REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-143/2024-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice Vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđene VŽ zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 6. u vezi sa stavcima 2. i 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak, 101/2017. i 118/2018. - dalje: KZ-18.), odlučujući o zahtjevu osuđenice za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Varaždinu od 9. listopada 2020. broj K-302/2019-20 i presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 19. travnja 2024. broj Kž-153/2021-3, u sjednici održanoj 19. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđene VŽ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Varaždinu od 9. listopada 2020. broj K-302/2019-20 i presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 19. travnja 2024. broj Kž-153/2021-3 VŽ proglašena je krivom zbog počinjenja kaznenog djela protiv sigurnosti prometa - izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 6. u vezi sa stavcima 2. i 1. KZ-18. te je osuđena na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, nakon čega joj je, na temelju članka 57. KZ-18., izrečena djelomična uvjetna osuda na način da će se izvršiti kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, dok se preostali dio kazne zatvora u trajanju šest mjeseci neće izvršiti ukoliko u roku od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.
2. Protiv te pravomoćne presude osuđena VŽ je po branitelju, odvjetniku Franji Šebijanu podnijela zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude iz razloga propisanih člankom 517. stavkom 1. u vezi s člankom 469. stavkom 1. - 4. (pravilno bi bilo: člankom 469. točkama 1. do 4.) Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024. - dalje: ZKP-24.), s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „preinači pobijane presude i osuđenicu oslobodi krivnje odnosno u najmanjem ublaži izrečenu kazneno pravnu sankciju na način da joj se ne izriče bezuvjetna kazna zatvora“.
3. Na temelju članka 518. stavka 4. ZKP-24. spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je 24. rujna 2024. pod brojem Ksm-Do-176/2024 podnijelo pisani odgovor s prijedlogom da se zahtjev odbije kao neosnovan.
4. S obzirom da podnositeljica uz zahtjev nije dostavila valjanu punomoć iz koje bi proizlazilo njezino ovlaštenje da ju povodom ovog izvanrednog pravnog lijeka zastupa odvjetnik Franjo Šebijan, a isto tako pisani odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, sukladno članku 518. stavku 4. ZKP-24., nije bio dostavljen osuđenici i njezinom branitelju, to je uz dopis od 30. listopada 2024. spis predmeta vraćen prvostupanjskom sudu kako bi isti pribavio valjanu punomoć za zastupanje osuđenice u ovom kaznenom predmetu te kako bi nakon toga pisani odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavio osuđenici i njezinom branitelju.
4.1. Nakon što je prvostupanjski sud postupio sukladno zahtjevu ovog Suda od 30. listopada 2024. spis je 27. siječnja 2026. od strane suda prvog stupnja ponovno dostavljen na odluku ovom Sudu, a povodom prethodno podnesenog zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
5. Zahtjev nije osnovan.
6. Iako uvodno ističe osnovu zbog koje se može podnijeti ovaj izvanredni pravni lijek (članak 517. stavak 1. točka 1. ZKP-24.) u nastavku zahtjeva osuđenica ne precizira o kojoj povredi iz članka 469. točaka 1. do 4. ZKP-24. bi se u konkretnom slučaju radilo, međutim iz obrazloženja ovog dijela zahtjeva proizlazi da se radi o prigovoru kojim se u bitnome nastoji dovesti u pitanje ispravnost utvrđenja iz pravomoćne presude koje se odnosi na pitanje utvrđene krivnje osuđenice tempore criminis.
7. Međutim, u navedenom osuđenica nije u pravu.
8. Naime, osuđenica smatra da u odnosu na kazneno djelo za koje je pravomoćno osuđena nije postupala iz nehaja, a kako se to tvrdi u pobijanoj presudi, pri čemu u nastavku zahtjeva ponovno, kao i u izjavljenoj žalbi protiv prvostupanjske presude, analizira nalaz i mišljenje prometnog vještaka i njegova utvrđenja i zaključke dovodi u vezu s dinamikom prometne nezgode, smatrajući kako je u tom pogledu trebalo na drugačiji i za nju povoljniji način utvrditi činjenično stanje. Dakle, u suštini, ponovno polemizira s utvrđenim činjeničnim stanjem tvrdeći kako su nižestupanjski sudovi propustili na odgovarajući način cijeniti okolnosti koje se odnose na samu dinamiku prometne nezgode, a koje su odlučne kako za ocjenu o krivnji, tako i za odmjeravanje odgovarajuće kazne.
8.1. No, ističući navedeno, podnositeljica zahtjeva zanemaruje činjenicu da se postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. do 4. ZKP -24. prosuđuje isključivo prema onom i onakvom činjeničnom stanju koje je utvrđeno izrekom pravomoćne presude, a ne prema onom činjeničnom stanju koje je, prema njezinom shvaćanju, trebalo utvrditi tijekom dokaznog postupka. Kada se ima u vidu da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je osuđenica „...upravljajući osobnim vozilom...olako držeći da ne ugrožava sigurnost drug ih sudionika u prometu, protivno odredbi članka 38. stavka 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, približavajući se obilježenom pješačkom prijelazu propustila vozilom upravljati s osobitim oprezom i voziti takvom brzinom da u slučaju potrebe može pravodobno zaustaviti vozilo...zbog čega je propustila pravovremeno uočiti pješakinju...“ tada je više nego evidentno da su u ovom konkretnom slučaju sud prvog i drugog stupnja na ono činjenično stanje koje je utvrđeno konkretnom pravomoćnom presudom u konačnic i pravilno primijenili odgovarajuće odredbe kaznenog zakona koje se odnose kako na krivnju, ali isto tako i na kaznenopravnu odgovornost počiniteljice. Pritom, podnositeljici zahtjeva također treba ukazati na činjenicu, s obzirom da sadržajno osporava pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica, da se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može podnositi samo zbog točno propisanih povreda zakona (članak 515. stavak 1. i članak 517. stavak 1. ZKP-24.), ali se ne može podnositi i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno zbog okolnosti koje se odnose na činjenična utvrđenja.
8.2. Stoga, uslijed prethodno navedenog, nije ostvarena povreda kaznenog zakona na koju sadržajno u ovom dijelu zahtjeva neosnovano ukazuje osuđenica.
9. Kada u nastavku zahtjeva dodatno obrazlaže povredu iz osnove članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP-a osuđenica navodi kako prvostupanjski i drugostupanjski sud kod odmjeravanja kazne nisu u dovoljnoj mjeri uzeli u obzir njezino zdravstveno stanje, a koje je dobrim dijelom pogoršano kao posljedica predmetnog nesretnog događaja, tešku bolest njezinog supruga te osobito njezinu dosadašnju neosuđivanost i poštivanje suda tijekom kaznenog postupka.
10. No, niti u navedenom podnositeljica zahtjeva nije u pravu.
10.1. U odnosu na ove istaknute prigovore uvodno treba napomenuti da se ovim izvanrednim pravnim lijekom ne može ispitivati pravomoćna presuda u odnosu na odluku o kazni, osim ukoliko je istom prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu (članak 517. stavak 1. točka 1. u vezi s člankom 469. točkom 5. ZKP-24.).
10.2. Iz izvršenog uvida u spis predmeta Općinskog suda u Varaždinu broj K-302/2019 proizlazi kako je pravomoćnom presudom podnositeljica zahtjeva zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 6. KZ-18. osuđena na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, nakon čega joj je izrečena djelomična uvjetna osuda, na način da će se izvršiti kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, a za preostali dio kazne u trajanju šest mjeseci određen je rok provjeravanja od tri godine. Kada je djelomičnim prihvaćanjem žalbe optužene VŽ preinačio odluku o kazni, tako da je umjesto bezuvjetne kazne zatvora u trajanju jedne godine izrekao djelomičnu uvjetnu osudu, na taj način drugostupanjski sud je postupio protivno odredbi članka 57. stavka 1. KZ-18., kojom je propisano da se djelomična uvjetna osuda može izreći samo počinitelju koji je osuđen na novčanu kaznu ili kaznu zatvora u trajanju većem od jedne, a manjem od tri godine, a što ovdje nije bio slučaj. Uslijed navedenog sud drugog stupnja je prekoračio ovlast koju ima po zakonu u odnosu na odluku o djelomičnoj uvjetnoj osudi, međutim kako osuđenica u zahtjevu nije istaknula ovu povredu, već je samo zatražila da se pravomoćna presuda u odnosu na odluku o kaznenoj sankciji preinači na način da joj se ne izrekne bezuvjetna kazna zatvora, ovaj Sud nije bio ovlašten po službenoj dužnosti o tome odlučivati. To stoga što će se nadležni sud, sukladno članku 519. u vezi s člankom 511. stavkom 1. ZKP-24., pri odlučivanju o zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ograničiti samo na ispitivanje povreda zakona na koje se poziva podnositelj zahtjeva, a kako se osuđenica u podnesenom zahtjevu nije pozvala na povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 5. ZKP-24., to o toj povredi ovaj Sud nije bio ovlašten odlučivati po službenoj dužnosti.
10.3. Shodno iznesenom, niti ovaj dio zahtjeva osuđenice, a koji se tiče izrečene kazne odnosno kaznene sankcije, nije osnovan.
11. Slijedom svega prethodno iznesenog trebalo je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024., 72/2025. i 13/2026.), odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 19. veljače 2026.
Predsjednica Vijeća:
Ileana Vinja
