištu dana 20. ožujka 2025. godine istaknula prigovor radi prebijanja svoje tražbine u iznosu od 1.080,00 EUR s osnove tražbine na ime negativnih razlika, odnosno u pogledu anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od početnog, zajedno sa svim pripadajućim kamatama te se tužena u svojem podnesku od 30. rujna 2025. godine očitovala na nalaz vještaka ističući kako ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka te ne traži samo saslušanje vještaka, a i nadalje osporava osnovu potraživanja tužitelja te specificirala istaknuti prigovor radi prijeboja kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju te na ime istoga potražuje iznos od 399,69 EUR predlažući da se navedeni iznos prebije sa potraživanjem tužitelja.
3. Predmet spora je novčana tražbina s osnove pretplate po sklopljenom Ugovoru o kreditu broj 5140030242-69800005477/2005 (dalje u tekstu – Ugovor) od 08. lipnja 2005. godine, koji je sklopljen između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita, a kojim je banka odobrila namjenski kredit korisniku kredita – stambeni kredit za adaptaciju kuće i zatvaranje kredita u Erste banci d.d. Filijala Virovitica i Slatinskoj Banci d.d., Poslovnica [adresa], u iznosu od 42.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja kredita od 10 godina i to zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.
4. Tijekom postupka radi utvrđenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u Vrši se uvid u Ugovor o kreditu br. 514003024-69800005477/2005 (str. 10-21), otplatni plan (str. 22-24), specifikaciju uplata (str. 25-28), pregled prometa za klijenta (str. 29-42), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (str. 43), odgovor na tužbu tuženika (str. 47-289), podnesak tužitelja od 9. veljače 2024. (str. 295), podnesak tužene od 15. veljače 2024. (str. 296), rješenje ovog suda posl. br. P-397/2023-9 od 20. veljače 2024. (str. 297-299), podnesak tužitelja od 4. ožujka 2024. (str. 300), podnesak tužitelja od 4. listopada 2024. (str. 301), podnesak tužitelja od 10. siječnja 2025. (str. 302), rješenje ovog suda posl. br. P-397/2023-13 od 15. siječnja 2025. (str. 303-305), izvadak iz sudskog registra tvrtke Addiko bank d.d. (str. 306-324), podnesak EP (str. 325), zapisnik od 20. ožujka 2025. (str. 328-330), nalaz i mišljenje Lider Premium d.o.o. (str. 337-387), podnesak tužene od 8. rujna 2025. (str. 389), podnesak tužitelja od 9. rujna 2025. (str. 390-393), podnesak tužene od 30. rujna 2025. (str. 396-401), podnesak tužene od 27. listopada 2025. (str. 402- 404), podnesak tužitelja od 4. studenoga 2025. (str. 407-409), do te ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.
5. Nije sporno da je tužitelj BP **.**.2005. zaključio s prednikom tužene (Slavonska banka d.d.) Ugovor o kreditu, što proizlazi iz javno dostupnih podataka sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu, a iz kojih proizlazi da je Ugovorom o pripajanju od 18. lipnja 2008. [adresa] banka d.d. Osijek pripojena Hypo Alpe Adria Bank d.d. [adresa], a 11. srpnja 2016. u sudskom registru Trgovačkog suda u Zagrebu proveden je upis promjene naziva tvrtke Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb u naziv Addiko Bank d.d., s istom adresom sjedišta u [adresa] (izvod iz sudskog registra, str. 314-315). Također je nesporno da je tužena odobrila i stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 42.000,00 CHF, te da je tužitelj predmetnu obvezu iz Ugovora o kreditu ispunio u cijelosti.
6. S obzirom na činjenične navode tužbe i odgovora na tužbu, sporno je mogu li se na ovaj konkretni spor primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tužena, u ugovorima o kreditu koristila nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze švicarski franak. Posljedično je sporna i visina utuženog potraživanja kao i nalazi li se potraživanje tužitelja u zastari. Tužena još osporava i zatraženi tijek kamata, aktivnu legitimaciju tužitelja te tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i istaknuti prigovor prijeboja od strane tužene.
7. Tužitelj u ovoj parnici traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba o korištenju valutne klauzule u CHF te povrat danog u izvršenju ništetnih ugovornih odredbi, a što mu pripada temeljem odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO). S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedini potrošač u smislu odredbe čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj je, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, bio ovlašten pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici u skladu sa odredbom članka 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14).
Vezano za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača, neosnovani su navodi tužene da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnih postupaka, obzirom da je sporni ugovor o kreditu sklopljen sa Slavonskom bankom d.d., koja je u trenutku sklapanja tog ugovora egzistirala kao samostalni pravni subjekt uz Hypo Alpe Adria bank d.d., te je do njezina pripajanja Hypo Alpe Adria bank d.d. došlo tek u ožujku 2009. godine (izvod iz sudskog registra, str. 314-315). Naime, u trenutku kada je pokrenut kolektivni postupak za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 bilo je izvršeno spajanje Slavonske banke d.d. i Hypo Alpe Adria bank d.d., iako nije sporno da je kolektivnom presudom obuhvaćeno razdoblje u kojem je Slavonska banka d.d. postojala kao samostalna pravna osoba, u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe, te u vrijeme presuđenja, Slavonska banka d.d. više ne postoji, obzirom da je došlo do njezinog pripajanja s Hypo Alpe Adria bank d.d., pravnim prednikom tužene, a koji je obuhvaćen kolektivnom presudom. Stoga se učinak presuda za zaštitu kolektivnih interesa potrošača proteže i na tuženu, neovisno je li ugovor zaključila Hypo Alpe Adria bank ili Slavonska banka d.d. (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama Gž-3275/21-2 od 16. studenog 2021., Gž- 596/20-2 od 14. srpnja 2020. i Gž-684/21-2 od 27. svibnja 2021.).
8. Na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu posl. br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.), ovaj sud se ne bi mogao pozvati pri donošenju odluke samo u situaciji da je tužena dokazala činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužitelj ne potpada pod pojam potrošača.
8.1. Obzirom da je u kolektivnom sporu već ocjenjeno ponašanje banaka kao financijskih institucija (između ostalog i tuženika) u dijelu predugovorne faze u kojoj se banka obraćala potrošačima, banci nepoznatim – apstraktnim osobama, za pojedinačne postupke koje pokreće potrošač, kao što je i ovaj postupak, relevantno je razdoblje nakon što se pojedini potrošač obratio banci, odnosno nakon što je zatražio ponudu za sklapanje ugovora, obzirom da su u toj fazi pojedini potrošači od banke mogli dobiti sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora (Odluka Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. )
8.2. Pri tomu je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja potrošača na banci (tuženoj). Dakle, tužena je trebala dokazati da je tužitelju, nakon što mu se isti obratio radi ishođenja kredita, dao sve potrebne obavijesti o uvjetima kredita na jasan i razumljiv način.
9. Radi utvrđivanja je li u konkretnom slučaju tužena u procesu pojedinačnih pregovora na odgovarajući način obavijestio tužitelja o naprijed navedenim okolnostima, sud je saslušao tužitelja, dok je tužena na ročištu održanom 20. ožujka 2025. odustala od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje EP koja je zaposlenik tužene i Javnog bilježnika Ive Luketića iz Grubišnog Polja. Tužena je u spis priložila izjavu DPK na okolnosti jesu li upozoravali potrošače o rizicima vezanim u rast švicarskog franka te je sud izvršio uvid u izjavu svjedoka (str. 185-189) u kojoj je navedeno da je Addiko Banka u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine imala u ponudi proizvod (Ugovor o kreditu kojim se vrijednost ugovorne obveze u valuti RH izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu na stranu valutu CHF) te je svjedokinja istaknula da je za kredite s valutnom klauzulom u CHF bila niža kamatna stopa te da ni ona osobno, a niti banka nisu očekivali, a kamoli mogli predvidjeti rast tečaja CHF, svjedokinja je istaknula da je kod pregovaranja objašnjavala način funkcioniranja valutne klauzule pa tako i one u CHF, rizike koji proizlaze iz takvog ugovaranja i svim je zaposlenicima bilo naglašavano kako isto moraju pojasniti klijentu prije sklapanja ugovora o kreditu. Tužitelj je u svojem iskazu danom na ročištu 20. ožujka 2025. godine rekao kako je predmetni kredit podigao negdje u ljetu 2005. godine za adaptaciju i renoviranje obiteljske kuće u kojoj živi i danas, istaknuo da prilikom podizanja kredita u tadašnjoj Slavonskoj banci sami djelatnici su mu ponudili ugovor u CHF valuti navodeći da je takav kredit najpovoljniji. Tužitelj se iskazao da je prilikom podizanja kredita sa djelatnicom banke čijeg se imena ne sjeća, nije ništa posebno pregovara oko uvjeta kreditiranja te mu je prilikom dolaska u banku rečeno da je taj kredit u valuti CHF za njega najpovoljniji. Nadalje, tužena je iskazala da je obrazac kredita pripremila banka, da nije imao nikakvog utjecaja na to, da je sve odrađeno od strane banke te da je sa tako pripremljenim ugovorom otišao kod Javnog bilježnika u Grubišno Polje. Također je istaknuo da je predmetni kredit otplaćivao on jer je na njegovoj plaći bila obustava, a njegova supruga kao sudužnik nije otplaćivala kredit te je cijeli kredit otplaćen u siječnju 2015. godine. Tužitelj na upit punomoćnika iskazao je da je početna rata bila oko 1.770,00 kuna, a završna 3.100,00 do 3.200,00 kuna kao i da ga djelatnici banke nisu upozorili na mogućnost rasta kredita, a kredit je podignut u tadašnjoj Slavonskoj banci, isti se nastavio otplaćivao u Hypo Alpe Adria Banci, a u cijelosti otplaćen Addiko Banci. Tužitelj je također iskazao da i danas živi u obiteljskoj kući za čiju obnovu je podigao predmetni kredit, a na upit zamjenika punomoćnika tužene iskazao je da nije bio upozoren na rizike kretanja tečaja CHF niti je njemu osobno bilo poznato ta tečaj CHF može na taj način rasti te je tužitelj istaknuo da mu nije nuđen kredit u eurima i da kod javnog bilježnika nije bio upozoren na rizike kretanja tečaja CHF.
10. Uzevši u obzir iskaz tužitelja i nedostatak drugih dokaznih prijedloga od strane tužene na okolnost odgovarajućeg obavještavanja potrošača, te obzirom da je tužena odustala od dokaznog prijedloga za saslušanje svoje djelatnice EP i Javnog bilježnika Ive Luketića, a zaposlenica DPK u svojoj izjavi (str. 185-189) je iskazivala općenito, po ocjeni suda pisani iskaz ove svjedokinje je uopćen i neodređen, a svjedokinja nije radila niti pregovarala na predmetnom ugovoru o kreditu već je općenito iskazivala o stavovima banke i sklapanjima ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.
11. Tužena banka tijekom postupka tvrdi da se prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, da je tužitelj informiran o svim bitnim parametrima ugovora, da je tužitelj upoznat s rizicima valutne klauzule u CHF i da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim suprotno proizlazi iz iskaza tužitelja, a čiji iskaz je sud u cijelosti prihvatio, a iz istoga proizlazi da mu je rečeno da je za njega najbolja opcija sklapanje ugovora o kreditu u valuti CHF, po principu uzmi ili ostavi jer je dobio gotovi ugovor u banci. Za zaključiti je da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bila dostupna samo jedna opcija i to samo sklapanje ugovora o kreditu u valuti CHF. Dakle, tužitelj nije mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR ili pak valutnom klauzulom u CHF, kako to tvrdi tuženik u odgovoru na tužbu, ako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kod tužene banke nije bio dostupna ponuda kredita u drugoj valuti.
12. Slijedom navedenog sud o činjenici odgovarajuće obaviještenosti tužitelja zaključuje da tuženik nije dokazao da je obavijestio tužitelja o svim kriterijima na točan i razumljiv način da bi mogao predvidjeti koje su ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti na njegovu kreditnu zaduženost, a obzirom na iskaz tužitelja, tužena nije dokazala da je u procesu pojedinačnih pregovora na razumljiv i transparentan način obavijestio tužitelja o svim okolnostima koje su bitne prilikom sklapanja Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u valuti CHF, odnosno o tome kako će sklapanje Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF valuti utjecati na njegovu financijsku sudbinu. Dakle, tužena nije tužitelja obavijestila da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći nego li primjerice isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Sud nalazi da je prednik tužene u slučaju konkretnog Ugovora o kreditu, tužitelju ponudio ugovor pod unaprijed formuliranim uvjetima na koje tužitelj nije mogao utjecati, koristeći činjenicu da tužitelj nema dovoljno financijskog i ekonomskog znanja da preispituje ugovorne odredbe i da bude ravnopravan sudionik ugovornog odnosa, činjenicu da tužitelj ima povjerenje u prednika tužene kao banku te da mu je novac bio neophodan za opremanje stambenog prostora. Ne smatra se pojašnjavanjem, primjerice, slanje informacija poštom niti tvrdnja da su informacije dostupne putem Interneta, ovo stoga što je za pojam informiranja relevantno jesu li informacije napisane jasnim i razumljivim rječnikom, prihvatljivom običnom građaninu koji ne raspolaže ekonomskim, bankarskim znanjem. Upravo takav odnos tužene prema tužitelju kao klijentu i klijentima općenito, ukazuje na dominantan i nepošten odnos banke prema drugoj ugovornoj strani, korištenje svoje pozicije moći prema osobi koja ne raspolaže dovoljnim bankarskim znanjem da sagleda dalekosežne posljedice ugovora o kreditu na svoje financije kroz dugogodišnje razdoblje, pri čemu obveza plaćanja rate kredita ovisi o tužiteljici / klijentu nepoznatim i nejasnim parametrima.
13. Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno, sud izvodi zaključak da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u konkretnom ugovoru o kreditu tužitelja, nepoštene ugovorne odredbe, i to u smislu odredbe članka 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se radilo o nerazumljivim odredbama iz kojih nisu bili jasno vidljivi parametri za promjenu stope odlukom tužene, niti povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF, a radilo se o odredbama unaprijed formuliranog ugovora sačinjenog po tuženoj, o kojim odredbama se nije pregovaralo.
14. Tuženoj se ukazuje da je dopušteno ugovoriti valutnu klauzulu, odnosno ne dovodi se u pitanje pravo tužene kao kreditora da u ugovorima sa svojim klijentima glavnicu obveze veže uz valutnu klauzulu. No, bitan je način na koji su ti elementi ugovoreni, odnosno je li prilikom ugovaranja, drugoj ugovornoj strani, iznio na razumljiv način točne, nedvosmislene i jasne kriterije (parametre) na temelju kojih bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule.
15. Tužena neosnovano ponavlja navode da nije mogla predvidjeti buduće kretanje tečaja švicarskog franka, iako se upravo to pitanje razmatralo kao ključno pitanje u kolektivnom sporu, obzirom da je sam Vrhovni sud u odluci broj Rev- 575/16-5 od 13. listopada 2017. naveo da je ključno za predmetni spor jesu li banke kao financijske ustanove znale odnosno morale znati kakav će u budućem ugovornom razdoblju trajanja kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule u smislu pitanja je su li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu kao i na gospodarstvu Republike Hrvatske, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj te valute prema kuni u budućem razdoblju. Predmetno pitanje je, dakle, kao ključno pitanje, već raspravljeno u kolektivnom sporu i u istom je zaključeno da su banke (između ostalog i tuženik) znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta (Presude Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.).
16. Sud ističe kao što je to već utvrđeno u kolektivnom postupku da banke nisu imale zakonsku obvezu dati potrošačima neke propisane informacije prije sklapanja potrošačkih ugovora o kreditu, ide u prilog stavu da su upravo zbog toga, kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe, trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja, voditi računa o interesima druge ugovorne strane, potrošača. Nepostojanje takvih propisa, također ne znači da ne trebaju potrošače obavijestiti o rizicima koje idu uz određenu valutu i razlikama između valuta.
17. Nadalje, tuženoj se ukazuje da je već u kolektivnom sporu razmatrano jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi izuzete od ispitivanja poštenosti. Upravo je u kolektivnom postupku utvrđeno da, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C- 26/13) i prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti.
18. Tuženoj se ukazuje i da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (u kojoj se VSRH pozvao na svoje ranije zauzeto pravno shvaćanje iz odluke Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019.): “…u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju odredbe članka 502.c ZPP, a isto tako i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor."
19. S obzirom da je tužena tijekom ugovornog razdoblja od tužitelja dospjele anuitete obračunavala temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, sve to temeljem već naprijed citirane odredbe članka 323. stavka 1. ZOO/05. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove sukladno odredbi čl.1111. ZOO-a. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe bilo nije.
20. Visinu preplate sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvene vještakinje mr.sc. Sanja Radoš od 14. kolovoza 2025. godine, koji sud ocjenjuje kao nepristran i stručan, pa ga zato u cijelosti prihvaća (str. 337-384). Tužitelj je u svojem podnesku od 09. rujna 2025. godine očitovao se na način da nije imao prigovora na nalaz vještaka te je precizirao svoj tužbeni zahtjev potražujući od tužene iznos od 5.455,77 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koja pretplata je nastala zbog promjene tečaja CHF (str. 390-393), dok je tužena banka podneskom od 30. rujna 2025. godine očitovala se na način da ne prigovara samo matematičkom izračunu vještaka te ne traži saslušanje vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja te ističe odnosno specificira prigovor radi prijeboja u iznosu od 399,69 EUR.
21. U pogledu potraživanja tužene istaknute u prigovoru radi prijeboja u iznosu od 399,69 EUR, s obzirom da tužena nije potrošač, to nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženu niti u pogledu pitanja prekida zastare, pa u tom smislu, čak i kada bi se prihvatio nalog tužene da predmetni ugovorni odnos iz ugovora u kreditu treba gledati sveobuhvatno, odnosno cijeniti koristi, prava i obveze obiju ugovornih strana, za tražbinu tužene koju je stavio u prijeboj nastupila je zastara, odnosno zastarni rok za stjecanje osnove za tuženu nikada nije pokrenut te je do danas istekao na sve iznose na koje se poziva tužena. Naime, za zadnji iznos po osnovi nižeg tečaja dospio je u prosincu 2008. godine pa kako je prigovor radi prebijanja podnesen na pripremnom ročištu dana 20. ožujka 2025. godine, to je jasno da je protekao i petogodišnji zastarni rok, treba reći da na temelju čl. 198. st. 2. ZOO-a prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjele tražbine istaknuo prigovor zastare, a što u konkretnom slučaju jest. Osim toga, potrošač plaćanjem anuiteta po nižem tečaju nije "stjecatelj", te nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove u odnosu na istog, posebice zbog toga što je upravo tužena ta koja je u ugovor o kreditu unijela nepoštene, a time i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, pa stoga isti ne može imati nikakve benefite uslijed svojeg nepoštenog postupanja i ugovaranja spornih odredbi.
Slijedom navedenog sud zaključuje da ne postoji potraživanje tužene istaknuto radi prebijanja za manje plaćene anuitete zbog tečajne razlike u iznosu od 399,69 EUR s pripadajućim kamatama te je odlučeno kao u točci III. Izreke.
22. Preplatu temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sud je utvrdio izvršenim vještačenjem te ocijenio da je vještak istu izračunao primjenom pravilnih parametara kao razliku između onog što je tužitelj stvarno platio primjenom tekućeg tečaja koji je objavila i primijenila banka i onog što bi platio primjenom početnog tečaja važećeg u vrijeme isplate kredita tužitelju. U spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
23. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor zaključuje se da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. U tom smislu sud je provedenim financijskim vještačenjem utvrdio i dosudio tužitelju razliku između plaćenih anuiteta i onih koje bi tužitelj bio u obvezi platiti bez ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.
24. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, koji je sud u cijelosti prihvatio utvrđeno je da je tužitelj zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj kune tijekom otplate kredita platio više ukupno 5.455,77 EUR, a sve s osnove razlike zbog promjene tečaja CHF.
25. Tužitelj je tek provođenjem financijskog vještačenja postavio odnosno uredio tužbeni zahtjev, a tužena je u svojem podnesku od 27. listopada 2025. godine protivila se povišenju tužbenog zahtjeva te ukazala na zastaru novopostavljenog zahtjeva jer je za dio potraživanja protekao zastarni rok od pet godina. Međutim sud ističe da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev mogao uskladiti tek nakon provedenog financijskog vještačenja jer je tužena tijekom postupka osporila visinu potraživanja tužitelja, a u konkretnom slučaju precizirani tužbeni zahtjev svrsishodan je za rješenja odnosa među strankama. Financijsko-knjigovodstveno vještačenje bilo je nužno provesti jer je tužena tijekom postupka osporila visinu potraživanja tužitelja, a tužitelj je svoj tužbeni zahtjev uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka, a kako se financijsko-knjigovodstveno vještačenje provodi nakon zaključenja prethodnog postupka zabrana preinačenja tužbe značila bi ograničavanje prava tužitelja na pristup sudu, stoga je tužitelj u svojem podnesku od 09. rujna 2025. godine precizirao kondemnatorni dio zahtjeva potražujući isplatu preplaćenih iznosa čime je preinačio tužbu u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a za što ne postoji krivnja na strani tužitelja, a preinaka je dopuštena sukladno čl. 190. st. 2. ZPP-a, o čemu je donesen i zaključak predsjednika građanskih odvjetnika županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. godine broj Su-IV- 162/2021.
U pogledu prigovora zastare tužene sud ističe kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. godine, broj:
Su-IV-123/2024-5, Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačavanja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, stoga je prigovor zastare koji je podnijela tužena neosnovan.
26. Kako je na temelju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tijekom otplate kredita platio više ukupno 5.455,77 EUR, a sve s osnove razlike zbog promjene tečaja CHF, te kako je na temelju pravnih utvrđenja u postupku kolektivne zaštite utvrđeno da je tužena nepošteni stjecatelj, to je na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a dužan platiti zateznu kamatu od dana stečenog bez osnove jer je navedenom odredbom propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stopa zatezne kamate do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), u smislu odredbe članka 1165. ZOO/05, od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15), a od 1. siječnja 2023. temelji se na odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 126/2021). Stoga je sud odlučio kao u toč. I izreke ove presude.
27. Tužena neosnovano prigovara aktivnoj legitimaciji tužitelja.
28. Naime, točno je da su sukladno odredbi članka 2. Stavka 2. Točka (a) i (b) Direktive o ugovorima o kreditiranju potrošača Europskog parlamenta i Vijeća 87/102/EEC od 23. travnja 2008. od primjene Direktive izuzeti ugovori radi kupnje nekretnina i ugovori kojima je vraćanje duga osigurano založnim pravom na nekretninama, no iz te tvrdnje ne proizlazi da ti ugovori nisu potrošački ugovori. Predmetna Direktiva regulira pitanje povezanih ugovora kad se potrošač s jedne strane nalazi u ugovornom odnosu sa prodavateljem robe ili pružateljem usluge, a s druge strane s davateljem kredita u slučaju kad je kupnja robe ili usluga financirana od treće osobe – kreditora, koja usko surađuje s prodavateljem. Često je poslovna suradnja između kreditora i prodavatelja robe ili pružatelja usluga tako jaka da jasno ukazuje na postojanje jedinstvenog gospodarskog pothvata, a njegova podjela na dva samostalna ugovora dovodi do značajnog povišenja rizika i s time povezanom opasnosti za potrošača, čiji položaj se štiti propisivanjem odredbe članka 1. Direktive 87/102/EEC o potrošačkom kreditu.
29. Kako se, u ovom se sporu radi o kreditu na koji se ova Direktiva ne primjenjuje, zbog čega prigovor aktivne legitimacije tužene nije osnovan niti relevantan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari , pri čemu se ističe da je tužitelj bio stranka spornog ugovornog odnosa, te je iz samog ugovora nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj sporni ugovor sklopio kao fizička osoba radi adaptacije kuće, da je sam otplaćivao sporni kredit, a kako to proizlazi i iz iskaza tužitelja koji je sud u cijelosti cijenio kao istinit i životno okolnosan, dakle, nedvojbeno je da tužitelj ima status potrošača.
30. U odnosu na prigovor zastare koji je istaknula tužena, donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počev od 15. lipnja 2018., pa bi zastara nastupila 15. lipnja 2023. Naime, u konkretnom slučaju radi se o tražbini iz restitucijskog zahtjeva za dano u izvršenju ništetnih ugovornih odredbi (kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), pa se na zastaru te tražbine primjenjuje opći rok zastare od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO/05. Kako je u konkretnom slučaju riječ o restitucijskom zahtjevu, slijedom toga, rok za zastaru iznosi pet godina (opći zastarni rok), s time da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, a što je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva.
31. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. proizlazi da ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđivanja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualne parnice potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Polazeći od navedenog, u svim predmetima u kojima se na temelju odredbe članka 502.c ZPP primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kad je riječ o tražbini pretplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, počinje teći od 14. lipnja 2018. godine.
32. Kako nije sporno da je tužitelj podnio tužbu u predmetnoj parnici 30. svibnja 2023. godine, računajući od 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe u ovom predmetu, neosnovan je prigovor zastare po navedenoj osnovi.
33. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. i 155. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 , dalje - Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama (''Narodne novine'' broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13).
34. Navedeni trošak odnosi se na sastav tužbe od 29. svibnja 2023. godine (200 bodova), sastav obrazloženog podneska od 05. rujna 2023. godine (200 bodova), sastav obrazloženog podneska od 04. ožujka 2024. godine (200 bodova), sastav obrazloženog podneska od 04. listopada 2024. godine (200 bodova), sastav obrazloženog podneska od 10. siječnja 2025. godine (200 bodova), zastupanje na ročištu dana 20. ožujka 2025. (200 bodova), sastav obrazloženog podneska od 09. rujna 2025. godine 8200 bodova), sastav obrazloženog podneska od 04. studenog 2025. godine (200 bodova), zastupanje na ročištu dana 23. siječnja 2026. godine (200 bodova) ukupno 1.800,00 EUR. Tome treba pridodati PDV od 25 % u iznosu od 450,00 EUR, ukupno 2.250,00. Tome treba pridodati trošak vještačenja u iznosu od 500,00 EUR, tako da sveukupni parnični trošak iznosi 2.750,00 EUR.
34.1. Kako je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe na temelju odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama, ne ostvaruje pravo iste niti potraživati (time da prema stanju spisa iste nije niti platio a niti je pozvan na plaćanje istih).
34.2. Tužitelju je stoga potrebno priznati trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.750,00 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koji trošak mu je tužena dužna nadoknaditi zbog čega je odlučeno kao u točki IV. izreke presude.
35. Slijedom navedenog, presuđeno je kao u izreci ove presude.
U Virovitici 19. veljače 2026.
Sutkinja
Željka Jurić
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude.
Dostaviti:
1. Tužitelj DP, iz [adresa], zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o. iz Virovitice
2. Tužena Addiko Bank d.d., [adresa], zastupani po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, Maksimirska 25
