Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Trg sv. Josipa 12, 33520 Slatina

Poslovni broj: P-112/2024-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu Tomislavu Kuči, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužiteljice HR iz H 189, OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Matko Pavičić, odvjetnik iz Bjelovara, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koga zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane 13. siječnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja u zamjeni i punomoćnika tuženika, dana 19. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e :

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici HR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati novčani iznos od 3.296,80 eura na ime više plaćenog s osnove ništetne odredbe o valuti CHF, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče na pojedinačne iznose od:

- 2,91 eura teče od 16. studenoga 2008. godine do isplate,

- 11,76 eura teče od 16. siječnja 2009. godine do isplate,

- 11,91 eura teče od 16. veljače 2009. godine do isplate,

- 7,18 eura teče od 16. ožujka 2009. godine do isplate,

- 8,27 eura teče od 26. travnja 2009. godine do isplate,

- 8,48 eura teče od 16. svibnja 2009. godine do isplate,

- 6,62 eura teče od 26. lipnja 2009. godine do isplate,

- 6,94 eura teče od 16. srpnja 2009. godine do isplate,

- 5,59 eura teče od 16. kolovoza 2009. godine do isplate,

- 7,64 eura teče od 16. rujna 2009. godine do isplate,

- 5,36 eura teče od 16. listopada 2009. godine do isplate,

- 6,83 eura teče od 16. studenoga 2009. godine do isplate,

- 6,60 eura teče od 16. prosinca 2009. godine do isplate,

- 10,57 eura teče od 16. siječnja 2010. godine do isplate,

- 13,12 eura teče od 16. veljače 2010. godine do isplate,

- 12,57 eura teče od 16. ožujka 2010. godine do isplate,

- 15,11 eura teče od 16. travnja 2010. godine do isplate,

- 15,19 eura teče od 16. svibnja 2010. godine do isplate,

- 20,39 eura teče od 16. lipnja 2010. godine do isplate,

- 25,76 eura teče od 16. srpnja 2010. godine do isplate,

- 25,58 eura teče od 16. kolovoza 2010. godine do isplate,

- 36,70 eura teče od 16. rujna 2010. godine do isplate,

- 30,22 eura teče od 16. listopada 2010. godine do isplate,

- 31,72 eura teče od 16. studenoga 2010. godine do isplate,

- 37,34 eura teče od 16. prosinca 2010. godine do isplate,

- 37,94 eura teče od 16. siječnja 2011. godine do isplate,

- 35,53 eura teče od 16. veljače 2011. godine do isplate,

- 36,99 eura teče od 16. ožujka 2011. godine do isplate,

- 37,07 eura teče od 16. travnja 2011. godine do isplate,

- 41,52 eura teče od 16. svibnja 2011. godine do isplate,

- 50,99 eura teče od 16. lipnja 2011. godine do isplate,

- 61,77 eura teče od 16. srpnja 2011. godine do isplate,

- 72,32 eura teče od 16. kolovoza 2011. godine do isplate,

- 54,05 eura teče od 16. rujna 2011. godine do isplate,

- 47,91 eura teče od 16. listopada 2011. godine do isplate,

- 48,32 eura teče od 16. studenoga 2011. godine do isplate,

- 49,17 eura teče od 16. prosinca 2011. godine do isplate,

- 54,47 eura teče od 16. siječnja 2012. godine do isplate,

- 56,06 eura teče od 16. veljače 2012. godine do isplate,

- 54,33 eura teče od 16. ožujka 2012. godine do isplate,

- 54,07 eura teče od 16. travnja 2012. godine do isplate,

- 54,95 eura teče od 16. svibnja 2012. godine do isplate,

- 56,48 eura teče od 16. lipnja 2012. godine do isplate,

- 54,57 eura teče od 16. srpnja 2012. godine do isplate,

- 54,04 eura teče od 16. kolovoza 2012. godine do isplate,

- 49,36 eura teče od 16. rujna 2012. godine do isplate,

- 53,39 eura teče od 16. listopada 2012. godine do isplate,

- 55,27 eura teče od 16. studenoga 2012. godine do isplate,

- 54,03 eura teče od 16. prosinca 2012. godine do isplate,

- 52,53 eura teče od 16. siječnja 2013. godine do isplate,

- 50,99 eura teče od 16. veljače 2013. godine do isplate,

- 51,48 eura teče od 16. ožujka 2013. godine do isplate,

- 55,21 eura teče od 15. travnja 2013. godine do isplate,

- 49,72 eura teče od 16. svibnja 2013. godine do isplate,

- 48,83 eura teče od 16. lipnja 2013. godine do isplate,

- 49,36 eura teče od 16. srpnja 2013, godine do isplate,

- 48,80 eura teče od 16. kolovoza 2013. godine do isplate,

- 50,80 eura teče od 16. rujna 2013. godine do isplate,

- 52,10 eura teče od 16. listopada 2013. godine do isplate,

- 52,74 eura teče od 16. studenoga 2013. godine do isplate,

- 55,00 eura teče od 16. prosinca 2013. godine do isplate,

- 52,72 eura teče od 16. siječnja 2014. godine do isplate,

- 49,31 eura teče od 16. veljače 2014. godine do isplate,

- 50,57 eura teče od 16. ožujka 2014. godine do isplate,

- 49,48 eura teče od 16. travnja 2014. godine do isplate,

- 47,91 eura teče od 16. svibnja 2014. godine do isplate,

- 48,25 eura teče od 16. lipnja 2014. godine do isplate,

- 49,34 eura teče od 17. srpnja 2014. godine do isplate,

- 50,26 eura teče od 16. kolovoza 2014. godine do isplate,

- 50,49 eura teče od 16. rujna 2014. godine do isplate,

- 51,44 eura teče od 16. listopada 2014. godine do isplate,

- 52,81 eura teče od 16. studenoga 2014. godine do isplate,

- 53,07 eura teče od 16. prosinca 2014. godine do isplate,

- 53,27 eura teče od 16. siječnja 2015. godine do isplate,

- 53,17 eura teče od 16. veljače 2015. godine do isplate,

- 53,17 eura teče od 16. ožujka 2015. godine do isplate,

- 53,17 eura teče od 16. travnja 2015. godine do isplate,

- 53,17 eura teče od 16. svibnja 2015. godine do isplate,

- 53,17 eura teče od 16. lipnja 2015. godine do isplate,

- 53,17 eura teče od 16. srpnja 2015. godine do isplate,

- 53,17 eura teče od 16. kolovoz 2015. godine do isplate,

- 53,17 eura teče od 16. rujna 2015. godine do isplate,

po stopi koja se određuje temeljem članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i to od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa sve do isplate, za svako polugodište, u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, odnosno sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.431,01 eura, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 8. studenog 2019. tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi se navodi da su stranke sklopile ugovor o namjenskom kreditu 21. listopada 2006., a kojim je tuženik omogućio tužiteljici korištenje kredita u iznosu od 38.000,00 CHF s promjenjivom kamatnom stopom. Kredit je bio namjenski i to za kupnju i adaptaciju kuće. Po sklapanju ugovora mjesečne rate kredita su značajno porasle i to zbog opće poznate činjenice naglog porasta tečaja valute CHF, a sve s dodatnim utjecajem promjenjive kamatne stope. Tužitelj je nagovaran od strane djelatnika tuženika da uzme kredit u valuti CHF, a tužitelj nema nikakva teoretska ni praktična financijska znanja i u potpunosti se pouzdao u stručnost djelatnika tuženika i povjerovao je u sve njihove tvrdnje što se tiče sigurnosti kredita u valuti CHF, te stabilnosti švicarskog franka. Prilikom ugovaranja o uvjetima ugovora nije bilo nikakvih pregovora, već je ugovor očit primjer tipskog ugovora. Tužitelju nisu bili predočeni rizici uzimanja kredita u valuti CHF. Tuženik nije tužitelja u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora. U ugovoru je članak 2. u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Poziva se na odluke u kolektivnim sporovima. S obzirom na činjenicu da je odlukom Vrhovnog suda valutna klauzula u cijelosti utvrđena kao nepoštena, a uslijed toga i ništetna, tužitelj je došao do izračuna svega što je tužitelj više platio s osnova nepoštene, a slijedom toga i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Nakon financijsko – knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev i predložio sudu da donese presudu kao u dispozitivu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava istaknuti zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine, a osporava osnovu i tijek zatezne kamate. Ističe da su stranke sklopile dodatak ugovora o kreditu 20. siječnja 2016. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Tužitelj je svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju, a prije čega je tuženik dostavio izračun konverzije. Nakon što je dostavljen nalaz i mišljenje sudskog vještaka, tuženik u svom podnesku od 10.3.2025. ističe prigovor na nalaz, te tvrdi da vještak nije uzeo u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom konverzije.

3. U dokaznom postupku sud je saslušao tužiteljicu kao stranku, te je izvršio uvid u: ugovor o namjenskom kreditu, otplatni plan, dodatak ugovora o kreditu, dopis od 12.11.2015., izračun konverzije, odluke u kolektivnim sporovima, nalaz i mišljenje sudskog vještaka, dopunu nalaza i mišljenja i očitovanje sudskog vještaka.

4. Tužiteljica HR navela je u svom iskazu da je tijekom 2006. trebala rješavati stambeno pitanje, odlučila se na kupnju kuće, trebao joj je kredit u visini oko 20.000,00 eura te se išla raspitati o uvjetima kredita u Erste banku gdje je imala otvoren tekući račun na koji je u to vrijeme primala plaću. Međutim, u Erste banci rekli su joj da s obzirom na visinu njene plaće iako je iznosila 6.000,00 kn neto ne može dobiti kredit u zatraženoj visini 20.000,00 eura na rok otplate 15 godina, ne zna zašto je to tako rečeno, no tako su joj doista u banci rekli. Otišla se raspitati u Zagrebačku banku d.d. o uvjetima kredita jer je od ranije tamo također imala otvoren račun, te su joj u toj banci ponudili da kredit može podići u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka u traženoj visini, te joj je rečeno da kamatna stopa iznosi 4,5%, te da kredit može dobiti na 15 godina, stoga je otišla u Erste banku i zatvorila svoj tekući račun i od tada joj je plaća i isplaćivana preko računa kod Zagrebačke banke. Prilikom sklapanja ugovora s tuženom odobren joj je još i iznos kredita s valutnom klauzulom CHF koji je predstavljao iznos od oko 4.000,00 eura u svrhu adaptacije nekretnine, time da joj je rok za otplatu cjelokupnog kredita odobren na 20 godina. Ukupni iznos kredita bio je 38.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Tekst ugovora o kreditu pripremila je tužena, službenik u banci nije joj ništa govorio o eventualnom kretanju tečaja CHF prema kuni, a u to vrijeme bio je povoljan, nešto više od 4 kn za 1 CHF, no službenik u banci rekao joj je da kamatna stopa koja je iznosila 4,5% neće ništa bitno rasti. U početku otplate kredita mjesečna rata iznosila joj je oko 1.100,00 kn i za plaćanje je imala trajni nalog kod tužene, no nakon nekog vremena je došlo do porasta tečaja CHF prema kuni, pa joj je mjesečna rata narasla na 1.800,00 – 2.000,00 kn i rata je bila tako visoka otprilike nekih godinu dana. Od tužene je dobila obavijest o promjeni visine mjesečne rate kredita, ali ne i o razlozima zbog čega je do toga došlo. Da joj je u početku rata kredita iznosila oko 1.800,00 kn s tuženom ugovor o kreditu ne bi ni sklapala. Nakon nekog vremena je od tužene dobila poziv na sklapanje ugovora o konverziji time da se javi kod javnog bilježnika radi čitanja i potpisa toga ugovora, što je i učinila. Od sklapanja ugovora o konverziji tužena joj je smanjila ratu kredita na 600,00 kn mjesečno što je trajalo nekih godinu dana, a zbog preplate kredita koji joj se u trenutku konverzije preračunao iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu EUR. Kredit do danas nije otplaćen jer ga i dalje otplaćuje. Ugovor o kreditu prije potpisivanja je pročitala, u vrijeme sklapanja ugovora je tečaj CHF prema kuni bio stabilan. Zna što znače pojmovi devizna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Kad se došla tuženoj raspitati o kreditu, samo je rekla da bi podigla kredit u visini 20.000,00 eura na rok od 15 godina, a njoj je službenik banke ponudio samo ugovor o kreditu s valutnom klauzulom CHF, ne u nekoj drugoj valuti, rekao je da je valuta CHF stabilna i da su to najpovoljniji krediti u toj valuti. Od tužene je dobila otplatni plan samo za valutnu klauzulu CHF i to tek nakon što je potpisala ugovor o kreditu. Do sklapanja ugovora o kreditu kod tužene je bila u banci više puta jer je morala dostavljati dokumentaciju potrebnu za odobrenje ugovora, čak i dokumentaciju o namjeravanoj adaptaciji, cjenovnik radova. Kuća koju je tim kreditom kupila i adaptirala služi njoj samo za stanovanje, nakon adaptacije u njoj živi s obitelji, suprugom i djecom već deset godina. Nakon što joj se rata kredita povećala, svaki bi puta kada bi došla u banku radi neke transakcije pitala referenta u vezi promjene rate, a on joj je uvijek odgovarao da je to radi toga što raste tečaj CHF.

5. Iz ugovora o namjenskom kreditu utvrđeno je da je sklopljen dana 21.10.2006. između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, a kojim je kreditor stavio na raspolaganje korisniku kredita 38.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Rok otplate kredita iznosi 240 mjeseci, a tražbina kreditora dospijeva najkasnije 21.10.2027. Ugovorena je i promjenjiva kamatna stopa. Namjena kredita je kupnja i adaptacija kuće.

6. Iz otplatnog plana utvrđeno je da je isplata kredita bila 27.10.2006. u iznosu od 38.000,00 CHF. Navedeni su otplati obroci, otplatne kvote, uplata kamata, stanje kredita.

7. Iz dodatka ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, utvrđeno je da je sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita dana 20.1.2016. Ugovorne strane potvrđuju da su 21.10.2006. sklopile ugovor o kreditu u iznosu od 38.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Dodatak ugovora o kreditu je akt kojim se na Zakonom propisani način mijenjaju odredbe iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka osnovnom ugovoru i to valuta kredita, temeljna kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te se postiže sporazum o raspolaganju preplatom manje otplaćenog iznosa na način kako to nalaže Zakon. Na dan 30.9.2015. preostali rok otplate kredita u mjesecima je 134. Korisnik kredita potvrđuje da mu je kao preduvjet za sklapanje dodatka ugovora dostavljen izračun konverzije. Prema izračunu konverzije preplata na dan 30.9.2015. iznosi 10.029,16 HRK. Neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iznosi 25.684,83 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti iznosi na dan 30.9.2015. 179.299,94 HRK. Postignut je sporazum o preplati/manje uplaćenom iznosu.

8. Dopisom od 12.11.2015. tuženik je dostavio tužiteljici izračun konverzije.

9. Iz izračuna konverzije proizlazi da je tuženik sporni kredit s valutnom klauzulom u CHF izvršio sa stanjem na dan 30.9.2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR. Preplata/manje uplaćena sredstva na dan 30.9.2015. iznosi 10.029,16 HRK.

10. Iz nalaza i mišljenja, dopune nalaza i mišljenja i očitovanja sudskog vještaka Josipa Rašića proizlazi da su stranke sklopile ugovor o kreditu 21.10.2006. Izračun preplaćenih iznosa po osnovi tečajnih razlika do kojih je došlo uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, a sve u odnosu na iznose koje bi tužitelj platio da nije bilo tih odredbi u periodu od početka otplate pa do 30.9.2015., a iznosi 24.840,03 kune, iskazano prema mjesecima otplate kredita, preračunom uz primjenu fiksnog tečaja konverzije, utvrđena je preplata s temelja tečajnih razlika u iznosu od 3.296,80 eura. Evidentni su i periodi u kojima su tečajevi na dan plaćanja anuiteta, prema kojima su anuiteti obračunavani i plaćeni bili niži od početnog tečaja (tečaj na dan odobrenja kredita), a u tim periodima nastale su tečajne razlike u iznosu od 856,74 kuna. Prema srednjem tečaju banke na dan 30.9.2015. preplaćeni iznos je 10.029,16 kuna. Dakle preplaćeni iznos utvrđen po konverziji iznosi 1.314,08 eura. Razlika između preplaćenog iznosa po konverziji, koji je vraćen tužiteljici i zateznih kamata na razliku glavnice do dana povrata kredita iznosi 188,07 eura. Sudski vještak izračunao je koliko bi iznosila razlika glavnice u trenutku konverzije uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, a u odnosu na preostalu glavnicu koju je obračunao tuženik ne uzimajući u obzir ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi. Zakonske zatezne kamate obračunate na utvrđene ukupne razlike do 30.9.2015. iznose 2.085,16 eura. Sudski vještak neposredno je i saslušan na ročištu za glavnu raspravu gdje je naveo da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i dopune, te očitovanja. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka jer je logičan i uvjerljiv, dat prema pravilima struke, a prigovori tuženika neosnovani su i neargumentirani.

11. Nesporno je između stranaka da su sklopile ugovor o namjenskom kreditu 21.10.2006., a kojim je korisniku kredita kreditor stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 38.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 240 mjeseci. Kamatna stopa je promjenjiva. Namjena kredita je kupnja i adaptacija kuće. Sporno je međutim između stranaka je li ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, te ima li tužiteljica pravo na isplatu po osnovi stečenog bez osnova. Nesporno je i da su stranke 20.1.2016. sklopile dodatak ugovora o kreditu, a sporno je da li je sklapanjem tog dodatka ugovora tužiteljica u potpunosti obeštećena.

12. Tužiteljica je bila ugovorna strana prilikom sklapanja spornog ugovora, stoga je aktivna legitimacija i pravni interes neupitan.

13. Točkom 2. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., te povodom revizije banaka između ostalih i tuženice, potvrđene presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tuženica u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP, NN 96/03) u razdoblju od 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP-a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO).

14. Navedene presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača koje se odnose i na tuženicu imaju obvezujući učinak za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o deviznoj klauzuli primjenom čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), radi čega nije niti bilo potrebno provoditi dokaze na okolnosti utvrđenja ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

15. Nedvojbeno je utvrđeno da tužiteljica prilikom sklapanja ugovora nije bila upoznata s rizicima sklapanja ugovora s deviznom klauzulom, kao i da se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Sud je u cijelosti prihvatio kao istinit iskaz tužiteljice iz čijeg iskaza proizlazi da joj u banci nisu rastumačili i obrazložili odredbe o deviznoj klauzuli. Nisu joj objasnili o čemu sve ovisi kretanje valute CHF. U banci ju nisu upozorili na rizike devizne klauzule u CHF, a nikakvih pregovora nije bilo, budući da su ugovori bili sklopljeni na unaprijed tiskanim obrascima. Može se dakle zaključiti da tužiteljica nije bila upoznata s rizicima sklapanja predmetnog ugovora, niti da su stranke pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora.

16. Iz samog ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice nedvojbeno je utvrđeno da je tužiteljica sporni ugovor sklopila kao fizička osoba radi kupnje i adaptacije kuće i da se radi o stambenom kreditu i da tužiteljica ima status potrošača.

17. Prema odredbi čl. 118. ZZP-a (NN broj 41/14, 110/15, 14/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP-a (NN broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe čl. 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, u postupku povodom restitucijskog zahtjeva obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktan učinak i obvezuju sudove povodom restitucijskog zahtjeva individualnog potrošača. U posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači se mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

18. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe bilo nije.

19. Neosnovan je i potpuno promašen prigovor zastare tuženika. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počev od 15.6.2018. Zastara bi nastupila tek 15.6.2023., a tužba je podnesena 8. studenog 2019., tako da je neosnovan prigovor zastare po navedenoj osnovi.

21. Sudski vještak obračunao je i tzv. negativne razlike, a to je period kada je visina CHF bila niža u odnosu na onu koja je vrijedila tijekom sklapanja ugovora o kreditu. Iako je sudski vještak utvrdio i izračunao tzv. negativne razlike, tuženik nije na određeni način istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, niti je u ovoj parnici podnesena protutužba. Uzimajući u obzir navedeno nema niti postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja po toj osnovi (presuda VSRH Rev 549/23-4 od 18. prosinca 2023.).

22. Neosnovano tužena tijekom postupka tvrdi da je samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije tužitelj izgubio pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove, temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. U odredbama ZID ZPK/15 nigdje se ne navodi da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Dakle, iz samog dodatka Osnovnom ugovoru nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

23. ZID ZPK/15, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda (Rev-1096/2022), imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u euru, tako da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15). Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH Gos-1/19-36 od 4. ožujka 2020. i odlukom Ustavnog suda RH U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

24. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje, na koje se poziva tuženik, da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak i kad bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (odluka Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

25. Sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće, te retroaktivno od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo je pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. Potpuno je jasno da se radi o točno određenom pravnom interesu koji se odnosi na potraživanje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

26. Posebno se ističe odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C- 596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod točkom 85. odluke od 23. studenog 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Sud je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji Sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. alineja 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u RH zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

27. Odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 ĐR protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto je načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Iz te odluke dakle može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

28. Korisnik kredita mogao se eventualno nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A. i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ĐR protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

29. Nadalje u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu Đ protiv RH od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo: "da banka potpisivanjem aneksa nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Uzimajući u obzir navedeno može se zaključiti da sklapanjem dodatka ugovora kojim je konverzija kredita izvršena sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

30. Korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji.

31. Iz financijsko – knjigovodstvenog vještačenja utvrđeno je da je tužitelju priznata preplata u iznosu od 10.029,16 kuna (1.314,08 eura), a nema dokaza da je bilo isplate po toj osnovi, već su za taj iznos navodno smanjene buduće rate kredita. Međutim, eventualna preplata kao i uvećanje glavnice u konverziji nisu obuhvaćene tužbenim zahtjevom, niti su predmet ovog postupka. Nedvojbeno je utvrđeno iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka da prilikom izračuna konverzije tuženik nije uzeo u obzir ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, a uzimajući u obzir razliku glavnice i zatezne kamate od sklapanja aneksa ugovora pa do isplate kredita nedvojbeno je utvrđeno da tužiteljica sklapanjem aneksa ugovora nije obeštećena, već je sklapanjem takvog ugovora ponovno oštećena kao što je to sudski vještak detaljno naveo u svom nalazu.

32. Iz financijsko – knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli preplatila 3.296,80 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao što je to navedeno u dispozitivu pod točkom I. Zakonske zatezne kamate obračunate na utvrđene ukupne razlike do 30.9.2015. iznose 2.085,16 eura.

33. Nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je putem svog punomoćnika specificirao tužbeni zahtjev, te ga je uskladio s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, te je predložio sudu da donese presudu kao u dispozitivu, a koji je sud u cijelosti i usvojio pod točkom I. dispozitiva.

34. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva (čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a), budući da je Vrhovni sud RH dana 26. studenog 2021. donio pravno shvaćanje da u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

35. Po osnovi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a tuženik je dužan naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.431,01 eura i to za: sastav tužbe 100 bodova (200,00 eura), sastav podneska od 9. siječnja 2020. kojim se tužitelj očitovao na navode odgovora na tužbu 100 bodova (200,00 eura), zastupanje na raspravi 5. listopada 2020. 100 bodova (200,00 eura), zastupanje na raspravi 5. ožujka 2021. 100 bodova (200,00 eura), zastupanje na raspravi 9. travnja 2024. 100 bodova (200,00 eura), sastav podneska od 21. ožujka 2025. 100 bodova (200,00 eura), zastupanje na raspravi 13. siječnja 2026. 100 bodova (200,00 eura), zastupanje na ročištu za objavu i uručenje presude 19. veljače 2026. 50 bodova (100,00 eura), PDV 375,00 eura, sudska pristojba na tužbu 73,93 eura i predujam za financijsko – knjigovodstveno vještačenje 482,08 eura. Tužiteljici kao nužni nisu priznati troškovi za sastav svih preostalih podnesaka jer isti nisu bili potrebni za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP- a). Tužiteljici nisu priznati navodni troškovi za sudsku pristojbu na presudu, budući da tužiteljica nije navedeni trošak platila, a niti je pozvana da plati sudsku pristojbu za presudu budući da je po Zakonu oslobođena plaćanja te pristojbe.

U Slatini 19. veljače 2026.

Sudac:

Tomislav Kuči

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana prijema iste. Žalba se podnosi putem ovoga suda na nadležni županijski sud, u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužitelj: po punomoćniku Matku Pavičiću, odvjetniku iz Bjelovara, Josipa

Jelačića 8,

2. Tuženik: po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, Zagreb.