Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-1030/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Marini Lacković, odvjetnici iz Daruvara, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćniku Vici Mandariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mandarić & Einwalter j.t.d. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru poslovni broj P-549/2022-54 od 3. srpnja 2025., na sjednici vijeća 19. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana, dok se žalba tuženice odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru poslovni broj P-549/2022-54 od 3. srpnja 2025.:

- potvrđuje pod točkom I. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 9.791,07 EUR-a

- potvrđuje pod točkom I. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu zatezne kamate na pojedinačne iznose navedene pod točkom I. izreke prvostupanjske presude od 30. rujna 2015. do isplate,

- potvrđuje pod točkom II. izreke (odluci o trošku).

II. Žalba tužitelja djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru poslovni broj P-549/2022-54 od 3. srpnja 2025. preinačuje pod točkom I. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na pojedinačne iznose od dospijeća do 29. rujna 2015. i sudi:

Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju zateznu kamatu na pojedinačno određene novčane iznose kako slijedi:

- na iznos od 25,74 EUR-a od 17. kolovoza 2007. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 25,71 EUR-a od 18. rujna 2007. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 25,16 EUR-a od 16. listopada 2007. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 25,75 EUR-a od 16. studenog 2007. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 25,24 EUR-a od 18. prosinca 2007. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 39,44 EUR-a od 16. siječnja 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 49,83 EUR-a od 16. veljače 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 51,24 EUR-a od 18. ožujka 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 50,85 EUR-a od 16. travnja 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 49,11 EUR-a od 16. svibnja 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 49,59 EUR-a od 17. lipnja 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 39,11 EUR-a od 16. srpnja 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 48,81 EUR-a od 19. kolovoza 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 48,87 EUR-a od 16. rujna 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 50,52 EUR-a od 16. listopada 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 106,93 EUR-a od 18. studenog 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 49,95 EUR-a od 16. prosinca 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 61,17 EUR-a od 16. siječnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 203,68 EUR-a od 18. veljače 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 75,80 EUR-a od 17. ožujka 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 77,84 EUR-a od 16. travnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 59,84 EUR-a od 16. svibnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 74,74 EUR-a od 16. lipnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 75,36 EUR-a od 16. srpnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 72,44 EUR-a od 18. kolovoza 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 76,15 EUR-a od 16. rujna 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 72,03 EUR-a od 16. listopada 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 74,69 EUR-a od 17. studenoga 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 74,27 EUR-a od 16. prosinca 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 81,46 EUR-a od 16. siječnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 86,07 EUR-a od 16. veljače 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 85,08 EUR-a od 16. ožujka 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 89,67 EUR-a od 16. travnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 57,20 EUR-a od 18. svibnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 89,67 EUR-a od 18. lipnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 101,62 EUR-a od 19. lipnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 111,19 EUR-a od 17. srpnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 109,42 EUR-a od 17. kolovoza 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 129,91 EUR-a od 16. rujna 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 117,97 EUR-a od 16. listopada 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 120,73 EUR-a od 16. studenoga 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 133,69 EUR-a od 16. prosinca 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 273,30 EUR-a od 19. siječnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 135,43 EUR-a od 22. veljače 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 139,24 EUR-a od 22. ožujka 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 50,34 EUR-a od 20. travnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 145,06 EUR-a od 18. svibnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 159,78 EUR-a od 16. lipnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 38,48 EUR-a od 27. srpnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 144,13 EUR-a od 24. kolovoza 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 118,24 EUR-a od 30. rujna 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 116,91 EUR-a od 29. listopada 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 115,58 EUR-a od 15.studenog 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 103,88 EUR-a od 15. prosinca 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 121,54 EUR-a od 12. siječnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 125,81 EUR-a od 18. veljače 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 123,97 EUR-a od 24. ožujka 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 37,37 EUR-a od 24. travnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 216,46 EUR-a od 03. lipnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 124,61 EUR-a od 20. srpnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 99,66 EUR-a od 17. kolovoza 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 152,48 EUR-a od 07. listopada 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 122,57 EUR-a od 17. listopada 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 123,15 EUR-a od 08. prosinca 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 126,21 EUR-a od 20. prosinca 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 126,21 EUR-a od 11. siječnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 152,75 EUR-a od 12. veljače 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 152,75 EUR-a od 12. ožujka 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 51,98 EUR-a od 18. travnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 112,94 EUR-a od 16. svibnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 139,48 EUR-a od 13. lipnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 139,48 EUR-a od 25. srpnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 139,48 EUR-a od 05. rujna 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 139,48 EUR-a od 06. listopada 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 139,48 EUR-a od 01. studenoga 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 139,48 EUR-a od 08. prosinca 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 139,48 EUR-a od 08. siječnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 188,19 EUR-a od 18. veljače 2014. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 135,01 EUR-a od 12. ožujka 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 134,77 EUR-a od 29. travnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 126,62 EUR-a od 16. svibnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 147,77 EUR-a od 09. srpnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 121,37 EUR-a od 15. kolovoza 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 150,05 EUR-a od 13. rujna 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 149,93 EUR-a od 13. rujna 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 55,16 EUR-a od 21. studenoga 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 55,03 EUR-a od 21.studenoga 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 34,78 EUR-a od 10. prosinca 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 34,71 EUR-a od 10. prosinca 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 134,29 EUR-a od 10. siječnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 80,85 EUR-a od 06. veljače 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 73,61 EUR-a od 07. ožujka 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 81,16 EUR-a od 09. travnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 74,32 EUR-a od 12. svibnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 83,53 EUR-a od 12. lipnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 85,41 EUR-a od 14. srpnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 91,98 EUR-a od 12. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 100,80 EUR-a od 15. rujna 2015. do 29. rujna 2015. i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobren ih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 9.791,07 EUR-a/73.770,79 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose opisane u toj točki izreke kao neosnovan. Pod točkom II. izreke određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuž itelj u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje pred drugim sucem pojedincem.

