Poslovni broj: P-874/2022

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23.

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji Jadranki Klečak, u pravnoj stvari tužitelja BM OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marijo Kaznačić, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 21. siječnja 2026.g. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 19.veljače 2026.g.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe čl.1, čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu broj: 069-50-3640067 koji je 13.rujna 2006 solemniziran po javnom bilježniku Luciji Carić iz Dubrovnika pod poslovnim brojem OU-772/06-1 između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika a koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica za CHF.

II. Utvrđuje se da ne proizvodi pravne učinke i da je ništetna odredbe čl.2. Ugovora o kreditu broj: 069-50-3640067 koji je 13.rujna 2006 solemniziran po javnom bilježniku Luciji Carić iz Dubrovnika pod poslovnim brojem OU-772/06-1 između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, u dijelu kojim je ugovoreno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci o kamatnim stopama Kreditora.

III. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 19.425,19 eura sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.861,87€, kao neosnovan.

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženice prema tužitelju u iznosu od 35.876,74 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do isplate.

VI. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime nadoknade troška postupka iznos od 4.857,15€ sa zateznom kamatom koja teče od 19. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 07. lipnja 2019. te tijekom postupka tvrdi da je s tuženicom 04. rujna 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 069-50-3640067, a temeljem kojeg mu je tuženica isplatila iznos od 207.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.Nadalje po istom kreditu tužitelj se obvezao plaćati jednake mjesečne anuitete s rokom otplate 180 mjeseci. U čl.2.st.1. Ugovora o kreditu broj 069-50-3640067 ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,95% godišnje dok je u čl.2. st.1. ugovoreno da se promjenjiva kamatna stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama tuženika.

Dalje tužitelj smatra da je u predmetnom Ugovoru tuženik koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (čl.1,7 i 8) te odredbe čl.2. kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom otplate kredita promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika. Tuženik nije ni prije, ni u vrijeme zaključenja Ugovora, tužitelja informirao o svim potrebnom parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.Stoga su odredbe čl.1, čl.2.,čl.7, čl.8 predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene, suprotne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno ništetne.

Ukazuje na pravomoćnu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudu istog suda poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a kojima je utvrđeno da su odredbe ugovora o jednostranoj promjeni kamatne stope i primjeni valutne klauzule, a bez da se o njima pojedinačno pregovaralo i da su utemeljene na egzaktnim parametrima, te kojima su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu nedostatka propisa, nametnule potrošačima odredbe koje ih stavljaju u neravnopravan položaj i kao takve uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

1.2. Obzirom na utvrđenja suda u kolektivnom sporu, predlaže u odnosu na predmetni ugovor o kreditu utvrditi ništetnim odredbe ugovora koji je sklopila s tuženicom u dijelu u kojem je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope te primjena valutne klauzule na otplatu kredita te naložiti tuženici da joj isplati preplaćeni iznos kredita i to razliku stvarno plaćenog anuiteta u odnosu na anuitet koji bi plaćala da nisu primijenjene navedene ništetne odredbe ugovora, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana konverzije ugovora o kreditu do isplate, uz obvezu tuženice da joj nadoknadi trošak postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku i predlaže predmet ustupiti Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Dalje ističe da je tužbeni zahtjev procesno nedopušten jer je protivan odredbama 186 i 187 ZPP-a, pa predlaže tužbu odbaciti.

