Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž R-272/2025-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NPR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Željku Petrišiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Opće bolnice Varaždin, OIB: 59638828302, Varaždin, Ulica Ivana Meštrovića 1, zastupanog po punomoćniku Marku Golubiću, odvjetniku u Koprivnici, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke i primjeni koeficijenata složenosti poslova, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Pr-35/2024-9 od 23. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Pr-35/2024-9 od 23. siječnja 2025., potvrđuje.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je nezakonita i nedopuštena Odluka tuženika KLASA: 007- 03/24-01/6, URBROJ: 2186-192-31-24-2 od 10. travnja 2024., te ne proizvodi nikakve pravne učinke (točka I. izreke). Tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 625,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv citirane presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; - dalje ZPP) predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

3. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode tuženika kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi, uz obvezu tuženika na naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je nezakonita i nedopuštena Odluka tuženika KLASA: 007- 03/24-01/6, URBROJ: 2186-192-31-24-2 od 10. travnja 2024. i da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

6. U provedenom je postupku utvrđeno:

‑ da su ugovorne strane Opća bolnica Varaždin, kao poslodavac i tužiteljica NPR 1. ožujka 2024. sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme radi usklađivanja sa Zakonom o plaćama u državnoj službi i javnim službama („Narodne novine“ broj 155/2023 – dalje Zakon o plaćama) i usklađivanja koeficijenta sukladno Uredbi o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnom službama („Narodne novine“ broj 22/24 – dalje Uredba);

‑ da je prethodno tome tužiteljica bila radnica tuženika na neodređeno vrijeme, pa se tako u čl. 6. Ugovora o radu navodi da je radnica radila na radnom mjestu masera – kupeljara koji se sukladno Uredbi prevodi u radno mjesto Radnik III. vrste te da poslodavac može naložiti radnici da osim poslova radnog mjesta za koji je sklopila ugovor o radu, kratkoročno obavlja i neke poslove drugog radnog mjesta za koje je sposobna, a koji su vezani uz radno mjesto za koje je sklopila ugovor o radu;

‑ da iz čl.7. Ugovora o radu proizlazi da se osnove mjerila za plaću određuju sukladno Zakonu o plaćama, Uredbi, Zakonu o radu i kolektivnim ugovorima, te da tužiteljica ima pravo na plaću prema koeficijentu 1,25, a u slučaju promjene koeficijenta iz stavka 2. tog članka temeljem Uredbe ili na drugi zakoniti način, a pod uvjetom da se ostali elementi plaće, odnosno sustav obračuna plaće ne mijenja, radnica će imati pravo na plaću prema tako izmijenjenom koeficijentu bez potrebe promjene ugovora o radu;

‑ da se prema čl.10. Ugovora o radu isti primjenjuje od 1. ožujka 2024. te da danom početka primjene tog Ugovora o radu prestaje važiti dosadašnji Ugovor o radu sklopljen između ugovornih strana 26. svibnja 2014;

‑ da iz rješenja o plaći od 1. ožujka 2024. proizlazi da je tužiteljica zaposlena na poslovima i radnim zadacima Radnik III. vrste u Odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, da ostvaruje pravo na koeficijent obračuna plaće 1,25, da se to rješenje primjenjuje od 1. ožujka 2024. i da danom primjene tog rješenja prestaje važiti rješenje o utvrđivanju mjesta rada, koeficijenta složenosti poslova i dodataka na plaću od 22.ožujka 2023.;

‑ da je Odlukom Upravnog vijeća Opće bolnice Varaždin od 10. travnja 2024. odbijen zahtjev za zaštitu prava tužiteljice raspoređene na poslove Radnika III. vrste u Odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Opće bolnice Varaždin, kao neosnovan i potvrđen je prijedlog Ugovora o radu Opće bolnice Varaždin KLASA: 112-01/24-01-56, URBROJ: 2186- 192-24/2-24-1139 od 1. ožujka 2024. u bitnom uz obrazloženje da je primjenom odredbe čl.36. Zakona o plaćama, Tablicama prevođenja koje su sastavni dio Uredbe, te potpisanom ugovoru o radu tužiteljičino radno mjesto prevedeno kao Radnik III. vrste, s pripadajućim koeficijentom za obračun plaće od 1,25 pa je tužiteljici i ponuđeno sklapanje Ugovora o radu sukladno navedenim propisima;

‑ da iz Uvjerenja o položenom stručnom ispitu (list 10 spisa) proizlazi da je Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi 21. rujna 2010. izdalo to Uvjerenje tužiteljici nakon uspješno završenog pripravničkog staža propisanog za masere- kupeljare (zdravstveno usmjerenje);

‑ da iz Odobrenja za samostalan rad (licenca) na listu 11 spisa proizlazi da je Hrvatska komora fizioterapeuta 3. studenog 2021. izdalo navedeno odobrenje za samostalan rad tužiteljici za masera-kupeljara i to za razdoblje od 2. siječnja 2022. do 2. siječnja 2028. za poslove u fizioterapeutskoj skrbi, a sukladno uputi i programu koji je izradio kvalificirani fizioterapeut;

‑ da iz rješenja o utvrđivanju mjesta rada, koeficijenta složenosti poslova i dodataka na plaću od 22. ožujka 2023. (list 21 spisa) proizlazi da tužiteljica EPR zaposlena na poslovima i radnim zadacima maser- kupeljar u Odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju ostvaruje pravo na koeficijent složenosti poslova 0,815 te dodatak na plaću s osnove posebnih uvjeta rada u visini 11% i dodatak na plaću u iznosu od 8% od osnovne plaće zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi;

‑ da iz dopisa Ministarstva zdravstva od 22. ožujka 2024. (list 22 spisa) upućenog zdravstvenim ustanovama proizlazi da su zdravstvene ustanove upućene da prevođenje na nove koeficijente provedu u skladu s propisanim uvjetima iz Uredbe, da se koeficijenti utvrđuju sukladno Tablici za prevođenje koja je sastavni dio Uredbe, te da cilj prevođenja starih koeficijenata na nove koeficijente nije priznavanje višeg koeficijenta ili priznavanje koeficijenta o višem stupnju obrazovanja, već dodjeljivanje koeficijenata koji su propisani;

‑ da iz dopisa Hrvatskog zavoda za osiguranje (list 23 spisa) od 27. ožujka 2024. ugovornim subjektima bolničke zdravstvene zaštite proizlazi da su ugovorni subjekti bolničke zdravstvene zaštite u obvezi dosljedno se pridržavati Uredbe te koeficijente složenosti radnih mjesta primjenjivati u skladu s tom Uredbom te da je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje u obvezi kontinuirano provoditi kontrole izvršavanja ugovornih obveza;

‑ da iz dopisa Ministarstva zdravstva (list 33 spisa) od 12. rujna 2024. Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske proizlazi da su sukladno čl.168. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22, 156/22 i 33/23 – dalje ZZZ) maseri-kupeljari taksativno navedeni kao zdravstveni radnici i stoga im pripada koeficijent zdravstvenog radnika;

‑ da se na temelju dokumentacije u spisu ne može nedvojbeno zaključiti kada je tužiteljica potpisala Ugovor o radu od 1. ožujka 2024. i kada joj je dostavljeno rješenje o plaći, a što da je zasigurno bilo prije 27. ožujka 2024. s obzirom da iz sadržaja pobijane odluke kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužiteljice od 10. travnja 2024. proizlazi da je tužiteljica 27. ožujka 2024. podnijela Upravnom vijeću tuženika prigovor, odnosno zahtjev za zaštitu prava na ponuđeni ugovor o radu i rješenje o plaći;

‑ da je na temelju sadržaja evidentiranog kretanja poštanske pošiljke Hrvatske pošte d.d, utvrđeno da je tužiteljici pobijana odluka od 10. travnja 2024. uručena 16. travnja 2024., a da je 15. travnja 2024. tužiteljicao bila obaviještena o toj pošiljci, a ne i da bi joj ista toga dana bila dostavljena, pa kako je tužiteljica tužbu u ovoj pravnoj stvari podnijela putem punomoćnika e-komunikacijom 2. svibnja 2024., primjenjujući pravila iz čl. 112. ZPP-a i čl. 133. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23 - dalje ZR) utvrđuje da je tužba pravovremeno podnesena.