2.1. Tuženica žalbom pobija odluku o trošku (točka II. izreke) zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući preinačiti odluku o trošku i dosuditi joj trošak parničnog postupka u cijelosti.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tužitelja djelomično je osnovana, dok je žalba tuženice neosnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev za isplatu iznosa plaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli sadržanih u ugovoru o kreditu koji su tužitelj i tuženica sklopili 25. travnja 2007. s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, a u odnosu na koji su ugovor o kreditu parnične stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu dana 8. prosinca 2015.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da su nesporno tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor dana 25. travnja 2007. sklopili ugovor o kreditu kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 65.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a namjena kredita je bila adaptacija stambenog objekta, s rokom otplate 240 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, uz ugovorenu kamatnu stopu od 4,35 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (točka 4. ugovora),

- da su stranke nesporno 08. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog ugovora o kreditu iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/2015, dalje: ZID ZPK/15),

- da su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., a u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., utvrđene ništetnim odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci, između ostalih i ovdje tuženica, nisu pojedinačno pregovarale sa potrošačima o parametrima koji utječu na promjenu kamatnih stopa niti su potrošačima dale objašnjenje značenja promjenjive kamatne stope niti su informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja,

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz naprijed citiranih presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj:

53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP),

- da iz nalaza financijskog vještaka Marijane Matijević te dopune nalaza i mišljenja proizlazi da je tužitelj zbog ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli tuženici više platio iznos od 9.791,07 EUR-a a u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj za CHF,

odlučujući o ništetnosti kao o prethodnom pitanju, zaključuje da su ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovoren način promjene kamatne stope prema odluci banke te valutna klauzula u CHF i način ispunjenja obveze iz kredita jer su iste sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, te iste kao odredbe unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nisu bile jasne i razumljive u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača, "Narodne novine" broj: 96/03 - dalje: ZZP/03).

6.1. Polazeći od utvrđenja da među strankama nije sporno da je sama konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu riješio pitanje preplaćenog iznosa kredita zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF odnosno da je restituiran u cijelosti, radi čega nema više pravo tj. pravnu osnovu za povrat više plaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule, slijedom čega je odbio zahtjev tužitelja kao neosnovan (zbog neosnovanosti zahtjeva nije odlučivao o prigovoru zastare potraživanja).

7. Tužitelj u žalbi u bitnome navodi da je pogrešno prvostupanjski sud zaključio da sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu konačno i u potpunosti riješio pitanje spornog ugovornog odnosa te da posljedično tome nema pravo za povrat više plaćenog iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule, a u prilog svoje tvrdnje da mu je tuženica dužna vratiti sve što je naplatila temeljem ništetnih ugovornih odredbi u iznosu od 9.791,07 EUR-a poziva se na pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1096/2022- 2. Smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji, te da ima pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača i to pravo ne može bili anulirano nikakvim pristankom potrošača , a o čemu je pravno shvaćanje izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev - 2245/2017 od 20. ožujka 2018. tumačeći nacionalno pravo u duhu prava i sudske prakse Suda Europske unije (presuda Suda Europske unije u spojenim predmetnima C-154/15, C-307/15 i C-308/15). Ukazuje da cilj ZID ZPK/15 nije bio obeštetiti tužitelja kao potrošača, već mu je bio cilj izjednačiti korisnike kredite u valuti CHF s korisnicima kredita u valuti EUR-a. Ističe da se Dodatkom ugovoru o kreditu nigdje nije odrekao svojih potraživanja niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje niti se odrekao tužbe i sudske zaštite niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/2014 i 110/2015, dalje: ZZP/14). Zaključno navodi da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da je nerazumljiva, da je prvostupanjski sud nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje te posljedično tome i pogrešno primijenio materijalno pravo, te da je pobijana presuda kontradiktorna u spisu priloženim presudama županijskih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa je prvostupanjski sud svojim pravnim stavom suprotan praksi viših sudova.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuž itelja, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju ističe tužitelj u svojoj žalbi, jer presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, koji omogućuju ovom sudu ispitivanje njezine pravilnosti i zakonitosti. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud teme ljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

9. Protivno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno zaključio da tužitelj nema pravo na isplatu iznosa koji su tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.) plaćeni na temelju ništetnih ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli sadržanih u ugovoru o kreditu od 25. travnja 2007.

10. Naime, u žalbenom stadiju postupka nije sporno da su stranke dana 8. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, kojim su sukladno odredbama ZID ZPK/15 izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te je nesporno da tužitelj tijekom postupka nije osporavao valjanost sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu. Obzirom da je u ovoj fazi postupka sporno da li su stranke sklapanjem Dodatka uredile sve svoje odnose vezano za ništetne odredbe ugovora o kreditu i da li se tim Zakonom uspostavila stvarna ravnoteža u pravima i obvezama stranaka (tužitelja kao potrošača i tuženice kao trgovca), odnosno sporan je pravni doseg Dodatka ugovoru o kreditu, to je u ovom konkretnom slučaju za ocjenu osnovanosti zahtjeva odlučno odgovoriti na ta pitanja.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu poslovni broj Gos-1/2019 u rješenju od 4. ožujka 2020., odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava, dao slijedeći odgovor: ''Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/2015) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.''. Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedloge više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/2015, na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

12. Obzirom da u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZPP/03 ništetnost djeluje ex tunc, pa za ugovornu odredbu u potrošačkom kreditu koja je proglašena nepoštenom i ništetnom vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, te imajući u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske citirano u točki 11. ovog obrazloženja, nepoštene odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu ne obvezuju tužitelja obzirom su izmijenjene na način kao da je za cjelokupno ugovoreno vrijeme vraćanja kredita ispunjenje kreditne obveze bilo ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren neobvezujući učinak ništetnih ugovornih odredbi u skladu s odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/2003, a posljedica te neobvezujuće prirode ništetnih ugovornih odredbi je pravo potrošača na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe.

13. Stranke su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. i 52/2016., dalje: ZPK) na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF do 30. rujna 2015. (kao dana obračuna konverzije) iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza ugovorenih valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu, odnosno u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, a utvrđena preplata je iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta kredita u valutnoj klauzuli u EUR-ima, kako to proizlazi iz čl. 5. Dodatka ugovoru o kreditu, što ne osporava ni sam tužitelj.

14. Stoga, prema shvaćanju ovog suda, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu tužitelj je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostranoj izmjeni kamatne stope iz ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u tužiteljičinu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu, čime je de facto konzumirano restitucijsko pravo. Dodatak ugovora o kreditu ne djeluje samo pro futuro, već ima retroaktivni učinak i kao takav čini pravnu osnovu temeljem koje je s pozicije tužiteljice kao potrošača konzumirano njezino restitucijsko pravo, dok s pozicije tuženice čini pravnu osnovu temeljem koje tuženica ima pravo zadržati sve što je primila na ime ispunjenja obveze tužiteljice koja proizlazi iz obveze ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za povrat stečenog bez osnove propisane odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO).

15. Navedeno pravno shvaćanje ovog suda podudarno je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odlukama Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022. (točka 25.), Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. (točka 26.) i Rev- 925/2023-2 od 8. travnja 2025. (točka 54.1).

16. Vezano za navode tužitelja da nije imao mogućnost pregovora o ponuđenom Dodatku ugovoru o kreditu, valja navesti da Dodatak ugovoru o kreditu koji je sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/15 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tuženica, pa zbog toga ugovoreni sadržaj Dodatka ugovoru o kreditu u smislu čl. 49. st. 5. ZZP/14 (koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka) ne podliježu primjeni druge glave ''Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima'' trećeg dijele tog Zakona. Ovdje valja istaknuti da tužitelj niti tijekom prvostupanjskog postupka, a niti sada u žalbi ne iznosi tvrdnje da tuženica nije ispunila svoju obvezu informiranja u odnosu na sklopljeni Dodatak. Također, tužitelj se sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije odrekao prava na povrat iznosa plaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom i valutne klauzule, te su mu ti iznosi vraćeni na način da su u obračunu konverzije iskorišteni za njegov račun i u njegovu korist za ispunjenje njegove obveze preuzete valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu.

17. Također, pozivanje tužitelja na praksu suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) nije odlučno jer Direktiva 93/13 nije primjenjiva u ovom konkretnom slučaju obzirom je ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zaključen prije stupanja Republike Hrvatske Uniji, a istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd - 3149/2020-4 od 3. studenoga 2021. (točka 11.).

18. Kako je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 1111. ZOO-a u vezi s čl. 19.c ZPK-a odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 9.791,07 EUR-a i zateznu kamatu od 30. rujna 2015., to je valjalo u tom dijelu primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.

19. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 1115. ZOO-a kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa va lja zaključiti da Dodatak Ugovora o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO-a, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO-a temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Dodatkom Ugovora o kreditu (30. rujna 2015.).

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c st. 1. toč. 6. ZPK-a, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO-a, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. ''

21. Kako je sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav da zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope počela je teći od 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 u tom dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 10. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, to je tuženica tijekom prvostupanjskog postupka neosnovano prigovarala zastari.

22. Slijedom navedenog, ovaj sud primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačio točku I. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu zatezne kamate na pojedinačne iznose od dospijeća do 29. rujna 2015. na način da je obvezao tuženicu platiti tužitelju zatezne kamate na pojedinačne određene novčane iznose od dana plaćanja do 29. rujna 2015. (točka II. izreke ove presude).

23. Kako je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, to je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučio o troškovima parničnog postupka.

24. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužitelj usp io sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice, a tuženica s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice i dijela zateznih kamata na pojedinačne iznose. Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP-a (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebao naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženici bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18. srpnja 2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26. rujna 2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetn i, u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15. studenoga 2022., Rev 1096/2022 od 8. studenoga 2022. i Rev 586/2019 od 21. prosinca 2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

25. Stoga je u okolnostima ovog predmeta valjalo odbiti žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

26. Iz istih razloga zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka, dok je zahtjev tuženice odbijen primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Varaždinu 19. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun