Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž Zk-123/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Branko Kirin, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB:52634238587 (za Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine) koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zlataru, radi ispravka zemljišnoknjižnog upisa i utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku broj P-636/2022-40 od 17. listopada 2025., u sjednici vijeća 19. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku od 17. listopada 2025. broj P-636/2022-40.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

"I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja LM, koji glasi: "Utvrđuje se da je pogrešan upis prava vlasništva na nekretnini i to na suvlasničkom udjelu pod rednim brojem 5. – suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-5), stan od dvije sobe s nusprostorijama u prizemlju, koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i dijelovi ostalih suvlasnika, koji se nalazi na čkbr. [katastarska čestica], [adresa] od 434 m2, kuća, [adresa] od 374 m2 i dvorište od 60 m2, upisanoj u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koji upis je proveden pod poslovnim brojem Z-4610/65 (upis pod B-71) i prema kojem je ista upisana kao društveno vlasništvo u predmetu pod poslovnim brojem Z-4610/65 (upis pod B-71) pa se nalaže Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, Zemljišno knjižnom odjelu da po pravomoćnosti ove presude ispravi upis prava vlasništva na toj nekretnini na način da se briše upis društveno vlasništvo te se ima upisati pravo vlasništvo na ime tužitelja KM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u 1/1 dijela, u roku od 15 dana."

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja LM, koji glasi: "Utvrđuje se da je tužitelj LM, [adresa], [osobni identifikacijski broj] vlasnik nekretnine i to na suvlasničkom udjelu pod rednim brojem 5. – suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-5), stan od dvije sobe s nusprostorijama u prizemlju, koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i dijelovi ostalih suvlasnika, koji se nalazi na čkbr. [katastarska čestica], [adresa] od 434 m2, kuća, [adresa] od 374 m2 i dvorište od 60 m2, upisanoj u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te se nalaže tuženiku Republici Hrvatskoj trpjeti upis prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini u zemljišnoj knjizi u 1/1 dijela, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju LM da tuženiku Republici Hrvatskoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.266,32 eura, u roku od 15 dana."

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj iz svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., 155/23., 146/25., u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet postupka je osnovni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je pogrešan upis prava vlasništva na suvlasničkom udjelu pod rednim brojem 5. – suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-5), stan od dvije sobe s nus prostorijama u prizemlju koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkom dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i dijelovi ostalih suvlasnika čkbr. [katastarska čestica], [adresa] od 434 m2, kuća [adresa] od 374 m2 i dvorište od 60 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koji je proveden pod brojem Z-4610/65 u kojem je upisano društveno vlasništvo (upis pod B-71) te da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu ispraviti upis na način da se briše društveno vlasništvo i upiše pravo vlasništvo tužitelja u cijelosti.

5.1. Predmet postupka je i eventualno kumulirani zahtjev da se tužitelj utvrdi vlasnikom nekretnine opisane u osnovnom tužbenom zahtjevu na temelju dosjelosti i naloži tuženici trpjeti upis prava vlasništva tužitelja u zemljišnoj knjizi.

6. Ocjenu neosnovanosti osnovnog i eventualno kumuliranog zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je u predmetu Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Z-6448/16 tužitelj (kao predlagatelj) vodio pojedinačni zemljišnoknjižni ispravni postupak radi uknjižbe prava vlasništva na predmetnoj nekretnini i da je rješenjem od 10. lipnja 2022. broj Z-32160/2022 odbijena prijava tužitelja te je upućen svoje pravo ostvariti u parnici tužbom za ispravak koju je podnio u ovom postupku, kao i da je u zemljišnoknjižnom postupku na uviđaju na licu mjesta utvrđeno da tužitelj polaže pravo na stan koji se nalazi u prizemlju lijevo od ulaza (E-5) čime je isti identificiran na način da se sa sigurnošću može utvrditi koji stan je predmet tužbe i radi čega je sud odustao od provođenja uviđaja na licu mjesta u ovom postupku

- da iz ručno vođene zemljišne knjige proizlazi da je kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] bila upisana 27. travnja 1965. u zk. ul. [broj ZK uloška] pod brojem Z-4610/65 temeljem pravomoćnog rješenja Sekretarijata za financije, NOO Donji Grad od 30. lipnja 1959. i pravomoćnog rješenja Komisije za nacionalizaciju NO Općine Donji Grad od 7. ožujka 1960. kao društveno vlasništvo uz zabilježbu da su posebni dijelovi zgrade izuzeti od nacionalizacije

- da je između Uprave I. stambene zajednice Općine Donji grad u Zagrebu i FM iz [adresa] kao korisnika stana sklopljen 2. rujna 1954. ugovor o korištenju stana kojim je FM dan na korištenje stan u [adresa] koji se sastoji od tri sobe (18, 16 i 16 m2), sobe za kućnu pomoćnicu i WC-a ukupne površine 70 m2, te je ugovoreno plaćanje stanarine i ostalih troškova, da je Uprava I. stambene zajednice Općine Donji grad u Zagrebu izdala suglasnost broj 3.062/54 od 6. listopada 1954. da se FM iseli iz svog stana u [adresa] (prizemlje lijevo) u stan PM, [adresa] desno, a da se SM OM iseli iz svog stana u stan FM u [adresa] (prizemlje lijevo), da je 22. listopada 1954. između Uprave I. stambene zajednice Općine Donji grad u Zagrebu i OM i SM iz [adresa] kao korisnika stana sklopljen ugovor o korištenju stana kojim im je dan na korištenje stan u [adresa] ukupne površine 70 m2

- da je rješenjima Odjela za građevinarstvo, urbanizam i komunalne poslove Općine Centar Zagreb broj 06-55610/63 od 1. srpnja 1963. i broj 06-10373/2072 od 1. travnja 1967. utvrđen doprinos za korištenje gradskog zemljišta za stan u [adresa] u površini od 72 m2, kojeg kao nositelji stanarskog prava koriste OM i SM te je u obrazloženju navedeno da je stan u društvenom vlasništvu a da je SM nositelj stanarskog prava, kao i da je iznos stanarine, odnosno doprinosa za korištenje gradskog zemljišta za stan utvrđen i rješenjima od 22. veljače 1960., 23. ožujka 1960. i 1. travnja 1966., te je u svakom od tih rješenja navedeno da se radi o stanu koji je u društvenom vlasništvu i da su SM i OM naznačeni kao nositelji stanarskog prava

- da je SM (rođena L) ista osoba kao i CM koja je umrla **.**.1994., te da su rješenjem o nasljeđivanju od 22. listopada 2014. broj O-5887/14 kao njezina ostavinska imovina utvrđene - stvari na adresi [adresa] gdje je stanovala, a njezinim jedinim nasljednikom je proglašen sin BM

- da je 14. svibnja 2014. između BM kao prodavatelja i tužitelja LM kao kupca, zastupanog po ocu NM kao zakonskom zastupniku sklopljen ugovor o kupoprodaji stana kojim je BM prodao tužitelju trosobni stan s nusprostorijama u visokom prizemlju lijevo površine 72 m2, a da je u čl. 3. ugovora navedeno da način stjecanja nekretnina prodavatelja proizlazi "po nasljednom pravu prvog reda iza pok. CM, umrle **.**.1994., koja je imala nesmetano vlasništvo i korištenje predmetne nekretnine od 1954."

- da iz očitovanja Službe ugovaranja i pravne podrške u upravljanju zgrada Gradskog stambenog komunalnog gospodarstva d.o.o. Zagreb od 4. travnja 2024. proizlazi da predmetni stan nije otkupljen od strane nositelja stanarskog prava i da ga je kao zaštićeni najmoprimac koristila LMT, te je u prilogu dostavljen sporazum o plaćanju akontacijske najamnine sklopljen 10. kolovoza 2000. između Gradskog stambenog komunalnog gospodarstva d.o.o. Zagreb kao upravitelja stambene zgrade u [adresa] i LMT iz [adresa] kao zaštićenog najmoprimca

- da iz iskaza svjedokinje ŠM proizlazi da je predmetni stan danas u posjedu tužitelja, da se tužitelj u stan doselio s roditeljima dok je još bio dijete i išao u školu, a od njihovog useljenja pa do sada stan je bio neprekidno u njihovom posjedu, a prije no što je tužiteljeva obitelj ušla u posjed da je stan bio u posjedu čovjeka koji im je prodao stan, da joj nije poznato temeljem kojeg pravnog osnova su raniji prodavatelj stana i tužiteljeva obitelj bili u posjedu stana, ali joj je poznato da su bili u mirnom posjedu i da su stan koristili nesmetano