7. U odnosu na navode tuženika da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe sud prvog stupnja utvrđuje da je odredbom čl. 36. st. 6. Zakona o plaćama propisano da službenik i namještenik u javnoj službi koji smatra da mu je pogrešno utvrđeno prevođenje naziva radnog mjesta i novi koeficijent za obračun plaće ima pravo zatražiti ispravak. Ako čelnik javne službe utvrdi da je zahtjev osnovan, obavijestit će službenika i namještenika pisanim putem o prihvaćanju njegova zahtjeva, a ako utvrdi da zahtjev nije osnovan, dužan je donijeti odluku o odbijanju zahtjeva, a službenik i namještenik može tražiti zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom sukladno općem propisu o radu. Slijedom navedenoga sud je ocijenio da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, s obzirom da je tuženik, odnosno Upravno vijeće tuženika donijelo odluku o odbijanju zahtjeva tužiteljice kojim je zatražila da joj se ispravi pogrešno utvrđeno prevođenje naziva radnoga mjesta i novi koeficijent za obračun plaće.

8. Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje da među strankama nije sporno da je tužiteljica na dan stupanja na snagu Zakona o plaćama 1. siječnja 2024., kao i na dan stupanja na snagu Uredbe 1. ožujka 2024., obavljala poslove masera-kupeljara u Odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Opće bolnice Varaždin na temelju ugovora o radu sklopljenog između stranaka 26. svibnja 2014.

9. Uzimajući u obzir da tužiteljica ima završenu srednju medicinsku školu, da je bila u obvezi odrađivanja pripravničkog staža u trajanju od godinu dana, da je položila stručni ispit nakon uspješno završenog pripravničkog staža propisanog za masere- kupeljare 21. rujna 2010. (Uvjerenje o položenom stručnom ispitu – list 10 spisa), da joj je Hrvatska komora fizioterapeuta izdala Odobrenje za samostalan rad (licenca) za obavljanje poslova masera-kupeljara za razdoblje od 2. siječnja 2022. do 2. siječnja 2028. (list 11 spisa), da je tužiteljica na temelju ranije sklopljenog Ugovora o radu s tuženikom i radila na radnom mjestu masera-kupeljara, te s obzirom na sadržaj odredbi čl.155. i čl.168. ZZZ-a, koji je bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu Zakona o plaćama i Uredbe, kao i na temelju sadržaja Zakona o plaćama i Uredbe, sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženik pogrešno preveo naziv radnog mjesta tužiteljice u Radnik III. vrste i odredio joj novi koeficijent za obračun plaće 1,25.

9.1. Naime, prema stajalištu suda, tuženik je prema citiranoj Uredbi trebao tužiteljičino radno mjesto prevesti sukladno čl.16. Uredbe, kojim se propisuju nazivi posebnih radnih mjesta u sustavu zdravstva, klasifikacija radnih mjesta u pripadajući platni razred, koeficijenti za obračun plaće i stručni uvjeti koji moraju biti ispunjeni prilikom zapošljavanja na propisana radna mjesta i to stavkom 13. Skupina XII. radna mjesta zdravstvenih radnika III. vrste, 16.13.2. medicinska sestra/medicinski tehničar/zdravstveni radnik u bolnici, poliklinikama, primarnoj zdravstvenoj zaštiti i javnom zdravstvu-2, sa koeficijentom 1,70 i platnim razredom 5.

9.2. Utvrđuje da su prema čl.155. ZZZ-a zdravstveni radnici osobe koje imaju obrazovanje zdravstvenog usmjerenja i neposredno u vidu zanimanja pružaju zdravstvenu zaštitu stanovništvu (stavak 1.), dok iz čl. 155. st. 2. citiranog Zakona, između ostalog, proizlazi da se zdravstveni radnici obrazuju na srednjim strukovnim školama koje imaju rješenje nadležnog Ministarstva o odobrenju za izvođenje pojedinog nastavnog plana i programa obrazovanja/strukovnog kurikuluma koji je razvrstan u obrazovni sektor u području zdravstva. Članak 168. ZZZ-a u verziji koji je vrijedio do 2. travnja 2024., odnosno u vrijeme stupanja na snagu Zakona o plaćama, te Uredbe, odnosno prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ broj 36/24), propisuje da zdravstveni radnici stječu stručnu kvalifikaciju završetkom obrazovanja (stavak 1.) te da su iznimno od stavka 1. tog članka nakon završenog obrazovanja pripravnički staž obvezni obaviti, između ostalog, i maser-kupeljar.

10. Slijedom navedenoga, sud utvrđuje da je tužiteljica u vrijeme stupanja na snagu Zakona o plaćama i Uredbe bila zdravstveni radnik, odnosno osoba koja ima obrazovanje zdravstvenog usmjerenja i neposredno u vidu zanimanja pruža zdravstvenu zaštitu stanovništvu, te da je njezino radno mjesto masera-kupeljara tuženik sukladno Uredbi trebao prevesti kao posebno radno mjesto u sustavu zdravstva propisano čl. 16. te Uredbe, odnosno čl. 16. st. 13. Uredbe Skupina XII. radna mjesta zdravstvenih radnika III. vrste, kao zdravstveni radnik u bolnici za koje radno mjesto joj sukladno toj Uredbi pripada koeficijent za obračun plaće od 1,70 ( 16.13.2.), a ne kako je to pogrešno tuženik po ravnatelju, odnosno čelniku tijela preveo Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 1. ožujka 2024. i rješenjem o plaći kao Radnik III. vrste, s pravom na plaću prema koeficijentu 1,25.

11. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka.

12. Isto tako, donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo.

13. Prvenstveno je za istaknuti da nisu osnovani žalbeni navodi kojima se ističe da tužiteljica nije dokazala da bi tužba bila pravovremena, budući da u situaciji kada je Upravno vijeće tuženika povodom zahtjeva tužiteljice za ispravak pogrešno utvrđenog prevođenja naziva radnog mjesta i novog koeficijenta za obračun plaće, donijelo pobijanu Odluku 10. travnja 2024., koju odluku je, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja tužiteljica primila16. travnja 2024., a nakon toga predmetnu tužbu podnijela u daljnjem roku od 15 dana – 2. svibnja 2024., sukladno čl. 133 st. 2. ZR-a, neosnovano se žalbenim navodima ističe da predmetna tužba nije pravovremena. Isto tako, s obzirom na sadržaj odredbe čl. 36. st. 6. Zakona o plaćama, kojom je propisano da službenik i namještenik u javnoj službi koji smatra da mu je pogrešno utvrđeno prevođenje naziva radnog mjesta i novi koeficijent za obračun plaće ima pravo zatražiti ispravak, te ako čelnik javne službe utvrdi da je zahtjev osnovan, obavijestit će službenika i namještenika pisanim putem o prihvaćanju njegova zahtjeva, a ako utvrdi da zahtjev nije osnovan, dužan je donijeti odluku o odbijanju zahtjeva, a službenik i namještenik može tražiti zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom sukladno općem propisu o radu, pa kako je u konkretnom slučaju donesena odluka o odbijanju zahtjeva tužiteljice za ispravkom rješenja, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe.

14. Pobijanom presudom pravilno je odlučeno i o meritumu spora, cijeneći da je tužiteljica na dan stupanja na snagu Zakona o plaćama i Uredbe obavljala poslove masera – kupeljara u Odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Opće bolnice Varaždin na temelju ugovora o radu sklopljenog između stranaka 26. svibnja 2014., da je tužiteljica zdravstveni radnik, odnosno osoba koja ima obrazovanje zdravstvenog usmjerenja i neposredno u vidu zanimanja pruža zdravstvenu zaštitu stanovništvu (čl. 155. ZZZ-a); dakle da je u vrijeme stupanja na snagu Zakona o plaćama tužiteljica bila osoba koja ima obrazovanje zdravstvenog usmjerenja i neposredno u vidu zanimanja pruža zdravstvenu zaštitu stanovništvu, to je , a imajući u vidu i prethodno citirani dopis Ministarstva zdravstva od 12. rujna 2024. da su maseri – kupeljari taksatavino navedeni zdravstveni radnici, radno mjesto tužiteljice masera – kupeljara trebalo prevesti kao posebno radno mjesto u sustavu zdravstva propisano čl. 16. Uredbe, odnosno čl. 16. st. 13. Uredbe Skupina XII radna mjesta zdravstvenih radnika III. vrste, zdravstveni radnik u bolnici, za koje radno mjesto joj sukladno Uredbi pripada koeficijent za obračun plaće od 1,70 (16.3.2.) a ne kako je to navedeno u Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 1. ožujka 2024. i rješenjem o plaći od 1. ožujka 2024.

15. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

16. Pravilna je i odluka o parničnom trošku utemeljena na odredbama iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023).

17. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio, a tužiteljici nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu pozivom na odredbu iz čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 19. veljače 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Duško Abramović