Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj:Gž-167/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Filke Pejković kao predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JV OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Andrijani Bošnjak Milić, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnici u Slavonskom Brodu, [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, OIB: [osobni identifikacijski broj] , odvjetniku u Zagrebu, [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-129/2025-15 od 15. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-129/2025-15 od 15. prosinca 2025. u točki I., II. i III. izreke za iznos od 250,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom.

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se prvostupanjska presuda u točki III. izreke preko iznosa od 250,00 eur do iznosa od 950,00 eur te se kao neosnovan odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 700,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom.

III. Odbija se kao neosnovani zahtjevi tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 7 Ugovora o kreditu. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 20. travnja 2007. u dijelu kojim je ugovorena obveza plaćanja naknade prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,50 % jednokratno, unaprijed. U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 152,30 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. travnja 2007. pa do isplate dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.082,72 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

2. Protiv citirane presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik pobijajući istu iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP).

3. Tuženik predlaže uvaženje žalbe.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena obveza plaćanja naknade prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,50 % jednokratno, unaprijed.

7. I u ovoj žalbenoj fazi postupka sporno je li predmetna ugovorna odredba ništetna te pripada li tužitelju posljedično ništetnosti iste pravo na isplatu iznosa od 152,30 eur.

8. Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje:

-da su 20. travnja 2007. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu,

- da je u dijelu odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorena obveza plaćanja naknade prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,50 % jednokratno, unaprijed.

- da je sporna odredba ugovora o kreditu sadržana u standardnom unaprijed pripremljenom Ugovoru po tuženiku,

- da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije pregovaralo što utvrđuje temeljem sadržaja iskaza tužitelja,

- da je tuženik tužitelju na ime predmetne naknade naplatio iznos od 152,30 eur 165,16 eura.

9.Temeljem naprijed iznijetih utvrđenja prvostupanjski sud a sve primjenom odrede čl. 81. st.1. u svezi s čl.87.st.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje ZZP/03) utvrđuje da je sporna odredba Ugovora o kreditu nepoštena te posljedično tome ništetna. Zaključuje prvostupanjski sud da tuženik, koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost zaračunavanja iste u Ugovoru naznačenoj visini pa da je navedena ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da kao takva uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

10. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine o kojoj odredbi Ugovora se nije pojedinačno pregovaralo zaključuje da isto uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao korisnika kredita pa da je ta ugovorna odredba kao nepoštena ništetna pri čemu da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe koju je nametnuo korisniku kredita, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Budući da se o odredbi čl. 7 Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te da je ista bila unaprijed formulirane od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a da ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača pozivom na odredbu čl. 81.st.1. u svezi s čl. 87.st.1. ZZP-a/03 kao osnovan prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti iste u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade prilikom sklapanja ugovora te odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

11. Kao posljedicu ništetnosti a sve pozivom na odredbu čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje: ZOO), u svezi s odredbom čl. 1111. ZOO-a prvostupanjski sud prihvaća osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 152,30 eur koju je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja sve pozivom na odredbu čl. 1115. ZOO -a cijeneći da je tuženik nepošteni stjecatelj naprijed navedenog iznosa.

12. Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da nije osnovan prigovor zastare potraživanja jer da se pravo na isticanje ništetnosti u smislu odredbe čl. 328. ZOO -a ne gasi te da isticanje ništetnosti nije ograničeno rokom. Utvrđuje da zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a nije protekao a ovo sve s obzirom da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, dakle tek od donošenja ove odluke s kojom je utvrđena ništetnost sporne odredbe pa kako zastarni rok nije protekao kao osnovan prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 152,30 eur te odlučuje kao u točki II. izreke pobijane odluke.

13. U postupku donošenja prvostupanjske presude nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,9.,13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st.2. ZPP).

14. Prvostupanjski sud je u postupku potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice odlučne za presuđenje ovog spora zbog čega nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz odrede čl. 353. st.1.t.2. ZPP -a.

15. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo pa nije ostvaren ni žalbeni razloga iz odredbe čl. 353.st.1.t.3. ZPP-a.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom odredbu čl.7. Ugovora te je pravilno zaključio da je sporna odredba Ugovora sadržana u unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru o kreditu pripremljenom po tuženiku kao kreditor, o sadržaju koje se nije pregovaralo te na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj, nepoštena.

17. Na tako pravilno utvrđene činjenice pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo te odredu čl. 81. st.1. u svezi s čl. 87. st.1. ZZP/03 te pravilno utvrdio da je sporna odredba Ugovora ništetna.

18. Na žalbene navode tuženika valja istaći da sama činjenica da je u ugovoru naznačeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu naplaćuje naknada za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,50 % jednokratno, unaprijed .ne znači ujedno da su takve odredbe poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

19. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da o spornoj ugovornoj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale, jer takvo utvrđenje nedvojbeno proizlazi iz iskaza tužitelja koji je prvostupanjski sud osnovano prihvatio kao vjerodostojan, dok tuženik u pravcu suprotnog utvrđenja nije predložio nijednog dokaza.