- da iz iskaza svjedoka NM (tužiteljev otac) proizlazi da je s obitelji 2000. stekao vlasništvo stana u [adresa] na I. katu te od tada stanuje u zgradi, da je u trenutku useljenja u zgradu u stanu u suterenu (prizemlju) stanovao BM koji im je 2014. ponudio da kupe stan u suterenu (prizemlju) u kojem su on, a ranije i njegova obitelj, bili u nesmetanom posjedu od 1954., da je tužitelj 2014. kao kupac s BM kao prodavateljem sklopio ugovor o kupoprodaji stana te mu u cijelosti isplatio kupovninu i platio porez na promet nekretnine, da je tužitelj stupio u posjed stana te je istoga u cijelosti adaptirao, da prema tvrdnjama BM od 1954. do 2014. nitko nije potraživao bilo kakva prava na tom stanu, da je prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji stana BM izričito tvrdio da je vlasnik stana i da ga je naslijedio iza svoje pokojne majke SM, da je vidio ugovor o zamjeni nekretnina temeljem kojega je obitelj SM stupila u posjed predmetnog stana i nije vidio da bi u ugovoru o zamjeni bilo navedeno da je FM imao stanarsko pravo na stanu u [adresa]

- da tužitelj u iskazu navodi da je on s roditeljima od 2000. živio u istoj zgradi na adresi [adresa] u stanu iznad predmetnog stana, da je u predmetnom stanu živjela gospođa SM s kojom su bili u dobrim odnosima, da je nakon njezine smrti njezin sin BM bio u određenim financijskim problemima te je odlučio prodati predmetni stan koji je bio u relativno lošem stanju i trebalo je uložiti znatna sredstva pa su dogovorili cijenu koja im je bila prihvatljiva, da u zgradi koja ima 13 stanova žive njegovi roditelji, ŠM i on dok su ostali stanovi ili prazni ili u najmu, da je vidio u zemljišnoj knjizi da je na stanu bilo upisano društveno vlasništvo s time da u vrijeme sklapanja ugovora zemljišne knjige općenito nisu bile sređene na tom području Grada Zagreba, a da stan nikada nije bio sporan u smislu da bi netko tražio povrat vlasništva zbog toga što bi bio oduzet za vrijeme bivše vlasti ili slično, ili da bi bio nacionaliziran pa nije posumnjao u vlasništvo obitelji SM, kao i da im je prodavatelj stana dao na uvid ugovor o zamjeni stanova temeljem kojeg je obitelj SM ušla u posjed tog stana.

7. Pozivom na čl. 205. st. 1. i 3. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ br. 63/19., u daljnjem tekstu: ZZK) koji je propisuje da zahtijevati ispravak upisa u zemljišnu knjigu pokretanjem parnice imaju pravo osobe čijim prijavama ili prigovorima sud nije u cijelosti ili dijelu udovoljio u ispravnom postupku, kao i da se na tužbu za ispravak na odgovarajući način primjenjuju pravila po kojima se u slučaju brisovne tužbe štite osobe koje su postupale s povjerenjem u potpunost i istinitost zemljišnih knjiga, na čl. čl. 150. st. 1. i 2. ZZK koji propisuje da nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja, sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, na čl. 364. st. 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. , 152/14., 81/15., u daljnjem tekstu: ZV) koji propisuje da osobe koje u zemljišnim knjigama nisu upisane kao nositelji prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, a ne raspolažu ispravom valjanom za zemljišnoknjižni upis prava vlasništva, upisat će pravo vlasništva tih nekretnina upisom u zemljišnu knjigu na temelju odluke suda pošto dokažu da su bile izvanknjižni nositelji takva prava na nekretnini u društvenom vlasništvu, na čl. 362. st. 1. i 3. ZV koji propisuje da se smatra da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrd i suprotno, treba to dokazati, a da se smatra da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenoga vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnjeva vlasništva iz stavka 1. i 2. toga članka, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati, prvostupanjski sud navodi da bi tužitelj kao osoba koja je kupila nekretninu na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo (a sada tuženica) mogao osnovano podnijeti tužbu za ispravak spornog upisa pod uvjetom da dokaže da je bio izvanknjižni nositelj prava na toj nekretnini, odnosno da je kao izvanknjižni stjecatelj stekao pravo vlasništva iste. Međutim, u vrijeme spornog upisa (1965.) tužitelj nije mogao biti izvanknjižni vlasnik predmetne nekretnine jer tada još nije bio rođen, a to nije bila niti pravna prednica prodavatelja stana CM (tada SM) niti njezin suprug OM jer iz svih priloženih isprava proizlazi da su njih dvoje bili nositelji stanarskog prava i da predmetni stan nisu otkupili temeljem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ br. 27/91., 54/91., 6/92., 8/92., 8/92., 33/92., 43/92., 46/92., 49/92., 69/92., 87/92., 25/93., 26/93., 48/93., 2/94., 29/94., 44/94., 47/94., 58/95., 103/95., 11/96., 76/96., 111/96., 11/97., 103/97., 68/98., 163/98., 22/99., 96/99., 120/00., 94/01., 78/02., 113/02.) niti su ishodili presudu kojom se nadomješta ugovor o otkupu. Kako predmetni stan nije otkupio niti prijašnji nositelj stanarskog prava FM s kojim su CM i OM mijenjali stan, to proizlazi zaključak da stan nije pogrešno upisan kao društveno vlasništvo, pa je sud na temelju navedenog ocijenio neosnovanim osnovni tužbeni zahtjev i isti odbio pod toč. I. izreke.

8. U odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva sud utvrđuje da su stan od 1954. posjedovali CM (ranije OM) i njezin suprug OM, a nakon smrti CM stan je posjedovao njezin sin BM ili netko od članova njegove obitelji (supruga UM (BM)) i njezina kćer SM, te tužitelj od 14. svibnja 2014. kada je sklopio ugovor o kupoprodaji. Pozivom na čl. 159. ZV koji propisuje da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari, te da samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, a samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, kao i da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske (…) steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten i ako je samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. toga članka, kao i na čl. 18. ZV koji propisuje da je posjed zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed), da je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja, a da je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed i da se posjed smatra poštenim osim ako se dokaže suprotno, prvostupanjski sud utvrđuje da CM (Flegar) nije izvršavala vlasnički posjed jer je stan sa članovima svoje obitelji posjedovala kao nositeljica stanarskog prava i nije iskoristila pravo na otkup stana primjenom Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a na temelju takvog posjeda nije mogla steći pravo vlasništva dosjelošću. Njezin sin BM kao član njezine obitelji (nositeljice stanarskog prava) također nije imao vlasnički posjed kada je nastavio posjedovati stan iako nije bio njegov vlasnik, a njegov posjed nije bio niti pošten jer je on morao znati da posjeduje stan koji iz razloga što nije otkupljen ne može biti u njegovom vlasništvu, kao što nije bio niti u vlasništvu njegove majke CM, a niti je u ostavinskom postupku iza pok. majke u kojemu je BM sudjelovao kao jedini zakonski nasljednik utvrđeno da bi stan bio njezina ostavinska imovina. Dakle, prodavatelj stana BM je znao da prodaje stan koji nije u njegovom vlasništvu, a to su znale i svjedokinje ugovora UM i SM (supruga i kćerka) koje su također navedene kao članovi obiteljskog domaćinstva nositeljice stanarskog prava CM.

8.1. Vezano uz kvalitetu posjeda samog tužitelja prvostupanjski sud utvrđuje da je njegov posjed istinit jer nije pribavljen silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja, ali nije pošten jer je tužitelj imao razloga posumnjati da mu pripada pravo na posjed. To iz razloga što sam navodi da je uvidom u zemljišnu knjigu utvrdio da je na stanu bilo upisano društveno vlasništvo, da se sjeća sporazuma o zamjeni stana temeljem kojeg je obitelj SM ušla u posjed stana a da je iz tog ugovora razvidno da se radi o zamjeni stanova između nositelja stanarskog prava (a ne između vlasnika), tim više što su roditelji tužitelja 2000. stekli u istoj zgradi (drugi) stan. Osim toga dio eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, kojim se zahtijeva da se tuženiku naloži trpljenje uknjižbe prava vlasništva za korist tužitelja ne može biti osnovan niti u slučaju da je utvrđeno tužiteljevo vlasništvo nekretnine temeljem dosjelosti jer između stranaka nije postojao nikakav obvezno-pravni odnos temeljem kojega bi tuženik bio dužan nešto činiti, trpjeti ili propuštati, pa je sud ocijenio i taj zahtjev neosnovanim i isti odbio pod toč. II. izreke.