Ukazuje da je dodatkom ugovoru o kreditu izvršena konverzija tužiteljeva kredita u skladu sa prisilnim odredbama ZIDZPK. Ukazuje da je tužitelju, sukladno zakonskoj obvezi, ponudila izmjene predmetnog ugovora na način da se isti denomira u EUR i da se tužitelj time izjednači s položajem u kojem bi bio da je od početka ugovoren kredit s valutnom klauzulom u EUR, a što je tužitelj prihvatio. Smatra da je sklapanjem tog dodatka ugovora o kreditu tužitelj izgubio pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu i isplatu preplaćenog iznosa jer su sve uplate koje su izvršene po otplatnom planu u CHF uračunate prilikom izračuna konverzije i promjena kamate i valute ugovora te je tužitelju neotplaćena glavnica kredita smanjena za ukupno 19.635,02€.Ugovorne strane su svoj ugovorni odnos obnovile s retroaktivnim učinkom. Stoga smatra da su neosnovani tužbeni zahtjevi koji se temelje na ništetnosti ugovornih odredbi koje kao takve više ne postoje, te stoga ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan u EUR. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja. Naknadno podneskom tvrdi da su sporne odredbe ugovora bile jasne, razumljive i lako uočlljive te nisu bile nepoštene. O istima se pojedinačno pregovaralo te nije došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Ističe procesnopravni prigovor radi prebijanja od 191.044,04 kn odnosno prema podnesku od 14.studenoga 2025.g. u iznosu od 35.876,74€.

2.1.U odnosu na dopuštenost tužbe, suprotno prigovoru tuženika, tužba tužitelja sadržava sve propisano čl.186. ZPP-a.

Odredbom čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u nastavku: ZPP) određeno je da tužitelj može u tužbi za utvrđenje tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Prema st. 2. istog članka takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Kako pravo na isticanje ništetnosti ima svaka zainteresirana osoba, a tužitelj koji je potpisnik predmetnog Ugovora o kreditu to nesumnjivo jest, to je i tužbeni zahtjev kao takav dopušten.

3. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao ugovor o kreditu broj 069-50- 3640067(list spisa 8-12) , otplatnu tablicu (list spisa 15-20), prijepis knjigovodstvene kartice (list spisa 21-24) dodatak ugovora o kreditu KONV-01/2016 (list spisa 43-45),

otplatni planovi (list spisa 48-52), Izjavu o prihvatu izračuna konverzije i otplatni plan (list spisa 53-55), saslušan je tužitelj te je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke Stefani Gardašanić.

3.1.Daljnji dokazi nisu izvođeni jer su odlučne činjenice utvrđene temeljem provedenih dokaza, a ocijenjeno je da bi izvođenje daljnjih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka.

4.Tužbom tužitelj traži isplatu iznosa plaćenog po odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (u tekstu: CHF) u iznosu od 197.805,43 kn sa zakonskom zateznim kamatama tvrdeći da su takva odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne pa je tako predmet ovog spora utvrđuje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu i povrat plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

5.U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku, u tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi, da pri zaključenju ugovora o kreditu stranke nisu pregovarale o bilo kojoj odredbi ugovora o kreditu pa tako niti o mjesnoj nadležnosti suda za slučaj spora, već je ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda unaprijed formulirao tuženik, što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

5.1. Odredbom članka 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača time, da se smatra, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito, ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

6.1. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., 14/19.), koji je na snazi, a navedeni Zakoni usklađeni su s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva).

6.2. Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time, da se uvijek smatra, da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

6.3. Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi, da države članice utvrđuju, da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i, da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor, ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.).

6.4. Kako proizlazi, da se radi o unaprijed po tuženiku formuliranoj odredbi članka 13. Ugovora o kreditu o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo i kojom je za slučaj spora ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženika u kojem mjestu tužitelj ne prebiva, za tužitelja takva odredba je otegotna, obzirom na udaljenost između mjesta prebivališta tužitelja, [adresa] i sjedišta tuženice u Zagrebu i uzrokuje znatnu procesnu neravnotežu među strankama i pretjerano bi ograničavao pravo tužitelja kao potrošača. I prema podacima sadržanim ugovorom o kreditu, ugovor je sklopljen u podružnici tuženice u Dubrovniku i potvrđen pred javnim bilježnikom u Dubrovniku.

6.5. Stoga je ugovorna odredba o mjesnoj nenadležnosti ništetna, pa se na nju tuženica ne može pozivati te je prigovor mjesne nenadležnosti suda u Dubrovniku neosnovan.

7.Odredba čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, dalje: ZOO) propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu čl. 324. st. 1. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

8.Odredba čl. 323. st. 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

9.Odredba čl. 1111. st. 1. ZOO propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

10.U postupku među strankama nije sporno da su tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik kao Kreditor 13. rujna 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 069-50-3640067 potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Luciji Carić pod brojem OU-772/2006 kojim je ugovorom tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit za kupnju u kunskoj protuvrijednosti 207.000,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja (članak 1. Ugovora) uz redovnu kamatu od 4,95% godišnje promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (članak 2. Ugovora) uz rok otplate 180 mjeseci (članak 4. Ugovora) i uz otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita s dospijećem anuiteta na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (članak 7. Ugovora). Navedene činjenice tuženik ne osporava, a iste proizlaze i uvidom u Ugovor o kreditu broj: 069-50-3640067 solemniziran po javnom bilježniku Luciji Carić pod brojem OU-772/2006 s prilozima (dalje: Ugovor o kreditu).

11. Ocjenom činjenice da je predmetni kredit stambeni kredit za kupnju u svezi s činjenicom da je tuženik ovaj kredit tužitelju odobrio kao fizičkoj osobi, sud kao nedvojbeno utvrđuje da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle, da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/23, dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Pri tome, a obzirom da iz dokaza izvedenih u postupku proizlazi da tužitelj nije osoba ekonomske naobrazbe niti osoba koje rade u sektoru financija (tužitelj je po zanimanju pomorac), ovaj sud nema osnove za utvrđenje da je tužitelj o tečaju švicarskog franka te čimbenicima i promjenama na tržištu novca koji utječu na tečaj švicarskog franka imao više znanja i iskustva od onih koja u svezi navedenog ima prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj.

12.O pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva

12.1.Tužitelj je iskazao (list spisa 189-190) da je predmetni kredit trebao za kupnju prve nekretnine, čija je kupoprodajna cijena iznosila oko 130.000,00€. Bio je klijent RBA d.d. od 2001.g. te se zato obratio tuženoj radi kredita, gdje su mu ponudili kao najbolju opciju za pomorce kredit u CHF, uz napomenu da su to krediti sa najnižom kamatnom stopom. U banci su imali unaprijed pripremljen ugovor koji je pročitao prije potpisa, te utvrdio kamatnu stopu, a što se tiče samih promjena odnosno parametara temeljem kojih bi se ta stopa mijenjala, u banci nisu ništa razgovarali niti su ga s tim upoznavali, kao niti sa utjecajem valutne klauzule na iznose mjesečnih rata kredita. Imao je potpuno povjerenje u instituciju banke i da je to onako kako mu je od strane službenika u banci prezentirano. Mjesečna rata je tijekom vremena rasla za nekoliko stotina eura od one prvotne, te je putem medija pratio djelovanje Udruge franak, te saznao za konverziju, slijedom čega se obratio banci. U ovoj nekretnini živi i danas. Kod javnog bilježnika je potpisao ugovor, tamo je obavljena procedura vezana za ovjeru i to je bilo sve. Vezana za ugovor o kreditu je razumio izračun odnosno prvi otplatni plan koji je dobio te iznos koji mu je odobren. Osim ugovora u CHF banka nije nudila kredit u drugoj valuti.

12.2. Temeljem iskaza tužitelja sud utvrđuje da je sporni ugovor s tuženikom sklopio kao potrošač, a da se radilo o potrošačkom kreditu, uostalom i sam je tuženik potvrdio sklapajući s tužiteljem Dodatak ugovora kojim je kredit konvertiran. Nadalje, utvrđeno je i da se o odredbama nije pregovaralo te da tužitelj nije bio upoznat sa svim rizicima ugovaranja kredita u valuti CHF, ni koji parametri i na koji način utječu na promjenu kamatne stope.

12.3. Slijedom naprijed navedenog tužitelj kao korisnik kredita, aktivno je legitimiran tražiti eventualnu preplatu, dok je tuženik kao kreditor pasivno je legitimiran, a kako se radi o potrošačkom kreditu, na isti se primjenjuju utvrđenja iz parnice ''Potrošač''.

13. Točkom 4. presude Trgovačkog suda u Zagreb posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u pravnoj tvari tužitelja Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'' utvrđeno je, pored ostalog, da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovarana redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, čime je tuženik, u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. postupio suprotno odredbama čl. 81, 82 i 90. ZZP-03, a u razdoblju od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96 i 97 tada važećeg ZZP- 07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, čime tuženik, u razdoblju od 10.9.2003. do 6.8.2007. postupio suprotno odredbama čl. 81, 82 i 90. ZZP-03, a u razdoblju od 7.8.2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96 i 97 tada važećeg ZZP-07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Presuda u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, jednostranom odlukom banke, svojstvo pravomoćnosti stekla je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule presudom istog suda posl.br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Pored toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Trgovačkog suda u Zagrebu, te Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi.

15. Sukladno odredbama čl. 502.c ZPP i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14, na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka), sud je vezan za utvrđenja iz spomenutog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, kojim je odlukama potrošačima pružena zaštita na općenitoj, apstraktnoj razini, jer su izvođeni dokazi radi utvrđivanja razumljivosti osporenih ugovornih odredaba s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka). U smislu navedenog, nevažni su navodi tuženika, kako je promjena visine kamatne stope bila uvjetovana stanjem na tržištu, te kao takva opravdana. Međutim, kako u postupku radi kolektivne zaštite potrošača nisu provođeni dokazi radi utvrđivanja obaviještenosti pojedinog potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, dakle i tužitelja, tuženik je, u ovom postupku mogao dokazivati da je tijekom postupka koji je prethodio sklapanju ugovora, na drugi način dao tužitelju, odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i utjecaju osporenih ugovornih odredaba na njegove novčane obveze kao i da je tužitelj unatoč potpunoj obaviještenosti pristao sklopiti ugovor, no od saslušanja zaposlenika AM je odustao, a prijedlog radi saslušanja javnog bilježnika Lucije Carić zbog njene smrti nije bilo moguće izvesti međutim javni bilježnik, potvrđujući ugovor o kreditu, nije dužan upoznati potrošača s rizicima ugovaranja promjenjive kamatne stope ili valutne klauzule, osobito jer to nije bilo sadržano u ugovoru, a nije za očekivati da o tom ima stručno znanje, već je njegova dužnost upoznati i upozoriti stranke na posljedice same solemnizacije ugovora (ovršna klauzula i dr.). Uostalom, o saslušanju javnog bilježnika u ovakvim postupcima, svoje pravno shvaćanje dao je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.

16. Slijedom navedenog, u smislu odredaba čl. ZZP-07 i čl. 322 ZOO, odredbe ugovora kreditu sklopljenog između stranaka kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i odredba kojom je obveza vezana uz valutu CHF ništetne su, na što nisu od utjecaja navodi tužitelja da su odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, da ne izazivaju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, te da su kao takve isključene od ocjene poštenosti.Ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana za valutu CHF i kojima je ugovoreno pravo tuženice da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu nepoštene u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03).

17. Sukladno odredbama čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a taj se zahtjev smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111 ZOO istog Zakona. Stoga je tuženik u obvezi vratiti tužitelju ono što je neosnovano primio temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

18.No, kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su 8. veljače 2016. provele postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu.

18.1. Suprotno navodima tuženika, na naprijed navedena utvrđenja i pravo tužitelja zahtijevati isplatu, nije od utjecaja što su stranke izmijenile ugovor iz valute CHF u valutu EUR, jer u situaciji kad su nepoštene odredbe, sporazumom stranaka, zamijenjene drugim odredbama s ciljem da se ugovor održi na snazi, to ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, odnosno prava na potpuno obeštećenje i uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, budući konverzijom ugovora tužitelj nije doveden u položaj kao da ništetne odredbe nije bilo.

18.2. Da konverzija ugovora nema za posljedicu nemogućnost tužitelja osporavati valjanost ugovornih odredaba izvornog ugovora proizlazi i iz Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-809/2021-2 od 21. prosinca 2022. u kojem stoji: ''….. činjenica sklapanja dodatka Ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog Ugovora, a što je uostalom već i utvrđeno u kolektivnom sporu na temelju pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Na isti način ovaj sud je odlučio i u predmetima poslovni broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.''

18.3.Na utvrđenje suda o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojima je otplata glavnice i anuiteta kredita vezana uz valutu švicarskog franka i promjenjivu kamatnu stopu te obvezu tuženika vratiti tužitelju sve što je plaćeno po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, i promjenjivoj kamatnoj stopi ne utječe ni nesporna činjenica da su stranke tijekom ugovornog odnosa temeljem odredbi ZIDZPK/15 izvršile konverziju predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ovo jer je sud temeljem izvedenih dokaza utvrdio da tako provedenom konverzijom tužitelj, ovo suprotno navodima tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu, nije doveden u ono (imovinsko) stanje u kojem bi bio da anuiteti do trena konverzije nisu obračunavani po ništetnoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, a sklopljenim Dodatkom kojim su izvršili konverziju stranke nisu izmijenile odredbe (osnovnog) Ugovora o kreditu u pogledu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF niti su postigli sporazum o raspolaganju preplatom izvršenoj po tim ništetnim ugovornim odredbama (tako i Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj Gž-612/2022.5 od 03. srpnja 2023.). Naime, iz dopunjenog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Stefani Gardašanić od 28. kolovoza 2025. (list spisa 201- 240) proizlazi da je iz raspoložive kreditne dokumentacije u spisu razvidno da je provedena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR temeljem Dodatka broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu međutim da je pretplata u konverziji na dan 30.09.2015 iznosi 10.520,83€,a da ukupna pretplata kamate i tečaja iznosi 29.946,02€ te da je ukupna pretplata tužitelja, kamate, tečaja i zateznih kamata na pretplate kamate i tečaja, za 19.425,19€ viša od pretplate u konverziji.

18.4.Stoga sud kao nedvojbeno utvrđuje da prilikom konverzije predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR tuženik nije obračunao niti tužitelju izvršio povrat ukupnog iznosa pa stoga niti iznosa koji je tužitelj platio tuženiku po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi. Nadalje, iz sadržaja Dodatka broj KONV-01/2016 sklopljenog 8. veljače 2016. (list spisa 43-45, dalje: Dodatak Ugovoru o kreditu), a kojim je ugovorom nesporno izvršena konverzija kredita, proizlazi da ugovorne strane ovdje tužitelj i tuženik izričito konstatiraju da konverzija kredita temeljem tog Dodatka ne predstavlja obnovu iz članka 145. do 149. Zakona o obveznim odnosima niti nagodbu iz članka 150. do 159. Zakona o obveznim odnosima kao ni bilo koji drugi način prestanka obveze ugovorene Ugovorom o kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF, osim za dio obveze koji je tim Dodatkom izričito ugovoren, te da sukladno tome postojeća obveza iz ugovora o kreditu konverzijom ne prestaje i ne zamjenjuje se novom obvezom (članak 1. stavak 2. Dodatka). Iz takvog jasnog, izričitog i nedvojbenog sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu prema ocjeni ovog suda proizlazi volja stranaka postojeća pri sklapanju tog Dodatka, a to je da se tim Dodatkom ne zamjenjuju odredbe (osnovnog) Ugovora o kreditu odnosno da se tim Dodatkom ne novira obveza ugovorena (osnovnim) Ugovorom o kreditu niti da njegovim sklapanjem prestaju obveze pa stoga niti tražbine koje su nastale u svezi (osnovnog) Ugovora o kreditu, a koje nisu izričito regulirane tim Dodatkom. Obzirom na tako jasno i nedvosmisleno izraženu volju stranaka pri sklapanju Dodatka Ugovora o kreditu, neosnovano je pozivanje tuženika na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. uz obrazloženje da iz shvaćanja izraženog u toj odluci proizlazi da sklopljeni ugovor o konverziji predstavlja novaciju obveze iz osnovnog ugovora o kreditu uslijed koje da se više ne može isticati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, rješenjem broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske daje shvaćanje da sporazum o konverziji koji je sklopljen na temelju ZIDZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a kakvo utvrđenje prema ocjeni ovog suda, suprotno navodima tuženika, ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva u slučaju kada sporazumom o konverziji nisu u cijelosti otklonjene posljedice nepoštene odredbe osnovnog Ugovora o kreditu. Drugim riječima, onda kada pretplata utvrđena i uračunata potrošaču prilikom konverzije nije barem jednaka preplati izvršenoj temeljem ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj Gž-612/2022.5 od 03. srpnja 2023. i Županijski sud u Velikoj Gorici u presudi poslovni broj Gž-906/2021-2 od 13. rujna 2021.). U tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. izražava shvaćanje da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o (jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i) valutnoj klauzuli u CHF. U tom smislu i Europski sud pravde u presudi donesenoj 27. travnja 2023. u predmetu C-705/21, koja je presuda nastavak primjene ustaljene prakse Suda u podudarnim postupcima zaštite potrošača u svezi nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima o kreditu izraženim u stranoj valuti, navodi kao prvo, da se članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da se tim odredbama protivi to da se, kada odredba kojom se valutni rizik stavlja na teret potrošača zbog svoje nepoštenosti uzrokuje nevaljanost ugovora o kreditu, izraženog u stranoj valuti, ali koji se otplaćuje u nacionalnoj valuti, u kojem se nalazi ta odredba, taj ugovor proglašava valjanim te se sadržaj obveza potrošača koje proizlaze iz navedene odredbe prilagođava promjenom valute navedenog ugovora i kamatne stope utvrđene u tom ugovoru ili utvrđivanjem gornje granice tečaja te valute; te kao drugo, da se članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se toj odredbi protivi to da, kada odredba kojom se valutni rizik stavlja na teret potrošača zbog svoje nepoštenosti uzrokuje nevaljanost ugovora o kreditu izraženog u stranoj valuti, ali koji se otplaćuje u nacionalnoj valuti, u kojem se nalazi ta odredba, taj ugovor u razdoblju od datuma njegova sklapanja do dana stupanja na snagu nacionalnog zakonodavstva kojim se predviđa konverzija u nacionalnu valutu ugovora o kreditu izraženih u stranoj valuti ostaje na snazi zamjenjujući tu odredbu odredbama nacionalnog prava općeg karaktera, s obzirom na to da takve odredbe nacionalnog prava ne mogu učinkovito zamijeniti istu odredbu jednostavnom zamjenom od strane nacionalnog suda koja ne zahtijeva njegovu intervenciju, a koja bi dovela do izmjene sadržaja nepoštene odredbe navedenog ugovora. Pri tome prema ocjeni ovog suda, za tumačenje označenih odredbi Direktive 93/13 na citirani način, nije od značaja da li je riječ o konverziji ugovora o kreditu izravno odredbama nacionalnog prava općeg karaktera ili o konverziji ugovora o kreditu temeljem sporazuma o konverziji koji ugovorne strane sklapaju temeljem odredbi nacionalnog prava koje reguliraju način provođenja konverzije, a na koji način provedbe konverzije propisan nacionalnim pravom ugovorne strane ne mogu utjecati već konverziju mogu provesti isključivo sukladno odredbama nacionalnog prava. Činjenica provođenja konverzije, koja podsjetimo pri tome prema volji ugovornih strana ne predstavlja niti obnovu iz članka 145. do 149. Zakona o obveznim odnosima niti nagodbu iz članka 150. do 159. Zakona o obveznim odnosima kao ni bilo koji drugi način prestanka obveze ugovorene Ugovorom o kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF, ne može pri tome isključiti mogućnost provođenja testa poštenosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu te u slučaju utvrđenja njihove ništetnosti, ne može isključiti obvezu Banke na vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, u onom slučaju kada provedena konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja nastala u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, što je ovdje slučaj budući prilikom konverzije od strane tuženika nije utvrđena nikakva preplata na strani tužitelja niti je tuženik tužitelja restituirao za novčani iznos koji je tuženiku plaćen po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF sadržanim u Ugovoru o kreditu (tako i Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj Gž-612/2022 od 03. srpnja 2023.). Kao bitno valja istaknuti ovdje i to da se niti jednom odredbom Dodatka Ugovora o kreditu tužitelj nije odrekao prava isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi niti tražiti ispunjenje tražbine povrata plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Pri tome niti činjenica da je konverzija izvršena ispravno, sukladno odredbama ZIDZPK/15 (tužitelj u postupku ne tvrdi da je konverzija izvršena matematički neispravno, protivno odredbama primjenjivog zakona poradi čega je ta činjenica u postupku nesporna), kao zakona kojim se bankama nalaže korisnicima kredita potrošačima ponuditi konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR te se propisuje točan način na koji se konverzija provodi (vezano za valutnu klauzulu, kamatnu stopu i iznos preostale nenaplaćene glavnice te raspolaganje pretplatom obračunatom pri izračunu konverzije za namirenje budućih anuiteta kredita s valutnom klauzulom u EUR), ne utječe na pravo tužitelja kao Korisnika kredita tražiti povrat plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu (ukoliko mu taj iznos preplate nije uračunat kao pretplata prilikom konverzije) budući se kao ni odredbama samog Dodatka Ugovora o kreditu tako ni odredbama ZIDZPK/15 temeljem kojeg je konverzija vršena ne regulira pitanje vraćanja stečenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu konkretno stečenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF (tako i Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj Gž-612/2022.5 od 03. srpnja 2023.). Glavni motiv i ratio legis donošenja ZIDZPK/15 je bio položaj potrošača korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednačiti s položajem potrošača korisnika kredita s valutnom klauzulom u EUR pa se tako sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu čini i postiže upravo to, ali se ne rješava niti uređuje pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF odnosno pitanje povrata plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe. Osim toga, konverzija koja se provodi temeljem odredbi ZIDZPK/15 se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz (osnovnog) Ugovora o kreditu budući se niti jedna odredba tog Zakona ne odnosi na druge, izvanugovorne odnose nastale među strankama kao posljedice sklapanja Ugovora o kreditu. U tom smislu iz Dodatka Ugovora o kreditu proizlazi da se temeljem čl. 19.a do čl. 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13, 9/15, 78/15, 102/15) i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja, tim Dodatkom ugovaraju uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR, utvrđeni su iznosi početno odobrene glavnice kredite, ukupan iznos anuiteta/obroka kredita, ukupni uplaćeni iznos kredita utvrđen u valutnoj klauzuli u EUR, tražbina korisnika kredita temeljem konverzije u iznosu od 10.386,32 Eura i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

19. Iz nalaza stalnog sudskog vještaka Stefani Gardašanić (list spisa 201-240) proizlazi da je tužitelj više platio kako slijedi:

Više plaćenih kamata 1.461,44€ u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu 20.825,62 € u odnosu na koliko bi platio, da nije primijenjena valutna klauzula odnosno negativna tečajna razlika iznosi 945,65€, tako da neto pretplata tečaja iznosi 19.879,97€

-ukupna pretplata kamate i tečaja iznosi 22.287,06€ dok ukupna zatezna kamata na više plaćenu kamatu i pretplatu tečaja do 30.09.2015.g. iznosi 7.658,96€.

-Pretplata u konverziji na dan 30.09.2015. iznosi 10.520,83€.

-Ukupna pretplata kamate, tečaja i zatezne kamate na pretplate kamate i tečaja iznosi 29.946,02€, što je za 19.425,19€ više od priznate pretplate u konverziji.

20. Tužitelj i tuženik nisu imali prigovora na računski dio nalaza vještaka, dok je tuženik podneskom od 14.studenoga 2025.g. prigovarao metodi izračuna. Prigovori tuženika sadržano predstavljaju prigovore na nalog suda, jer je vještak nalaz radio sukladno tom nalogu, međutim, tuženik neosnovano prigovara da se izračun više plaćenog ne može računati u odnosu na plaćeno prema početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi, jer je vještak nalaz radio prema nalogu suda, koji je sud dao sukladno stabilnoj sudskoj praksi u istovrsnim predmetima, prema kojoj se u slučaju ništetnosti odredaba o promjenjivom kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uzima da je ugovor sklopljen uz početni tečaj valute i po početno ugovorenoj kamatnoj stopi tijekom svog razdoblja otplate.

20.1. Tužitelj je specificirao zahtjev tražeći ukupnu pretplatu kamate i tečaja od 22.287,06€, međutim sud mu je dosudio ukupnu pretplatu od koje je odbijen iznos koji mu je priznat u konverziji slijedom čega je tužitelju dosuđen iznos od 19.425,19€ (toč.III) odnosno odbijen iznos od 2.861,87€ (toč. IV.izreke)

21. Prigovor zastare nije osnovan.

21.1.Sukladno pravnom shvaćanju br. Su-IV-33/2022-2 prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod posl.br. P-1401/2012, tijek zastare prekinut je, sukladno čl. 241 ZOO, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava od 4. travnja 2012. prekinula je petogodišnji tijek zastare, za sva potraživanja dospjela od 4. travnja 2007. pa nadalje, tako i za tužiteljevu tražbinu. Nadalje, tijek zastare počeo je ponovo teći nakon pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 koja je u pogledu ništetnosti odredbe kamatnoj stopi to svojstvo stekla 13. lipnja 2014., a u pogledu odredbe o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018. slijedom čega petogodišnji rok za zastaru (čl. 225 ZOO) nije protekao budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena, neposredno, 07. lipnja 2019.g.

22.U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od 35.876,74€ za istaknuti je da tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju ništetne ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača jer kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora (odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora. Stoga je odlučeno kao pod točkom V.izreke, temeljem čl.338.st.3. ZPP-a

23. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška je utemeljena na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP/22) sukladno kojoj je sud utvrđujući postotak u kojem je svaka stranka uspjela u sporu utvrdio da je tužitelj , s osnovom tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 100%, a sa visinom u omjeru od 88% (jer je od ukupno zatraženog novčanog iznosa od 22.287,06 Eura sud tužitelju dosudio iznos od 19.425,19 Eura) što ukupno te dijeljeno sa 2 (osnova i visina) daje uspjeh tužitelja u sporu u omjeru od 94% te uspjeh tuženika u sporu u omjeru od 6% budući je uspjeh istog u odnosu na osnovu 0%, a u odnosu na visinu 12% te što nakon oduzimanja postotka uspjeha tuženika kao stranke koja je uspjela u sporu u manjoj mjeri, cijeneći pri tome da tuženik nije uspio niti sa istaknutim prigovorom radi prebijanja radi odlučivanja o kojem međutim nisu nastali nikakvi posebni troškovi, od postotka uspjeha tužitelja kao stranke koja je uspjela u sporu u većoj mjeri daje iznos od 88% i koji iznos predstavlja postotak u kojem će sud tužitelju priznati naknadu troškova koji su mu osnovano nastali u tijeku ove parnice i koji su sukladno čl. 155. ZPP/22 bili nužni za vođenje postupka.

23.1.Visina parničnih troškova je odmjerena prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa) i vrijednosti predmeta spora. Tužitelju su prema ocjeni suda osnovani nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to trošak sastava tužbe od 07. lipnja 2019. (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska 27. listopada 2025. (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu održanom 19. svibnja 2020., 11. prosinca 2023. 18.lipnja 2024, 03.prosinca 2024, 21.siječnja 2026 (5 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), što uz zatraženi i temeljem Tbr. 46. Tarife pripadajući PDV od 25%, u omjeru od 88%, iznosi 3.850,00€.Ovome je potrebno dodati trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 308,98 Eura (2.328,00 kn) te materijalni trošak nastao za potrebe provođenja financijskog vještačenja u iznosu od 698,17 Eura, što ukupno iznosi 4.857,15€.

23.2.Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP tužitelju je priznato pravo na isplatu zatražene zakonske zatezne kamate tekuće na dosuđeni joj iznos troškova ovog parničnog postupka od dana donošenja ove odluke kojom se odlučuje o parničnim troškovima do isplate.

U Dubrovniku, 19. veljače 2026. godine

SUTKINJA

Jadranka Klečak

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku (oslobođen od plaćanja pristojbe za presudu),

2. Tuženiku po punomoćnicima