REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] FN 5

Poslovni broj: Us I-2179/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničarke Mirjane Jakić, u upravnom sporu tužitelja ZN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Nevenu Šviću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Alen Kalčić i Neven Švić, Poreč, Partizanska 13, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi odobrenja dugotrajnog boravišta, 19. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I- 216-02/23-20/1171, URBROJ: 511-01-204-25-22 od 7. kolovoza 2025. te vraćanja predmeta tuženiku na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-216-02/23-20/1171, URBROJ: 511-01-204-25-22 od 7. kolovoza 2025. odbijen je zahtjev tužitelja za odobrenje dugotrajnog boravišta pozivom na odredbu članka 150. stavak 1. u svezi članka 150. stavak 2. Zakona o strancima („Narodne novine“ broj 133/20,114/22 i 151/22, u nastavku teksta ZS).

2. Osporavajući zakonitost rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-216-02/23-20/1171, URBROJ: 511-01-204-25-22 od 7. kolovoza 2025. tužitelj je podnio tužbu, koja je kod ovog suda zaprimljena 3. studenoga 2025. pod gore navedenim poslovnim brojem, zbog povrede odredaba upravnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

3. U svezi s tim, tužitelj je u tužbi u bitnome naveo, da je u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu povrijeđena odredba članka 19. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14, u nastavku teksta Ustav RH) te odredba članka 5. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24, u nastavku teksta ZUS) i članka 8. i 98. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09, 110/21, u nastavku teksta ZUP).

4. U svezi s tim istaknuo je, da tuženik nije utvrdio kada je tužitelj izbivao iz Republike Hrvatske iz osobnih, a kada iz poslovnih razloga kao turistički zastupnik, zbog čega da odlučne činjenice i značajne okolnosti nisu potpuno i ispravno utvrđene, a niti nema podataka o tome uvidom u koju evidencije je tuženik utvrdio ukupna izbivanja tužitelja, niti u kojem je točno vremenskom razdoblju tužitelj izbivao iz Republike Hrvatske.

5. Na taj način da je povrijeđeno i pravo tužitelja na pravično suđenje sadržano u članku 6. stavku 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 1/10, u nastavku teksta EU konvencija) pa je tužitelj u tužbenom zahtjevu predložio da se poništi osporavano rješenje tuženika od 7. kolovoza 2025. i predmet vrati tuženiku na ponovan postupak, odnosno da sud, ukoliko je to moguće presudom riješi upravnu stvar.

6. Tuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenim kod ovog suda 1. prosinca 2025. naveo kako u cijelosti osporava tužbene navode tužitelja budući je osporavano rješenje tuženika doneseno zbog neispunjavanja zakonskih pretpostavki propisanih odredbom članka 150. stavak 1. Zakona o strancima („Narodne novine“ broj 133/20, 114/22 i 151/22, u nastavku teksta ZS) u svezi s člankom 150. stavak 2. ZS-a pa je tuženik odgovarajući na tužbene navode tužitelja što će u nastavku presude biti detaljno obrazloženo predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

7. U podnesku zaprimljenim kod ovog Suda 11. veljače 2026. opunomoćenik tužitelja ispričao je izostanak s zakazanog ročišta, ostavši kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva predloživši provođenje dokaza saslušanjem tužitelja.

8. U ovom upravnom sporu 12. veljače 2026. održano je ročište za raspravu u odsutnosti uredno pozvanog opunomoćenika tužitelja, a prisutnosti službene osobe tuženika na temelju članka 91. stavka 3. u svezi s člankom 89. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS), pa je službenoj osobi tuženika u skladu sa odredbom članka 6. ZUS-a data mogućnost izjasniti se o svim zahtjevima i navodima te činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje ovog upravnog spora.

9. Na istom ročištu za raspravu službena osoba tuženika je u cijelosti ostala kod svih svojih navoda iznesenih u tijeku upravnog spora, nakon čega je odbijen dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem tužitelja, jer izvođenje istog nije bilo nužno niti odlučno za rješavanje ovog upravnog spora, dok je izveden dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka, te je rasprava zaključena.

10. Naime, uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravno spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka utvrđeno je, da je tužitelj 13. lipnja 2022. podnio tuženiku zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravišta, da je rješenjem tuženika od 19. ožujka 2024. odbijen zahtjev tužitelja za dugotrajno boravište u [adresa] zbog neispunjavanja uvjeta za odobrenje dugotrajnog boravišta propisanih odredbom članka 150. stavak 1. ZS-a u svezi s člankom 150. stavak 2. ZS-a, odnosno zbog višekratnog izbivanja tužitelja iz Republike Hrvatske u trajanju dužem od 10 mjeseci ukupno tijekom razdoblja od 5 godina do dana podnošenja zahtjeva za odobrenje dugotrajnog boravišta 13. lipnja 2022.

11. Utvrđeno je, da je osporavajući zakonitost navedenog rješenja tuženika od 19. ožujka 2024. tužitelj pokrenuo upravni spor, koji se pred ovim sudom vodio pod poslovnim brojem Us I-777/2024, a koji je okončan pravomoćnom presudom poslovnog broja Us I-777/2024-8 od 15. siječnja 2025., kojom je poništeno rješenje tuženika od 19. ožujka 2024. te je predmet vraćen tuženiku na ponovan postupak.

12. Utvrđeno je, da je u izvršenju navedene presude ovoga suda, tuženik izvršio uvid u evidencije čije je vođenje u nadležnosti tuženika te utvrdio, da je tužitelj u razdoblju od 14. lipnja 2017. do dana podnošenja zahtjeva za dugotrajno boravište 13. lipnja 2022. ukupno izbivao iz Hrvatske jednu godinu, 1 mjesec i 12 dana i to 2018. godine 1 mjesec i 23 dana, 2019. godine 2 mjeseca i 1 dan, 2020. godine 2 mjeseca i 4 dana, 2021. godine 6 mjeseci i 2 dana, 2022. godine 1 mjesec i 12 dana, da je u postupku koji je prethodio upravnom sporu data mogućnost tužitelju da se izjasni o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima bitnim za rješavanje ove upravne stvari zaključkom tuženika od 3. listopada 2023., kao i da u spis dostavi izjavu na okolnost evidentiranih izbivanja izvan Republike Hrvatske i razloge istih, te presliku stranice svoje putovnice sa štambiljima otisnutim na graničnim prijelazima 2017., 2018., 2019., 2020., 2021. i 2022., do zaključno 13. lipnja 2022.

13. Utvrđeno je, da je tužitelj dostavio izjavu na okolnost evidentiranih izbivanja iz Republike Hrvatske od 14. lipnja 2017. do 13. lipnja 2022. i presliku svih stranica putne isprave Bosne i Hercegovine broj B 0583879 s rokom važenja od 9. studenog 2015. do 9. studenog 2025., a u svojoj izjavi dostavljenoj tuženiku 6. prosinca 2023. istaknuo je, da je po zanimanju turistički zastupnik i da je zaposlen kao turistički predstavnik u obrtu za ugostiteljstvo i turizam „ [obrt]“ u vlasništvu ĐN sa sjedištem u [adresa], te da zbog prirode posla često izbiva iz Republike Hrvatske, najčešće u zimskom razdoblju i da je vlasnik kuće i poslovnog prostora u [adresa] o kojima mora brinuti, da u Makedoniji ima suprugu, dvoje djece i bolesnu majku koju obilazi.

14. Utvrđeno je, da je tužitelj u izjavi 5. svibnja 2025. sukladno uputi navedenoj iz presude ovog suda poslovnog broja Us I-777/24-8 od 15. siječnja 2025. naveo, da je od 14. lipnja 2017. do 13. lipnja 2022. njegova majka živjela u [adresa], a supruga i djeca u [adresa], u Sjevernoj Makedoniji i da je slobodne dane i godišnji odmor koristio za posjete svojoj obitelji, a da je i nadalje u radnom odnosu u turističkoj agenciji „ [obrt]“.

15. Tuženik je utvrdio da tužitelj u datoj izjavi nije precizirao koja su izbivanja iz Republike Hrvatske u razdoblju od 14. lipnja 2017. do 13. lipnja 2022. bila povezana s poslovima turističkog zastupnika, a koja iz privatnih razloga, a ni u izjavi ĐN vlasnika ugostiteljskog obrta i turističke agenciji [obrt] i tvrtki Leo Tours j.d.o.o. nije navedeno kada je tužitelj u razdoblju od 14. lipnja 2017. do 13. lipnja 2022. izbivao iz Republike Hrvatske radi obavljanja poslova turističkog zastupnika, već je samo navedeno da je zaposlen na poslovima turističkog zastupanja i da po potrebi putuje u inozemstvu radi ugovaranja grupa za izlete na brodu.

16. Nastavno, tuženik je utvrdio, da je uvidom u evidenciju čije je vođenje u nadležnosti tuženika utvrđeno, da su izbivanja od 15. travnja 2019. do 17. travnja 2019., 29. svibnja 2019. do 3. lipnja 2019., 29. rujna 2019. do 3. listopada 2019., od 14. siječnja 2022. do 17. siječnja 2022., u ukupnom trajanju od 13 dana bila vezana uz područje Europske unije, a ostala izbivanja prema državama izvan Europske unije i da je tužitelj u razdoblju od 14. lipnja 2017. do dana podnošenja zahtjeva za dugotrajno boravište 13. lipnja 2022. ukupno izbivao iz Republike Hrvatske jednu godinu, jedan mjesec i 12 dana, da su njegove inozemne aktivnosti koje su se odvijale na području Europske unije za pretpostaviti je, da su bile u funkciji ostvarivanja privremenog boravka odobrenog u svrhu rada trajale ukupno 13 dana, dok su ostala izbivanja u ukupnom trajanju od jedne godine i 29 dana bila prema državama izvan Europske unije, dok izbivanja tužitelja iz Republike Hrvatske radi jednokratnog izlaska iz Republike Hrvatske bez ostanka kroz slijedeći dan, nisu ubrajana u dane izbivanja kao ni druge situacije koje nisu potpune jasne.

17. Stoga je tuženik, ovdje osporavanim rješenjem od 7. kolovoza 2025. odbio zahtjev tužitelja za odobrenje dugotrajnog boravišta, a koje rješenje je predmetom ocjene zakonitosti u ovome upravnom sporu.

18. Nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, ovaj sud je utvrdio, da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

19. Odredbom članka 150. stavak 1. Zakona propisano je, da se dugotrajno boravište može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azili ili supsidijarnu zaštitu.

20. Stavkom 2. istog članka Zakona utvrđeno je, da se smatra da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u [adresa] i ako je u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do deset mjeseci ukupno ili jednokratno do šest mjeseci.

21. Naime, pogrešno tužitelj u tužbi navodi da tuženik pogrešno tumači odredbu članka 150. stavak 2. Zakona, jer iz stavka 2. članka 150. Zakona jasno proizlazi da razdoblje izbivanja stranca s teritorija Republike Hrvatske prekida razdoblje iz stavka 1. članka 150. Zakona i uzima se u obzir za njegov izračun ako su duži od šest uzastopnih mjeseci i ukupno više od deset mjeseci unutar razdoblja iz stavka 1. članka 150. Zakona. Dakle, stavak 2. članka 150. Zakona se mora dovesti u vezi s odredbom članka 150. stavak 1. Zakona i to neovisno o tome da li stranac ima ili nema pet godina odobren privremeni boravak kako to tužitelj navodi, a kako nije sporno da je tužitelj u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno duže od deset mjeseci, što je u postupku potkrijepljeno dokazima i izjavom tužitelja o izbivanju iz Republike Hrvatske i preslikom putovnice tužitelja, to je pravilno tuženik utvrdio da nisu ispunjene zakonske pretpostavke propisane odredbom članka 150. Zakona, zbog čega je pravilno odbijen zahtjev tužitelja za odobrenjem dugotrajnog boravišta u [adresa].

22. S tim u svezi ukazuje se tužitelju da Zakon ne poznaje pojam opravdanog izbivanja, već je odredbom članka 150. stavkom 2. Zakona decidirano propisan rok od 10 mjeseci izbivanja višekratno ili 6 mjeseci jednokratno zbog čega navodi tužitelja iz tužbe o upućivanju tužitelja na rad u inozemstvo nemaju utjecaja na drukčije rješavanje ovog upravnog spora budući Republika Hrvatska nije iskoristila mogućnost koja je predviđena Direktivom Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenoga 2003. o statusu državljana trećih država s dugotrajnim boravištem (SL L 16, 23. siječnja 2004.) na koju se tužitelj poziva u tužbi, a kojim člankom 4. stavkom 3. podstavkom 3. je ponuđena mogućnost državama članicama da pri izračunu ukupnog razdoblja boravka od 5 godina mogu uzeti u obzir razdoblja izbivanja koja se odnose na upućivanje u drugu državu za potrebe zaposlenja, uključujući pružanje prekograničnih usluga te Republika Hrvatska također nije prenijela navedenu odredbu u nacionalno zakonodavstvo.

23. S tim u svezi ukazuje se tužitelju da u svojoj izjavi podnesenoj tuženiku 5. svibnja 2025., a u izvršenju presude ovog suda poslovnog broja Us I-777/2024-8 od 15. siječnja 2025. nije precizirao koja su izbivanja iz Republike Hrvatske u razdoblju od 14. lipnja 2017. do 13. lipnja 2022. bila povezana s poslovima turističkog zastupnika, a koja uz privatne razloge, a niti je u priloženim izjavama FN vlasnika ugostiteljskog obrta i turističke agencije [obrt] i tvrtke Leo Tours j.d.o.o. navedeno, kada je tužitelj u razdoblju od 14. lipnja 2017. do 13. lipnja 2022. izbivao iz Republike Hrvatske radi obavljanja poslova turističkog zastupnika, već je samo navedeno da je tužitelj zaposlen na poslovima turističkog zastupanja, da po potrebi putuje u inozemstvo radi ugovaranja grupa za izlete na brodu, stoga izbivanje za vrijeme odobrenog privremenog boravka u trajanju dužem višekratno 10 mjeseci ukupno ili jednokratno 6 mjeseci predstavlja zapreku za odobrenjem stalnog boravka državljaninu treće zemlje, a kako je to i navedeno u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-640/17-2 od 23. ožujka 2017., dok institut dugotrajnog boravišta reguliran zakonom i podrazumijeva jasne i nedvojbene te kumulativno ispunjene pretpostavke za pozitivno odlučivanje o takvom zahtjevu pa kako nisu ispunjeni uvjeti iz članka 150. ZS-a to je na temelju članka 116. stavak 1. ZUS-a odlučeno kao u izreci ove presude.

24. Naposljetku, na navode tužitelja iz tužbe kojima ističe da u obrazloženju osporavanog rješenja nema podataka u evidenciji temeljem koje je tuženik utvrdio ukupna izbivanja tužitelja te da nije jasno u kojem je točno vremenskom razdoblju izbivao, ukazuje se tužitelju da je u osporavanom rješenju tuženika navedeno da je isto utvrđeno uvidom u evidenciji čije vođenje u nadležnosti tuženika i preslike putnih isprava za razdoblje od 14. lipnja 2017. do dana podnošenja zahtjeva tužitelja za dugotrajno boravište (13. lipnja 2022.), a s tim u svezi tuženik je u odgovoru na tužbu naveo, da ukupna izbivanja se utvrđuju u petogodišnjem vremenskom razdoblju prije podnošenja zahtjeva za dugotrajno boravište, dok je u konkretnom slučaju tuženik raspolagao s evidencijama od 26. rujna 2018., jer se navedeni podaci automatski brišu nakon određenog vremena, što znači da se više od godine dana nije računalo izbivanje tužitelja, a što je i povoljnije za tužitelja.

25. Sam tužitelj u svojoj izjavi nije precizirao svoja poslovna zbivanja, već je samo naveo da njegova majka živi u [adresa] u Bosni i Hercegovini, dok supruga i djeca žive u [adresa], u Republici Sjevernoj Makedoniji, pa je slobodne dane i godišnji odmor koristio za posjete svojoj obitelji, a osim toga u osporavanom rješenju temeljem uvida u evidencije tuženika utvrđeno je, da su izbivanja od 13 dana ukupno bila vezana uz područje Europske unije, što je utvrđeno uvidom u evidenciju graničnog prijelaza Bregana Plovanija Kaštel, a što je i dalje nepobitno utvrđeno izbivanje višekratno više od 10 mjeseci ukupno, slijedom čega nisu osnovani navodi tužitelj iz tužbe da je u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu počinjena povreda odredbe članka 98. ZUP-a, jer je osporavani upravni akt u cijelosti sastavljen u skladu sa odredbom članka 98. ZUP-a, a njegovo obrazloženje u skladu sa odredbom članka 98. stavak 5. ZUP-a pa je u skladu sa odredbom članka 116. stavak 1. ZUS-a valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

U Rijeci 19. veljače 2026.

Sutkinja

Marija Renner Jakovljević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužitelja Nevenu Šviću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Alen Kalčić i Neven Švić, Poreč, Partizanska 13

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova, Upravi za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektoru za strance i međunarodnu zaštitu, Službi za strance,

Zagreb, Ulica grada Vukovara 33