9. U žalbi tužitelj navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da nije zakoniti posjednik jer je kupio stan od nevlasnika s obzirom da je utvrđeno da je BM bio posjednik stana pa je tužitelj stekao zakonit posjed stana na temelju ugovora o kupoprodaji. Isto tako je pogrešno utvrđeno da njegov posjed nije pošten iz razloga što je u zemljišnoj knjizi upisano društveno vlasništvo pa nije jasno zašto bi tužitelj imao razloga posumnjati da mu pravo na posjed ne pripada posebice imajući u vidu da je čl. 388. st. 5. ZV propisana suspenzija primjene načela zaštite povjerenja u zemljišne knjige. Ponavlja da je obitelj BM bila u samostalnom posjedu stana u neprekidnom trajanju od 1954. i da od 2000. godine (od kada tužitelj živi u zgradi) obitelji BM posjed nitko nije osporavao, a da sud zanemaruje predmnjevu poštenja i da nije obrazložio na koji način i na temelju kojih dokaza je utvrdio da tužitelj nije pošteni posjednik. Tvrdi da je pogrešno shvaćen prilikom iskazivanja da ga je kao dijete čuvala CM jer je govoreći o tome u iskazu mislio na ČM (rođ. UM) suprugu BM koja je živjela u predmetnom stanu, a to što tužitelj i njegovi roditelji imaju saznanja o stanju posjeda tek od 2000. smatra da je to dovoljno razdoblje za utvrditi sve okolnosti. Zaključno smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke za redovnu i izvanrednu dosjelost jer je BM stekao posjed stana u trenutku smrti svoje majke 1994., a koja je bila u posjedu stana od 1954. pa je tužitelj uključujući i razdoblje njihovog posjeda stekao pravo vlasništva temeljem dosjelosti.

10. Ispitujući presudu i stanje spisa koje je prethodilo donošenju iste u okviru žalbenih navoda tužitelja i po službenoj dužnosti, ovaj sud je utvrdio da u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti jedna od bitnih povreda parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, a niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju sadržajno ukazuje tužitelj navodeći da nije jasno na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio da njegov posjed nije pošten i zakonit, kao i da nisu ostvarene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva temeljem dosjelosti, s obzirom da pobijana presuda sadrži jasne i dostatne razloge o svim relevantnim činjenicama za ocjenu osnovanosti osnovnog i eventualno kumuliranog zahtjeva koje je sud valjano obrazložio sukladno sadržaju provedenih dokaza i presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost.

11. Iznesenim žalbenim navodima tužitelj nije doveo u sumnju činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu, koje pravilnim prihvaća i ovaj sud kao posljedicu provedene sveobuhvatne rasprave u kontradiktornom postupku i pravilne ocjene dokaza sukladno čl. 8. ZPP. Naime, u ovom postupku prvostupanjski sud je proveo sve dokaze te je donio odluku na temelju ocjene svih dokaza nužnih za utvrđivanje činjeničnog stanja glede postojanja određenog knjižnog prava, njegovog nositelja, sadržaja i opsega - s obzirom na odredbe materijalnog prava koje uređuju stjecanje, promjenu i prestanak određenog knjižnog prava, kao i na odredbe zemljišno -knjižnog prava koje uređuju pretpostavke za upis tog prava u zemljišnu knjigu.

12. U vezi osnovnog zahtjeva tužitelja za utvrđenje da je pogrešan upis prava vlasništva koji je proveden u predmetu broj Z-4610/65 (upis pod B-71) kojim je na predmetnom stanu (danas E-5) upisano društveno vlasništvo, valja istači da je zemljišnoknjižni sud pod toč. 5. obrazloženja rješenja od 10. lipnja 2022. broj Z- 32160/2022-18 (Z-21893/21, Z-6448/16), kojim je odbijen prijedlog tužitelja u ispravnom postupku radi uknjižbe prava vlasništva na predmetnom stanu, opisao kronologiju upisa na predmetnom stanu koju je utvrdio iz ručno vođene zemljišne knjige.

12.1. Međutim, radi dodatnog pojašnjenja upisa društvenog vlasništva koji je proveden pod brojem Z-4610/65 (upis pod B-71) i za koji tužitelj tvrdi da je nezakonit, ovaj sud utvrđuje iz stanja ručno vođene zemljišne knjige koja je u kopiji sadržana u zemljišnoknjižnom spisu da rješenjem Komisije za nacionalizaciju pri NO Općine Donji Grad Zagreb broj 04-KN-1439/6-1959 od 8. lipnja 1960. predmetni stan nije izuzet iz nacionalizacije što je evidentno iz toč. I.e/ u kojoj je navedeno da se izuzima trosobni stan DM sa sporednim prostorijama koji se nalazi na drugom katu lijevo prema [adresa]. Po žalbi DM navedeno rješenje je rješenjem Komisije za nacionalizaciju pri NO Grada Zagreba od 26. listopada 1960. broj N- 5969/1960 izmijenjeno u dijelu toč. I.e/ pa su izuzeti od nacionalizacije i ostavljeni u vlasništvu DM - jedan stan od dvije sobe sa nusprostorijama koji se nalazi u suterenu i jedan stan od dvije sobe sa nusprostorijama koji se nalazi u prizemlju na desnoj strani (predmetni stan). Međutim, rješenjem Komisije za nacionalizaciju pri NO Grada Zagreba broj N-230/1961 od 25. svibnja 1961. na prijedlog DM je ukinuto navedeno rješenje od 26. listopada 1960. broj N-5969/1960 te su izuzeti od nacionalizacije i ostavljeni u vlasništvu DM

- jedan stan od jedne sobe sa nusprostorijama u podrumu i jedan stan od tri sobe sa nusprostorijama na drugom katu lijevo.

12.2. Dakle, s obzirom da je ukinuto rješenje kojim je predmetni stan izuzet iz nacionalizacije, to je na temelju rješenja Komisije za nacionalizaciju pri NO Grada Zagreba broj N-230/1961 od 25. svibnja 1961. i ostalih isprava u predmetu broj Z- 4610/65 pod poslovnim brojem Z-5408/87 predmetni stan koji je nacionaliziran uknjižen kao društveno vlasništvo pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da ne postoje razlozi koji bi ukazivali da se u toj činjeničnoj situaciji radi o nezakonitom upisu.

13. Nadalje, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da pravni prednici tužitelja i to CM kao nositeljica stanarskog prava i BM kao član domaćinstva nositeljice stanarskog prava, koji nisu otkupili predmetni stan temeljem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, nisu imali samostalni vlasnički posjed koji je potreban da bi se pravo vlasništva moglo steći temeljem dosjelosti.

13.1. Posjed CM koja je u razdoblju od 1954. do smrti 1994. koristila stan kao nositeljica stanarskog prava nije bio samostalni vlasnički posjed, a vlasnički posjed nije imao niti BM jer je nakon njezine smrti pa do 14. svibnja 2014. (kada je stan prodao tužitelju) nastavio koristiti stan kao član domaćinstva nositeljice stanarskog prava znajući da stan nije otkupljen. Stoga njegov posjed nije bio zakonit jer nije imao valjani pravni temelj posjedovanja (pravo na posjed) s obzirom da stan nije bio otkupljen, a nije bio niti pošten jer je znao da mu pravo na posjed ne pripada.

13.2. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se razdoblje posjedovanja prednika tužitelja CM i BM od 1954. pa do 2014. ne može uračunati u vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva tužitelja dosjelošću u smislu čl. 160. st. 2. ZV.

14. Isto tako je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se tužitelj ne može smatrati poštenim posjednikom od 2014. kada je od BM stekao stan temeljem kupoprodaje jer je isti imao dovoljno razloga posumnjati da stan ne pripada BM, odnosno da isti nije njegovo vlasništvo.

14.1. Osim što je u vrijeme sklapanja ugovora u zemljišnoj knjizi na stanu bilo upisano društveno vlasništvo, tužitelj i njegov otac HM navode da su raspolagali ugovorom o zamjeni temeljem kojeg je CM stekla predmetni stan u zamjenu sa FM i u kojem je nedvojbeno navedeno da su FM i CM u statusu korisnika stana, što je jasno ukazivalo da stanovi nisu u njihovom vlasništvu. Osim toga tužitelj opisuje da u zgradi postoji 13 stanova od kojih su većina prazni ili u najmu, osim stanova ŠM, drugog stana tužiteljevih roditelja kojeg su stekli 2000. i predmetnog stana, pa s obzirom na stanje stanova (i zgrade) za koju tužitelj navodi da je bilo potrebno renovirati i tvrdnju da je BM bio u lošoj financijskoj situaciji radi koje je posegnuo za prodajom stana pa je stan prodan po cijeni koja je za obje strane bila zadovoljavajuća (150.000,00 kn) i koja je znatno niža no što je utvrđena u postupku naplate poreza na promet nekretnine (784.594,08 kn), da je tužitelj podmirio troškove ovrhe koji su teretili BM prema njegovoj tvrdnji u zemljišnoknjižnom postupku u iznosu od 7.000,00 EUR, kao i da je u čl. 3. ugovora o kupoprodaji nekretnine od 14. svibnja 2014. navedeno da "način stjecanja nekretnine prodavatelja proizlazi po nasljednom pravu prvog reda, ostavina od pok. CM (…) koja je imala nesmetano vlasništvo i korištenje predmetne nekretnine od 1954." a da rješenje o nasljeđivanju iza pok. CM do tada nije postojalo jer je doneseno tek 22. listopada 2014. (iako je ista umrla **.**.1994.) kao i da je istim utvrđeno da njezinu ostavinu čine pokretnine – stvari u stanu na adresi [adresa] gdje je stanovala i da se iste uručuju njezinom sinu BM, a što znači da stan nije raspoređen kao njezina ostavinska imovina jer to nije niti bio i da nasljeđivanje nije temelj stjecanja prava vlasništva BM.

14.2. Sve navedeno - počevši od upisanog društvenog vlasništva, činjenice da ne postoji dokaz da je stan otkupljen po osnovu stanarskog prava i da su tužitelj i njegov otac znali da je CM stan stekla kao korisnica (a ne vlasnica), da iza pok. ĐM nije doneseno rješenje o nasljeđivanju kojim bi stan bio utvrđen ostavinskom imovinom i da je tužitelju i njegovom ocu bilo poznato da se radi o zgradi koja je bila nacionalizirana, čini niz dovoljno čvrstih okolnosti na temelju kojih tužitelju nije moglo ostati nepoznato da BM nije vlasnik stana pa se niti tužitelj ne može smatrati poštenim posjednikom, pri čemu prvostupanjski sud pravilno navodi da u situaciji kada bi tužiteljev posjed (i) mogao biti ocijenjen poštenim, kako ne bi bila ostvarena daljnja pretpostavka trajanja posjeda potrebnog za stjecanje prava vlasništva u odnosu na tuženicu.

15. S obzirom da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, koje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tužitelja, pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio osnovni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, to je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. i II. izreke.

16. U žalbi kojom pobija odluku o troškovima postupka tužitelj navodi da je vrijednost predmeta spora naznačena u iznosu od 1.459,95 EUR i da prvostupanjski sud nije imao zakonskog osnova vrijednost utvrditi u višem iznosu, posebice ne u visini tržišne vrijednosti stana jer predmet postupka nije spor oko isplate nego radi ostvarenja nematerijalnog prava u obliku deklaratornog zahtjeva.

17. Nakon što je tuženica prigovorila vrijednosti predmeta spora kao prenisko određenoj, prvostupanjski sud je na temelju poreznog rješenja kojim je tužitelju odmjeren porez na promet nekretnine utvrdio tržišnu vrijednost stana u iznosu od 91.478,00 EUR i time je po prigovoru tuženice postupio sukladno čl. 40. st. 3. ZPP, pa kako je predmet zahtjeva tužitelja osporavanje odbijene prijave prava vlasništva u ispravnom postupku, odnosno zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na stanu, to je i po ocjeni ovoga suda upravo tržišna vrijednost stana mjerodavan podatak za utvrđivanje vrijednosti predmeta spora.

18. S obzirom da tužitelj ne osporava vrstu i visinu dosuđenih troškova tuženici, a da ovaj sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP) to je odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. III. izreke.

19. Kako tužitelj nije uspio sa žalbom to je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP odbijen n jegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 19. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek