P-573/2021-39

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mišević i Jarić j.t.d. iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6., OIB 14036333877, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović iz Zagreba, nakon rasprave zaključene dana 23. siječnja 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja ČT, odvjetničkog vježbenika u OD Mišević i Jarić j.t.d. ,te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 19. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2008. Sklopljenog dana 21. Travnja 2008.g. između tužiteljice ĆT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora sadržana u čl. 4. Ugovora kojom je ugovorena „ promjenjivost kamatne stope „ na način da je ugovoreno da je:„… kamatna stopa promjenjiva i vezana za korištenje pojedinih proizvoda Banke, a sukladno Odluci o gotovinskim kreditima „.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2008. sklopljenog dana 21. travnja 2008.g. između tužiteljice ĆT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 2,50 % (dvazarezpedesetposto) jednokratno, unaprijed„.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2008. Sklopljenog dana 21. travnja 2008.g. između tužiteljice ĆT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora koja glasi:: “…U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“ te se utvrđuje da je od strane tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena predmetna odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita pa stoga isti članak u tom dijelu ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, što je tuženik Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 dužan priznati.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužiteljici ĆT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati preplaćeni iznos s osnove ništetnosti odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u iznosu od 114,24 EUR

(stočetrnaesteuradvadesetčetitcenta), s pripadajućom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 1,84 EUR od 01. siječnja 2009.g.

- na iznos od 1,82 EUR od 01. seljače 2009.g.

- na iznos od 1,62 EUR od 01. ožujka 2009.g.

- na iznos od 1,77 EUR od 01. travnja 2009.g.

- na iznos od 3,87 EUR od 01. svibnja 2009.g.

- na iznos od 3,94 EUR od 01. lipnja 2009.g.

- na iznos od 3,77 EUR od 01.srpnja 2009.g.

- na iznos od 3,84 EUR od 01. kolovoza 2009.g.

- na iznos od 3,78 EUR od 01. rujna 2009.g.

- na iznos od 3,61 EUR od 01. listopada 2009.g.

- na iznos od 3,67 EUR od 01. studenog 2009.g.

- na iznos od 3,49 EUR od 01. prosinca 2009.g.

- na iznos od 3,55 EUR od 01. siječnja 2010.g.

- na iznos od 3,49 EUR od 01. veljače 2010.g.

- na iznos od 3,10 EUR od 01. ožujka 2010.g.

- na iznos od 3,36 EUR od 01. travnja 2010.g.

- na iznos od 3,19 EUR od 01. svibnja 2010.g.

- na iznos od 3,24 EUR od 01. lipnja 2010.g.

- na iznos od 3,07 EUR od 01. srpnja 2010.g.

- na iznos od 3,10 EUR od 01. kolovoza 2010.g.

- na iznos od 3,04 EUR od 01.rujna 2010.g.

- na iznos od 2,87 EUR od 01. listopada 2010.g.

- na iznos od 2,89 EUR od 01. studenog 2010.g.

- na iznos od 2,73 EUR od 01. prosinca 2010.g.

- na iznos od 2,75 EUR od 01. siječnja 2011.g.

- na iznos od 2,68 EUR od 01. veljače 2011.g.

- na iznos od 2,35 EUR od 01. ožujka 2011.g.

- na iznos od 2,52 EUR od 01. travnja 2011.g.

- na iznos od 2,36 EUR od 01. svibnja 2011.g.

- na iznos od 2,36 EUR od 01. lipnja 2011.g.

- na iznos od 2,21 EUR od 01. srpnja 2011.g.

- na iznos od 2,20 EUR od 01. kolovoza 2011.g.

- na iznos od 2,12 EUR od 01. rujna 2011.g.

- na iznos od 1,97 EUR od 01. listopada 2011.g.

- na iznos od 1,94 EUR od 01. studenog 2011.g.

- na iznos od 1,80 EUR od 01. prosinca 2011.g.

- na iznos od 1,77 EUR od 01. siječnja 2012.g.

- na iznos od 1,67 EUR od 01. veljače 2012.g.

- na iznos od 1,48 EUR od 01. ožujka 2012.g.

- na iznos od 1,48 EUR od 01. travnja 2012.g.

- na iznos od 1,34 EUR od 01. svibnja 2012.g.

- na iznos od 1,29 EUR od 01. lipnja 2012.g.

- na iznos od 1,16 EUR od 01. srpnja 2012.g.

- na iznos od 1,09 EUR od 01. kolovoza 2012.g.

- na iznos od 0,99 EUR od 01. rujna 2012.g.

- na iznos od 0,06 EUR od 01. listopada 2012.g.

i to po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31.srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29.prosinca 2023.g., a od 30.prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. Siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužiteljici ĆT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 119,45 EUR (stodevetnaesteuračetrdesetpetcent), sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče za razdoblje od 28. travnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po godišnjoj kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. Siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023.g., a od 30.prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana,

VI. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužiteljici ĆT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 66,36 EUR (šezdesetšesteuratridesetšestcenti), sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 10. rujna 2012. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023.g., a od 30.prosinca 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana,

VII. Nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 838,45 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od dana 19. veljače 2026. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Smatra se da je tužba tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa s osnove ništetnosti odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u iznosu od 5,21 EUR (peteura i dvadestjedancent) – povučena.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška za povučeni dio tužbenog zahtjeva – u cijelosti.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je dana 14.svibnja 2021. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da je kao korisnik kredita dana 21. travnja 2008.g. sklopila Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2008. ( dalje: Ugovor ) s tuženikom kao kreditorom, a u podružnici tuženika u Osijeku. Predmetnim ugovorom je tuženik odobrio i potom isplatio tužiteljici nenamjenski kredit u iznosu od 36.000,00 HRK, dok se tužiteljica obvezala otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 756,48 HRK, a prema otplatnom planu koji je bio uručen korisnici kredita pri isplati kredita. Ugovoreni rok otplate kredita je bio 5 godina. Tužiteljica je kredit u cijelosti prijevremeno otplatila dana 10. rujna 2012.g. Predmetni ugovor je sklopljen kao tipski ( adhezijski ) potrošački ugovor, na unaprijed formuliranom, standardnom obrascu o kojemu stranke nisu pregovarale i tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj. Člankom 3. st. 2. Ugovora je utvrđeno da je redovna kamatna stopa od 9,49 % godišnja, dok je čl. 4. Ugovora pod naslovom Promjenjivost kamatne stope u st. 1. utvrđeno da je kamatna stopa promjenjiva, i vezana za korištenje pojedinih proizvoda tuženika, a sukladno Odluci o gotovinskim kreditima. Kamatnu stopu je za tijeka otplate kredita tuženik mijenjao u više navrata, odnosno istu povisio, pa je tako:

- kamatna stopa na dan 01.12.2008.g. iznosila 9,990 %

- kamatna stopa na dan 01.04.2009.g. iznosila 10,640 %

Zbog izmjene kamatne stope mijenjala se i visina anuiteta otplate kredita, a što je utjecalo na visinu novčane obveze tužiteljice u odnosu na početno ugovoreni anuitet te posljedično dovelo i do preplate u ovom ugovornom odnosu po navedenom osnovu. Predmetnom ugovornom odredbom je omogućeno tuženiku jednostrano mijenjati visinu ugovorene kamatne stope, a da tužiteljicu kao potrošača nije prije, a ni u vrijeme sklapanja ugovora upoznao pod kojim uvjetima će doći do izmjene početno ugovorene kamatne stope i zašto. Ovakvom ugovornom odredbom nisu bili utvrđeni razumljivi i provjerljivi parametri za obračun kamatne stope, niti je bila utvrđena egzaktna metoda izračuna, slijedom čega tužiteljica nikada nije bila u prilici provjeriti valjanost obračuna kamate ili naknadne izmjene kamatne stope. Zakon o zaštiti potrošača ( u daljnjem tekstu: ZZP- 2007 ), koji se primjenjuje na ovaj konkretan slučaj, u čl. 96. Zakona propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, odredbom čl. 97. ZZP-2007 je utvrđeno koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima pa primjenjivo na ovaj konkretan slučaj to je ona odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, kao i odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanje ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna sukladno čl. 102. st. 1. ZZP- 2007. Osim navedenog, čl. 74. ZZP- 2007 je određeno da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke, među ostalim, i o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti i o tome je zajmodavac dužan preliminarno obavijestiti potrošača kao bitnom elementu ugovora i to sve u okviru prava na informiranost potrošača kao općeg načela zaštite potrošača. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima (dalje u tekstu ZOO- 2005 ), koji se primjenjuje u ovom slučaju je u čl. 270. je propisano da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a čl. 272. ZOO- 2005 je propisano da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti činidba ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi. Iz sporne ugovorne odredbe, vidljivo je, da visina kamatne stope nije određena, niti odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, odnosno jedne od ugovornih strana. Ugovor mora sadržavati podatke s pomoću kojih se može odrediti obveza i to objektivizirane podatke kao kriterije, a to u svakom slučaju ne znači pravo jedne strane da jednostranom odlukom određuje ili mijenja visinu obveze, na koji je način je zapravo u ovom ugovornom odnosu dolazilo do promjene kamatne stope. Osim toga, ugovor se smatra sklopljenim kada se ugovorne strane usuglase o svim sastojcima ugovora. Slijedom svega iznijetog proizlazi da je ugovorna odredba u dijelu ugovorene promjenjivosti kamatne stope, koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika, kao takva nepoštena i ništetna i to temeljem odredbe čl. 96. st. 1. ZZP- 2007 i odredbe čl. 270. ZOO- 2005 u svezi čl. 272. ZOO- 2005, a sve navedeno je ujedno dovelo i do povrede osnovnih načela obveznog prava i to načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO- 2005, zatim načela jednake vrijednosti činidaba utvrđene u čl. 7. ZOO- 2005, zatim načela iz čl. 6. ZOO- 2005 o zabrani zloupotrebe prava, obzirom je na takav način tuženik ostvario pravo iz obveznog odnosa koje je suprotno svrsi zbog koje je ustanovljeno isto to pravo, kao i načela iz čl. 10. st. 3. ZOO- 2005, koje propisuje da nije dopušteno postupanje drugog sudionika obveznog odnosa kojim se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika u odnosu. Svako povećanje kamatne stope na temelju takve ništetne ugovorne odredbe uzrokovalo je nepripadno stjecanje na strani tuženika, slijedom čega, a pozivom na odredbu čl. 323. ZOO2005 i obvezu tuženika na povrat stečenog bez osnove. Sporna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostrano odlukom tuženika je kao takva utvrđena ništetnom već i u kolektivnom sporu koji je protiv, između ostalog, i ovdje tuženika vodio Savez udruga Potrošač pa je tako presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž7129/13, a kojom je pravomoćno potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g., utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze po ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 06. kolovoza 2007.g. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Na identičan način postupao je tuženik i u ovom kreditnom odnosu koji je imao s tužiteljicom. Sva naznačena utvrđenja iz kolektivnog spora o prijevarnom i nepoštenom, a posljedično i ništetnom postupanju banaka primjenjiva su i u ovom sporu u odnosu na tuženika, ovo zato što se radi o identičnim kreditnim proizvodima i to u dijelu ugovorene promjenjivosti kamatne stope. Sve naznačeno, samo još više potvrđuje pravo tužiteljice na povrat svega onog što je tuženik neosnovano stekao od nje temeljem nepoštene poslovne prakse u vidu primjene jednostrane izmjene ugovorene kamatne stope. Nadalje, Ugovorom je u čl. 6. pod naslovom „ VI. Troškovi „ bilo utvrđeno i sljedeće: „ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,50% ( dvazarezpedesetposto) jednokratno, unaprijed „ . Prilikom isplate kredita, točnije dana 28. travnja 2008.g. tuženik je tužiteljici naplatio iznos od 2,50 % od iznosa kredita, točnije iznos od 900,00 kn na ime naznačene naknade. Odredba Ugovora, kojom je ugovorena ova naknada, je kao takva ništetna, jer tuženik u vrijeme isplate kredita nije imao zakonski osnov naplatiti ovu naknadu, sve pozivom na odredbu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 ) ( dalje: ZOO- 2005). Odredbom čl. 1021. ZOO- 2005 je utvrđeno da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Kako je temeljem citirane odredbe ZOO- 2005 i sklopljenog Ugovora tuženik od tužiteljice mogao naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate, to je evidentno da za naplatu naknade od 2,50 % od iznosa kredita nije imao zakonski osnov, slijedom čega je takva odredba, kao i postupanje tuženika nepošteno pa time i ništetno. Osim navedenog, a obzirom se u Ugovoru ne navodi ni od čega se sastoji predmetna naknada, niti zašto je određena baš u visini od 2,50 % od iznosa kredita, sporna odredba je, k tome, još i neodređena i neodrediva te time suprotna i čl. 270. ZOO- 2005. Kako se radilo o tipskom ( adhezijskom ) potrošačkom ugovoru, odredba Ugovora kojom je bila ugovorena osporavana naknada je kao takva proizvoljno nametnuta tužiteljici ponudom ugovora te ona nije mogla utjecati, niti je imala bilo kakve mogućnosti pregovarati o istoj. Osporavana naknada ne odgovara nikakvim pruženim uslugama od strane tuženika, niti bilo kakvim troškovima, koje je imao tuženik. Ona je na strani tužiteljice izazvala samo dodatne i nepotrebne troškove. Slijedom navedenog, predmetna odredba je nepoštena, a time i ništena i temeljem odredbe čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14 ( dalje ZZP- 2007 ), kao i temeljem odredbe čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 od 05. travnja 1993 o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu na strani potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca. Kako je osporavana odredba na strani tužiteljice uzrokovala samo dodatne troškove, to je time stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama između strankama. Sve navedeno potvrđuje se i kroz praksu i stavove Suda EU, posebice u recentnoj odluci u spojenim predmetima C- 224/19 i C259/19. Nadalje, tuženik je prilikom izvršenja ugovora nepropisno i nepošteno primijenio i odredbu o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita. Spornim Ugovorom bila je ugovorena i obveza na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita na način da je utvrđeno u čl. 8. st. 2.: „ Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 ( trideset ) dana unaprijed. U tom slučaju korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke“: Prema navedenoj odredbi tuženik je na ime prijevremene otplate kredita tužiteljici dana 10. rujna 2012.g. naplatio iznos od 500,00 kn na dan zatvaranja kredita. Postupanje tuženika i naznačena ugovorna odredba kao takvi su protivni odredbi čl. 1024. ZOO- 2005, obzirom prema navedenoj odredbi tuženik ovu naknadu može naplatiti samo za slučaj nastanka štete uslijed prijevremene otplate kredita. Kako u ovom slučaju tuženik nije trpio nikakvu štetu, jer se prijevremena otplata ne može smatrati situacijom u kojoj je za tuženika nastala bilo kakva šteta, to je evidentno da je ugovaranje ovakve odredbe, kao i postupanje tuženika nepošteno, a time i ništetno. O predmetnoj odredbi Ugovora i ovlaštenju na ovakvo postupanje tuženika se, kako je već i ranije navedeno, prilikom sklapanja Ugovora uopće nije ni pregovaralo, jer se radilo o standardiziranom, tipskom, potrošačkom ugovoru na koji je tužiteljica mogla samo pristati. Da je tome tako potvrđuje se već i iz same činjenice da odredba o prijevremenoj otplati uopće ne sadržava uvjete za prijevremenu otplatu, a kamoli da je njome ugovorena visina naknade za istu. U osporavanoj odredbi se samo paušalno navodi da je prijevremena otplata moguća samo ukoliko tužiteljica o toj namjeri obavijesti tuženika najmanje 30 dana unaprijed te da se u tom slučaju obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu tuženika koji je ovlašten zaračunati i naknadu prema Tarifi tuženika na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici tuženika. Kako se u ovom slučaju radi o stipulaciji Ugovora koja sadrži odredbu kojom se ugovora primjena drugog akta, konkretno, u ovom slučaju, Tarifa tuženika, evidentno je da se ovdje radi o institutu Općih uvjeta ugovora, koji su uređeni u čl. 295. ZOO- 2005. Člankom 295. ZOO- 2005 propisuje se da su Opći uvjeti sastavljeni za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom, tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. S obzirom na navedeno, jasno je tada da se o odredbama Općih akata tuženika, koji reguliraju ovu materiju, (uvjete i visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita ), po prirodi stvari nije ni moglo pojedinačno pregovarati. Kako je takva odredba i postupanje tuženika stvorila na strani tužiteljice samo dodatne troškove te time i znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a sve suprotno načelu dobre vjere, pozivom na odredbu čl. 96. st. 2. ZZP-2003, evidentno je da je i ova odredba i postupanje tuženika, kao takvo, nepošteno i ništetno. Kako o svim odredbama ugovora mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužiteljice na njezinu primjenu, a što je suprotno članku 247. ZOO-2005. Dakle, u ovom slučaju nametnuo je tužiteljici obvezu s kojom se ona nije usuglasila. Sve opisano postupanje tuženika dovelo je i do njegovog neosnovanog bogaćenja, i povrede načela jednake vrijednosti činidaba utvrđene u čl. 7. ZOO- 2005. Ugovaranje opisanih naknada suprotno je, konačno, i načelu iz čl. 6. ZOO- 2005 o zabrani zloupotrebe prava, obzirom je na takav način tuženik ostvario pravo iz obveznog odnosa koje je suprotno svrsi zbog koje je ustanovljeno isto to pravo, kao i načelu iz čl. 10. st. 3. ZOO- 2005, koje propisuje da nije dopušteno postupanje drugog sudionika obveznog odnosa kojim se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika u odnosu, a o čemu se upravo u ovom slučaju i radi, jer je tuženik bezuvjetno ugovorio plaćanje naknade čija se visina i uvjeti kod ugovaranja nisu mogli ni pretpostaviti. Zaključno svemu navedenom, evidentno je da su uslijed nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba iz Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2008. od 21. travnja 2008.g. sklopljenog između tužiteljice i tuženika, a kojom je ugovorena primjena promjenjive kamatne stope, odnosno činjenice da je ugovorena kamatna stopa u više navrata mijenjana jednostranom odlukom tuženika, tužiteljičini mjesečni anuiteti su od početnog iznosa od 756,48 kn porasli do iznosa više od 770,00 kn, pa je time tuženik, a sve temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sve do dana prijevremene otplate kredita od tužiteljice kroz povećanje anuiteta bez ikakve pravne osnove stekao iznos od najmanje 900,00 kn, ovo sve u odnosu na početni mjesečni iznos anuiteta, koji je određen prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Osim navedenog, uslijed nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba iz Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2008. od 21. travnja 2008.g. a kojima je ugovorena naplata naknade od 2,50 % od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita te kojom je ugovorena primjena Općih akata tuženika kod prijevremene otplate kredita, odnosno naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i činjenice da je tuženik na ime predmetnih naknada tužiteljici dana 28. travnja 2008. g. naplatio iznos od 900,00 kn, što predstavlja iznos od 2,50 % od iznosa kredita, kao i dana 10. rujna 2012.g. iznos od 500,00 kn na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, odnosno ukupno na ime naznačenih naknada iznos od 1.400,00 kn, to je evidentno da je od tužiteljice bez ikakve pravne osnove stekao navedeni iznos. Sukladno tomu, a pozivom na odredbu čl. 323. ZOO- 2005 tužiteljica predlaže da sud nakon provođenja dokaznog postupka donese sljedeću presudu:

Utvrđuje se ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2008. sklopljenog dana 21. travnja 2008.g. između tužiteljice ĆT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora sadržana u čl. 4. Ugovora kojom je ugovorena „ promjenjivost kamatne stope „ na način da je ugovoreno da je:„… kamatna stopa promjenjiva i vezana za korištenje pojedinih proizvoda Banke, a sukladno Odluci o gotovinskim kreditima „.

Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2008. sklopljenog dana 21. travnja 2008.g. između tužiteljice ĆT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora koja glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 2,50 % ( dvazarezpedesetposto) jednokratno, unaprijed „.

Utvrđuje se da je od strane tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita sadržana u čl. 8. st. 2. Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2008. sklopljenog dana 21. travnja 2008.g. pa stoga isti članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, što je tuženik Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 dužan priznati.

Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužiteljici ĆT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 900,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od svake pojedine uplate anuiteta tužiteljice za razdoblje od 12. siječnja 2009.g. do 31. srpnja 2015.g. po godišnjoj kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužiteljici ĆT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 900,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28. travnja 2008.g. po godišnjoj kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužiteljici ĆT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 10. rujna 2012.g. po godišnjoj kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana, te parnični trošak ovog postupka zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe iz razloga kako je objašnjeno u nastavku. Tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača s obzirom da tužitelj isto nije dokazao, a u predmetnom sporu se radi o nenamjenskom Ugovoru o kreditu, slijedom čega tužbeni zahtjev nije osnovan. Prema stavu Suda Europske unije izraženom u presudi u predmetu C630/17, LT protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen, od 14. veljače 2019. godine u toč. 88., cit.: „…samo su ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s 2 jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom uredbom u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost.“. Budući da su postupci za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojima su donesene presude na koje se tužitelj poziva u pogledu osnovanosti svog zahtjeva pokrenuti na temelju članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), te da se te presude odnose na potrošačke kredite, tuženik ističe da se zbog gornje argumentacije tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz citiranih presuda jer predmetni kredit nije potrošački kredit. Zaključno, a u odnosu na gore navedeno, tuženik osporava potrošačka svojstva Ugovora o kreditu koji je predmet spora dok tužitelju osporava svojstvo potrošača. Tuženik na navedene okolnosti predlaže saslušati tužitelja te radnika tuženika koji je radio na obradi spornog Ugovora o kreditu. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž- 6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2008 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) zaključen je u valuti HRK (!), na koju se kolektivne presude ne primjenjuju. Navedene presude odnose se na ugovore o potrošačkim kreditima (a koji uvjet nije zadovoljen ni u predmetnom postupku) u kojima su ugovorene istodobno odredba o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika te odredba o vezivanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik ističe kako za ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, kakvi su ugovori iz kolektivnih presuda, vrijede specifična utvrđenja uzrokovana porastom tečaja CHF-a zbog čega je i pokrenut kolektivni spor, a sva utvrđenja koja je sud u navedenom sporu zauzeo usko su vezana uz problematiku kredita denominiranih u CHF. Dakle, navedeni sudovi nisu odvojeno odlučivali o odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka, već su nepoštenost navedene odredbe procjenjivali u kontekstu postojanja oba promjenjiva elementa u ugovoru o kreditu i tečaja valute švicarskog franka i stope ugovorne kamate te su utvrdili da je upravo kombinacija istih dovela do 3 neravnopravnosti stranaka na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Predmetnim Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužitelju kredit u iznosu od 36.000,00 HRK pri čemu niti jednom ugovornom odredbom glavnica kredita (niti kamate) nisu vezane uz valutu CHF, slijedom čega tužitelj potpuno neosnovano ističe kako bi se na predmetni spor primjenjivala utvrđenja iz kolektivnih presuda. Budući da je predmetnim Ugovorom o kreditu odobren kredit u kunama, prilikom čega nema istodobnosti valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, tuženik ističe kako se kolektivne presude na koje se poziva tužitelj ne mogu primijeniti niti na navodnu ništetnost promjenjive kamatne stope na koju ukazuje tužitelj, jer nema niti neravnopravnosti stranaka u smislu kako to navode predmetne kolektivne presude. U prilog navedenom tuženik dostavlja i presliku odluke Županijskog suda u Puli, poslovni broj: Gž-311/2018-2 od 3.9.2018. Nadalje, tuženik ističe kako se kolektivnom zaštitom osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku, a što tuženik osporava, kako će detaljno biti obrazloženo u nastavku ovog odgovora na tužbu. Nadalje, pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka ne odnose se na odredbe ugovora o kreditu sklopljenog sa Slavonskom bankom d.d., cit: „jasno proizlazi kako se utvrđenja glede ništetnosti ugovornih odredbi o načinu promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli odnose isključivo na ugovore o kreditu koje je u razdoblju navedenom u toj presudi sklapala Hypo Alpe-AdriaBank d. d. Zagreb, no ne odnose se i na ugovore koje je u tom razdoblju sklapala Slavonska banka d. d. Osijek, koja je u tom razdoblju bila samostalan pravni subjekt. Iz toga slijedi zaključak da se pravna utvrđenja iz navedene presude ne mogu primijeniti i na odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i Slavonske banke d. d. Osijek kao kreditora.“ Tužitelj u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu kojom je uređen način promjene kamatne stope, bila ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Tuženik ističe da sve ako bi Naslovni sud i utvrdio da je ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope ništetna, tuženik drži kako učinci ništetnosti ne bi bili da se ima primjenjivati ona kamatna stopa koja je početno ugovorena. Naime, primjena početno ugovorene kamatne stope kao fiksne za cijelo vrijeme otplate ugovora o kreditu, bila bi suprotna činjenici da su ugovorne strane ugovorile promjenjivu kamatnu stopu. Slijedom navedenog, tuženik smatra kako je u konkretnom slučaju potrebno odrediti početnu referentnu kamatnu stopu s kojom bi se mogla usporediti kamatna stopa mijenjana od strane tuženika. Početna referentna kamatna stopa trebala bi biti jednaka kamatnoj stopi koju su vjerovnici redovito naplaćivali u sličnim ugovornim odnosima, odnosno treba odgovarati razumnoj kamatnoj stopi. Primjerice, kao početna referentna kamatna stopa može se primijeniti prosječna kamatna stopa banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom u skladu s javno dostupnim podacima objavljenim u biltenima Hrvatske narodne banke. U tom slučaju, tužitelj bi imao pravo samo na razliku, ako bi ista uopće nastala, između tako određene kamatne stope i kamatne stope mijenjane odlukama tuženika. U suprotnom, ako bi Naslovni sud odlučio da je članak 4. ugovora o kreditu bez učinka, nastaje pravna praznina, iz razloga što ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja, a nije sporno da samo ugovaranje promjenjive kamatne stope nije ništetno. Tuženik ovdje napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna1 . Test poštenosti odredbe o načinu promjene kamatne stope. Da bi se odredba Ugovora o kreditu kojom je uređen način promjene kamatne stope, utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: • namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); • visinu iznosa kredita; • valutu uz koju je kredit vezan; • rok otplate kredita; • način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); • dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); • poček s otplatom kredita; • vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); • visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); • instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Tuženik ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Osim toga, tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj. Podredno, tuženik ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članku 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007), nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Naime, niti sam tužitelj ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok o razumljivosti iste u konkretnom slučaju svjedoči činjenica da je tužitelj Ugovor o kreditu potpisao, te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Nastavno na navedeno, a uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača4, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Postupanje tuženika u skladu s kogentnim zakonskim odredbama. Tuženik je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze u cijelosti postupao sukladno odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003, 46/ 79/2007), te kasnijeg čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), čl. 172., čl. 173. i čl. 175. Zakona o bankama (Narodne novine broj: 84/2002, 141/2006, 117/2008, 74/2009) te čl. 308. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine broj: 117/2008, 74/2009, 153/2009, 108/2012, 54/2013, 159/2013). Tuženik je izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 1.1.2011.g. objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.“. Navedenom metodologijom jasno su definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Tuženik do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013.g., a koje su izmjene stupile na snagu 1.1.2014.g., nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. S tim u vezi tuženik ukazuje i na mišljenje dr. sc. BT, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u kojemu se ističe da je tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima. Konačno, ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kamatne stope ni u kojem slučaju nisu mogle prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu, niti su tu stopu ikada prešle, već su upravo suprotno, primijenjene kamatne stope po Ugovoru o kreditu bile su višestruko niže od najviše dozvoljene. U skladu sa svime iznesenim, tuženik u cijelosti osporava da bi predmetna odredba iz Ugovora o kreditu bila ništetna te u cijelosti osporava i tužiteljev izračun navodno stečenog bez pravne osnove. Ugovorna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita jasno je i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 2,50%, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom i kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu.6 Uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. . Pritom, zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ) i na koju se tužitelj poziva, tužitelj neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. Ovo najprije stoga što i u skladu sa sudskom praksom Suda EU7, zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu. Drugim riječima, važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Nadalje, zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila bi pretjerano i neopravdano opterećenje tuženika te bi od tuženika u biti zahtijevala da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni. Navedeno bi se protivilo čitavom smislu iznimke propisane čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ, a to je upravo izbjegavanje nužnosti da prodavatelji robe ili pružatelji usluga opravdavaju svoje pristojbe te da se na taj način sudovi spriječe u zadiranju u njihove cjenovne strategije. U tom smislu, nisu od utjecaja na ovaj postupak ni navodi tužitelja da bi mu naknadom za obradu kredita bila nametnuta prekomjerna ili ekonomski neopravdana obveza budući da, kako je već rečeno, pitanje primjerenosti cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, u smislu odredbi Direktive 93/13 EEZ izuzeto je iz provjere eventualne nepoštenosti budući da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Slijedom navedenog, načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama obrade kredita prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove obrade kredita. Tako se uostalom navodi i u presudi Suda EU10, cit.: „…prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obavezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ ili „početna naknada.“. Polazeći od naprijed navedenog, za zaključiti je da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva. Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge obrade kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (2,50 %) moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Da tužitelj razumije značaj koji sporna odredba ima u svom uobičajenom shvaćanju proizlazi i iz samih navoda tužbe kojima tužitelj pokušava osporiti tu ugovornu odredbu ističući primjerice da bi troškovi obrade kredita ulazili u opis radnog mjesta kreditnog referenta, odnosno zaposlenika tuženika. Tuženik ističe da članak 5. stavak 1. točka (g) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje: Direktiva 2008/48 EZ), u kojoj su navedene informacije koje se prije sklapanja ugovora trebaju pružiti potrošaču i njezin članak 10. stavak 2. točka (g), koji sadržava informacije koje moraju biti jasno i sažeto definirane, predviđaju obvezu informiranja potrošača o „ukupnom iznosu koji plaća potrošač”, koji je u članku 3. točki (h) Direktive 2008/48 definiran kao „zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača”. U tim odredbama nije predviđena obveza informiranja o nekamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna. Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Odredbom čl. 5. st. 1. točka (i) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje se da informacije koje pravodobno treba pružiti potrošaču sadrže, cit. „…sve druge naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu te uvjete prema kojima se te naknade smiju mijenjati.“. Slijedom navedenog, nisu osnovani navodi tužitelja da bi sporna ugovorna odredba bila nejasna ili nerazumljiva. Tužitelj se pritom neosnovano poziva i na praksu Suda EU u predmetu C-224/19, obzirom je navedena presuda donesena u okviru zahtjeva za prethodnu odluku španjolskog nacionalnog suda koji je u sporu u kojem je odlučivao dvojio o usklađenosti nacionalnog zakona s čl. 3. st. 1. Direktive 93/13, a kojim zakonom su bili predviđeni stroži uvjeti od onih propisanih Direktivom. Naime, nacionalnim zakonom bilo je propisano kako, cit: „Provizije ili naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima.“, a koji uvjet nije predviđen čl. 3. st. 1. Direktive 93/13. Dakle, na ocjenu poštenosti u ovoj pravnoj stvari sporne ugovorne odredbe, ne mogu se primijeniti zaključci iz predmetne presude Suda EU, iz razloga što Zakonom o zaštiti potrošača niti kojim drugim propisom Republike Hrvatske citirani uvjet, niti tomu sličan uvjet, nije predviđen, odnosno hrvatskim nacionalnim zakonodavstvom takav uvjet nije propisan. Konačno se ističe da naplata naknade za obradu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi čl. Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ , a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Slijedom navedenog, može se zaključiti da je tuženiku dopušteno obvezati potrošača na naplatu troškova u vezi s gospodarskom djelatnošću tuženika, kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja, kako je to nesporno potvrđeno i u praksi Suda EU. S obzirom na naprijed navedeno, u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke na temelju kojih bi se sporna ugovora odredba mogla utvrditi ništetnom. Nadalje se ističe da su stranke o spornoj odredbi na temelju koje je tuženik imao pravo naplatiti naknadu za obradu kredita pojedinačno pregovarale te je tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj. D o k a z:

S obzirom da je naknada na temelju sporne ugovorne odredbe naplaćena 2008.g., tražbina tužitelja je zastarjela budući da ništetnost, sve i da bude ustanovljena, a što tuženik osporava, nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu te je protekao petogodišnji zastarni rok za povrat naplaćenog iznosa. Tužitelj u tužbi navodi da bi odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, a kojom je uređena prijevremena otplata kredita i naplata naknade, bila ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača12 u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tuženik smatra važnim istaknuti da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika tužitelja. Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača14, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Postoji li znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja? U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Naime, predmetnom odredbom Ugovora o kreditu, ugovorne strane su suglasno ugovorile mogućnost da tužitelj, i jedino tužitelj, u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje, jednostrano, učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim. Dakle, da jednostrano izmijeni rok dospijeća i način otplate kredita, neovisno o odredbama Ugovora o kreditu koje uređuju navedeno. Kako uslijed prijevremene otplate, odnosno dospijeća kredita suprotno izvorno ugovorenom, tuženiku nastaje šteta i trpi određene troškove, ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova, jer bi utvrđivanje stvarno nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. U odnosu na štetu, tuženik uvodno ističe kako za isplatu (ugovaranje) kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti, i to putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničar(i) ili zaduživanjem na financijskim tržištima. U svim slučajevima, tuženik na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. U slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, uslijed čega mu nastaje šteta jer isti i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (štediši, dioničaru, kreditoru na financijskom tržištu). Prijevremenom otplatom kredita, tuženik ostvaruje priljev novca koji prema izvorno ugovorenom roku i načinu otplate kredita nije očekivao. S obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta i nemogućnost plasiranja tako izvanredno ostvarenog priljeva novca tuženik je bio u obvezi ista položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank16 i na njih plaćati negativnu kamatu. Dodatno, naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Naime, banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama te ih pritom uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita, kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Sve da je tuženik mogao u trenutku prijevremene otplate kredita izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, i u tom bi slučaju pretrpio štetu budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja Ugovora o kreditu na način da se kamatna stopa znatno snizila. U prilogu navedenog tuženik dostavlja simulaciju otplatnog plana za kredit s valutnom klauzulom u eurima, kojeg je tuženik imao u ponudi u trenutku prijevremene otplate kredita. Tuženik na okolnost nastanka i visine pretrpljene štete i troškova uslijed prijevremene otplate kredita predlaže i saslušanje svjedoka radnika tuženika, RT, izvršnog direktora riznice tuženika i ZT, voditeljice administracije kredita tuženika. U smislu ravnoteže u pravima i obvezama, ističe se i kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita određena u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate, a ne u apsolutnom, fiksnom, iznosu. Je li tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja? Postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanja i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tomu slično. Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako postoji protuteža pravu tuženika da naknadu naplati u slučaju da se tužitelj, isključivo svojom dispozicijom, odluči koristiti pravom da učini kredit dospjelim, izmjeni izvorno ugovoreni rok i način otplate, a da je nesporno kako tuženik u tom slučaju trpi i štetu i troškove, ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom. Nadalje, ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju, a takva ugovorna odredba nije protivna niti odredbama Zakona o obveznim odnosima niti Zakona o potrošačkom kreditiranju. Predmetna odredba u skladu je s odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da tuženik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita, ali ne i u istu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, što tuženik niti nije niti učinio jer bi u tom slučaju iznos naknade bio kudikamo viši. Dodatno, odredba čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima mora se primijeniti i tumačiti u skladu s ciljem i svrhom Direktive 87/102/EEC od 22.12.1986.g. koja je u čl. 8. predvidjela mogućnost prijevremene otplate kredita bez ikakve zabrane da ugovorne strane predvide pravo vjerovnika da naplati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, koje pravo vjerovnika zapravo predstavlja protutežu pravu dužnika da prijevremeno otplati kredit. Tuženik ističe i kako čl. 16. važećeg Zakona o potrošačkom kreditiranju, izrijekom omogućava pravo vjerovnika da naplati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, što ne bi bio slučaj kada bi naplata takve naknade predstavljala suprotnost prisilnoj odredbi iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima. Problematikom prava na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita bavila se i Europska Komisija koja je nesumnjivo zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu takve naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Tuženik navodi da budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan. Tuženik navodi da u slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, da tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa. Ujedno s obzirom da su naknade po spornim odredbama čl. 6. i čl. 8. Ugovora o kreditu naplaćene 2008.g. odnosno 2012.g. razvidno je kako su i s navedene osnove predmetni zahtjev u zastari. Tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude.

3. U pisanom podnesku 4.kolovoza 2025. tužiteljica po punomoćniku navodi da nema primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, te uređuje tužbeni zahtjev i to na način da potražuje preplatu na ime nezakonite odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika u iznosu od 114,24 EUR, i preplatu na ime naplate ulazne naknade od 119,45 EUR, i izlazne naknade od 66,36 EUR, slijedom čega predlaže da sud donese sljedeću presudu:

Utvrđuje se ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2008. sklopljenog dana 21. travnja 2008.g. između tužiteljice ĆT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora sadržana u čl. 4. Ugovora kojom je ugovorena „ promjenjivost kamatne stope „ na način da je ugovoreno da je:„… kamatna stopa promjenjiva i vezana za korištenje pojedinih proizvoda Banke, a sukladno Odluci o gotovinskim kreditima „.

Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2008. sklopljenog dana 21. travnja 2008.g. između tužiteljice ĆT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora koja glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 2,50 % ( dvazarezpedesetposto) jednokratno, unaprijed „.

Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2008. sklopljenog dana 21. travnja 2008.g. između tužiteljice ĆT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora koja glasi:: “...U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke. “te se utvrđuje da je od strane tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena predmetna odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita pa stoga isti članak u tom dijelu ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, što je tuženik Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 dužan priznati.

Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužiteljici ĆT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati preplaćeni iznos s osnove ništetnosti odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u iznosu od 114,24 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- na iznos od 1,84 EUR od 01. siječnja 2009.g.

- na iznos od 1,82 EUR od 01. veljače 2009.g.

- na iznos od 1,62 EUR od 01. ožujka 2009.g.

- na iznos od 1,77 EUR od 01. travnja 2009.g.

- na iznos od 3,87 EUR od 01. svibnja 2009.g.

- na iznos od 3,94 EUR od 01. lipnja 2009.g.

- na iznos od 3,77 EUR od 01. srpnja 2009.g.

- na iznos od 3,84 EUR od 01. kolovoza 2009.g.

- na iznos od 3,78 EUR od 01. rujna 2009.g.

- na iznos od 3,61 EUR od 01. listopada 2009.g.

- na iznos od 3,67 EUR od 01. studenog 2009.g.

- na iznos od 3,49 EUR od 01. prosinca 2009.g.

- na iznos od 3,55 EUR od 01. siječnja 2010.g.

- na iznos od 3,49 EUR od 01. veljače 2010.g.

- na iznos od 3,10 EUR od 01. ožujka 2010.g.

- na iznos od 3,36 EUR od 01. travnja 2010.g.

- na iznos od 3,19 EUR od 01. svibnja 2010.g.

- na iznos od 3,24 EUR od 01. lipnja 2010.g.

- na iznos od 3,07 EUR od 01. srpnja 2010.g.

- na iznos od 3,10 EUR od 01. kolovoza 2010.g.

- na iznos od 3,04 EUR od 01. rujna 2010.g.

- na iznos od 2,87 EUR od 01. listopada 2010.g.

- na iznos od 2,89 EUR od 01. studenog 2010.g.

- na iznos od 2,73 EUR od 01. prosinca 2010.g.

- na iznos od 2,75 EUR od 01. siječnja 2011.g.

- na iznos od 2,68 EUR od 01. veljače 2011.g.

- na iznos od 2,35 EUR od 01. ožujka 2011.g.

- na iznos od 2,52 EUR od 01. travnja 2011.g.

- na iznos od 2,36 EUR od 01. svibnja 2011.g.

- na iznos od 2,36 EUR od 01. lipnja 2011.g.

- na iznos od 2,21 EUR od 01. srpnja 2011.g.

- na iznos od 2,20 EUR od 01. kolovoza 2011.g.

- na iznos od 2,12 EUR od 01. rujna 2011.g.

- na iznos od 1,97 EUR od 01. listopada 2011.g.

- na iznos od 1,94 EUR od 01. studenog 2011.g.

- na iznos od 1,80 EUR od 01. prosinca 2011.g.

- na iznos od 1,77 EUR od 01. siječnja 2012.g.

- na iznos od 1,67 EUR od 01. veljače 2012.g.

- na iznos od 1,48 EUR od 01. ožujka 2012.g.

- na iznos od 1,48 EUR od 01. travnja 2012.g.

- na iznos od 1,34 EUR od 01. svibnja 2012.g.

- na iznos od 1,29 EUR od 01. lipnja 2012.g.

- na iznos od 1,16 EUR od 01. srpnja 2012.g.

- na iznos od 1,09 EUR od 01. kolovoza 2012.g.

- na iznos od 0,99 EUR od 01. rujna 2012.g.

- na iznos od 0,06 EUR od 01. listopada 2012.g.

i to za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po godišnjoj kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 01. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužiteljici ĆT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 119,45 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče za razdoblje od 28. travnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po godišnjoj kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 01. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana,

Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužiteljici ĆT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 66,36 EUR kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 10. rujna 2012. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 01. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana,

te parnični trošak ovog postupka zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

4. Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Specifikaciju uplata, dopis tuženika od 20.11.2020,Obavijest o promjenama kamatnih stopa, Otplatni plan, dopis tuženika od 14.01.2021., Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2008. od 21. travnja 2008.g, Izvadak iz Odluke o naknadama, Simulirani otplatni plan, Djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra, Pregled prometa po kreditu, proveo vještačenje po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, izvršio uvid u pisano očitovanje vještaka te saslušao vještaka financijsko- knjigovodstvene struke.

5. Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi, naknadi za obavljanje bankarskih usluga i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po navedenim osnovama.

6. Uvidom u Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2008. (stranica 19 spisa) proizlazi da je sklopljen dana 21. travnja 2008.g. između prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita na iznos od 36.000,00 HRK.

Rok vraćanja kredita je 5 godina (čl.3.1.)

Na kredit u iznosu od 36.000,00kn ugovorena je kamata u visini od 9,49% godišnje, dekurzivno. Efektivna kamatna stopa EKS odnosno realna godišnja kamatna stopa RGKS iznosi 11,09% godišnje.

Člankom 4. ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana za korištenje pojedinih proizvoda banke, a sukladno Odluci o gotovinskim kreditima (st.1.).

Člankom 6. Ugovora ugovoreno je da korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 2,50 % ( dvazarezpedesetposto) jednokratno, unaprijed.

Člankom 8. Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita ugovoreno je da korisnik kredita se obvezuje da će u slučaju odustajanja od Ugovora o kreditu, prije isplate iznosa iz ugovora, naknaditi i banci nastale troškove koji se utvrđuju prema Tarifi banke(st.1.). Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.

7. Navedeni ugovor o kreditu solemniziran je po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka dana 22.travnja 2008., broj OV- 6896/2008 (stranica 25 spisa).

8. Nije sporno da su pravni prednici tuženika Slavonska banka d.d. Osijek te Hypo Alpe Adria Bank d.d. Dakle, tužena je pravni sljednik Slavonske banke d.d., te je za navesti da sukladno odredbi čl.522.st.3. Zakona o trgovačkim društvima upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni sljednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva (Povijesni izvadak iz sudskog registra –stranica 85 spisa).

9. Tužiteljica ĆT, saslušana u svojstvu stranke izjavila je da je 2008. podigla kredit kod Slavonske banke d.d. Osijek, a radi se o nenamjenskom kreditu bez depozita. Kredit je podignut u HRK na rok vraćanja od 5 godina. Kada je došla u banku izrazila je želju za podizanje kredita te joj je pritom rečeno kolika će biti rata kredita a ugovor je dobila prije nego što ga je nosila na ovjeru, ugovor je pročitala. Razumjela je odredbe u toj mjeri kako su bile napisane. Shvatila je da je kamata promjenjiva ali nije očekivala da će je podići za 8 mjeseci, pa potom za 4 mjeseca itd. Apsolutno joj nitko ništa u banci nije pojašnjavao kako će se kamata mijenjati niti po kojim parametrima niti je dobila ikakove pisane dokumente o tome niti letke. Nije joj niti usmeno rečeno kako će se povisivati kamata. Išla je ovjeriti ugovor kod javnog bilježnika ali joj ni tamo nije ništa pojašnjavano. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila je zaposlena u KBC Osijek na radnom mjestu voditelja odjela u kadrovskom. Nije imala niti privatnu firmu, niti obrt. Kredit je sama otplatila. U početku joj je rata kredita bila oko 700 i nešto kuna da bi narasla za 30-50 kuna mjesečno. Nije očekivala da će plaćati nešto više nego što je ugovorila. Da je znala da će se rata kredita tako olako povisivati ona ne bi podigla kredit u toj banci nego bi otišla u drugu banku tražiti kredit. Nije bila upozorena da će se rata povisivati već je povisivana bez ikakvog objašnjenja. Ne može se sada sjetiti da li je dobivala obavijesti o promjeni kamatne stope, vjerojatno jeste, zvala je bankaricu u svezi navedenog ali ona nije imala objašnjenje za to. Na pitanje zamjenika punomoćnika tužitelja da li je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila upozorena od djelatnika banke da će morati platiti naknadu za obradu kredita izjavila je da nije. U ugovoru je uočila da mora platiti naknadu za obradu kredita ali joj nitko nije objasnio što sadržava taj iznos, bez plaćanja tog iznosa nije se mogao sklopiti kredit te koliko se sjeća platila je naknadu u iznosu od 900,00kn. Kredit je prijevremeno otplatila te je i tada platila naknadu u iznosu od 500,00kn. Sjeća se da kada je čitala ugovor a prilikom sklapanja ugovora u banci, da je u ugovoru stajala i odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, točnije stajalo je da banka može obračunati tu naknadu prema nekakvim svojim odlukama. Tu odredbu joj nije nitko ni spominjao prilikom sklapanja ugovora niti je dobila odluke banke o tome. Nije mogla pregovarati o iznosima naknada (stranica 233 spisa).

10. Da bi odlučio o tužbenom zahtjevu sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Financije LB d.o.o. za usluge, koji je u pisanom nalazu i mišljenju (stranica 170) naveo da je tužiteljica radi ništetnosti odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope koja se mijenja odlukom tuženika, preplatila kamate po predmetnom kreditu u ukupnom iznosu od 860,76 HRK, što preračunato prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 HRK za 1 EUR, iznosi 114,24 EUR, sa dospijećem prikazanim u tablici 3.

Tužiteljica je u svrhu odobrenja kredita platila jednokratnu naknadu dana 28.04.2008. godine u iznosu od 900,00 HRK, što preračunato prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 HRK za 1 EUR, iznosi 119,45 EUR.

Tužiteljica je također, radi prijevremene otplate kredita platila izlaznu naknadu dana 10.09.2012. godine u iznosu od 500,00 HRK, što preračunato prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 HRK za 1 EUR, iznosi 66,36 EUR.

10.1. U pisanom očitovanju na primjedbe tuženika vještak financijsko- knjigovodstvene struke je naveo da svojim podneskom od 24.10.2025. godine tuženik prigovara nalazu i mišljenju vještaka od 02.07.2025. godine navodeći da je u istom zanemarena činjenica da je prilikom plaćanja pojedinih anuiteta tuženiku nastao manjak, budući da je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i iznose koji su bili manji u odnosu na početni anuitet. Navodi tuženika nisu točni. Tijekom otplate kredita kamatna stopa nikada nije bila manja od ugovorene kamatne stope, te nije niti bilo manje plaćenih iznosa anuiteta. Ostale primjedbe i prigovori tuženika pravne su prirode te se na iste ne mogu očitovati. Stoga u cijelosti ostaje pri svom nalazu i mišljenju (stranica 224 spisa).

10.2. Vještak financijsko- knjigovodstvene struke Lidija Balog iz Financije LB d.o.o. saslušana na ročištu kod suda izjavila je da ostaje kod nalaza i mišljenja u cijelosti. Na primjedbe tuženika očitovala se u pisanom podnesku od 14. studenog 2025. godine. Napominje da tijekom otplate kredita kamata nije nikada bila manja od početno ugovorene. Na pitanje vještaku da li je u konkretnom slučaju bilo kašnjenja u plaćanju rata anuiteta, vještak je izjavila da je iz dostavljene specifikacije uplata vidljivo da je tužiteljica anuitete plaćala nekoliko dana ranije prije dospijeća. Navodi da je kredit prijevremeno zatvoren te je u konkretnom slučaju naplaćena ulazna naknada kao i naknada radi prijevremene otplate kredita, a kako je to navela u nalazu i mišljenju.

11. Odredbom čl.322.ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

12. Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

13. Temeljem odredbe čl.327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

14. Dakle, na temelju provedenog dokaznog postupka utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen dana 21.travnja 2008.godine Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita na iznos od 36.000,00 kn.

15. Tužiteljica se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.srpnja 2013. potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2004.godine koja presuda je donijeta u postupku po tužbi potrošača - Hrvatskog saveza za zaštitu potrošača protiv između ostalih i u ovom predmetu tuženika, a kojom presudom je pravomoćno utvrđeno da je u ovom predmetu tuženik u određeno navedenim razdobljima povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika. Navedena presuda potvrđena je u navedenom dijelu presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 09.travnja 2015.godine.

16. U svezi navedenog za navesti je u ovoj pravnoj stvari da se u konkretnom slučaju ne radi u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, već o kunskom kreditu, pa se stoga odluke donesene u navedenom kolektivnom sporu ne mogu direktno primijeniti i na kunske kredite kao što je predmetni.

17. Provedenim dokazima utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o kreditu kako je naprijed navedeno, kojim ugovorom je u članku 4. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i vezana za korištenje pojedinih proizvoda Banke, a sukladno Odluci o gotovinskim kreditima.

18. Dakle, iz sadržaja navedenog ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, s napomenom da nije sporno da je predmetni ugovor sačinjen na unaprijed formuliranom obrascu, koji je sastavio i pripremio tuženik. Također je za navesti da iz citirane ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi proizlazi da ne sadrži jasno definirane kriterije po kojima će se kamatna stopa mijenjati, što je čini nejasnom i nerazumljivom, pa s obzirom na navedeno nedvojbeno proizlazi da tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mogla sagledati opseg svoje obveze niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takve obveze proizlaze za nju, jer nije mogla predvidjeti način kretanja kamatne stope, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, pa stoga te s obzirom da se o navedenom evidentno između ugovornih strana nije pregovaralo (Ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed sastavio i pripremio tuženik), tužiteljici je kao korisniku kredita nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, to je stoga ništetna naprijed citirana odredba predmetnog ugovora o kreditu - u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi kako je to navedeno u izreci (čl.4., čl. 247, čl.320,čl. 322, čl. 323 i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, te čl.96, 97, 98, 99,100, 101, 102 Zakona o zaštiti potrošača - NN 79/2007; Županijski sud u Zagrebu broj Gž- 1833/2033-2 od 29.kolovoza 2023.).

19. Za napomenuti je da je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem u svojstvu svjedoka djelatnice tuženika IT (stranica 144 spisa).

20. Odredbom čl. 323. st.1. ZOO, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

21. Provedenim vještačenjem po vještaku financijsko – knjigovodstvene struke čiji nalaz i mišljenje je sud prihvatio jer je dan u skladu s pravilima struke te nepristrano, a vještak u pisanom očitovanju i saslušan na ročištu kod suda dao jasna ,logična i stručna objašnjenja, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je tužiteljica preplatila tuženiku zbog jednostrano povećane kamatne stope ukupno iznos od 114,24 EUR, te je stoga sud naložio tuženiku isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća do isplate a kako je to navedeno u izreci presude (čl.1115. ZOO; čl.29.,čl.1165 ZOO/05,čl.3. ZID ZOO-NN 78/2015). Naime, s obzirom da je utvrđeno da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate kredita nepoštene, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3.Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

22. Glede navoda tuženika da je u izračun potrebno uzeti u obzir i razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, za navesti je da prema navodima vještaka financijsko-knjigovodstvene struke tijekom otplate kredita kamatna stopa nikada nije bila manja od ugovorene kamatne stope, te nije niti bilo manje plaćenih iznosa anuiteta.

23. U odnosu na prigovor zastare za navesti je da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

23.1. S obzirom na navedeno, prigovor zastare nije osnovan.

24. U odnosu na navode tuženika kojima osporava potrošačka svojstva ugovoru o kreditu koji je predmet spora i svojstvo potrošača tužiteljici za navesti je da iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da se radi o nenamjenskom kreditu bez depozita, te da je korisnik kredita (tužiteljica) naznačena kao fizička osoba, dakle, izvan eventualne profesionalne djelatnosti ili djelatnosti slobodnog zanimanja, jer bi to moralo biti navedeno u sadržaju ugovora, s napomenom da je tužiteljica saslušana u svojstvu stranke izjavila da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila zaposlena u Kliničkoj bolnici u Osijeku, da nije imala niti privatnu firmu, niti obrt. Stoga, s obzirom na izloženo nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imala status potrošača.

25. Nadalje, sporno je među parničnim strankama da li je ništetna odredba čl.6. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji glasi:

„ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 2,50 % ( dvazarezpedesetposto) jednokratno, unaprijed „.

te da li je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu čl 8.st.2. u dijelu koji glasi: “…U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“.

26. Provedenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je tužiteljica u svrhu odobrenja kredita platila jednokratnu naknadu dana 28.04.2008. godine u iznosu od 900,00 HRK, što preračunato prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 HRK za 1 EUR, iznosi 119,45 EUR. Također je utvrđeno da je tužiteljica, radi prijevremene otplate kredita platila izlaznu naknadu dana 10.09.2012. godine u iznosu od 500,00 HRK, što preračunato prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 HRK za 1 EUR, iznosi 66,36 EUR.

27. Kako je naprijed navedeno temeljem odredbe čl.327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

28. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/2007) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 102. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

29. Dakle, u konkretnom slučaju imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 6. predmetnog ugovora o kreditu evidentno je da navedenim ugovorom nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova za obavljanje bankarskih usluga, a koja naknada je određena paušalno kao postotak od iznosa kredita, te je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarnih troškova odnosno štete koju je tuženik navodno trpio u svezi obavljanja bankarskih usluga, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezino postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, e u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta.

30. S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove za obavljanje bankarskih usluga. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužiteljica platila na ime naknade za obavljanje bankarskih usluga, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za obavljanje bankarskih usluga ništetna, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (VSRH broj Rev-1051/2023-2 od 3.travnja 2024.).

31. Odredbom čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, o čemu mora obavijestiti banku, a stavkom 3. navedenog članka propisano je da je korisnik kredita u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Stavkom 4. navedenog članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunavati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

32. S obzirom na sadržaj odredbe čl.8.st.2. ugovora o kreditu u dijelu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, navode tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka te provedene dokaze, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da predmetnim ugovorom o kreditu nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova zbog vraćanja kredita prije roka, te da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarne štete koju je tuženik navodno trpio zbog vraćanja kredita prije roka, iz čega također slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezino postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta. S obzirom na izloženo sud nije provodio dokaz vještačenjem po vještaku financijsko – knjigovodstvene struke predloženo po tuženiku na okolnost štete koju je tuženik navodno trpio zbog prijevremene otplate kredita, jer u konkretnom slučaju ugovorom nije ugovorena metoda izračuna visine predmetne naknade kojom bi tuženik bio ovlašten teretiti tužitelja u svrhu obeštećenja radi prijevremene otplate kredita, budući da se predmetna naknada određuje sukladno poslovnoj politici banke, odnosno ugovorom nije definirano temeljem čega i na koji način će visina iste naknade biti utvrđena u momentu prijevremene otplate kredita.

33. Dakle,kako je naprijed navedeno predmetni ugovor pisan je na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te s obzirom da iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi da nije precizno definirano odnosno ugovoreno na koji način će se formirati sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita, odnosno nisu jasno ugovoreni parametri za navedeno, da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna a kako je to navedeno u izreci. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužiteljica platila na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja, s obzirom da utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe pravo na restituciju neosnovano plaćenog iznosa.

34. Za napomenuti je da prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05. studenog 2020.godine (Zaključak br. Su IV -308/2020 pod brojem 8.) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o njoj nije pregovaralo, a što je upravo konkretan slučaj (Županijski sud u Zagrebu broj Gž- 746/21-2 od 17.kolovoza 2021.).

35. Dokazni prijedlog tuženika za saslušanje u svojstvu svjedoka RT, izvršnog direktora riznice tuženika i ZT, voditeljice administracije kredita tuženika, je neutemeljen s obzirom da je evidentno da RT i ZT nisu sudjelovali u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu.

36. U odnosu na prigovor zastare zahtjeva za isplatu utuženih iznosa naknada, za navesti je da temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. U konkretnom slučaju zastrani rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost citiranih odredbi o naknadama, pa stoga prigovor zastare nije osnovan (Zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.).

37. Tužiteljica po punomoćniku u pisanom podnesku od 4.kolovoza 2025 (stranica 188 spisa) snizila je tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa kamata što ima karakter povlačenja tužbe, čemu se tuženik nije protivio, to je stoga sud temeljem odredbe čl.193. ZPP donio rješenje kao u izreci (119,45 EUR-114,24 EUR= 5,21 EUR).

38. Nadalje, za navesti je u ovoj pravnoj stvari da je tužiteljica kako je naprijed navedeno po provedenom vještačenju po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u pisanom podnesku od 4.kolovoza 2025.specificirala tužbeni zahtjev za isplatu u skladu s izračunom vještaka financijsko-knjigovodstvene struke u nalazu i mišljenju, pri čemu je snizila tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa kamata ,te se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti u smislu čl.191.st.2. ZPP (ŽS Rijeka Gž R-469/17-2). Za navesti je i to da s obzirom da je tužiteljica o egzaktnoj visini svoje tražbine mogla saznati tek nakon provedenog vještačenja, da je preinaka tužbe dopuštena temeljem odredbe čl.190.st.2. ZPP (čl.39., čl.117.st.2. ZID ZPP), kao i temeljem odredbe čl.190.st.3. ZPP, jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama ( Zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 26.studenog 2021.godine broj: Su IV -162/2021 točka 4.).

39. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154 st.5. ZPP.

39.1. S obzirom na uspjeh u postupku, naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 838,45 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe (Tbr.7.t.1.), sastav četiri pisana podneska od 21.02.2023.,24.06.2025.,04.08.2025. i 25.11.2025. po Tbr.8.t.1. u iznosu od po 25 bodova, te za zastupanja na ročištima kod ovog suda dana 22.10.2024.,05.12.2025. i 23.01.2026. po Tbr. 9.t.1. u visini od po 25 bodova, koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV, troška vještačenja u iznosu od 331,81EUR ,te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR.

Za napomenuti je u odnosu na zahtijevani trošak sudske pristojbe na presudu da je odredbom čl.6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23 od 12.5.2023.) propisano da su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi, a odredbom čl.13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23 od 12.5.2023.) propisano je da navedeni zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u „ Narodnim novinama

40. Na dosuđeni iznos troška tužiteljici pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl.29. ZOO).

41. Nakon što je tužiteljica u pisanom podnesku od 4.kolovoza 2025. snizila tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa kamata za iznos od 5,21 EUR ,što ima karakter povlačenja tužbe, tuženik je pravodobno troškovnikom zahtijevao naknadu troška za povučeni dio tužbenog zahtjeva (stranica 197 spisa).

42. S obzirom da u konkretnom slučaju tuženiku na ime troška pripada dio u postotku koji predstavlja razmjer između povučenog dijela tužbenog zahtjeva od 5,21EUR u odnosu na dotadašnji ukupni tužbeni zahtjev od 305,26% ,što iznosi 1,71 %,a što je neznatno i u svezi čega nisu nastali posebni troškovi, to je sud zahtjev tuženika za naknadu troška za povučeni dio tužbenog zahtjeva odbio u cijelosti.

43. S obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 19. veljače 2026.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude i rješenja, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude i rješenja.

DNA:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika