Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-271/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Maji Masnec, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P- 3334/2025-11 od 6. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 19. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3334/2025-11 od 6. studenog 2025.

Obrazloženje

1.Citiranom presudom utvrđen je ništetnim dio odredbe članka 5. Ugovora o [broj kredita] od 13. srpnja 2005. sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditora, kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno, te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 879,64 eur i odbijen je u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška. Rješenjem je utvrđena vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,22 eur.

2.Protiv citirane presude žalbu je podnio tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5.Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnim dio odredbe članka 5. Ugovora o [broj kredita] od 13. srpnja 2005. godine sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditora, kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno.

6.1.Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su tužiteljica i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. dana 08. srpnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu kojim je prednik tuženika, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici, kao korisnici kredita, iznos od 53.100,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 17 godina, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Odredbom članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu da je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita.

6.2. Prvostupanjski sud se poziva na odredbe članka 81. stavka 1. i stavka 2. i 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07) i utvrđuje da dio odredbe članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u visini od 1,25% iznosa kredita, predstavlja nepoštenu i posljedično ništetnu ugovornu odredbu jer da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je istu unaprijed formulirao prednik tuženika, trgovac, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj. Ta odredba da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Utvrđuje da za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, da govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Ugovorenom naknadom da nisu „pokriveni“ stvarni troškovi, jer da bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita. Tužiteljici da nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, odnosno što se tom naknadom zaista plaća. Činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran da nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi time tužiteljici bila jasna i razumljiva jer da javni bilježnik, koji prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužiteljici „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, jer da to nije učinio niti tuženik, trgovac. Kako tuženik nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, to da rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sve odlučne činjenice su pravilno utvrđene i na iste je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je udovoljeno tužbenom zahtjevu, te nije počinjena niti jedna bitna povreda iz članka 354. stavka 2. u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tuženika.

8.1. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 5. koja se odnosi na spornu ugovorenu naknadu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je navedenom odredbom bilo jasno naznačeno da naknada za bankarsku uslugu troškova obrade kredita iznosi 1,25% jednokratno iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Međutim, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti potrebno ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

8.2. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se, protivno žalbenim navodima, ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,25%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

8.3. Cijeneći sadržaj sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da naknada za korištenje kredita iznosi 1,25% od iznosa kredita jednokratno, međutim nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita, te koje to troškove ona pokriva, niti da su tužitelju kao potrošaču prezentirani ti podaci. Dakle, tuženik je spornom odredbom Ugovora o kreditu očito na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima i na taj način sebe de facto oslobodio od obveze da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,25% od iznosa kredita, a što po stavu ovog suda utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Štoviše, tuženik niti tijekom ovog postupka nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome, a kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud, da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

8.4. Stoga, a kako je provedenim dokaznim postupkom pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u Ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ništetna, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

8.5. Neosnovani su žalbeni navode tuženika da predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan jer je solemniziran od strane javnog bilježnika. Naime, javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu sa čl. 34., 57. i 58. ZJB i ako za to ne nađe zapreke, onda će je potvrditi (solemnizirati). Kao što je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi time tužiteljici bila jasna i razumljiva jer javni bilježnik nije mogao tužiteljici „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, kada to niti on ne zna, niti je to bila njegova dužnost.

8.6. Neosnovano su žalbeni navodi tuženika da ne postoji pravni interes tužiteljice za podnošenjem deklaratornog tužbenog zahtjeva. Naime, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba te se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što upućuje na to da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje ove tužbe jer ovom deklaratornom tužbom rješava postojeću pravnu nesigurnost i neizvjesnost vezanu uz spornu valjanost navedene ugovorne odredbe.

9. Stoga je odlučeno kao u izreci, sukladno odredbi čl. 368. stavka 1. ZPP-a.

10. Prvostupanjsko rješenje, kao nepobijano, ostaje neizmijenjeno.

U Rijeci, 19. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Larisa Gačanin