REPUBLIKA HRVATSKA

P-635/2020

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U IME REPULIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Snježani Cvitanović kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljIce ĆD, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] zastupana po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u [adresa], protiv tuženice Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB:23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave od 02. rujna 2025. zaključene u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice VD i punomoćnika tuženika ĐD, odv. u Zagrebu, te objave presude od 19. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103051277, zaključen dana 5.7.2006. godine, između tužitelja i tuženika, a ovjeren kod Javnog bilježnika Mire Rubić, iz Splita, pod brojem OU-438/06-1 dana 6.7.2006. godine.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 63.289,35 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po kamatnoj stopi od 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

na iznos od

- na iznos 4,30 € od 06.09.06.

- na iznos 5,06 € od 09.10.06.

- na iznos 2,75 € od 04.12.06.

- na iznos 37,48 € od 13.11.08.

- na iznos 10,93 € od 05.12.08.

- na iznos 60,99 € od 14.01.09.

- na iznos 3,61 € od 16.01.09.

- na iznos 67,83 € od 03.02.09.

- na iznos 73,15 € od 04.03.09.

- na iznos 51,77 € od 07.04.09.

- na iznos 62,11 € od 04.05.09.

- na iznos 43,64 € od 08.06.09.

- na iznos 41,73 € od 07.07.09.

- na iznos 37,12 € od 03.08.09.

- na iznos 47,45 € od 03.09.09.

- na iznos 36,83 € od 07.10.09.

- na iznos 36,28 € od 04.11.09.

- na iznos 46,86 € od 04.12.09.

- na iznos 65,88 € od 14.01.10.

- na iznos 0,08 € od 21.01.10.

- na iznos 72,75 € od 03.02.10.

- na iznos 0,02 € od 01.03.10.

- na iznos 75,19 € od 04.03.10.

- na iznos 0,15 € od 22.03.10.

- na iznos 96,92 € od 08.04.10.

- na iznos 94,54 € od 03.05.10.

- na iznos 108,95 € od 04.06.10.

- na iznos 0,08 € od 21.06.10.

- na iznos 157,41 € od 05.07.10.

- na iznos 155,10 € od 02.08.10.

- na iznos 32,13 € od 21.09.10.

- na iznos 0,00 € od 22.09.10.

- na iznos 16,41 € od 23.09.10.

- na iznos 136,47 € od 01.10.10.

- na iznos 184,73 € od 19.10.10.

- na iznos 0,67 € od 01.11.10.

- na iznos 168,25 € od 08.11.10.

- na iznos 215,67 € od 07.12.10.

- na iznos 10,32 € od 21.01.11.

- na iznos 36,39 € od 24.01.11.

- na iznos 191,92 € 26.01.11.

- na iznos 77,63 € od 21.02.11.

- na iznos 391,12 € od 15.03.11.

- na iznos 0,67 € od 21.04.11.

- na iznos 6,94 € od 24.05.11.

- na iznos 301,06 € od 24.06.11.

- na iznos 369,81 € od 18.07.11.

- na iznos 383,57 € od 28.07.11.

- na iznos 478,81 € od 09.08.11.

- na iznos 347,30 € od 30.08.11.

- na iznos 0,99 € od 21.09.11.

- na iznos 330,55 € od 04.11.11.

- na iznos 148,36 € od 17.11.11.

- na iznos 289,86 € od 06.12.11.

- na iznos 401,14 € od 07.01.12.

- na iznos 97,69 € od 21.01.12.

- na iznos 313,48 € od 08.02.12.

- na iznos 237,31 € od 21.03.12.

- na iznos 0,17 € od 26.03.12.

- na iznos 71,56 € od 13.04.12.

- na iznos 1,69 € od 16.04.12.

- na iznos 233,28 € od 17.04.12.

- na iznos 766,80 € od 23.05.12.

- na iznos 653,20 € od 01.08.12.

- na iznos 327,10 € od 09.08.12.

- na iznos 0,04 € od 01.09.12.

- na iznos 292,98 € od 18.09.12.

- na iznos 328,12 € od 12.11.12.

- na iznos 979,02 € 11.01.13.

- na iznos 0,77 € od 01.02.13.

- na iznos 621,19 € od 07.03.13.

- na iznos 2,66 € od 01.04.13.

- na iznos 52.344,56 € od 23.05.13.

3. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.", kao neosnovan.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103051277, zaključenog dana 5.7.2006. godine, između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 2. ugovoren iznos kredita protuvrijednost u kunama 311.000,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju banke, na dan puštanja kredita u tečaj, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se otplata kredita vrši u iznosu anuiteta od 1.514,17 CHF, u dijelu u kojem glavnicu u anuitetskoj otplati predstavlja iznos glavnice kredita u visini od 186.600,00 CHF, a iznos anuiteta iznosi 1.042,49 CHF, u dijelu u kojem ostatak vrijednosti predstavlja preostali iznos glavnice kredita u visini od 124.400,00 CHF, a mjesečni iznos kamate na ostatak vrijednosti iznosi 471,68 CHF, u dijelu u kojem se povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103051277, zaključenog dana 5.7.2006. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 63.289,35 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po kamatnoj stopi od 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 31.12.2023. po referentnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

na iznos od

- na iznos 4,30 € 06.09.06.

- na iznos 5,06 € 09.10.06.

- na iznos 2,75 € 04.12.06.

- na iznos 37,48 € 13.11.08.

- na iznos 10,93 € 05.12.08.

- na iznos 60,99 € 14.01.09.

- na iznos 3,61 € 16.01.09.

- na iznos 67,83 € 03.02.09.

- na iznos 73,15 € 04.03.09.

- na iznos 51,77 € 07.04.09.

- na iznos 62,11 € 04.05.09.

- na iznos 43,64 € 08.06.09.

- na iznos 41,73 € 07.07.09.

- na iznos 37,12 € 03.08.09.

- na iznos 47,45 € 03.09.09.

- na iznos 36,83 € 07.10.09.

- na iznos 36,28 € 04.11.09.

- na iznos 46,86 € 04.12.09.

- na iznos 65,88 € 14.01.10.

- na iznos 0,08 € 21.01.10.

- na iznos 72,75 € 03.02.10.

- na iznos 0,02 € 01.03.10.

- na iznos 75,19 € 04.03.10.

- na iznos 0,15 € 22.03.10.

- na iznos 96,92 € 08.04.10.

- na iznos 94,54 € 03.05.10.

- na iznos 108,95 € 04.06.10.

- na iznos 0,08 € 21.06.10.

- na iznos 157,41 € 05.07.10.

- na iznos 155,10 € 02.08.10.

- na iznos 32,13 € 21.09.10.

- na iznos 0,00 € 22.09.10.

- na iznos 16,41 € 23.09.10.

- na iznos 136,47 € 01.10.10.

- na iznos 184,73 € 19.10.10.

- na iznos 0,67 € 01.11.10.

- na iznos 168,25 € 08.11.10.

- na iznos 215,67 € 07.12.10.

- na iznos 10,32 € 21.01.11.

- na iznos 36,39 € 24.01.11.

- na iznos 191,92 € 26.01.11.

- na iznos 77,63 € 21.02.11.

- na iznos 391,12 € 15.03.11.

- na iznos 0,67 € 21.04.11.

- na iznos 6,94 € 24.05.11.

- na iznos 301,06 € 24.06.11.

- na iznos 369,81 € 18.07.11.

- na iznos 383,57 € 28.07.11.

- na iznos 478,81 € 09.08.11.

- na iznos 347,30 € 30.08.11.

- na iznos 0,99 € 21.09.11.

- na iznos 330,55 € 04.11.11.

- na iznos 148,36 € 17.11.11.

- na iznos 289,86 € 06.12.11.

- na iznos 401,14 € 07.01.12.

- na iznos 97,69 € 21.01.12.

- na iznos 313,48 € 08.02.12.

- na iznos 237,31 € 21.03.12.

- na iznos 0,17 € 26.03.12.

- na iznos 71,56 € 13.04.12.

- na iznos 1,69 € 16.04.12.

- na iznos 233,28 € 17.04.12.

- na iznos 766,80 € 23.05.12.

- na iznos 653,20 € 01.08.12.

- na iznos 327,10 € 09.08.12.

- na iznos 0,04 € 01.09.12.

- na iznos 292,98 € 18.09.12.

- na iznos 328,12 € 12.11.12.

- na iznos 979,02 € 11.01.13.

- na iznos 0,77 € 01.02.13.

- na iznos 621,19 € 07.03.13.

- na iznos 2,66 € 01.04.13.

- na iznos 52.344,56 € 23.05.13.

V. Utvrđuje se ne postojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu od 311.000,00 eura tj iznosa od 1.435.700,40 kn kao ni potraživanja od 624,00 eura / 4.701,54 kn sa zateznim kamatama.

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka od 9.181,81 eura sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi određenoj po referentnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 20. veljače 2020. podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika u kojoj u bitnome navodi:

- da je dana 5.7.2006., zaključila namjenski Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 2402006-1031262160/51400607-5103051277, temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iznosu 311.000,00 CHF, isplaćen u protuvrijednosti 1.435.700,40 kn prema srednjem tečaju tuženika.

- da je tuženik je pritom gore navedeni, unaprijed formulirani standardiziran Ugovor, koji Ugovor o kreditu je upravo proizvod tuženika, sastavio na način da je u isti uglavio niz nepoštenih ugovornih odredbi i to prije svega, kao bitne sastojke ugovora o kreditu, nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu čl. 2. i čl. 7. Ugovora, kojom se ugovorna obveza povrata danog iznosa kredita vezuje uz špekulativnu valutu švicarski franak, ugovorio je tuženik da se ugovorna obveza obračunava primjenom tečaja koji on sam određuje, a sve na način da je putem anuitetne otplate kredita, čl. 8. Ugovora, ova obveza povezana sa trećom nepoštenom i ništetnom ugovornom odredbom i to onom iz čl. 8. Ugovora, u kojoj je tuženik uglavio promjenu kamatne stope na način da ista ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke bez navođenja ikakvih, a još manje jasnih, provjerljivih i egzaktnih, parametara na koji način će se ona mijenjati.

- da je ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o predmetu ugovora švicarskom franku, koja je klauzula je upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak. Ugrađujući baš švicarski franak kao predmet ugovora tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima, (dalje ZOO), načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a, koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 87. st. 1. ZZP03 (čl. 96. st. 1 i 102. st. 1. ZZP07), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

- da je druga nepoštena odredba, usko vezana uz gore navedenu, je ona o načinu obračuna kreditne obveze preračunavanjem valute švicarski franak u kune prema tečaju koji jednostrano određuje sama banka (čl. 2. i čl. 7. Ugovora), odnosno „srednjem tečaju banke za CHF“ čime je tuženik postupio nepošteno zadržavajući za sebe pravo jednostrane izmjene ugovorne obveze.

- da je treća nepoštena odredba je ona o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa također mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti druge ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. U bitnome ovo je značilo da je tuženik ugovorenu kamatnu stopu, prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a bitan sastojak ugovora o kreditu, mijenjao samovoljno, bez ikakve suglasnosti tužitelja, ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja povodom ovakve odredbe mogla se tako od strane tuženika povećati, i jest se povećavala, bilo kada i bilo koliko, a sadržana je u članku 8. Ugovora i iskazana putem nerazumljivih i egzaktno neodređenih formulacija kao što je pojam „odluka banke“.

- da je tuženik postupajući na ovakav način, i to na način da je, pored odredbe o vezivanju otplate i glavnice uz valutu švicarski franak, u Ugovor ugradio i nepoštenu odredbu o tečajnom mehanizmu koji određuje sama banka te još i ugradio jednostranu promjenu kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je dodatno prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.

- da je četvrta odredba koja je tvorila mehanizam ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati, koja pojednostavljeno rečeno znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu, iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba, upravo je ta koja je dodatno omogućila tuženiku da ugovorenim nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava kreditnu obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenje otplate glavnice, koja je pak glavnica sama rasla zbog činjenice da je onda bila i povezana uz valutu švicarski franak.

- pa kada se ovaj mehanizam ugovora stavio u funkciju i to na način da se sva četiri elementa kontinuirano mijenjaju, odnosno povećavaju, sasvim je jasno da je tuženik, suprotno čl. 6. ZOO-a, ostvarivao pravo iz obveznog odnosa i to suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP03 (čl. 96. st. 1. ZZP07), i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze, kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili veći od početno ugovorenih te je tužitelj tuženiku samo s osnova nepoštene odredbe o valuti švicarski franak više platio 475.718,31 kn isplata kojeg iznosa se zasad potražuje u ovom postupku. Dakle, dodatno uz već ranije samovoljno povećanje same kamatne stope i to iz razloga što povećanje tečaja valute povećava također iznos kamate koji je tužitelj dužna platiti tako da ovdje imamo zapravo dvostruko povećanje kamata s dva osnova kakav ugovorni mehanizam je u skladu s odredbama čl. 86. ZZP03 (čl. 96. st. 1. i 102. st. 1. ZZP07) ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te odredbama 295. i 296. ZOO-a.

1.1. Predmetni ugovor valjda sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora kako je to određeno čl. 295. i 296. ZOO-a, pošto se radi o ugovornim odredbama unaprijed sastavljenih za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač - ovdje tuženik) nudi drugoj ugovornoj strani (ovdje tužitelju). Ovdje se radi o adhezijskom ugovoru, u kojem je tuženik vezao sklapanje ugovora uz prihvat svih uvjeta sadržanih u obrascu i pritom tome nikakva promjena nije bila moguća. Radi se o tzv. „take it or leave it“ ugovoru na način da je sastavljač tih općih uvjeta ugovora i to tuženik kao gospodarski jača strana koja je masovno sklapala ugovore ovakve vrste, zlorabila svoj položaj te je u opće uvjete (ovakve ugovore) unijela klauzule koje su za njega povoljne, a štetne za tužitelja. Tužitelj ističe kako se konkretno radilo o nizu takvih odredaba, posebice o valutnoj klauzuli švicarski franak, indeksaciji predmeta obveze uz tečaj koji određuje sama banka, promjenjivoj kamatnoj stopi koju tuženik samovoljno mijenja (sve tri odredbe povezane sa anuitetnom otplatom u kojoj se prvo otplaćuju kamate, a onda tek glavnica), odredbi o naknadi za „odobravanje kredita“, naknadi za prijevremenu otplatu kredita, odredbi o plaćanju ugovorne kazne od 3% glavnice zbog neprebacivanja tekućeg računa u banku, odredbi o prihvaćanju još nepostojećih akata tuženika, odredbi o ugovaranju nadležnosti daleko od mjesta prebivališta potrošača, a koje klauzule ukazuju na očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno na povredu jednake vrijednosti davanja, sve na štetu tužitelja. Zakon o obveznim odnosima odredbama čl. 295. i 296. štiti tužitelja kao suugovaratelja koji pristupa općim uvjetima ponuditelja. Naime, prema općim pravilima o ništetnosti ugovora, ovakav ugovor također ne smije biti protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva (čl. 322. ZOO-a), no također postoji i posebno pravilo iz čl. 296. st.1. ZOO-a koje navodi kako su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

1.2. Tužitelj se konačno, a i najvažnije, poziva i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača konkretno čl. 81. i 86. ZZP03 (čl. 96. i 98. ZZP07) sadržani u Glavi XI ZZP-a, koji navode kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača time da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu tužitelja i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik.

1.4. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je, kao trećetuženika, vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12. U navedenom postupku pravomoćno je utvrđeno presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. da je valutna klauzula u švicarskim francima nepoštena i ništetna, i to na način da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je ugovorena glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, kao što je i pravomoćno, već ranijom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13.6.2014. utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

1.5. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, odnosno ništetnost odredaba o ovako određenoj promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena je presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14-2 od 9.4.2015. godine te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13.12.2016., kojim odlukama su odbijene revizija i ustavna tužba tuženika, dok je presuda Trgovačkog suda u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu švicarski franak potvrđena citiranom odlukom VTS RH, poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. te odlukom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3.9.2019., a sve ovo na temelju obvezujuće odluke Suda Europske unije u predmetu C-186/16, Ć i dr. protiv Banca Romaneasca SA te u skladu s najnovijom presudom C-118/17, V.

1.6. Slijedom svega iznesenog, dakle činjenice da su bitne odredbe ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, nepoštena odredba o tečajnom mehanizmu koji određuje banka te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak te ima pravni interes i predlaže da sud donese sljedeću presudu prema glavnom tužbenom zahtjevu u kojem bi se utvrdilo da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103051277, zaključen dana 5.7.2006. godine, između tužitelja i tuženika, a ovjeren kod Javnog bilježnika Mire Rubić, iz Splita, pod brojem OU-438/06-1 dana 6.7.2006. godine uz nalog tuženiku da u u roku od 15 dana, isplati iznos od 475.718,31 kn, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, do isplate. Međutim, ukoliko sud pak ocijeni da je neosnovano traženje tužitelja da se cijeli Ugovor o kreditu proglasi ništetnim, a ipak utvrdi da su osnovane tvrdnje tužitelja da su ništetne pojedinačne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, tada tužitelj predlaže da sud po pravilima eventualne kumulacije, a samo dakle ukoliko utvrdi da gore postavljeni tužbeni zahtjev ne bi bio osnovan, usvoji njezin podredni zahtjev kojim bi utvrdio da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103051277, zaključenog dana 5.7.2006. godine, između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 2. ugovoren iznos kredita protuvrijednost u kunama 311.000,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju banke, na dan puštanja kredita u tečaj, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se otplata kredita vrši u iznosu anuiteta od 1.514,17 CHF, u dijelu u kojem glavnicu u anuitetskoj otplati predstavlja iznos glavnice kredita u visini od 186.600,00 CHF, a iznos anuiteta iznosi 1.042,49 CHF, u dijelu u kojem ostatak vrijednosti predstavlja preostali iznos glavnice kredita u visini od 124.400,00 CHF, a mjesečni iznos kamate na ostatak vrijednosti iznosi 471,68 CHF, u dijelu u kojem se povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke, utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 8. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103051277, zaključenog dana 5.7.2006. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke, te naložiti tuženiku da tužiteljici, u roku 15 dana, isplati iznos od 475.718,31 kuna, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kao i naknaditi joj parnični trošak sa zakonskim zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 09. travnja 2020. ističe prigovor mjesne nenadležnosti, prigovor dvostruke litispendencije poradi isplate s osnove ništetnosti odredbe članka 8 Ugovora o kreditu tj promjenjivoj kamatnoj stopi, prigovor nedostatka aktivne i promašene pasivne legitimacije, prigovor zastare cjelokupnog potraživanja ističe prigovor radi prijeboja od 4.701,54 kn sa zakonskim zateznom kamata od dospijrća svakog pojedinog iznosa do isplate, a u koliko sud utvrdi cijeli ugovor ništetnim predlaže sudu utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznos od 1.435.700,40 kn s zz kta od 14.07.2006. do isplate, kao i da mu naknadi parnični trošak.

2.1. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se imalo smatrati da bi cijeli Ugovor o kreditu bio ništetan. Naime, možebitna i eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, a što tuženik u cijelosti osporava da bi bio slučaj u konkretnom predmetu, ne može nikako povlačiti ništetnost i samog ugovora. Odredbom čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Nadalje, odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, a koji zakon čini lex generalis u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača, propisano je skoro jednako da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Dakle, iz gore navedenih odredbi proizlazi da sama činjenica utvrđenja ništetnim odredbi o valutnoj klauzuli i/ili promjeni kamatnih stopa sukladno odlukama Banke ne bi dovela do ništetnosti Ugovora o kreditu u cijelosti. Budući da su prema odredbi članka 1021. Zakona o obveznim odnosima bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Osim toga, takvo stajalište je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku (posl.br. Gos 1/2019), kada je istaknuo da u kolektivnom postupku nije rečeno da bi osnovni ugovori bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi po službenoj dužnosti.

2.2. U ovom postupku je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.3. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora.

3.3. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira.

4. Tužitelj tijekom postupka ustraje u navodima iz tužbe time da je podneskom od 06.05. 2024. odgovorio na sve istaknute prigovore tužitelja držeći iz neosnovanim it o:

- u odnosu na tuženikov prigovor u pogledu mjesne nadležnosti , navodi kako odredba predmetnog Ugovora o kreditu na koji se poziva tuženik, članak 16., nepoštena je ugovorna odredba koja kao takva ne obvezuje tužitelja kao potrošača. Sukladno odredbama Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13) te judikaturi suda Europske unije, koja predstavlja sastavni dio u primjeni prava Unije, sud ovakvu odredbu, u kojoj se na štetu potrošača u tipski ugovor implementira odredba kojom se mjesna nadležnost suda želi odrediti u mjestu koje je daleko od prebivališta potrošača i na njegovu štetu, ne smije primijeniti. Konkretno na nepoštenost i ništetnost sporne odredbe, a slijedom primjene Direktive 93/13, ukazuje presuda Suda Europske unije, u predmetu C-243/08, Pannon, a koja jasno navodi kako sud ovakvu nepoštenu ugovornu odredbu mora izuzeti iz primjene. Sporna ugovorna odredba čl. 16. Ugovora o kreditu dakle izravno je suprotna čl. 49. i 50. ZZP- a, a gotovo je izlišno posebno elaborirati kako bi eventualno vođenje sudskog postupka čak u Rijeci, tužitelju koja prebiva u [adresa], predstavljalo izniman ekonomski izdatak, kako u pogledu troškova zastupanja, troškova pristupa sudu itd. čime mu se ostvarenje prava otežava.

- u odnosu na prigovor dvostruke litispendencije je neosnovan pošto je predmet spora u predmetu pred Općinskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem P-1416/2019 isključivo isplata po ugovornoj odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke dok se to u ovoj tužbi ne potražuje. Predmet ovog postupka je ništetnost ugovora o kreditu kao cjeline i isplata više plaćenog po valuti švicarski franak.

- u odnosu na prigovor tuženika glede promašene pasivne legitimacije nema nikakve veze s njegovom pasivnom legitimacijom pošto je upravo tuženik stranka ugovora o kreditu te je neosnovano stekao iznose koji se sada potražuju ovom tužbom. To što je tuženik svoje potraživanje ustupio nekom trećem potpuno je nebitno i pravno irelevantno,

- u odnosu na prigovor aktivne legitimacije također je potpuno promašen i neosnovan, sve uplate po kreditu vršio je tužitelj i sve su uplate izvršene za račun i u ime tužitelja. Osim toga, čak i da se radilo o plaćanju trećih osoba, sukladno praksi Vrhovnog suda RH, a sve u skladu s čl. 161. ZOO-a, ispunjenje obveze od treće osobe istovjetno je ispunjenju samog dužnika, a što primjerice potvrđuje VSRH u svojoj odluci Rev-x- 932/10 od 26.1.2011.

- u odnosu na zateznu kamatu, tužitelj ističe kako isti na neosnovano stečeno potražuje zatezne kamate od dana stjecanja i to stoga što je tuženik nesavjesni stjecatelj i upravo je zbog nesavjesnosti i nepoštenja tuženika ugovorna odredba ugovora o kreditu o valuti i kamati ništetna. Osim toga, doslovno svi Županijski sudovi u Republici Hrvatskoj odredbu čl. 1115. ZOO-a u istovjetnim predmetima tumače na način da je tuženik bio nepošten od dana zaključenja ugovora o kreditu te da prema tome tijek zateznih kamata teče od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

- u odnosu na zastaru potraživanja tužitelj ukazuje kako je Vrhovni sud RH je zauzeo pravno shvaćanje na način da zastarni rok kod restitucije temeljem ništetnosti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Ovo u bitnom znači da pravilnom primjenom materijalnog prava, konkretno odredbe čl. 323. stavak 1. ZOO-a, zastara restitucijskog zahtjeva u ovom predmetu može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke, a kojom se utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovor o kreditu, odnosno odredba o valuti koja se mijenja odlukom banke, a tužitelj napominje kako traži više plaćeno samo po valuti, a ne i po kamati.

- o prigovoru prijeboju, tužitelj drži prigovor promašenim i to na način da je i pogrešno postavljen i potpuno neosnovan, jer da bi prijeboj bio osnovan moraju postojati barem dva obveznopravna odnosa iz kojih proizlaze tražbine dvaju strana, dakle može se u skladu s odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) čl. 195. i 197. ZOO-a, uzajamno obračunavati samo tražbina iz jednog obveznog odnosa sa tražbinom iz drugog obveznog odnosa, a to ovdje nije slučaj pošto postoji samo jedan obveznopravni odnos, onaj između tužitelja i tuženika po ugovoru o kreditu po kojom se i vodi ovaj predmet.151. , osim toga prigovor prijeboja ili postoji ili ne postoji i ne može se postavljati ni „podredno“ ni „uvjetno“ kako to pogrešno radi tuženik pa bi tuženik da ga sud prihvati „ukoliko utvrdi ništetnim odredbu o valutnoj klauzuli“, radi čega taj prigovor tuženika sud ima odbaciti. Nadalje, tuženik uopće nema nikakvo dospjelo potraživanje prema tužitelju, što je pretpostavka prebijanja u skladu s čl. 195. ZOO-a, a niti je potraživanje tužitelja dospjelo, niti postoji. Tužitelj je naime tuženiku iznos koji on navodi kao svoju tražbinu i stavlja u prijeboj za glavni tužbeni zahtjev (glavnica od 1.435.700,40 kn) već odavno u cijelosti vratio. Osim toga, tuženik nema niti ikakvo potraživanje po valuti jer je jedina plaćanja vršio tužitelj, a ne tuženik pa tužitelj ništa nije neosnovano stekao da bi to sada imao vraćati tuženiku. Sve i da postoji nekakvo potraživanje tuženika prema tužitelju, a ne postoji, ono je u zastari. I na kraju sve i da postoji nekakvo potraživanje tuženika prema tužitelju, tužitelj bi pravo na zateznu kamatu od dana navodne isplate tog iznosa, a nikakve isplate tuženika uopće nema, imao jedino u slučaju da ne postoji Zakon o obveznim odnosima.

4.1. Tužitelj na izrađeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Beusa od 24.03.2025. nije imao primjedbi te je svoj tužbeni zahtjev o kojemu je odlučio sud u izreci ove presude, postavio podneskom od 25.08.2025.

5. Tuženik tijekom postupku ustraje u svim navodima i istaknutim prigovorima u odgovoru na tužbu, time da tužitelj pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživao zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, sada NN 41/14, dalje u tekstu: ZZP), te s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13 i 09/15, u daljnjem tekstu: ZPK). Predmetni ugovor o kreditu nije potrošački kredit u smislu odredaba ZPK-a. Budući da je tuženik osporio tužitelju status potrošača i za to naveo prethodno navedeni razlog, tada je na tužitelju da dokaže da je predmetni kredit koristio samo sa osobne potrebe kako bi imao status potrošača prema odredbi članka 3. ZZP-a.

5.1. Sve da je naslovnom sudu dopušteno ocjenjivati jesu li pojedine ugovorne odredbe poštene, tuženik ističe kako možebitna i eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora ne može nikako povlačiti ništetnost i samog ugovora kako to neosnovano smatra tužitelj. Odredbom čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Nadalje, odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, a koji zakon čini lex generalis u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača, propisano je skoro jednako da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Ukoliko bi se i smatrala ništetnom odredba o načinu promjene kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli, a što se u cijelosti osporava, to nipošto ne bi značilo da je ništetan cijeli Ugovor o kreditu.

5.2. Tuženik na izrađeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Beusa nije imao primjedbi na matematički izračun, a nakon saslušanja tužiteljice opetuje prigovor ne potrošačkog kredita jer da je tužiteljica u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu imala u vlasništvu nekretninu za osobne potrebe.

6. Sud je u postupku izveo dokaze pregledom i čitanjem Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103051277 od 05.07.2006.,( str 90-96), ovjera kod javnog bilježnika Mire Rubićod 06.07.2006. broj OU-438/06-1 ( str 97), obavijesti o promjeni kamatne stope i prateći otplatni planovi ( str 98-121.), pregled prometa po partiji kredita za razdbolje od 07.07.2006 do 312.05.2013 ( str 122-132.), presuda u predmetu Općinskog suda u Splitu br. P-1416/19-31 od 04.03.2024., ugovor o preodaji potraživanja od 22.05.2013. zaključen između tuženika i MEDIA d.o.o. Zagreb ( str 171-178.), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Beusa od 24.03.2025., saslušanjem tužiteljice.

7. Parnične stranke popisale su parnični trošak.

8. Glavni tužbeni zahtjev nije osnovan, dok je podredni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

9. Prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan jer ugovorna klauzula iz Ugovora o kreditu od 05.07.2006. kojom je ugovorena nadležnost u mjestu sjedišta Kreditora predstavlja nepoštenu odredbu ugovora.

9.1. Naime, prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a posebno odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/2014, 110/2015 i 14/2019, u daljnjem tekstu: ZZP/14), odnosno čl 54. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 19/22, 59/23), koji je sada na snazi, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( u daljnjem tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.). Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Đ Editores SA protiv ĆDT i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji o nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim. O odredbi čl. 16. Ugovora, kao odredbe unaprijed formuliranog Ugovora, nije se posebno pregovaralo pa tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na njezinu štetu, jer bi i ona, čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Rijeci bila izvrgnuta dodatnim troškovima i teškoćama. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud i po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Rijeci.

9.2. Slijedom toga, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP). Prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine” broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016,u daljnjem tekstu: ZPK), potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP. Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta ni primjeni odredbe čl. 46. ZPP o općemjesnoj nadležnosti suda, već odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Gr1 - 143/2019 od 11. prosinca 2019.). Tužiteljica ima prebivalište u [adresa], odnosno na području nadležnosti Općinskog suda u Splitu, pa prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan.

10. U odnosu na prigovor tuženika da se ne radi o potrošačkom kreditu te da nema mjesta primjeni odredbi ZPK-a jer da je tužiteljica podigla kredit za kupnju stana iako je već u imala u vlasništvu nekretninu, nije osnovan. Naime, tužiteljica u svom iskazu navodi da je kredit podigla radi rješavanja stambenog pitanja, da je kupljeni stan kreditom prodala jer više nije mogla plaćati anuitete kredita i tom prodajom isplatila kredit 2012., a da je u istome živjela sa obitelji, i nije obavljala nikakvu gospodarsku djelatnost. Za istaći je da je tužiteljica kupila stan na atraktivnoj lokaciji u Splitu na kojoj je cijena kvadrata visoka, a činjenica visine kredita radi kupnje stana ne bi predstavljalo dokaz da je tužiteljica isti kupila za obavljanje gospodarske djelatnosti. Nekretninu koju je već imala u vlasništvu su koristili za stanovanje roditelji supruga. Djelatnost kojom se tada tužiteljica bavila je bila pružanjem usluge vođenja wellnes centra sa kojom djelatnosti se nije moguće baviti u stanu po prirodi te djelatnosti.

11. Predmet ove parnice je zahtjev:

- za utvrđenje ništetnosti Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103051277 od 05.07.2006.

- za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli

- za isplatu po osnovi ništetnosti valutne klauzule.

12. Među strankama nije sporno:

- da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103051277 od 05.07.2006. solemniziran kod javne bilježnice Mire Rubić pod poslovnim brojem OU-438/06-1 od 06.07.2006. na temelju kojeg je odobrena isplata 311.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 300 mjeseci od po 1.514,17 CHF

- da je člankom 5. ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 4,550 % godišnje i da je promjenjiva

- da je ugovor o kreditu zatvoren 29.04.2013.

- matematički izračun po nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Ante Beusa od 24.03.2025.

11. Sporno je:

- je li ugovor o kreditu suprotan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva te kao takav ništetan.

- je li odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom,

12. Bitni sastojci ugovora o kreditu su sukladno članku 1021. ZOO-a obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Odredbama članka 87. ZZP/03. i članka 102. ZZP/07. izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. U konkretnom slučaju ugovorne odredbe kojima se promjena ugovorne kamate veže za odluku banke su pravomoćno utvrđene ništetnima, ali to ne znači da je otpala obveza potrošača platiti banci kamate. U slučaju da visina kamatne stope nije ugovorena, potrošač bi bio dužan platiti kamate po zakonskoj stopi (npr. kao u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 430/06. od 6. lipnja 2007.). Isto tako, pravomoćno je utvrđeno da su ništetne i ugovorne odredbe u dijelu u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, ali ne znači da su ništetne čitave odredbe o predmetu ugovora. Potrošači su od banke dobili određeni iznos novca u kunama na ime kredita, kojeg su dužni vratiti, sukladno onim odredbama ugovora koje su i dalje na snazi, kao što je na snazi i sam ugovor o kreditu. To znači da je banka, koja je ispunila svoju obvezu, i dalje ovlaštena od potrošača zahtijevati vraćanje dobivenog novčanog iznosa u ugovorenom vremenskom razdoblju, i to ne odjednom, nego prema uvjetima iz ugovora, jer nije ništetan cijeli ugovor, nego je ništetna samo zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak.

12.1. Ugovor nije protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. ZOO prepoznaje mogućnost da stranke valjano ugovore anuitete kojima se u jednakim, unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuje glavnica i kamata. Ugovaranje otplate kredita u anuitetima predstavlja standard ugovaranja te ne omogućava tuženiku da nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporavanjem otplate glavnice. Zbog ugovaranja anuitetne otplate ugovor nije i ne može biti ništetan.

12.2. Iz svega naprijed navedenog ovaj sud zaključno utvrđuje da ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, a što znači da je neosnovan glavni tužbeni zahtjev pa je glavni tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan.

13. Prema čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema čl. 59. ZZP/03, odnosno čl. 71. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, u daljnjem tekstu: ZZP/07), Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Prema čl. 26. st. 3. ZOO-a ( s primjenom od 01. siječnja 2008.) ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema čl. 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

13.1. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 96. ZZP/07, Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14. Među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o kreditu ( tužitelj kao korisnik, a tuženik kao kreditor), dok je sporno jesu li ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, je li nastupila zastara potraživanja i ima li tužitelj status potrošača.

14.1. Iz ugovora o kreditu sklopljenog 05.07.2006. proizlazi da su stranke ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja da iznosi 4,550% godišnje.

15. Iz izvedenih dokaza proizlazi osnovanost podrednog tužbenoga zahtjeva, odnosno sud je zaključio da su ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

15 . Dakle, što se tiče pravnog pitanja ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pobliže citiranih u izreci, za navesti je sljedeće.

- Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13.6.2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013. te je pravomoćno, između ostalog, presuđeno: 1) da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, 2) da se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće. Povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud RH je presudom i rješenjem br. Revt-249/14 od 9.4.2015. odbio revizije stranaka.

- O valutnoj klauzuli se pravomoćno presudilo tek 14.6.2018. (predmet br. Pž-6632/17) na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

- Prema čl.502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP) ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako i VSRH, Rev-3142/2018).

15.1.Povrh onoga iz prethodne točke obrazloženja o učincima odredbe čl.502.c. ZPP, treba reći da je prema čl.81.st.4.ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor svojim izgledom (oznake na dnu svake stranice) odaje dojam ugovora formuliranog od strane tuženika. Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl.81.st.1. i čl.82.alin.11. u vezi s čl.87.st.1.ZZP/03), a o čemu će i u nastavku biti riječi. Posebno treba naglasiti da tuženik nije dokazao da je postojao "valjan, ugovorom predviđen razlog" za promjenu kamatne stope jer je ugovor po tom pitanju sastavljen vrlo šturo.

15.2.U presudi Suda Europske unije broj C-26/13 od 30.4.2014. navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Nadalje, treba istaknuti da je odredbom članka 4.ZOO propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa . Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

15.3.Odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome s tužiteljem kao korisnikom kredita su nepoštene te stoga ništetne, a to sukladno ranije citiranim odredbama iz čl.81.st.1.ZZP/03 u svezi odredbi iz čl.322.st.1. i čl.324.st.1.ZOO-a, a kako proizlazi i iz odluke VSRH broj Revt-249/14 gdje je navedeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora.

15.4.Zaključno, ovaj sud drži da je kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelja i tuženika bila određena i to u ugovorenoj visini, a to i obzirom je tužitelju kao korisniku kredita koji je od banke kao kreditora dobio otplatni plan bilo vidljivo kolika je njegova mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci te koliko u otplati svakoga mjesečnog anuiteta on plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je banka mijenjala svojom jednostranom odlukom utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva – načela savjesnosti i poštenja te je banka, kao savjesni gospodarstvenik trebala odrediti elemente za koji se veže promjena kamatne stope i način primjene. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

16.Glede pozivanja tuženika na to da je o svakoj promjeni kamatne stope obavijestio potrošača ovdje tužitelja, treba reći da je o ovom pravnom pitanju VSRH u predmetu br. Rev-1172/2018 zauzeo stajalište da tuženik na temelju obavijesti o promjeni kamatne stope nije u svoju korist uspostavio pravo potraživati kamatu po višoj stopi.

16.1. Isto tako, treba reći da tuženik nije, s obzirom na svoju procesnu aktivnost u pogledu predlaganja dokaza (koja je očito povezana sa spoznajom o učinku čl.502.c ZPP), dokazao niti jedan od prigovora iznesenih u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Osim toga, treba reći da su pojedina pravna shvaćanja tuženika u suprotnosti sa time kako sudska praksa (citirana u ovoj presudi) tumači pojedine procesne i materijalno pravne odredbe propisa.

16.2.Sve gore navedeno o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnosti te odredbe zbog toga jer se nije o njoj pojedinačno pregovaralo i zbog toga jer uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača te zbog toga što odredba nije razumljiva prosječnom potrošaču, može se, mutatis mutandis, reći i za ugovornu odredbu koja se tiče valutne klauzule pa bi i ta odredba bila ništetna.

17. Premda je kredit isplaćen, treba reći da tužiteljica kao ugovorna stranka ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe koje pravo mu se ne gasi (čl.328.ZOO) i vremenski je neograničeno, a pravni interes posebice ima stoga jer je utvrđenje ništetnosti podloga za traženje isplate stečenog bez osnove što je i krajnji cilj svakog potrošača u ovoj vrsti parnica. Prigovor prekluzije isticanja ništetnosti nije osnovan s obzirom da se sukladno čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ( Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-749/06 od 10. listopada 2006. i Rev-x- 405/12 od 08. siječnja 2013.).

18. U vezi sa navedenim nije osnovan ni prigovor tuženika dvostruke litispendencije jer tužitelj u postupku koji se vodio pred ovim sudom broj P-1416/19-31 tražio je isplatu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu ali ne i utvrđenje ništetnosti odredbe članka 8. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5103051277 od 05.07.2006. U tome postupku tužiteljica je podneskom od 07.03.2023. preinačila tužbu na način da je tražila to utvrđenje, koje mu sud nije dopustio rješenjem od 04.03.2024. Naime, u tome postupku sud je donio nepravomoćnu sudsku odluku 04. ožujka 2024. na način da je tužiteljici dosudio 1.772,97 eura sa zz kta a koji iznos predstavlja razliku između obračunatih i plaćenih kamata u mjesečnim anuitetima koje je tuženik zaračunao uslijed protupravnih i ništetnih promjena kamatnih stopa i početno ugovorene nominalne kamatne stope iz Ugovora o kreditu od 4,55% godišnje.

19. U odnosu na prigovor zastare ističe se da je pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača došlo do prekida zastare sukladno odredbi članka 241. ZOO-a. Kako je taj postupak pokrenut 4. travnja 2012. tada je i došlo do prekida zastare te je danom pravomoćnog okončanja predmetnog spora 14. lipnja 2018. za tražbinu (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17) zastara počela teći iznova, pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa, a takav stav je izražen i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Budući da se u ovom predmetu primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, a da je tužba podnesena 20.02.2020. jasno je da zastara nije nastupila jer je tužba podnesena u roku. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je zastara počela teći pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost načina postupanja tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule kojima je glavnica vezana uz CHF od 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17), to u trenutku podnošenja tužbe u konkretnom slučaju zastara nije nastupila. Osim toga niti konačno postavljeni tužbeni zahtjev nije u zastari jer tužiteljica nije promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenog prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju s potonjim uskladila i time konačno postavila tužbeni zahtjev.

20. Člancima 323. i 324. ZOO-a propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, stoga je tuženik dužan vratiti tužitelju razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

20.1. S obzirom na utvrđenja valutne klauzule ugovora ništetnim, iznos koji je sukladno toj ( ništetnoj) odredbi naplaćen od tužiteljice, tuženik je stekao bez osnove, pa je sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a, stjecatelj dužan te iznose vratiti zbog čega je odlučeno kao u izreci ove odluke. Naime, obzirom da među strankama nije sporan matematički izračun koji je u postupku sačinio stalnih sudski vještak za financije i računovodstvo Ante Beus, a koji je isti sačinio po pravilima struke sukladno dostavljene potrebne dokumentacije koja prileži spisu, a koji nalaz i mišljenje ovaj sud drži stručnim i vjerodostojnim to je valjalo odlučiti kao u točki II izreke ove presude. Ovo stoga što je tužiteljica svoj tužbeni zahtjev postavila prema izrađenom nalazu i mišljenju gore imenovanog vještaka.

20.2. Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl.1115.ZOO. Prema sudskoj praksi (ŽS Split, Gž-923/2021) tuženik je nepošteni stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada. Zato je na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, upravo onako kako je to tužiteljica potraživala u svom podrednom tužbenom zahtjevu a sud joj je dosudio iste i odlučio kao u točki II izreke ove presude.

21. Sud nije prihvatio prigovor tuženika radi prebijanja, po osnovi potplaćenih anuiteta ( tzv. negativnih razlika) za razdoblje kada je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate ( plasiranja) kredita. To stoga jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno ugovorenog ( eventualno potplaćenih i povlaštenih anuiteta) tužitelj ica nije ništa primila niti stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što ( tužiteljica) nije primila, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužiteljici nepodmireno potraživanje zbog čega je odlučeno kao u točki V izreke.

20.1. Naime, točno tužiteljica navodi kako da bi prijeboj bio osnovan moraju postojati barem dva obveznopravna odnosa iz kojih proizlaze tražbine dvaju strana, dakle, može se u skladu s odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) čl. 195. i 197. ZOO-a, uzajamno obračunavati samo tražbina iz jednog obveznog odnosa sa tražbinom iz drugog obveznog odnosa, a to ovdje nije slučaj pošto postoji samo jedan obveznopravni odnos, i to onaj između tužitelja i tuženika po ugovoru o kreditu po kojom se i vodi ovaj predmet. Nadalje, tuženik uopće nema nikakvo dospjelo potraživanje prema tužiteljici, što je pretpostavka prebijanja u skladu s čl. 195. ZOO-a, a niti je potraživanje tuženika dospjelo, niti postoji. Tužiteljica je naime tuženiku iznos koji on navodi kao svoju tražbinu i stavlja u prijeboj za glavni tužbeni zahtjev (glavnica od 1.435.700,40 kn) već odavno u cijelosti vratio. Osim toga, tuženik nema niti ikakvo potraživanje po valuti jer je jedina plaćanja vršio tužiteljica, a ne tuženik pa tužiteljica ništa nije neosnovano stekla da bi to sada imala vraćati tuženiku. Sve i da postoji nekakvo potraživanje tuženika prema tužiteljici, a ne postoji, ono je u zastari. I na kraju sve i da postoji nekakvo potraživanje tuženika prema tužitelju, tužitelj bi pravo na zateznu kamatu od dana navodne isplate tog iznosa, a nikakve isplate tuženika uopće nema.

21. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. st.1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08,3 57/11,148/11 (pročišćeni tekst) - dalje ZPP i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23 ) i Tbr. 7. 8., 9.,10.,36., 42, 48. i 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 62/93, 87/93,16/94, 11/96, 91/04, 148/09,142/12 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22, 138/23- dalje Tarife).

21.1. Priznati parnični trošak tužitelja sastoji se od sastava tužbe 500 bodova, sastava podneska 06.05.2024., 25.08.2025. za svaku radnju po 500 bodova, zastupanje na ročištu od 16.05.2024., 24.09.2024. 02.09.2025., 11.11.2025. za svaku radnju po 500 bodova, pristup na ročište objave presude od 50 bodova, što je ukupno 3300 bodova. Prema vrijednosti boda po važećoj Tarifi od 2,00 eura parnični trošak iznosi 6.600,00 eura koji uvećan za 25% PDV-a iznosi 8.250,00 eura, koji valja uvećati za nužne troškove vještačenja od 600,00 eura i pristojbu tuže od 331,81 eura /2.500,00 kn , što je ukupno 9.181,81 eura, za koji iznos valja obvezati tuženika na isplatu u roku od 15 dana.

13.2. Tužitelja pripadaju i zatražene zakonske zatezne kamate sukladno odredbi članka 151.st.3. ZPP-a koje teku od presuđenja do isplate a koje su određene člankom 29.st.2. ZOO-a.

13.3. Radi navedenog valjalo je odlučiti kao u točki 2. izreke rješenja.

U Splitu, 19. veljače 2026. godine.

S u t k i n j a

Snježana Cvitanović

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude ( članak 348. ZPP-a) . Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP- a o dostavi pismena. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena ( članak 335. ZPP-a).

DNA:

-pun.tužitelja

-pun. tuženika

- u spis