REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Broj: Ppž-1170/2025
Zagreb
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Mašić kao predsjednice vijeća, te Anđe Ćorluka i Mirjane Medić kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudskog savjetnika Ivice Ožbolta kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog HČ, zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 5/90., 30/90., 47/90., 29/94., 114/22. i 47/23.), odlučujući o žalbi okrivljenog HČ, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, broj Pp-923/2024 od 8. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog HČ i potvrđuje se prvostupanjska presuda.
II. Na temelju članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okrivljeni HČ obvezan je naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 30,00 eura (trideset eura) u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu, broj Pp-923/2024 od 8. studenoga 2024., okrivljeni HČ proglašen je krivim zbog počinjenog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično i pravno opisanog u izreci pobijane presude, za koje djelo mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 eura, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene kazne, dok je na ime paušalnih troškova prekršajnog postupka okrivljenik dužan platiti paušalni iznos od 30,00 eura.
2. Protiv te presude okrivljeni HČ podnio je pravodobnu žalbu, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi u bitnom navodi kako postupanje policije po prijavljenom prekršaju od strane svjedokinje FČ nije bilo zakonito, kao i da je sud propustio utvrditi je li prekršaj počinjen na javnom mjestu ili na privatnom posjedu, a što je utjecalo na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.
3. Žalba nije osnovana.
4. Ovaj sud, sukladno odredbi članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao je pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
5. U odnosu na žalbene navode kojima okrivljenik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, suprotno takvim žalbenim navodima, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je valjano obrazložio odluku o krivnji žalitelja.
6. Činjenično stanje prvostupanjski sud je utvrdio analizom i ocjenom obrane okrivljenog HČ, analizom i ocjenom iskaza u postupku ispitanih svjedoka FČ, ĆČ i PČ i čitanjem materijalne dokumentacije koja prileži spisu. Nesporno je utvrđeno da se događaj odvio u Zaprešiću, na ulici Matije Fistrića kod kbr. 26, dakle, na neograničeno otvorenom javnom mjestu kao prostoru izloženom pogledu i čujnosti javnosti. Iscrpnom analizom svih provedenih dokaza i njihovim dovođenjem u međusobnu vezu, prvostupanjski sud je došao do zaključka da je okrivljenik kriv za prekršaj koji mu se stavlja na teret uz obrazloženje da je ponašanje okrivljenika predmetne zgode bilo uznemirujuće, budući je za posljedicu imalo i uznemiravanje prolazećih građana, a opisano ponašanje okrivljenika znatno odstupa od uobičajenih normi pristojnog ponašanja.
7. Ovaj sud također smatra da je vikanje pogrdnih riječi na javnom mjestu, uz to u prisutnosti djeteta, a kojima se remeti mir i spokoj građana, takvo ponašanje koje prelazi granice pristojnosti među ljudima. Stoga ovaj sud ne dovodi u pitanje ispravnost zaključka prvostupanjskog suda, koji je potpuno i točno utvrdio činjenično stanje na temelju slobodne ocjene provedenih dokaza, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima. Prvostupanjski sud je za svoju odluku dao jasne razloge, koji su po mišljenju ovog suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni, te je izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji žalitelja. Svoju odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, nalazeći da postupanje okrivljenika na način opisan u izreci pobijane presude ispunjava zakonsko biće djela.
8. Odluka o izrečenoj novčanoj kazni razmatrana je sukladno odredbi članka 202. stavak 5. Prekršajnog zakona, jer iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio u tom pravcu, no žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.
9. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao vrstu i mjeru prekršajnopravne sankcije primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona. Pritom treba navesti da je okrivljeniku izrečena novčana kazna, kao blaža vrsta propisane kazne, i to u visini zakonom propisanog minimuma. Cijeneći okolnosti počinjenja prekršaja i s time povezanu jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra i stupanj pogibeljnosti te cijeneći da u konkretnom slučaju nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, kao i to da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja otklonjena je mogućnost primjene instituta ublažavanja kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz članka 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.
10. Također, u smislu odredbe okrivljenik se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci pobijane presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.
11. Odluka o paušalnom iznosu troškova postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točka 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna svota određena je u skladu s odredbom članka 138. stavak 3. Prekršajnog zakona, te okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.), a s obzirom na složenost i trajanje postupka.
12. Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je temeljem članka 205. Prekršajnog zakona kao u izreci ove presude.
Zagreb, 19. veljače 2026.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Ivica Ožbolt, v.r.
Ivanka Mašić, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Novom Zagrebu u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika i tužitelja.