20. Također, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitellju nije pojašnjena sporna ugovorna odredba na način da je obaviješten na koje se određene troškove i usluge tuženika odnosi naknada za obradu kredita. Stoga je prvostupanjski sud, ujedno cijeneći da je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika, kao i da tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, suprotno žalbenim navodima, pravilno zaključio da je riječ o odredbi koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

21. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

22. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

23. Iako je tužitelj kao korisnik kredita bio informiran o obvezi plaćanja predmetnih naknada, isti nije bio informiran kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih naknada (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini).

24. Upravo zbog navedenog tuženik kao kreditor nije postupao u dobroj vjeri jer korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnost i ni za pregovaranje oko sporne odredbe ugovora o naknadi za obradu kredite niti oko njihovog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

25. Štoviše tuženik tijekom ovog postupka nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio u trenutku isplate kredita. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

26. Stoga, kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika a kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ista ništetna, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

27. Valja istaknuti da je na tuženiku, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 bio teret dokazivanja da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini, a navedenu činjenicu tuženik nije dokazao, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

28. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da iako se je plaćanje naknade moglo ugovoriti u konkretnom slučaju riječ je o odredbi koja nije izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

29. Slijedom iznijetog pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je sporna odredba u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 nepoštena i time ništetna te je pravilno utvrdio ništetnost iste na način kako je to navedeno u točki I. izreke pobijane presude.

30. Kako je tuženik na ime spornih naknada naplatio ukupni iznos od 152,30 eur to je pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a tuženik obvezan tužitelju isplatiti navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od izvršene uplate do isplate, kako je odlučeno točkom II. izreke pobijane presude.

31. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost sporne odredbe Ugovora zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost tuženika. S obzirom na navedeno pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tuženiku naložio isplatiti zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja do isplate jer je tuženik u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj pa je obvezan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

32. Protivno žalbenim navodima pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare. U odnosu na zahtjev za isplatu valja odgovoriti da se radi o zahtjevu iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, a zastarni rok za restitucijski zahtjev počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, konkretno od pravomoćnosti presude donesene u ovom postupku.

33. Međutim, s pravom tuženik u žalbi ukazuje da je tužitelj previsoko naznačio a prvostupanjski sud prihvatio vrijednost predmeta spora deklaratornog zahtjeva iznosom od 1.327,36 eura s obzirom na vrijednost kondemnatornog zahtjeva od 152,30 eur.

34. U konkretnom slučaju istaknut je deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora uz restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 152,30 eur, o kojoj ništenosti sud može odlučivati i kao o prethodnom pitanju. Zbog navedenog istaknuti deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu opravdanosti tužbe na činidbu-isplatu te se ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Slijedom navedenog vrijednost predmeta spora u takvoj situaciji, računa se prema vrijednosti zahtjeva za činidbu te konkretno iznosi 152,50 eur., a to napose uzimajući u obzir da se ni jednoj od stranaka u postupku ne smiju nepotrebno uzrokovati veći troškovi postupka nego što su potrebni i to određivanjem vrijednosti predmeta spora deklaratornog zahtjeva znatno više od visine iznosa koji ima za cilj stvarnu restituciju.

35. Uzimajući u obzir takvu vrijednost predmeta spora tužitelju pripada pravo na nagradu za sastav tužbe temeljem Tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 dalje Tarifa) u visini od 25 bodova, za sastav podneska od 1. rujna 2025. prema Tbr. 8.t.1. 25 bodova, sastava podneska od 30. rujna 2025. Tbr. 8.t.4. 12,5 bodova, zastupanja na ročištima 9. rujna 2025. i 6. studenog 2025. Tbr.9.t.1., 25 bodova za svako te zastupanja na ročištu za objavu presudu prema Tbr. 9.t.2. Tarife 12,5 bodova, sve prema vrijednosti boda od 2,00 eura , ukupno 250,00 eur.

36. Slijedom obrazloženog tužitelju pripada pravo na naknadu troška u ukupnom iznosu od 250,00 eur a ne u visini od 950,00 eur pri čemu neosnovano tuženik žalbom smatra da tužitelju ne pripada pravo na naknadu troška za zastupanje na ročištu za objavu presude. Ovo iz razloga jer se radi o radnji koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude pa kada je punomoćnik tužitelja pristupio navedenom ročištu to mu sukladno Tbr. 9.t.3. Tarife pripada naknada troškova zastupanja na tom ročištu.

37. Slijedom svega naprijed iznijetog žalbu tuženika valjalo je djelomično odbiti te temeljem odredbe čl. 368.st.1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke a djelomično prihvatiti i temeljem odredbe čl. 373.t.3.. ZPP-a odlučiti kao u točki II. izreke

38. Budući tuženik nije uspio s žalbom u pogledu odluke o glavnoj stvari već samo u odnosu na odluku o trošku u odnosu na koji mu nisu nastali posebni troškovi to je kao neosnovan odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka te je na temelju odredbe čl. 166.st.1. ZPP-a odlučeno kao u točki III. izreke.

U Rijeci 19. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković