REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-4062/19-35

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Ivani Šuti, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Margiti Kiš Kapetanović, odvjetniku iz odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 05. veljače 2026. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice CI, odvjetničkog vježbenika te zamjenika punomoćnika tuženika Borne Kustec, odvjetnika, dana 19. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnom odredba članka 1., članka 2. i članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3206150624 od 23. veljače 2006. godine sklopljenog između tužiteljice MI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, kao i odredba članka 23. točke R predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, kojim je ugovoreno da korisnica kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnice kredita pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju Ugovora o namjenskom kreditu.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužiteljici MI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iznos od 15.128,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom 01. listopada 2015. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.725,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. veljače 2026. godine do isplate, a sve po stopi koja se za razdoblje od 01. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 10. listopada 2025. godine.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da je tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom dana 23. veljače 2006. godine sklopila Ugovor o namjenskom kreditu, temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 168.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, na rok otplate 20 godina i uz promjenjivu kamatnu stopu, koja je na dan sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu iznosila 4,40%. Nastavno punomoćnik tužiteljice je istaknuo da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno da je među ostalim bankama i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, što je potvrdio i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače navedena pravna utvrđenja iz predmetnih presuda su sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača obvezujuća i u predmetnom postupku za naslovni sud. Nastavno punomoćnik tužiteljice je istaknuo da su tužiteljica i tuženik dana 14. siječnja 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu broj 01/2015, kojim je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita, ali se time tužiteljica nije odrekla potraživanja po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 1., članka 2. i članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3206150624 od 23. veljače 2006. godine sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, kao i odredba članka 23. točke R predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu kojim je ugovoreno da korisnica kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnice kredita pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju Ugovora o namjenskom kreditu te naložiti tuženiku platiti tužiteljici na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iznos od 15.128,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom 01. listopada 2015. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine, kao i činjenice i razloge kojima je tužiteljica obrazložila tužbu u ovom sporu, s time da je prvenstveno istaknuo prigovor zastare potraživanja u odnosu na sve iznose dospjele prije 04. lipnja 2014. godine. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasio da su tužiteljica i tuženik dana 14. siječnja 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju predmetni kredit konvertiran iz kredita u CHF u kredit u eur te su sve uplate po ovom kreditu i to s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope i tečaja tijekom otplate uzete u obzir prilikom konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog eurskog kredita u skladu s odredbom članka 19 c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime sklopljeni pravni posao povodom tužiteljičinog prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, dok je naprotiv tužiteljica imala mogućnost izbora, mogla je konverziju izabrati prihvatiti ili ne, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužiteljice, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije i to na način propisan zakonom. Nastavno punomoćnik tuženika je osporavajući svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora, a na tužiteljici je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, naglasio da je tužiteljica provedenom konverzijom stavljena u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro te je isključivo po svojem slobodnom izboru izjednačena s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u euro, a čime je između tužiteljice i tuženika nastao pravni odnos koji je zakonodavac i imao u vidu kada je tužiteljici ponudio mogućnost konverzije koju joj dakle banka niti nije mogla uskratiti. Dakle ukoliko je tužiteljica iz bilo kojeg razloga smatrala da joj zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, tada nije trebala prihvatiti konverziju, koja je pravno bila moguća samo pod uvjetima striktno propisanim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, pa se predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, a što ujedno znači da tužiteljica nakon provedene konverzije ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenog bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kada se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrala izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, o čemu je sudska praksa zauzela pravni stav u nizu odluka. Nadalje punomoćnik tuženika je naglasio da je inače valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, pa je isključena kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog Ugovora o kreditu. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da je Vrhovni sud RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava izrazio pravni stav da Sporazum sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što znači da taj Sporazum, bez obzira da li je sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH, a što je utvrdio i Ustavni sud RH u odluci poslovni broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine navodeći da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju usklađen s Ustavom RH. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući da je konačno postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev povišen, čime je tužba preinačena, čemu se protivi, predložio tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku izračuna preplate (list 12-13 spisa), u presliku prvog otplatnog plana (list 14-16 spisa), u presliku solemniziranog Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3206150624 od 23. veljače 2006. godine (list 17-22 i 26-28 spisa), u presliku izvatka iz sudskog registra (list 23-24 spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 25 spisa), u presliku solemniziranog Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur od 14. siječnja 2016. godine (list 29-33 spisa), u presliku obavijesti o izračunu efekata konverzije (list 34 spisa), u presliku otplatnog plana u valuti euro (list 35-41 spisa), u presliku pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103012526 (list 42 spisa), u presliku prometa po kreditu / specifikacija uplata (list 43-55 spisa), u presliku otplatnog plana (list 56-63 spisa), u presliku dopisa tuženika (list 75 spisa), u presliku izračuna konverzije na dan 30.09.2015. (list 77-82 spisa), u presliku informativnog sažetka izračuna konverzije na dan 30.9.2015. (list 83 spisa), u presliku pregleda otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015. (list 85 spisa), u presliku prijedloga promjene ugovora o kreditu (list 87 spisa), u presliku izvještaja o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita (list 88-90 spisa), u presliku sudske prakse (list 97-107; stranica 114-123, 130-195, 202-217 spisa), u iskaz tužiteljice (stranica 250-251 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 256-270 spisa) te u usmeno očitovanje sudskog vještaka Darka Prpića (stranica 304-305 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i tuženik, kreditor, dana 23. veljače 2006. godine sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 168.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, na rok otplate 20 godina i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,40%, koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem „Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i Ugovora o odobravanju stambenih kredita zaposlenicima društva Elka kabeli d.o.o.“, kao i činjenica da se tužiteljica, korisnica kredita, obvezala otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja za CHF. Isto tako nesporna je činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i tuženik, kreditor dana 14. siječnja 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužiteljica s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu zahtijevati isplatu po toj osnovi preplaćenih iznosa, a sporno je i potrošačko svojstvo tužiteljice, zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužiteljice konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 10. listopada 2025. godine povisio tuženi zahtjev, čime je tužba sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika protivio preinaci. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, jer osim što tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, već je to ujedno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužiteljica, koja je predložila provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bila dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužiteljica, s obzirom na nespornu činjenicu da je Dodatkom Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur od 14. siječnja 2016. godine (list 29-33 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužiteljica konverzijom nije izgubila pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu od 14. siječnja 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I- 3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen kriterij promjene kamatne stope, a niti tečajni rizik zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužiteljici su morali biti jasni stvarni učinci promjene kamatne stope i tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, kao i odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužiteljice (stranica 250-251 spisa) koja je u bitnom istaknula da je otišla u banku radi dizanja stambenog kredita, u banci su joj ponudili kredit u valuti euro i u valuti CHF, rekli su da je „najpovoljnije“ da digne kredit u CHF-u, znala je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj se diže kredit, ali je nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik nije upozorio na nikakav rizik valute CHF, a niti je bilo govora o monetarnoj politici HNB-a, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je uvjerljiv i dio iskaza tužiteljice da nije znala da je eventualno mogla pokušati pregovarati s bankom vezano uz promjenjivu kamatnu stopu, jer su joj ponudili predmetni Ugovor o kreditu, s time da joj nisu objasnili iz kojeg razloga se ta kamatna stopa može mijenjati, što utječe na promjenu kamatne stope, što nije objasnio niti javni bilježnik. Nastavno sudu je uvjerljiv dio iskaza tužiteljice da je sredstvima ovog kredita kupila stan koji je koristila za svoje stanovanje, taj stan nikada nije iznajmljivala, a zadnjih šest godina živi i radi u Njemačkoj, pa ovaj stan, koji je prazan, koristi kada dođe u Zagreb, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bila je zaposlena u Elki Žitnjak, nije imala svoj obrt, niti je vlasnica trgovačkog društva. Konačno sudu je uvjerljiv i dio iskaza tužiteljice da je pristala na konverziju, iako joj u banci nisu ništa objašnjavali, jer je na taj način smanjila mjesečna rata kredita. S obzirom da je tužiteljica, fizička osoba, sklopila predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, tužiteljica je dakle potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počeo teći 13. lipnja 2014. godine, dok je u odnosu na restitucijski zahtjev po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 04. lipnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako prigovor zastare potraživanja je neosnovan i u odnosu na preinačenu tužbu povišenjem tužbenog zahtjeva, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 256-270 spisa) proizlazi da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 7.890,55 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 42.396,80 kuna, a eurska protuvrijednost iznosi 5.626,97 eura za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, dok ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 83.250,85 kuna, što iznosi 11.049,30 eura za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos. Isto tako sudski vještak je napomenuo da je konverzijom utvrđena preplata u iznosu od 969,02 eura, s time da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -4.361,10 kuna, odnosno -578,80 eura za anuitete za koje je utvrđen manje plaćeni iznos.

14. Stranke su se očitovale na nalaz i mišljenje sudskog vještaka na način da punomoćnik tužiteljice nije imao nikakvih prigovora, za razliku od punomoćnika tuženika, koji je prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da je sudski vještak promijenio inicijalni anuitet s promjenom kamatne stope od 01. siječnja 2014. godine te je ujedno tečajnu razliku trebao računati na način da od anuiteta po nepromijenjenoj kamatnoj stopi i tečaju na datum podmirenja oduzme inicijalni anuitet s tečajem na datum plaćanja.

15. Sudski vještak se usmeno očitovao na iznesene prigovore na ročištu 05. veljače 2026. godine (stranica 304-305 spisa) navodeći da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja, s time da je vezano uz promjenjivu kamatnu stopu postupio po zadatku vještačenja i od 01. siječnja 2014. godine primjenjivao kamatnu stopu od 3,23%, koju kamatnu stopu je ujedno primjenjivao i tuženik, pa je tako i kod izračuna tečaja korišten anuitet po početnom otplatnom planu do 01. veljače 2014. godine kada je isti promijenjen zbog kamatne stope od 3,23%.

16. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, kao i usmeno očitovanje, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen. Nastavno u odnosu na navode punomoćnika tuženika da je sudski vještak primjenjivao kamatnu stopu od 3,23%, iako je početno ugovorena kamatna stopa od 4,40% treba naglasiti da je odredbom članka 11 b Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13, 78/15, 128/22 i 156/23 – u daljnjem tekstu ZPK-a) propisana maksimalna kamatna stopa na stambene kredite u valuti euro i u valuti CHF koja ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope na stanja takvih kredita odobrenih u RH određene za svaku valutu uvećane za 1/3, što za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF iznosi 3,23%, koja se primjenjuje od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje. Dakle s obzirom na navedenu zakonsku odredbu sud je utvrdio da je sudski vještak opravdano od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje pri izračunu preplate po osnovi promjenjive kamatne stope, a time i preplate po osnovi valutne klauzule umjesto početno ugovorene kamatne stope od 4,40% primjenjivao maksimalno dopuštenu zakonsku kamatnu stopu od 3,23%.

17. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu od 14. siječnja 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužiteljica, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, ali je ujedno utvrdio i preplatu priznatu konverzijom, a koja iznosi 969,02 eura. Inače stav je suda da se konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti eventualno od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, zbog koje je uostalom u konverziji priznata preplata, a kojom iz navedenih razloga tužiteljica, potrošač nije u cijelosti obeštećena, umanjena preostala glavnica sada eurskog kredita, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu sada oduzimati od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovnom ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZIDZPK/15 vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja. Međutim u predmetnom parničnom postupku tužiteljica zastupana po punomoćniku niti nije zahtijevala isplatu na ime razlike glavnice.

18. U odnosu na visinu konačno postavljenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 15.128,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate sud je utvrdio slijedeće. Imajući na umu da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupan iznos preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 5.626,97 eura, dok ukupan iznos preplate po osnovi valutne klauzule iznosi 11.049,30 eura, sud je utvrdio da tužiteljica može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule utuženi iznos od 15.128,45 eura. Naime punomoćnik tužiteljice je od ukupnog iznosa preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, što iznosi 16.676,27 eura, oduzeo iznos preplate priznate konverzijom od 969,02 eura, kao i iznos za koji je sudski vještak financijske struke utvrdio manje plaćeni iznos po osnovi valutne klauzule od 578,80 eura i na taj način došao do utuženog iznosa od 15.128.45 eura. Nastavno treba ponovno naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, pa dakle tužiteljica sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Iz navedenog razloga tužiteljica na konačno utuženi iznos na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule od 15.128,45 eura može osnovano zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od 01. listopada 2015. godine do isplate.

19. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan kako deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe članka 1., članka 2. i članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3206150624 od 23. veljače 2006. godine sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, kao i odredba članka 23. točke R predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu kojim je ugovoreno da korisnica kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnice kredita pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju Ugovora o namjenskom kreditu, tako i kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 15.128,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. i točkom II. izreke presude.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 5. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 5.725,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 04. lipnja 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 24. listopada 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 28. veljače 2020. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 26. kolovoza 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 14. studenog 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 24. travnja 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 10. listopada 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška pristupa na ročište 18. prosinca 2025. godine u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. točka 5.), troška zastupanja na ročištu 05. veljače 2026. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 1.025,00 eura (Tbr. 46.) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 600,00 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 19. veljače 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

21. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 21. svibnja 2020. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužiteljice u bitnom ponovio ranije iznesene navode i pravne stavove, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, pa tužiteljica ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, nego je dužna sama snositi taj trošak. Isto tako zahtjev tužiteljice za naknadom troška zastupanja na ročištu 04. ožujka 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka152. ZPP- a odbio kao neosnovan, jer je to ročište odgođeno prije početka raspravljanja, s obzirom da na to ročište, na kojem se trebao provesti dokaz saslušanjem tužiteljice ista nije pristupila, što rezultira time da tužiteljica ne može osnovano zahtijevati niti naknadu troška pristupa na to ročište, već je dužna sama snositi trošak tog ročišta. Nastavno zahtjev tužiteljice za naknadom troška zastupanja na ročištu 18. prosinca 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 500,00 eura, jer je to ročište odgođeno prije početka raspravljanja, pa tužiteljica može osnovano zahtijevati naknadu troška pristupa na to ročište po Tbr. 9. točci 5., što je tužiteljici i dosuđeno. Nadalje treba naglasiti da je punomoćnik tužiteljice dva puta zatražio trošak sastava podneska od 24. listopada 2019. godine, kao i trošak zastupanja na ročištu 18. prosinca 2025. godine, što dakako nije opravdano. Konačno zahtjev tužiteljice za naknadom troška sudske pristojbe „prema određenju suda“ sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 151. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužiteljica niti nije platila sudsku pristojbu na tužbu, za koju je u međuvremenu nastupila zastara, a niti je obvezna platiti sudsku pristojbu na presudu. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

22. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1 ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

23. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 19. veljače 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 19. veljače 2026. godine