REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Sesvete, Industrijska cesta 15

Poslovni broj: P-619/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, po sucu toga suda Lovri Tomičiću, u pravnoj stvari tužitelja VH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 284, protiv tužene HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, nakon glavne i javne rasprave zaključene 15. siječnja 2026., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja odvjetničke vježbenice KH, tužitelja osobno i u odsutnosti uredno pozvane tužene, s danom objave 19. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Ugovora o kreditu broj 211085 od 17. rujna 2007. zaključenog između tužitelja VH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i pravnog prednika tužene HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4 kao kreditora koja glasi „Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kuna naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženoj HRVATSKOJ POŠTANSKOJ BANCI d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, da tužitelju VH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] u roku od 15 dana, isplati iznos od 163,43 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. rujna 2007. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 856,18 EUR sa zateznom kamatom od 19. veljače 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi kako su on i prednik tužene Volksbank d.d. 17. rujna 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 211085 (dalje: Ugovor) temeljem kojeg je prednik tužene tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 25.161,17 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Ističe, kako je člankom 6. NAKNADE predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 1,10 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 163,43 EUR (1,10% od iznosa kredita). Spornim člankom (točkom) 6. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Tužitelj ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tužene kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, a slijedom toga i ništetne. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Također, sporna je odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta u predmetni ugovor o kreditu, a da tužena tužitelja uopće nije upoznala sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tužena tužitelju uopće nije prezentirala koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tužena nije tužitelju prikazala i navela na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tužene, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Završno, ističe, kako je jedini interes i ratio sporne odredbe dodatno bogaćenje banke tužene, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita.

2. Tuženoj je uz rješenje naslovnog suda poslovni broj P-619/2025-6 od 12. svibnja 2025. dostavljena predmetna tužba na odgovor. Tužena iako je uredno zaprimila poziv na davanje odgovora na tužbu nije podnijela odgovor na tužbu niti se očitovala tijekom postupka.

3. S obzirom da se radi o parnici radi utvrđenja ništetnim ugovorne odredbe predmetnog Ugovora, ovaj sud je ocijenio kako je potrebno provesti dokazni postupak po predmetnoj tužbi, odnosno ocijenio je kako nisu ispunjeni uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je pregledao Ugovor o kreditu br. 211085 od 17. rujna 2007. (str. 5 – 11 spisa), prometnu karticu po kreditu broj 211085 na ime tužitelja VH (str. 12 – 19 spisa), potvrdu tužene od 3. srpnja 2024. (str. 20 spisa), sudsku praksu (str. 21 – 25 spisa) te iskaz tužitelja VH (str. 34 i 35 spisa).

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Iz dostavljenog Ugovora (str. 5 – 11 spisa) proizlazi da je tužitelj sa pravnim prednikom tužene VOLKSBANK d.d. 17. rujna 2007. Sklopio Ugovor o kreditu broj 211085, kojim mu je odobren kredit u iznosu od 25.161,17 CHF i to za kupnju vozila.

7. Iz Ugovora razvidno je da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili ugovor o namjenskom kreditu kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u iznosu od 25.161,17 CHF, sa rokom otplate od 84 mjeseca i kamatnom stopom od 5,30% godišnje te se korisnik kredita obvezao kreditoru platiti jednokradno naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 1,10% od iznosa kredita, odnosno minimalno 500,00 kuna koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita.

8. Iz dopisa tužene od 3. srpnja 2024. (str. 20 spisa) proizlazi kako je prilikom isplate predmetnog kredita 18. rujna 2007. naplaćena administrativna naknada u iznosu od 1.231,33 kn, odnosno 163,43 EUR.

9. Prethodno navedenom potvrdom dokazana je sama visina tužbenog zahtjeva, budući da tužitelj traži upravo da mu tužena isplati prethodno navedeni iznos. Iz te potvrde nedvojbeni i proizlazi da je tužitelju prilikom same isplate predmetnog kredita naplaćena tzv. ulazna naknada.

10. Radi utvrđivanja relevantnih okolnosti je li tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu išta objašnjeno glede same ulazne naknade koja mu se naplaćuje prilikom isplate kredita na ročištu za glavnu raspravu 15. siječnja 2026. izveden je dokaz saslušanjem tužitelja VH. Tužitelj je u bitnome iskazao kako je njemu trebao kredit radi nabave osobnog automobila i onda su mu u auto salonu preporučili da sklopi ugovor o kreditu sa Volksbankom, pravnim prednikom tužene jer su oni tada imali najpovoljnije uvjete. Auto kuća dogovorila je sastanak u banci i on je otišao tamo i potpisao je ugovor o kreditu. Banka je već pripremila tekst ugovora i sve je bilo spremno za potpisivanje. Bilo mu je poznato da se naplaćuje neka naknada u određenom postotku, ali djelatnici banke mu nisu ništa posebno glede toga objasnili. Auto je nabavljao isključivo za osobne potrebe, a tada nije imao niti firmu niti obrt, to mu je bilo prvo vozilo koje je kupio. Ta naknada je bila uključena u iznos kredita koji mu je isplaćen. Na poseban upit zamjenice punomoćnika tužitelja je li imao mogućnost pregovarati oko odredbe o ulaznoj naknadi koja je sadržana u ugovoru o kreditu, tužitelj je naveo da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora već mu je ponuđen već unaprijed pripremljen tekst ugovora tako da nije mogao niti o ulaznoj naknadi pregovarati.

11. Ovaj sud ocjenjuje kao vjerodostojan i životno logičan iskaz tužitelja VH. O

12. Iz iskaza proizlazi kako se o osporenoj odredbi o tzv. ulaznoj naknadi nije moglo pregovarati, budući da je ista bila sadržana u unaprijed pripremljenom tipskom ugovoru kojeg su banke sklapale sa potrošačima pa tako i sa tužiteljem.

13. 14. Odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03; dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano je kako se ugovorna odredba po kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

15. Predmetne ugovore o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a, jer se radi o ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) predlaže drugoj ugovornoj strani ugovor po principu uzmi ili ostavi.

16. Tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Stoga je banka nezakonito i nepošteno primjenjivala i ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a na koji način je dovela tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a tužena suprotno sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a tijekom postupka niti nije dokazala, odnosno nije niti pokušala dokazati da je imala bilo kakve troškove za obradu zahtjeva za kredit i zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita, kao niti na što se naplaćeni troškovi uopće odnose.

17. Pravno shvaćanje je ovog suda da su odredbe o ulaznoj naknadi prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja), te je stoga ova odredba neodređena ili neodrediva, te posljedično ništetna sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a.

18. Slijedom navedenog sud je predmetnu ugovornu odredbu čl. 6..1., koja glasi: Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“, utvrdila ništetnom (točka I. izreke presude).

19. Posljedično, po pravnom shvaćanju ovoga suda tužena je dužna vratiti tužitelju sve što je stekla temeljem ništetne ugovorne odredbe i to sukladno pravilima obveznog prava o stjecanju bez osnove.

20. S obzirom na to da nije niti sporno da je tužena naplatila tužitelju po predmetnom Ugovoru o kreditu tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 163,43 EUR dužna je tužitelju istu vratiti i to sa zateznim kamatama od dana nakon dana kada je istu naplatila, po stopi propisanoj za ostale odnose (točka II. izreke presude).

21. S obzirom na činjenicu da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu, u skladu sa odredbom čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka. U skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, 107/25; dalje: Tarifa) trebalo je priznati tužitelju zatraženi trošak sastava tužbe od 6. ožujka 2025. (Tbr.7.1.) u iznosu od 200,00 EUR, zastupanja na ročištu 2. prosinca 2025. (Tbr.9.1.) u iznosu od 200,00 EUR i zastupanja na ročištu 15. siječnja 2026. (Tbr.9.1.) u iznosu od 200,00 EUR, dakle ukupno 600,00 EUR, uvećano za PDV 25%, dakle ukupno 750,00 EUR, uvećano za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,09 EUR, dakle sveukupno 856,18 EUR. Sve uvećano za zatražene zakonske zatezne kamate od dana donošenja presude, pa do isplate u skladu sa čl. 151.st. 3. ZPP-a (točka III. izreke presude).

22. Naprotiv tužitelj nema pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude 19. veljače 2026. u iznosu od 125,00 EUR, budući da nitko za tužitelja nije pristupio na to ročište (točka IV. izreke presude).

U Sesvetama 19. veljače 2026.

Sudac

Lovro Tomičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva istovjetna primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

- tužitelju po odvjetniku Franu Bazini uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,09 EUR

- tuženoj