Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
Poslovni broj Gž-256/2026-3
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Svjetlane Pražić kao predsjednice vijeća, Filke Pejković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Valentini Božićek, odvjetnici u Zagrebu, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tužene izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim broj P-6606/2024 od 26. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 19. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tužene te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim broj P-6606/2024 od 26. rujna 2025. u točkama I, II i III izreke.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka 23. studenog 2007. sadržana u članku 5. stavku 2., a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,25% od iznosa kredita".
2. U točki II izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 1.186,78 eura sa zateznom kamatom od 23. studenog 2007. pa do isplate, te je u točki III izreke naloženo tuženoj da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 809,73 eur sa zateznim kamatama od 26. rujna 2025. do isplate.
3. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužena zbog postojanja bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan ili da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje te traži naknadu troškova žalbenog postupka.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba nije osnovana.
6. Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice te je utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu od 23. studenog 2007. u članku 5. stavak 2. kojom su ugovoreni jednokratni troškovi obrade kredita prije isplate kredita u iznosu od 1,25% od iznosa kredita te je tuženoj naloženo da tužiteljici isplati iznos od 1.176,78 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 23. studenog 2007. pa do isplate.
7. Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.
8. Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbe članka 96. stavak 1., 2. i 4. te članak 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP), te odredbe Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ (dalje u tekstu: Direktiva 93/13) kada je utvrdio da između stranaka nisu vođeni stvarni pregovori o uvjetima kredita pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita već da se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni potrošač je mogao uzeti kredit ili ostaviti ga, da je na tuženoj teret dokazivanja da se pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i o visini te naknade što tužena nije dokazala, te da iz odredbe Ugovora o kreditu iz članka 5. stavak 2. proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koji sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti tuženoj naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% od iznosa kredita.
9. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je predmetna odredba transparenta što ne znači ujedno da je poštena, da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćaju u spornoj naknadi te da troškovi usluge koji se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu razumljivi, da ti troškovi koji su prebačeni na tužitelja su nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali i koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama i troškovima, da stoga takva odredba je ugovorena na štetu tužiteljice i da je došlo do značajne neravnoteže i u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere jer tužena nije dokazala da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Slijedom navedenih utvrđenja pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu članka 102. ZZP-a kada je utvrdio da je ta nepoštena ugovorna odredba ništetna.
10. Identično pravno shvaćanje navedeno je u odluci Vrhovnog suda pod poslovnim brojem Rev-284/2024 od 17. prosinca 2024., Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024. s time da je u prvoj odluci dopuštena revizija u odnosu na ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora kojim se ugovora naknada za obradu kredita uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da se test nepoštenosti u smislu članka 96. stavak 1. ZZP-a ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac tužena nije dokazala stvarne troškove koje je imala prilikom obrade kredita te da je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva, uzimajući u obzir i druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe.
11. S obzirom na izloženo proizlazi da je sud prvog stupnja osim činjenice nepregovaranja i nedokazivanja stvarnih troškova uzeo u obzir razumljivost sporne odredbe kao i druge okolnosti te je pravilno utvrdio da je navedena odredba ništetna i da se nije moglo zaključiti da bi tužena mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.
12. Sud prvog stupnja pravilno je prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit, da stranke nisu pregovarale o spornoj odredbi niti je tužiteljici objašnjeno na koje se troškove odnosi ulazna naknada te da je tužiteljica praktički morala prihvatiti takav ugovor da bi ostvarila kredit koji joj bio nužan za realizaciju stambenog pitanja pa da su na tužiteljicu prebačeni nerazmjerni troškovi u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.
13. Također sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da tužiteljica ima svojstvo potrošača što je utvrđeno iz iskaza tužiteljice jer da je sredstva dobivena kreditom upotrjebljena za kupnju kuće za potrebe stanovanja, te da tužiteljica nije vlasnica trgovačkog društva niti obrta.
14. Sud prvog stupnja također je pravilno primijenio odredbu članku 1111. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) utvrđujući da je osnovan zahtjev tužiteljice da joj tuženik vrati troškove obrade kredita u iznosu od 1.186,78 eura koji iznos je tužena naplatila 23. studenog 2007. temeljem ništetne ugovorne odrede iz članka 5. stavak 2. Ugovora da je tužena nepošteni stjecatelj pa da kamate sukladno članku 1115. ZOO-a počinju teći od 23. studenog 2007.
15. Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare jer je sud prvog stupnja sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. utvrdio da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenje ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
16. Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da s obzirom da je ništetnost navedene odredbe ugovora kojom se traži vraćanje stečenog bez osnove utvrđena presudom suda prvog stupnja kojom je prihvaćen deklaratorni tužbeni zahtjev pa da je stoga prigovor zastare istaknut od strane tužene neosnovan.
17. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavak 1. u vezi članka 155. ZPP-a.
18. Slijedom obrazloženog žalbu tužene kao neosnovano trebalo je odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrditi pa je stoga primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I izreke ove presude. Tuženoj nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka nije uspjela u žalbenom postupku pa je stoga primjenom odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove presude.
U Rijeci 19. veljače 2026.
Predsjednica vijeća
Svjetlana Pražić
