Republika Hrvatska
Općinski sud u Gospiću
Trg Alojzija Stepinca 3
53000 Gospić
Poslovni broj: P-167/2023-23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Gospiću po sucu Mirjani Kosanović kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ČE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnica Dalia Kanceljak, odvjetnica u [adresa] protiv tužene RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 koju zastupa punomoćnik Josip Mađarić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 16. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka i nakon objave 19. veljače 2026.
p r e s u d i o j e :
I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke odnosno ništetne su odredbe u Ugovoru o kreditu sklopljenog između tužitelja i tužene, broj ugovora 628-50-4049102 od 20. travnja 2007. koje se odnose na valutnu klauzulu CHF i to:
Članak 1. IZNOS KREDITA
„Kunska protuvrijednost CHF 30,910.25...“
Članak 7. NAČIN OTPLATE
u dijelu „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF..."
II. Nalaže se tuženoj RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. ZAGREB, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ČE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.922,90 EUR s osnove ništetne valutne klauzule s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koja kamata teče:
na iznos od 0,71 EUR od 05. veljače 2008. do isplate
na iznos od 0,02 EUR od 17. ožujka 2008. do isplate
na iznos od 3,30 EUR od 17. ožujka 2008. do isplate
na iznos od 7,71 EUR od 11. travnja 2008. do isplate
na iznos od 0,05 EUR od 11. travnja 2008. do isplate
na iznos od 1,03 EUR od 05. lipnja 2008. do isplate
na iznos od 0,03 EUR od 20. lipnja 2008. do isplate
na iznos od 1,66 EUR od 31. srpnja 2008. do isplate
na iznos od 0,76 EUR od 07. listopada 2008. do isplate
na iznos od 20,52 EUR od 12. studenog 2008. do isplate
na iznos od 0,13 EUR od 12. studenog 2008. do isplate
na iznos od 6,89 EUR od 15. prosinca 2008. do isplate
na iznos od 23,45 EUR od 09. siječnja 2009. do isplate
na iznos od 1,70 EUR od 09. veljače 2009. do isplate
na iznos od 25,06 EUR od 09. veljače 2009. do isplate
na iznos od 2,88 EUR od 05. ožujka 2009. do isplate
na iznos od 29,20 EUR od 05. ožujka 2009. do isplate
na iznos od 0,64 EUR od 05. ožujka 2009. do isplate
na iznos od 25,09 EUR od 23. travnja 2009. do isplate
na iznos od 25,35 EUR od 11. svibnja 2009. do isplate
na iznos od 1,04 EUR od 09. lipnja 2009. do isplate
na iznos od 21,08 EUR od 09. lipnja 2009. do isplate
na iznos od 17,17 EUR od 06. srpnja 2009. do isplate
na iznos od 0,26 EUR od 06. srpnja 2009. do isplate
na iznos od 17,95 EUR od 07. rujna 2009. do isplate
na iznos od 1,15 EUR od 07. rujna 2009. do isplate
na iznos od 19,12 EUR od 05. listopada 2009. do isplate
na iznos od 0,50 EUR od 05. listopada 2009. do isplate
na iznos od 19,60 EUR od 09. studenog 2009. do isplate
na iznos od 0,44 EUR od 09. studenog 2009. do isplate
na iznos od 17,58 EUR od 01. prosinca 2009. do isplate
na iznos od 0,65 EUR od 01. prosinca 2009. do isplate
na iznos od 21,27 EUR od 13. siječnja 2010. do isplate
na iznos od 0,59 EUR od 13. siječnja 2010. do isplate
na iznos od 24,47 EUR od 05. veljače 2010. do isplate
na iznos od 1,34 EUR od 05. veljače 2010. do isplate
na iznos od 28,17 EUR od 05. ožujka 2010. do isplate
na iznos od 1,58 EUR od 05. ožujka 2010. do isplate
na iznos od 26,91 EUR od 14. travnja 2010. do isplate
na iznos od 34,53 EUR od 14. travnja 2010. do isplate
na iznos od 0,62 EUR od 14. travnja 2010. do isplate
na iznos od 32,77 EUR od 08. lipnja 2010. do isplate
na iznos od 34,75 EUR od 15. lipnja 2010. do isplate
na iznos od 0,87 EUR od 15. listopada 2010. do isplate
na iznos od 47,05 EUR od 15. listopada 2010. do isplate
na iznos od 7,93 EUR od 15. studenog 2010. do isplate
na iznos od 42,33 EUR od 15. studenog 2010. do isplate
na iznos od 8,66 EUR od 15. prosinca 2010. do isplate
na iznos od 49,05 EUR od 15. prosinca 2010. do isplate
na iznos od 14,12 EUR od 14. siječnja 2011. do isplate
na iznos od 42,68 EUR od 14. siječnja 2011. do isplate
na iznos od 16,27 EUR od 16. veljače 2011. do isplate
na iznos od 14,32 EUR od 16. veljače 2011. do isplate
na iznos od 37,87 EUR od 16. ožujka 2011. do isplate
na iznos od 15,56 EUR od 16. ožujka 2011. do isplate
na iznos od 50,91 EUR od 14. travnja 2011. do isplate
na iznos od 3,52 EUR od 14. travnja 2011. do isplate
na iznos od 74,37 EUR od 13. svibnja 2011. do isplate
na iznos od 6,73 EUR od 16. svibnja 2011. do isplate
na iznos od 71,76 EUR od 16. svibnja 2011. do isplate
na iznos od 76,27 EUR od 16. svibnja 2011. do isplate
na iznos od 70,54 EUR od 16. svibnja 2011. do isplate
na iznos od 71,57 EUR od 16. svibnja 2011. do isplate
na iznos od 2.700,80 EUR od 16. svibnja 2011. do isplate
sve kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se da ne proizvodi pravne učinke odnosno ništetna je odredba u Ugovoru o kreditu sklopljenog između tužitelja i tužene, broj ugovora 628-50-4049102 od 20. travnja 2007. i to:
ČLANAK 3. NAKNADA
u dijelu: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita ..."
IV. Nalaže se tuženoj RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. ZAGREB, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ČE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 606,55 EUR s osnove ništetne odredbe o naknadi, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 606,55 EUR od 2. svibnja 2007. do isplate odnosno od dospijeća iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
V. Utvrđuje se da ne proizvodi pravne učinke odnosno ništetna je odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tužene, broj ugovora 628-50-4049102 od 20. travnja 2007. koja se odnosi na prijevremenu otplatu i to:
Članak 9. OSTALI UVJETI
u dijelu: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“
VI. Nalaže se tuženoj RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. ZAGREB, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ČE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 360,17 EUR s osnove ništetne odredbe o prijevremenoj otplati, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 360,17 EUR od 16. svibnja 2011. do isplate 5 odnosno od dospijeća iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
VII. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.075,00 EUR uvećane za zakonsku zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. U tužbi od 13. lipnja 2023. tužitelj je naveo da je 20. travnja 2007. s tuženom sklopio ugovor o kreditu u iznosu od 30.910,25 CHF uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u švicarskim francima pri čemu je početna kamata iznosila 5,20 % godišnje. Tijekom otplate kredita došlo je do znatnog rasta tečaja CHF-a kao i do jednostranih i učestalih promjena kamatne stope od strane banke što je rezultiralo znatnim povećanjem mjesečnih anuiteta i ukupne obveze tužitelja. Tužitelj ističe da mu prilikom sklapanja ugovora nisu jasno objašnjeni rizici valutne klauzule i promjenjive kamatne stope te da mu je kredit u CHF predstavljen kao najpovoljniji. Kao prosječni potrošač nije mogao predvidjeti drastične promjene tečaja ni kamate niti bi sklopio ugovor da je bio svjestan posljedica. Time su, prema navodima tužitelja, povrijeđena načela savjesnosti, poštenja i ravnoteže ugovornih strana, a ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi predstavljaju nepoštene i ništetne odredbe. Pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obveznim odnosima, Zakona o zaštiti potrošača i praksu Ustavnog suda RH, tužitelj navodi da je valutna klauzula u konkretnom slučaju izgubila svoju zaštitnu svrhu te postala sredstvo neosnovanog bogaćenja banke. Zbog toga je tužitelj preplatio iznos od 4.103,83 EUR koji zahtjeva natrag s pripadajućim zateznim kamatama. Tužitelj osporava i odredbe ugovora koje se odnose na ulaznu naknadu od 3,30 % te naknadu za prijevremenu otplatu kredita jer o njima nije bilo pojedinačnog pregovaranja niti su mu bile jasno objašnjene. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnost odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, ulaznu naknadu i prijevremenu otplatu kredita te naloži tuženoj povrat neosnovano plaćenih iznosa.
2. U odgovoru na tužbu tužena ne osporava da je s tužiteljem 20. travnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 628-50-4049102 na iznos od 30.910,25 CHF uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje i valutnu klauzulu u CHF, sukladno Zakonu o obveznim odnosima. Ističe da je ugovor zakonit, valjano sklopljen i da su bitni sastojci ugovora jasno ugovoreni. U odnosu na valutnu klauzulu osporava tvrdnje o njezinoj nepoštenosti i ništetnosti navodeći da je valutna klauzula zakonom dopuštena te da je tužitelj bio u potpunosti informiran o svim rizicima te ju je samostalno odabrao. Smatra da je tužitelj preuzeo valutni rizik te da promjene tečaja nisu bile predvidive niti pod kontrolom tužene. Navodi da nisu ispunjeni uvjeti za utvrđenje nepoštenosti ugovornih odredbi prema Zakonu o zaštiti potrošača. Tužena ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanja vezana uz povrat anuiteta temeljem valutne klauzule kao i u odnosu na zahtjeve za povrat ulazne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. U pogledu ulazne naknade od 3,30 % navodi da je ona jasno ugovorena, razumljiva i zakonito naplaćena te da ju je tužitelj prihvatio prilikom solemnizacije ugovora bez ikakvog prigovora. Isto tvrdi i za naknadu za prijevremenu otplatu kredita koja je ugovorena sukladno općim aktima tužene i prihvaćena potpisom ugovora. Tužena odbacuje pozivanje tužitelja na presude iz „slučaja Franak“ ističući da one nemaju učinak erga omnes te da tužitelj mora samostalno dokazati povredu svojih prava. Zaključno, tužena predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te naloži tužitelju naknadu troškova parničnog postupka.
3. U podnesku od 19. prosinca 2023. tužitelj se očitovao na odgovor tužene i u cijelosti osporio njegove navode kao neosnovane. Ističe da su odlučne činjenice u ovom sporu već pravomoćno utvrđene u kolektivnim postupcima vođenima protiv banaka, uključujući i tuženu, osobito presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2, Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 te presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 i Rev-18/2018-2 kao i odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske iz veljače 2021. Tim odlukama je utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i ništetne te da se ta utvrđenja odnose i na pojedinačne potrošačke sporove. U odnosu na prigovor zastare tužitelj je naveo da je isti neosnovan jer je zastara prekinuta pokretanjem kolektivnog postupka te je ponovno počela teći tek pravomoćnošću relevantnih presuda (2014. za kamatnu stopu i 2018. za valutnu klauzulu). Budući da je tužba podnesena 13. lipnja 2023., unutar zakonskog roka od pet godina za zahtjeve iz stjecanja bez osnove, zastara nije nastupila, što potvrđuje i ustaljena sudska praksa. Tužitelj dalje ističe da je valutna klauzula u CHF nepoštena i ništetna jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, bila je dio unaprijed sastavljenog tipskog ugovora te prosječnom potrošaču nije bila jasna ni razumljiva u pogledu ekonomskih posljedica. Banke, uključujući tuženu, nisu potrošače upozorile na stvarni valutni rizik, iako su za njega znale, dok same nisu bile izložene tom riziku. Time je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. U odnosu na jednokratnu naknadu od 3,30 % prilikom prvog korištenja kredita, tužitelj navodi da se o toj odredbi nije pregovaralo, da mu nije objašnjena njezina svrha ni kriteriji određivanja visine te da je riječ o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi što potvrđuje i opsežna sudska praksa županijskih sudova i Vrhovnog suda RH. Isto vrijedi i za odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita koja je bila nejasna, nepredvidiva i jednostrano nametnuta, bez dokaza o stvarnim troškovima banke. Takva odredba uzrokovala je znatnu neravnotežu na štetu potrošača te je stoga nepoštena i ništetna. Tužitelj naglašava da solemnizacija ugovora kod javnog bilježnika ne može sanirati ništetne ugovorne odredbe niti zamijeniti obvezu banke da potrošača jasno i potpuno informira o rizicima ugovora. Konačno, tužitelj ističe da je tužena koristila zavaravajuće oglašavanje predstavljajući CHF kao stabilnu i sigurnu valutu uz nižu kamatnu stopu iako je postojao poznati valutni rizik čime su potrošači dovedeni u zabludu i potaknuti na sklapanje štetnih ugovora. Slijedom navedenog tužitelj u cijelosti ostaje pri tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu.
4. Radi utvrđenja činjeničnog stanja proveden je dokaz čitanjem i pregledavanjem materijalne dokumentacije u spisu: ugovora o kreditu od 20. travnja 2007. (list 10-13 spisa), otplatnog plana (list 16-22 spisa) i knjigovodstvenih kartica (list 24-27 spisa), zahtjeva za kredit (list 38 spisa). Provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje sa zadatkom vještaka da utvrdi preplate koje je tužitelj isplatio tuženoj odnosno razlike između iznosa koje je tužitelj platio tuženoj na ime rasta tečaja valute CHF u odnosu na HRK i iznosa koji bi tužitelj platio tuženoj da do tog rasta nije došlo u odnosu na trenutak korištenja kredita 2. svibnja 2007. odnosno da je tijekom cijele otplate tečaj CHF prema HRK ostao jednak onome kakav je bio na dan isplate kredita te da utvrdi visinu tzv. ulazne naknade i visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita koje je tužitelj platio tuženoj. Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku.
5. Stalni sudski vještaci Dario Janković mag. oec. i ZE mag. oec. u nalazu i mišljenju utvrdili su da je tužitelj koristio kredit počevši od 2. svibnja 2007. pri čemu je kredit bio ugovoren uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF, s početnim tečajem od 4,480237 HRK/CHF i početnom ugovorenom kamatnom stopom od 5,20 %. Sudski vještaci su u svom nalazu usporedili otplatni plan prema početno ugovorenim uvjetima sa stvarnim tijekom otplate uzimajući u obzir promjene kamatnih stopa i promjene tečaja valute u kojoj je kredit bio vezan. Vještačenjem je utvrđeno da su tijekom otplate kredita nastale razlike kao posljedica promjena tečaja u odnosu na početni tečaj koji je vrijedio u trenutku isplate kredita. U prvoj varijanti obračuna vještaci su uzeli u obzir isključivo razdoblja u kojima je tečaj CHF bio viši od početnog tečaja odnosno razdoblja nepovoljnija za tužitelja. U toj varijanti utvrđeno je da razlika zbog ugovorene valutne klauzule iznosi 3.922,90 EUR. U drugoj varijanti obračuna vještaci su uzeli u obzir i razdoblja u kojima je tečaj po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan bio niži od početnog tečaja odnosno povoljniji za tužitelja. U toj varijanti ukupna razlika zbog promjene tečaja iznosi 3.889,65 EUR pri čemu pozitivne razlike u korist tužitelja iznose 3.922,90 EUR dok negativne razlike u korist tuženika iznose 33,25 EUR. Nadalje, vještačenjem je utvrđeno da je tužitelju prilikom korištenja kredita 2. svibnja 2007. obračunata jednokratna naknada za obradu kredita u visini od 3,30 % od iznosa kredita sukladno ugovornim odredbama koja je obračunata u iznosu od 1.020,04 CHF što po srednjem tečaju banke na dan obračuna iznosi 606,55 eura. Također je utvrđeno da je tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita 16. svibnja 2011. obračunata naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 360,17 EUR sukladno odredbama ugovora o kreditu.
6. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje sudskih vještaka te je podneskom od 3. srpnja 2025. uredio tužbeni zahtjev kao u izreci.
7. Tužena u očitovanju na nalaz i mišljenje sudskih vještaka navodi da iz vještačenja proizlazi kako razlika zbog ugovorene valutne klauzule iznosi 3.922,90 EUR, dok negativne razlike iznose 33,25 EUR, te da su tužitelju obračunate naknada za obradu kredita u iznosu od 606,55 EUR i naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 360,17 EUR. Tužena ne prigovara matematičkom izračunu vještaka. Međutim, i dalje osporava pravo tužitelja na potraživanje navedenih iznosa smatrajući da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, razumljive i lako uočljive, te da je tužitelj s njima bio upoznat prije sklapanja ugovora o kreditu. Ističe da je ugovor tužitelju bio uručen prije potpisa, objašnjen od strane djelatnika banke i javnog bilježnika prilikom solemnizacije, te da je tužitelj potpisom ugovora prihvatio sve njegove odredbe, uključujući i primjenu općih akata tužene. Nadalje navodi da ne može snositi odgovornost za eventualni propust tužitelja u pogledu čitanja ugovora ili traženja dodatnih pojašnjenja budući da su iz otplatnih planova bile vidljive relevantne informacije. Slijedom navedenog, tužena predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.
8. Sud je nalaz i mišljenje sudskih vještaka ocijenio stručnim, jasnim i uvjerljivim budući da je izrađen na temelju relevantne ugovorne i financijske dokumentacije te u skladu s nalogom suda pa ga je u cijelosti prihvatio kao vjerodostojnu osnovu za utvrđenje odlučnih činjenica u ovom postupku.
9. Na ročištu održanom 16. siječnja 2026. tužitelj je u svom iskazu naveo da je 2007. s tuženom sklopio ugovor o kreditu za kupnju automobila za osobne potrebe uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak. Ugovor mu je bio unaprijed pripremljen, a u banci mu je rečeno da je kredit u švicarskim francima najpovoljniji. Prvi anuitet iznosio je oko 1.300,00 kuna dok se tijekom otplate značajno povećao, gotovo na dvostruki iznos. Tužitelj je naveo da je tijekom otplate došlo do promjena kamatne stope i rasta anuiteta, bez prethodne obavijesti banke, te da mu je naknadno rečeno kako je riječ o rastu švicarskog franka na što banka ne može utjecati. Istaknuo je da prilikom sklapanja ugovora nije bio upozoren da je kombinacija promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF posebno rizična, niti da HNB ne štiti tečaj kune. Tvrdi da o odredbama ugovora nije mogao pregovarati, da prilikom čitanja ugovora nije razumio pojmove valutna klauzula i jednokratna naknada te da nije tražio dodatna pojašnjenja budući da mu je kredit predstavljen kao iznimno povoljan. Također je naveo da je platio naknadu za obradu kredita te, prilikom prijevremene otplate kredita koji je zatvorio djelomično gotovinom, a djelomično drugim kreditom, i naknadu za prijevremenu otplatu. Potvrđuje da je prije potpisivanja pročitao ugovor o kreditu, ali da nije bio upozoren na rizike valutne klauzule i promjenjive kamatne stope te da nije pokušavao pregovarati o ugovornim odredbama.
10. Analizom provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.
11. Predmet postupka je utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tužene, broj ugovora 628-50-4049102 od 20. travnja 2007. koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, naknadu od 3,30% koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te isplata davanja kao posljedica naprijed navedenog utvrđenja.
12. Između stranaka nije bilo sporno da je tužitelj s tuženom 20. travnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj ugovora 628-50-4049102 na iznos od 30.910,25 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz promjenjivu kamatnu stopu te uz valutnu klauzulu u CHF; da je na dan sklapanja ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 5,20% godišnje; da je u članku 3 Ugovora ugovorena jednokratna naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita koja se isplaćuje prilikom prvog korištenja kredita; da je ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća; da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, a uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa Banke i da je u članku 9. Ugovora navedeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i iz uvjete koji odredi kreditor. Nije sporno da je tužitelj prilikom korištenja kredita platio naknadu za obradu kredita (ulazna naknada) u iznosu od 1.020,04 CHF te da je kredit djelomično otplaćen gotovinom, a djelomično drugim kreditom, a prilikom prijevremene otplate kredita tužitelju je 16. svibnja 2011. obračunata naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2.713,70 kuna (360,17 EUR). Sudski vještaci utvrdili su da tužitelj potražuje iznose: 3.922,90 EUR za razlike po valutnoj klauzuli, 606,55 EUR za ulaznu naknadu te 360,17 EUR za naknadu za prijevremenu otplatu kredita.
13. Između stranaka je sporno pripada li tužitelju pravo na potraživanje iznosa nastalih promjenom tečaja CHF u okviru valutne klauzule, naknada za ulaznu naknadu za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita s obzirom na to da tužena tvrdi da su ugovorne odredbe jasne i razumljive i da je tužitelj prihvatio sve odredbe potpisom ugovora i njegovom solemnizacijom kod javnog bilježnika te da nije tražio dodatna pojašnjenja.
14. Tužitelj se tijekom postupka pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je i u odnosu na tuženu utvrđeno da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke i drugim internim aktima tužene, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Također je navedenom presudom potvrđeno da je tužena u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
15. Presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je u cijelosti gore navedena presuda, a koju odluku je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud svojom odlukom broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.
16. Dakle, pravomoćno je utvrđeno da su ništetne odredbe u ugovorima u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao u konkretnom slučaju, te se stoga ima smatrati da takve odredbe nikada nisu ni postojale.
17. Odredba članka 502c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
18. S obzirom na navedeno, sud je prihvatio pozivanje tužitelja na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 koja su potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Osim toga, i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 14/2014., 110/2015. i 14/2019.) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1 tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.
19. Naime, koristeći u zaključenom ugovoru o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora u vezi zaključenja predmetnog ugovora, svakako je stvorena neravnoteža u pravima i obvezama te je ista nedvojbeno na štetu potrošača kao slabije strane.
20. Načelo savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. i 126/2021., dalje: ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle, osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati interes obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni, iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza , vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda.
21. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i pripadajućim naknadama nisu bile pojedinačno pregovarane s tužiteljem, već su bile sastavni dio unaprijed pripremljenog standardnog ugovora tuženika. Sama činjenica što su ugovorne odredbe formalno bile jasne i gramatički razumljive nije dostatna za zaključak da je tužitelj bio u potpunosti i stvarno upoznat s ekonomskim posljedicama koje iz njih proizlaze. Tužena tijekom postupka nije dokazala da je tužitelju prije sklapanja ugovora na jasan, transparentan i razumljiv način objašnjen mehanizam valutne klauzule niti stvarni financijski rizik koji takva klauzula nosi, posebice u pogledu mogućnosti znatnih promjena tečaja CHF i njihovog utjecaja na visinu obveza tužitelja. Činjenica što je ugovor bio solemniziran kod javnog bilježnika ne otklanja obvezu tužene da potrošaču pruži potpune i razumljive informacije o bitnim elementima ugovora niti sama solemnizacija može nadomjestiti izostanak individualnog pregovaranja ili detaljnog informiranja o ekonomskim učincima spornih ugovornih odredbi. U odnosu na obračunate naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu, sud smatra da tužena nije dokazala postojanje stvarne i razmjerne protučinidbe za naplaćene iznose niti da su navedene naknade bile pojedinačno pregovarane s tužiteljem zbog čega njihova naplata ne može biti smatrana opravdanom samo na temelju ugovorne odredbe.
22. Sud je iskaz tužitelja ocijenio vjerodostojnim, životno uvjerljivim i dosljednim jer je u bitnome suglasan s ostalim provedenim dokazima osobito s dokumentacijom u spisu te nalazom i mišljenjem sudskih vještaka iz kojih proizlazi da je kredit bio ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak, kao i da su tijekom otplate nastupile znatne promjene u visini anuiteta. Tužitelj je potvrdio da mu prilikom sklapanja ugovora nije bilo jasno kako valutna klauzula u CHF funkcionira, niti je bio upozoren na rizike promjenjive kamatne stope u kombinaciji s valutnom klauzulom. Sud uzima u obzir da je tužitelj potrošač u smislu čl. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju budući da je kredit korišten za osobne potrebe, izvan djelatnosti ili profesionalnog poslovanja. Činjenica da je tužitelj prije potpisivanja pročitao ugovor o kreditu ne dovodi u pitanje vjerodostojnost njegova iskaza budući da sama formalna dostupnost ugovornih odredbi ne znači i stvarno razumijevanje njihovih pravnih i financijskih posljedica osobito imajući u vidu da se radi o potrošaču bez financijske ili ekonomske stručne spreme.
23. Sud također utvrđuje da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o ugovornim odredbama, već mu je ponuđen unaprijed pripremljen standardni ugovor koji mu je u banci predstavljen kao najpovoljniji. Takvi uvjeti potvrđuju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i odgovaraju kriterijima nepoštenih ugovornih odredbi propisanih Direktivom 93/13/EEC i čl. 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju.
24. Sud je nespornim utvrdio da odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije bila jasno i razumljivo objašnjena tužitelju niti mu je ukazano na ekonomske posljedice značajnog rasta tečaja CHF. Stoga je odredba ništetna kao nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 296 stavka 1 ZOO-a budući da je izazvala neprihvatljivu neravnotežu između prava i obveza stranaka.
25. U odnosu na naknadu za obradu kredita (ulazna naknada) utvrđeno je da obračun te naknade nije bio pojedinačno pregovaran niti transparentno obrazložen potrošaču pa naknada predstavlja neproporcionalnu i nepravednu financijsku obvezu potrošača čime je odredba ništetna u smislu članka 296 stavka 1 ZOO-a.
26. Naknada za prijevremenu otplatu kredita također nije bila jasno objašnjena niti proporcionalna, a tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja pa je i ova odredba ništetna prema gore citiranoj odredbi ZOO-a.
27. Utvrđeno je da su tužitelju, kao potrošaču, naplaćeni iznosi po ništetnim ugovornim odredbama - valutnoj klauzuli u CHF, ulaznoj naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita – čime su mu nanesene neprihvatljive financijske obveze koje su neproporcionalne i nerazmjerne.
28. Zakon o zaštiti potrošača u članku 49 stavku 1. propisuje: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u stavku 2. da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 55. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
29. Sukladno članku 296. stavka 1. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljače ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.
30. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u članku 3. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora
31. Sud je utvrdio da tužitelj nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, već mu je ponuđen unaprijed pripremljen standardni ugovor koji mu je u banci predstavljen kao najpovoljniji. Tužitelj nije imao stručnu sposobnost razumjeti sve financijske posljedice ugovora, a banka mu nije na jasan i transparentan način objasnila moguće rizike ništetnih odredbi. Takva neravnoteža i neinformiranost potrošača u skladu je s ustaljenom sudskom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji u više odluka ističe da kreditne institucije imaju pojačanu obvezu informiranja potrošača i da se ništetnost odredbi može utvrditi čak i kad su formalno čitljive.
32. Sud je vodio računa o načelima utvrđenima u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava prema kojima ugovorne odredbe moraju omogućiti potrošaču ne samo formalnu razumljivost, nego i stvarno razumijevanje ekonomskih posljedica.
33. U konkretnom slučaju, tužitelj nije bio obaviješten niti o mehanizmu djelovanja valutne klauzule, niti o riziku promjene kamatne stope u kombinaciji s CHF, a naknade nisu bile proporcionalne i pojedinačno obrazložene.
34. Člankom 323. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
35. Člankom 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva
36. Vezano uz istaknuti prigovor zastare sud nije prihvatio isti s obzirom da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dapače, proistječe da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na ime ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
37. Budući da se tužitelj poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. u pogledu ništetnosti promjenjive kamatne stope, odnosno u preostalom dijelu 14. lipnja 2018. u pogledu ništetnosti valutne klauzule, proistječe da je tužitelj pravomoćnošću istih saznao za utvrđenje odnosno povredu prava potrošača iz ugovora o kreditu, slijedom čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., odnosno u preostalom dijelu 14. lipnja 2018.
38. S obzirom da je tužitelj podnio tužbu 13. lipnja 2023. što je unutar zastarnog roka od 5 godina (kao i za stjecanje bez osnove), u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja slijedom čega takav prigovor tužene nije osnovan.
39. Zaključno, ističe se da je nesporno da je upravo tužena sastavljač predmetnog ugovora o kreditu i da nije dokazala da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo na način da bi tužena objasnila tužitelju i predočila joj sve parametre koje utječu na promjenu ugovorne kamatne stope pri čemu bi teret dokaza takvih tvrdnji bio upravo na tuženoj u smislu odredaba o teretu dokazivanja iz članka 7 i 219 stavka 1. ZPP-a.
40. S obzirom na sve navedeno, a budući da je tužena sastavljač ugovora o kreditu, proizlazi da je ista nepošten stjecatelj zbog čega temeljem članka 1115. ZOO- a mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta temeljem članka 1086. ZOO-a.
41. Odluku o troškovima sud je donio primjenjujući odredbu članka 154 stavka 1 i članka 155 ZPP-a. Naime, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
42. Sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi (članak 155 ZPP).
43. U parnične troškove spadaju sudske pristojbe, troškovi vezani uz izvođenje dokaza, održavanje ročišta izvan sudske zgrade, osobni troškovi stranaka i njihovih zastupnika povezani s njihovim dolaskom u sud, troškovi za nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu (članak 151 ZPP).
44. S obzirom da su bili opravdani sud je tužitelju priznao troškove zastupanja putem punomoćnika odvjetnika sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023, dalje: Tarifa). Kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (Tbr. 52 stavak 3 Tarife).
45. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe sukladno Tbr. 7 t. 1 Tarife u iznosu od 200,00 EUR, trošak sastava podneska od 19. prosinca 2023. sukladno Tbr. 8 t. 1 Tarife u iznosu od 200,00 EUR, trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 21. veljače 2025. sukladno Tbr. 9 toč. 2 Tarife u iznosu od 100,00 EUR, trošak sastava podneska od 3. srpnja 2025. sukladno Tbr. 8 t. 1 Tarife u iznosu od 200,00 EUR, trošak zastupanja na glavnoj raspravi održanoj 27. studenog 2025. sukladno Tbr. 9 toč. 1 Tarife u iznosu od 200,00 EUR, trošak zastupanja na glavnoj raspravi održanoj 16. siječnja 2026. sukladno Tbr. 9 toč. 1 Tarife u iznosu od 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu od 1.100,00 EUR što uz PDV od 25% iznosi ukupno 1.375,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 700,00 EUR.
46. Dakle, tužitelju je priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.075,00 EUR.
47. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Gospiću 19. veljače 2026.
Sudac:
Mirjana Kosanović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranka može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude za stranku koja nije obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
1. Dalia Kanceljak, odvjetnica u [adresa]
2. Josip Mađarić, odvjetnik u [adresa]
